Categories
Business Ekonomija

Kako varati na javnim nabavama

Već neko vrijeme razmišljam kako bi bilo dobro na jednome mjestu navesti tipične sheme koje “javni naručitelji” koriste prilikom namještanja javne nabave. Važno je reći kako su neke od najvećih prevara u javnoj nabavi u nas napravljene na totalno transparentnim javnim natječajima i kako proces javne nabave nije nikakvo jamstvo da cijeli postupak unaprijed nije namješten. Sve u biti ovisi o ljudima koji raspisuju nabavu i ako oni imaju poštene namjere, postupak će biti etičan i pobijediti će najbolji ponuđač neovisno o tome koju točnu metodu natječaja su koristili, no ako te komponente nema, gotovo da nema postupka koji će osigurati fer tržišnu borbu.

Prije 12 godina, kroz udrugu Vjetrenjača (koje nažalost više nema), radili smo analizu više od 50.000 javnih nabava, pa smo čak napravili i nagradni natječaj u kojem je pobijedio rad koji je (između ostalog) pokazao da natječaji u kojima ima više od tri ponuditelja je načelno gotovo uvijek doista otvoreni natječaj (link na pobjednički materijal). Kod doista otvorenih natječaja, razlika između predviđene cijene i najpovoljnije cijene je značajna, dok je opći zaključak za namještene natječaje redovito gotovo ista cijena između predviđenog iznosa nabave i pobjedničke ponude.

Na natječajima se “vara” iz različitih razloga i novčana protu-nagrada organizatoru nije uvijek krajnji motiv namještanja; razlozi mogu biti mnogobrojni od klasičnog mita i korupcije, preko političke direktive, do pogodovanja članovima obitelji, prijateljima ili očekivanje neke druge, ne nužno materijalne protuusluge (primjerice zapošljavanje člana obitelji ili “zbrinjavanje” čelnika nakon isteka mandata). Pogledajte samo Uskokove predmete i sve će vam biti jasno, nema tu velikih iznenađenja.

Neke od metoda (ne pravim se pametan da mislim da je ovo definitivni popis, no ako imate neku dodatnu metodu dojavite da ažuriram popis) je sljedeći:

  • Razlamanje javne nabave: ovo se može raditi na više načina i imamo priču kada se nabava dijeli na više manjih kako bi pojedinačna isporuka roba i usluga bila ispod 200.000kn tj. sada ekvivalent u eurima (odnosno 500.000kn ako su građevinski radovi). Ovo se radi dijelom zato što za takve nabave idu pojednostavljena pravila pa je takav proces neusporedivo brži (što može biti opravdano), te zato što se najčešće može diskrecijski odabrati dobavljač (što također ponekad može biti legitimno). No razlamaju se i ogromne nabave na manje iznose i to uglavnom zato što, ovisno o instituciji/ustanovi, nabave iznad određene visine moraju ići na odgovarajuća odobrenja upravnih vijeća, nadzornih odbora, ministarstava ili vlade. Osim toga, često se pazi da iznos nabave ne prijeđe cenzuse zbog kojih je nabavu potrebno objaviti u oglasniku Europske Unije što bi onda moglo stvoriti “nepotrebnu” konkurenciju. Kod malih nabava “legitimnost” postupka se najčešće rješava tako da se traže “tri ponude” – kako mi je svojevremeno rekao jedan ministar, bolje je imati čiste papire nego čistu savjest.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo kontrolama i sankcioniranjem onih koji su uhvaćeni u razlamanju natječaja (no, kada bi to napravili, vjerojatno nitko više ne bi ostao).
  • Jedna od čestih metoda “forsiranja” pojedinih dobavljača, osobito u IT-u je kupovina inicijalnog rješenja kroz sustav male/bagatelne nabave – dakle kupi se nešto na narudžbenicu u visini do 200.000kn, a potom se cijeli sustav “nadogradi” za nekoliko milijuna kuna ili eura (najbolji odnos koji sam našao je bilo 15.000kn narudžbenica koja se nadogradila s 4mil eur na “otvorenom” natječaju). Moguće rješenje je i propisivanje tehnologije koja (snažno) favorizira jednog dobavljača a bez kritičkog razmatranja da li je ta tehnologija prisutna u instituciji koja tu tehnologiju traži, odnosno da li je dodatna investicija u takvu tehnologiju (ako ona postoji) ekonomski opravdana.
    • Revizija natječajne dokumentacija i odgovarajuće analize opravdanosti mogu spriječiti ovakve situacije.
  • Vrlo česta metoda namještanja je vrlo precizna specifikacija onoga što se nabavlja, a zbog čega nema prostora da se na natječaju pojavi bilo koji drugi artikl osim željenog. To je metoda koja se redovito koristi za kupnju automobila, pa je tako nedavno novi rektor Zagrebačkog sveučilišta sebi poželio novu Škoda Octaviu (Škoda je zlatni standard javne uprave, dovoljno velik i solidan auto kojeg je moguće konfigurirati jednako kao i skuplju VW ili Audi braću, ali bez oznake nepotrebnog glamura i cijene koja prati skuplji odabir). Slične tehnike se često znaju koristiti u nabavci IT opreme pa se specificira da npr. power supply servera mora biti baš 930W – što je za funkcionalnost servera totalni irelevantni parametar, ali eto tom parametru udovoljava samo jedan dobavljač.
    • Moguće rješenje ovog problema je da je prilikom raspisivanja natječaja moguće dokazati kako postoji najmanje npr. tri međusobno različita proizvođača koji su u stanju isporučiti po toj specifikaciji.
  • Malo pametnija verzija precizne/jedinstvene specifikacije je kreiranje natječaja koji ima puno tehničkih parametara razmjerno širokih raspona, a koji daju dojam da se doista radi o vrlo širokom spektru mogućih rješenja, no ako pažljivo pozbrajate sva ograničenja, vrlo brzo uočite da su stvarno mogući rasponi u biti vrlo, vrlo precizni i da tu u biti nema prostora za alternativna rješenja. Natječaj koji je meni upao u oko kao primjer takvoga je onaj kada je HNB kupovao oklopno vozilo za prijevoz novca, gdje su se mogući rasponi veličina (kabine, tovarnog prostora, ukupne dužine vozila) međusobno poništavale, ali ako vam to nije bio dovoljni giveaway onda je to svakako bio broj pregrada u pretincu za rukavice.
    • Isto kao i gore.
  • Posebna shema su nerealne i objektivno nepotrebne tehničke specifikacije proizvoda koji se kupuje a koje je kasnije lagano nadomjestiti alternativnim proizvodom koji je puno jeftiniji. To vam otprilike znači da propišete kako ćete npr. u nekoj električnoj instalaciji visoke struje koristiti skupocjene bakrene vodiče (velikih predimenzioniranih presjeka), dok ćete prilikom realizacije koristiti daleko jeftinije aluminijske vodiče koji se i inače koriste u takve svrhe. Ili, zamislite da ste turistička zajednica koja želi podijeliti milijun brošura finog tiska svojim posjetiteljima – nakon što dobijete natječaj, teško će biti utvrditi da li je doista tiskano na finom 120gr premaznom papiru u arcima ili na 80gr jeftinoj rotaciji, te da li je uopće bilo isporučeno milijun brošura ili ih je bilo možda puno manje ali je netko bio voljan potpisati otpremnicu? U jednoj ustanovi sam prije dosta godina pronašao software koji im je uredno “prodan” ali je aktivacijski ključ skinut s torrenta, a u jednoj drugoj su godinama kupovali uslugu održavanja licence koju njihov “dobavljač” nikada nije proslijedio proizvođaču pa je licenca bila invalidna. Varijacija na temu je i kupovina čudnovato preciziranog proizvoda za česti artikl, primjerice razmišljajte u kupovini obične plahte za bolnicu ili dom za starije osobe – svi kreveti su standardizirani ali iz nekog razloga ima 50 vrsta plahti (dimenzija, specifikacija materijala) koje se nabavljaju.
    • Samo revizija natječajne dokumentacije, nadzor i kontrola isporučenog može riješiti ovakvu prijevaru.
  • Namještanje kroz nenaručene proizvode je također jako in. Kada se kupuje veliki broj artikala, obično se gleda ukupna cijena ponude. Zamislite situaciju u kojoj se kupuju npr. uredski pribor za neku veliku ustanovu, u takvoj specifikaciji možete navesti bilo koje artikle uključivo i one koji su možda skupocjeni a vi za njih nemate ama baš nikakvu potrebu. Primjerice, to može biti toner (često je to više artikala) za neki skupi kolorni printer čija ukupna suma (komada puta jedinična cjena) će značajno utjecati na ukupnu ponuđenu cijenu. Ponuđač koji nije u lancu, morati će iskazati fer cijenu tog artikla, no predodređeni dobavljač će znati da taj artikal nikada neće biti naručen i može ga ponuditi bitno ispod njegove stvarne cijene i time simulirati svoju tržišnu utakmicu.
    • Kontrola tržišnih cijena i odbacivanje dumping ponuda, kao i diskvalifikacija ponuđača na sudjelovanje u javnim nabavama na duži rok je jedino rješenje.
  • Iznimno složeni troškovnici i popisi naručene robe ili usluga su također česta taktika. Ponekad se zna dogoditi da se naručuje roba ili usluga koja je iznimno komplicirana i složena i gdje je popis za nabavu u biti ispis iz nekog softwarea za planiranje i projektiranje. Takvi natječaji znaju imati desetine, stotine a ponekad i milijune stavaka (moj osobni rekord je bila kontrola natječaja s milijun i šezdeset tisuća stavaka). Pronaći iglu u plastu sijena je iznimno teško (ali ne i nemoguće), i ekipa koja namješta stavlja nerealno velike količine pojedinih roba, a osobito usluga, a koje je kasnije teško pozdano utvrditi.
    • Samo revizija natječajne dokumentacije, nadzor i kontrola isporučenog može riješiti ovakvu prijevaru.
  • Posebna varijacija na temu složenih troškovnika su i vrlo kratki rokovi za predaju natječajne ponude, koji ponekad dolaze u kombinaciji s potrebnim potvrdama i certifikatima (o kakvoći ili sukladnosti robe standardu). Pravi “maheri” javne nabave pažljivo tempiraju datume kada će objaviti koji oglas, pazi se tako da se neke nabave oglašavaju u periodu uobičajenih godišnjih odmora (srpanj, kolovoz, kraj prosinca) ili pak u danima kada se spretno pozicionira nekoliko praznika kako bi se smanjio broj radnih dana koje ponuditelju stoje na raspolaganju. Sve to je kombinirano s najkraćim zakonom predviđenim rokom, a ako je moguće, za kvalifikaciju ponuditelja se traže razne potvrde i certifikati sukladnosti robe, a koje ponuditelj koji nije unaprijed znao za datum natječaja jednostavno nije mogao pribaviti u predviđenom roku.
    • Rokovi su zakonom propisani i nominalno gledano svejedno je kada objavite natječaj, to je jednostavno “pravo” naručitelja da podesi kako njemu odgovara, neovisno o tome koliko zločesti timing bio. Nema pravog rješenja osim alarmirati nadređene i medije, osobito ako je natječaj podešen i po drugim osnovama.
  • Utvrđivanje sposobnosti naručitelja kroz različite stručne certifikate i dokaze o izvršenim ugovorima. Naručitelji su tu jako kreativni i vrlo često se nabrajaju certifikati koji su apsolutno nepotrebni, ponekad i neprimjenjivi na nabavu koja je u tijeku. Osobito u IT-u, neki od certifikata znaju biti iznimno rijetki (jer su arhaični, zastarjeli ili općenito nepotrebni) pa često možete kroz čitanje natječaja i navedenih certifikata unaprijed vidjeti kome je natječaj namijenjen. Često se zna tražiti i “dokaz sposobnosti dobavljača” kojime se traži dokaz da je dobavljač imao sličnih ugovora u odgovarajućem iznosu (koji znaju biti nerealno visoki), a ponekad se zna dogoditi i da dobavljač dostavi izjavu kako je odradio neki posao iako uopće nije bio na tom poslu angažiran (papir trpi sve, a posao ustanove nije da provjeri vjerodostojnost dokumentacije).
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Posebna (naizgled malo inteligentnija) kategorija utvrđivanja sposobnosti naručitelja je ona gdje se traže vrlo specifični certifikati (recimo neki NATO certifikat kojeg ni NATO ne traži na svojim natječajima ili certifikat za neku normu koja više nije u upotrebi) na koji ako se žalite, naručitelj vam kaže kako nije riječ o isključivom parametru. Dakle, ako se želite javiti, ne posjedovanje arhaičnog certifikata ili stručnjaka odgovarajućih kvalifikacija vas neće diskvalificirati, no ako pogledate malo pod pravila ocjenjivanja natječaja i određivanja najbolje ponude, shvatite kako upravo taj certifikat ili stručnjak nosi neproporcionalno veliki broj bodova na natječaju i defacto činjenica da ga imate u ponudi osigurava pobjednu na natječaju.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Kupovanje nepotrebne ili predimenzionirane opreme je također česta pojava. Javna uprava ima tu suludu mantru da ako imaju osigurana proračunska sredstva da ih moraju potrošiti i mjerilo uspjeha nije ušteda koja je ostvarena nego koliko ste uspješno uspjeli potrošiti svoje proračune. U takvoj okolini se često kupuju robe i usluge koje nikome ne trebaju (imao sam jednom natječaj ispred sebe koji nakon detaljnog čitanja, nikome nije bilo totalno jasno što se kupuje ili što bi dobitnih natječaja trebao isporučiti, što je taj definirajući faktor zbog kojeg potpišete da je isporučeno). Tu također spada i predimenzionirana oprema čiji odabir često diskvalificira manje (jednako dobre ili bolje) dobavljače, ali koja na dugi rok također kreira “nepotrebno” velike troškove održavanja. U nekim ustanovama i javnim poduzećima je ovo dovedeno do razine umjetničke forme.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.
  • Posebna varijacija na temu kupovanja nepotrebne opreme je kupovina nepotrebnih IT sustava ili IT sustava kojeg proizvodi/razvija bliski dobavljač (sjetite se Žalac). Svaka organizacija vas ima namjeru uvjeriti kako su upravo oni ona jedinstvena pahuljica koja zaslužuje da se samo za nju sagradi odgovarajući IT sustav. U velikom broju situacija to jednostavno nije točno i ta “jedinstvena pahuljica” je samo način da se u ustanovu ugradi dobavljač koji će potom godinama i desetljećima crpiti neku ekonomsku korist umjesto da institucija koja naručuje rješenje svoje poslovne procese standardizira na razinu najboljih svjetskih praksi. Pojednostavljeno, da li je bolje imati standardni i dobro parametrirani npr. Microsoft BizTalk server čija licenca košta u tisućama ili desecima tisuća dolara godišnje ili naručite od reputabilnog dobavljača “custom” enterprise sabirnicu koju plaćate milijuna kuna/eura (odgovor bi vas mogao iznenaditi).
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave (s naglaskom da velike, “legacy” sustave nije tek tako moguće migrirati na kvalitetnija ali dugoročno jeftinija rješenja i dobavljači su se solidno potrudili da bilo kakav pokušaj migracije sabotiraju, otežaju i poskupe koliko je god to moguće).
  • Stvaranje dojma otvorenog natječaja je metoda u kojoj se uz predefiniranog pobjednika, javljaju i dodatni dobavljači sa svojim ponudama. Riječ je uglavnom o povezanim tvrtkama ili raznim poslovnim partnerima koji ulože svoju dokumentaciju kako bi se stvorio dojam konkurencije i tržišnog natjecanja. Ponekad neki od natjecatelja propusti uložiti iznimno bitni dokument (ili napravi računsku “grešku”) pa zbog toga bude diskvalificiran, a ponekad sve ponude budu ispravne pa se taktizira koja će ostvariti najbolju mogući cijenu (za dobavljača, ne za naručitelja) na način da ako samo dogovorena ekipa prođe prag, onda onaj s jeftinijom ponudom odustane.
    • Ovakve situacije se mogu riješiti samo neovisnom revizijom projekata i nabave.

Na sve ovo gore morate dodati i element ljudske nekompetencije i destilirane gluposti koja se nagomilala kroz načelo negativne selekcije u državnoj i javnoj upravi proteklih desetljeća. Ljudi koji rade nabavu su često jednostavno nekompetentni za posao koji obavljaju i rade amaterske pogreške prilikom nabave. Mnogi nemaju ni elementarni kritički pogled na predmet nabave pa ne preispituju niti razloge za kupnju, još manje tehničku specifikaciju predmeta nabave, a tu je naravno i element autoriteta čelnika tijela koji “hoće baš to” jer ili misli da će to riješiti njegov problem ili ima vrlo monetarno izrazivu motivaciju da se natječaj provede po upravo takvim uvjetima.

Vrlo rijetko se rade analize opravdanosti kupovine ili održavanja pojedinih rješenja ili tehnologija pa zbog percipiranog “manjeg zla” se odabire korištenje rješenja koja dugoročno koštaju neusporedivo više od modernih i industrijskih standardnih rješenja (što se može kretati od toga da svjesno koristite sustave koji su svojevremeno spuštali Apollo 11 na mjesec do toga da dopuštate da vaša organizacija koristi male jeftine printere sa skupim tonerima (koji eto pašu i onima koje imate kod kuće) u odnosu na upravljana centralizirana rješenja gdje je printer možda “skup” ali su toneri jeftini.

I na kraju, da ponovim tvrdnju s početka teksta, sve ovisi o ljudima koji provode natječaj. Ako su im namjere poštene, napraviti će dobar posao za porezne obveznike ako ugovore posao i direktno; no ako su odlučili hvatati krivine (iz bilo kojeg zamislivog razloga), nema tog zakona o javnoj nabavi kojeg nije moguće izigrati (a ovaj naš zakon uopće nije loš, imam primjedbi na njega ali ništa bitnoga).

Osim svega, sumnjati ili znati nije isto što i dokazati da je riječ o namještenom natječaju (pa čak ni slično), tako da puno očiglednih namještaljki prolaze nekažnjeno, a da bi to riješili moramo početi koristiti osim zakonskih odredbi i neke moralno etičke standarde koji su puno stroži, mogu se koristiti proaktivno i čija se primjena ne mora toliko strogo dokazivati. Smatram, da ako ste odlučili svoju ustanovu učiniti fer i poštenom, najjednostavniji način da se to napravi je da jednostavno sve “kontaminirane” ljude jednostavno izolirate ili prebacite na poslove gdje nemaju doticaja i utjecaja na projektne zadatke, postupak natječaja ili odabira dobavljača.

Ako sam propustio navesti koju metodu, please dojavite da dopunim dokument.

Misao dana:
“Who buys these?” I asked. “Who walks in here and says this, this is what I need?”
“People who don’t know what they need in the first place,” she said. “So, pretty much anybody.”

Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Stanje nacije (2023)

Uglavnom, ne baš svake ali gotovo svake godine napisao bih neki sažetak što je bilo i što nas čeka (npr. 2022. ili nešto stariji iz 2018.), zanimljivo je pročitati ovaj posljednji, osobito stoga što nažalost većina napisanog vrijedi i danas, a ne vidim da će se nešto promijeniti u godini koja dolazi. Svejedno, evo nekoliko razmišljanja pa učinite s njima štogod želite:

  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Schengen. Vidim da naša vlada to pokušava proturiti kao njihov jako veliki uspjeh, ali objektivno on ima vrlo malo veze s njima. Počeci projekta Schengen su nastali odmah po ulasku u EU i trajali su godinama uglavnom iz različitih političkih razloga koji nisu direktno povezani s nama samima. Susjedi Slovenci su u EU ušli u svibnju 2004. godine, a u Schengen u prosincu 2007. godine, dakle njihove tri i pol u odnosu na naših devet i pol godina se ne čine kao neki veliki uspjeh. Svejedno, sjajna je vijest da napokon ulazimo i u to društvo. Napredujemo, polako ali ipak napredujemo i ima mjerljivih i vidljivih koraka koje smo zakoračili.
  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Euro. Mišljenja su tu podijeljena iako doista ne razumijem zašto. Kuna nikada nije bila naša prava valuta, to su više bili bonovi koje smo koristili u dućanima i u međusobnom kliringu. Sve iole veće investicije smo oduvijek računali u drugim valutama, njemačkoj marci ili kasnije euru. Automobile, nekretnine, s njima trgujemo isključivo eurima. Naši političari godinama o investicijama i krađama govore u eurima, jedini koji navode kune su DORH i Uskok. Kao i sa Schengenom, ni devet i pol godina prolaznog vremena da dođemo do Eura nije neko veliko postignuće, ali svejedno je dobro da smo ušli i u tu grupaciju. Za minijaturne zemlje poput naše, koja je ionako ekonomski u cijelosti ovisna i indeksirana na naše zapadne susjede, ima smisla da ukinemo taj komadić virtualnog suvereniteta i damo velikim dečkima da upravljaju tim segmentom javnog dobra.
  • Kada smo već kod Eura, postoji ta priča o tome kako će financiranje pojeftiniti, no ja ne vidim da je bilo što imalo slično tome moguće. Da, od časa kada smo krenuli o tome pričati krenula je ova inflacijsko recesijska spirala, ali mi je zanimljivo da naši političari nikako da o tome progovore. Nisam ekspert, ali znam da postoji nešto što se zove Nacionalna Referentna Stopa, što je bazična cijena kapitala na koju banke prilikom kreditiranja nadodaju svoje marže i rizike. Aktualna stopa je 0.08%. Ulaskom u Euro, mijenjamo to s ECB-ovom stopom koja je sada na 2.75% (s jasnim naznakama da će agresivno i brzo narasti kako bi se matchirala s inflacijom eurozone), a to meni neukom kaže da ćemo vrlo brzo u siječnju početi korigirati kamatne stope na kredite, i to uzbrdo. Pročitajte Bloombergov tekst o Švedskoj i što se tamo dogodilo. Švedsku zovu “kanarincem” u Europskoj uniji i tamo se stvari događaju prije nego drugdje. Očekujte povećanje cijene kapitala.
  • Da bi priča o Euru bila kompletnija, vrijedi spomenuti kako se solidni dio bankovnih rezervacija odnosi na valutne rizike i sada će ta količina novaca biti odjednom oslobođena. Banke sjede na ogromnim količinama novca koja će sada biti još veća. Btw. ako promatrate strukturu prihoda banaka, onda ćete vidjeti kako je jedan značajni dio njihovih profita vezan za devize i devizno poslovanje i odjednom taj cijeli segment nestaje. Kombinirano s ostalim elementima, očekujte povećanje ne samo kamata nego i cijena svih drugih bankarskih usluga.
  • Jedina preostala organizacija u koju bi trebali ući je OECD, ulazak u taj klub bi nas trajno svrstao u ekonomski napredne zemlje (pa makar bili i na kraju tog popisa, barem zasada) te bi nam vjerojatno otvorio mnoga vrata za daljnji razvoj koji nam je prijeko potreban. Poput ulaska u EU, OECD zahtijeva razne prilagodbe i “reforme” (koliko god ta riječ bila izlizana i lišena značenja) koje će na duži rok za nas sve skupa biti pozitivne.
  • Slon u sobi je svakako i rat u Ukrajini. On velikim dijelom utječe na energetski mix koji nam je dostupan i cijene energije su dramatično narasle u proteklih godinu dana što je generiralo veliki inflacijski pritisak. Na 1kW potrošene energije, mi moramo uvesti 480W iz drugih zemalja (to je neka generalna brojka) i iznimno smo energetski ovisni. Dio rasta cijena energije se već prelio i evidentiran je u inflaciji i padu “rasta” BDP-a, no zbog načina na koji je vlada intervenirala u tržište (a to prevedeno znači da su solidni dio cjenovnog udara u ovome času prelili na HEP i INA-u, kako krajnji potrošači ne bi bili zahvaćeni), puni efekti nisu još uvijek evidentirani i za očekivati je kako će se sve skupa preliti negdje u drugoj polovici sljedeće godine gdje nas onda očekuje još jedan cjenovni šok. LNG terminal dijelom ublažuje situaciju, no LNG nikada neće biti dobavljiv po cijenama ruskog plina iz jednostavnog razloga što je to tehnološki nemoguće izvesti. Mogućnosti vlade za subvencijama su limitirane i imaju ograničeno trajanje (i nakon godina pandemije i sada rata jednostavno se bliže svojim krajnjim limitima), a i HEP i INA imaju ograničeni prostor absorpcije gubitaka (što će ih na dugi rok financijski oslabiti za energetsku tranziciju koja nam je nasušno potrebna), tako da show program u energetici tek slijedi. Očekujte povećanje cijena energije na duži vremenski rok.
  • Naša vlada ima tu tendenciju sakrivanja troškova i sakrivanja problema pod tepih. Recimo, jedan solidni dio troškova koji se moraju platiti nalazi se negdje između bolnica i HZZO-a, vjerojatno u milijardama. Taj dug, iako postoji, nije evidentiran (barem ne tamo gdje bi trebao biti). Slična situacija se sada dogodila i s ovim pokušajem intervencija u cijenama energenata. Razlog je vjerojatno dvostruki, prvi zato da se izbjegne cjenovni šok i solidna kontribucija cijena energenata prema inflaciji (i bez toga smo među pogođenijima u EU, s punim efektima vjerojatno na samom dnu, ili vrhu, zavisi kako gledate). Efekti te odluke su samo kratkoročni, a posljedice dugoročne. Očekujte stoga još jedan “val” inflacije sljedeće godine (i to samo naš val, drugi ga neće imati).
  • Ako imate mogućnost, krenite intenzivno razmišljati o instalaciji solara, toplinskih pumpi i svega drugoga što može ili smanjiti vašu potrošnju energije ili osigurati energetsku neovisnost (potpunu ili djelomičnu). A ako je moguće, bježite od fosilnih goriva u svim njihovim agregatnim stanjima. Povrati na zelene projekte jesu i biti će još brži, a era jeftine energije je prošla na dugi rok ako ne i zauvijek.
  • Tu je naravno i pitanje svjetske recesije. Puno se priča o tome i teško je u stvari reći što se događa i kako će cijela situacija završiti, no sve više i više glasova ide u smjeru da će do recesije doći, a ako pratite moj nedjeljni newsletter, vidjeti ćete da je moje mišljenje kako ulazimo u konstalaciju događaja bez jasnog presedana u povijesti. Istovremeno imamo smanjenje ekonomije, on-shoring i friendly-shoring, odnosno raspad globalizacijskog modela. Posljedice na svijetu, europu a posljedično i nas su nejasne i veliko je pitanje hoćemo li izvući kraći ili deblji kraj te batine (samodostatnost nam je niska, uvozimo puno energije, ovisimo o vanjskim partnerima koje će kriza žestoko opaliti, ovisimo o turistima koji dolaze iz zemalja koje će kriza žestoko opaliti pa će im sposobnost dolaska biti uništena ili značajno smanjena). Krize su vremena kada se bogatstva gube i stvaraju i treba je dobro iskoristiti.
  • Lokalno gledano, promatrajući poteze vladajućih, rekao bih da se HDZ priprema za izbore koji bi mogli uslijediti relativno brzo, možda čak na proljeće. Potezi koji su prethodili, osobito promatrajući državni proračun ukazuju da se ide u prilično ranu pripremu za izbore. Rani, proljetni izbori imaju smisla za HDZ jer će i dalje moći jahati na uspjesima Schengena i Eura, bez stvarnih, vidljivih i bolnih efekata inflacije i potencijalne recesije. Kao i sve vlade do sada, većina poteza koji se rade su kratkog daha i u svojoj biti koncentrirane na potrošnju i stumuliranje potrošnje (povećanje plaća, socijalnih davanja, nove privilegije i slično) ili pak usmjerene na investicije s nevjerojatno velikim horizontima povrata (autoceste, mostovi i slično) – mi vrlo malo toga radimo da bi povećali proizvodni kapacitet (bez obzira govorimo li o proizvodima ili uslugama) i ta kratkoročna zadovoljstva nauštrb dugoročnog prosperiteta nas kao kletva prate desetljećima, vjerojatno zato što smo lišeni državnika u našoj politici. I baš zato mislim da možemo očekivati izbore u novoj godini.
    • Update 05/01: razmijenio sam s Mladenom par mailova pa me podsjetio kako je postojeći zakon o izborima dramatično izvan ustavnih limita, i sada nakon provedenog popisa stanovništva je ovo stanje neodrživo. Dakle, da bi imali legitimne izbore, nužno je promijeniti zakon o izboru zastupnika, što onda, ako bi aktivno krenuli u promjenu zakona, izbore smješta najranije u drugu polovicu godine.
  • Ako pratim prošlogodišnje predikcije, vrijedi spomenuti kako je oporba napravila točno ono što sam od njih i očekivao, a to je jedno veliko ništa. U proteklih godinu dana nije bilo nikakve značajnije konsolidacije, nismo dobili nikakve nove ljude ili naznake novih ljudi koji bi se mogli nametnuti kao protuteža vladajućoj stranci. Nikakve iole značajnije ili korisne ideje nisu lansirane u javni prostor, a otpor vlasti se manifestira kroz nekolicinu politički raštrkanih i nekoordiniranih pojedinaca. Otužno.
  • Pravna država nam također nije nimalo napredovala u protekloj godini. Pravosuđe (kao uostalom i bilo koji drugi segment društva) nije doživio nikakvu iole značajniju ili spomena vrijednu reformu koja bi državu učinila pravednijim mjestom za život. Konstalacija snaga u Saboru je takva da se ministri bezbolno mijenjaju, loši se mijenjaju gorima od sebe.

Iskoristite novu godinu najbolje što možete jer nakon godina pandemijskog kaosa ulazimo u prostor ekonomske neizvjesnosti i ako pažljivo odigramo, mogli bi čak i zaraditi.

Misao dana:
Temperatures, petrol prices, the price of the dollar: the golden triangle of our summer. These are facts beyond our control and all we hope now is to see them all rising indefinitely. Sometimes the figures are mixed up in a prophetic confusion, as in 1980 in the US deserts. There, the price per gallon: 51.18, 51.20, 51 .25, varied from one place to another as an exact reflection of the temperature graphs: 100, 110 and 120 degrees Fahrenheit. With the question of confidence always lurking just beneath the surface: what price would you accept petrol rising to? What point do you think the dollar could go up to (with the implication: before causing a crash in world economies)? What record level can the heat reach (before causing a volatilization of energy and the beginnings of a worldwide insomnia)? Our artificial destiny is written in these asymptotic curves.

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima

Već neko vrijeme razmišljam o tome da hoću napisati jedan (poduži) post na temu poluvodiča i općenito intelektualnog vlasništva u visokoj tehnologiji. Visoka tehnologija je predmet ratovanja, u svim svojim oblicima, već dugo godina a u posljednje vrijeme situacija polako ali sigurno eskalira na različite načine.

Brinu me kojekakve stvar, a jedna od njih su i poluvodiči.

Ako vas zanima ta tema, preko praznika svakako pročitajte knjigu Chip War, koja je upravo dobila i nagradu Financial Timesa za najbolju poslovnu knjigu godine. Chip War opisuje borbu za tehnološku premoć amerike u proizvodnji poluvodiča praktički od trenutka kada su u Intelu proizveli prve poluvodiče do danas.

Inicijalna “borba” oko poluvodiča vodila se s Rusijom, koja, objektivno gledano, nikada nije niti uspjela uloviti korak s USofA, i ako pratite malo razmjere tehnološkog raskoraka vidjeti ćete kako Rusi predviđaju da će do 2030. godine imati tvornicu koja će biti u stanju proizvesti procesore u 28m “rezoluciji” – dakle tek za osam godina planiraju da će biti 20 godina u zaostatku. Rusija danas u cijelosti ovisi o uvozu poluvodiča iz trećih zemalja, koje možda više ne mogu kupovati direktno, no zbog opće i široke upotrebe istovrsnih ili vrlo sličnih poluvodiča u praktički svemu, od portafona preko perilica za veš do high tech naoružanja, teško je ili nemoguće provoditi efikasni embargo.

Tijekom vremena, borba za prevlast u proizvodnji poluvodiča se prebacila u Kinu. Jeftini kineski proizvodi, globalizacija i offshoring odveli su visoku tehnologiju u Kinu koja je desetljećima proizvodila robu koju izvozi širom svijeta, ali je istovremeno sakupljala znanje i vještine potrebne da tu istu tehnologiju proizvodi i sama. Prvi veći okršaji između Amerike i Kine u ratovima poluvodiča, i u biti prvi koji su imali direktnu posljedicu na krajnje potrošače je eskalacija koju je Trumpova administracija napravila protiv Huaweija i ZTE-a gdje su efektivno zabranili implementaciju googleovih servisa, a što je pak dovelo do toga da je Huawei iz vodeće pozicije tržišnog udjela u drugom kvartalu 2020. godine efektivno ispao iz igre.

Istovremeno: The journalist who broke the Snowden story, Glenn Greenwald, published a picture of a Cisco router allegedly intercepted in the mail, taken out of the box and tampered with by the NSA.

Iako se kao razlozi za zabranu Huawei i ZTE proizvoda navodi pitanje sigurnosti i sigurnosnih rizika, do današnjeg dana nije identificiran niti jedan security incident ili backdoor koji bi dokazao ili barem ukazivao na potencijalni problem s kineskom opremom. Jedan od argumenata je i u tome da je oprema samo “jedan firmware update” udaljena od toga da postane “weaponized”, no takav argument vrijedi i za bilo koji komad opreme bilo kojeg proizvođača, a Snowden files su pokazali kako je NSA kreirala posebne firmware verzije za CISCO opremu koja je išla u Kinu (NSA firmware je u međuvremenu izoliran, možete ga downloadati s interneta skupa s detaljnim objašnjenjima što on sve radi i koje parametre šalje “kući”).

U jeku kampanje, u Kanadi je bila uhićena i tadašnja CFO Huaweija Meng Wanzhou zbog navodnih kršenja sankcija prema Iranu, no i te optužbe su nakon višegodišnjeg postupka nedavno ukinute.

Ipak, puno očitiji razlog zašto se uopće krenulo u obračun s kineskim kompanijama je pitanje 5G tehnologije. Naime, tijekom godina upravo ZTE i Huawei su se nametnuli kao vodeće kompanije po broju patenata u 5G prostoru te su njihovi proizvodi, osim cjenovne prednosti i tehnološki napredniji od njihovih zapadnih konkurenata. Tako da je pritisak na kineske proizvođače moguće promatrati kao pokušaj stvaranja “predaha” za zapadne tehnološke kompanije kako bi ulovile korak s Kinom. Iako su pritisci usporili Kinu i njihove proizvođače, nisu uspjeli i zaustaviti tehnološki raskorak koji se posljednjih godina sve više seli i u prostor strojnog učenja i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je relativno nedavno opisana kao nova rubna granica (frontier) u kontroli naoružanja i u usporedbi stavljena bok uz bok s nuklearnim naoružanjem, te ako znamo da se i Henry Kissinger bavi problematikom umjetne inteligencije onda možemo znati da je AI došao na sam vrh američke sigurnosne agende (a posljedično i svih ostalih).

Pokušaj usporavanja daljnjeg razvoja kineskih proizvođača nije limitiran samo na Ameriku, nego se on kao doktrina širi i na zemlje saveznike, pa je tako primjerice Velika Britanija u cijelosti odlučila izbaciti Huawei što ih zasada košta oko 2 milijarde eura (s procjenom da će ukupni trošak biti bliže 4 milijarde). Ostale zemlje EU-a su odlučile umjesto političkih koristiti tehničke kriterije za evaluaciju i odlučivanje o tome koja oprema se može ili ne može koristiti, i koji uopće elementi računalnih i telco mreža i sustava se smatraju kritičnim da se u njima ne koriste određeni proizvodi, no kao posljedica pritisaka, poslovanje Huaweija na europskom kontinentu je vrlo ograničeno.

Značajna i dugo vremena često ponavljana tema u svjetsko – kineskim odnosima je i pitanje krađe intelektualnog vlasništva, koje je možda najbolje ispričati kroz priču o ARM-u, britanskoj kompaniji koja je osmislila ARM procesore koji danas pogone apsolutno svaki pametni telefon i tablet na planeti, a sve više ulaze i kao zamjene za desktop računala i servere umjesto AMD i Intel procesora. U priči koja se smatra “najvećom intelektualnom krađom” gdje je odmetnuti direktor de facto preoteo kinesku poslovnicu ARM-a zajedno s intelektualnim vlasništvom koje se u njoj nalazilo (situacija je u međuvremenu riješena i kineska podružnica se vratila u okrilje ARM-a, no sličnih priča ima još). Slične priče o kopiranju su slijedile i Japan i to ne samo u tehnološkom sektoru nego u svim mogućim poljima od odjeće, preko pića do muzike. Dostizanjem odgovarajuće razine ekonomskog i tehnološkog napretka prestala je potreba za kopiranjem i počeli su se razvijati vlastite proizvode koji su često bolji od zapadnih uzora.

No, da se vratimo na pitanje poluvodiča. U centru cijele borbe za dominacijom nad proizvodnjom poluvodiča našla se nizozemska kompanija ASML koja je jedina kompanija na svijetu koja je u stanju proizvesti EUV strojeve (Extreme Ultraviolet Litography), ukratko strojeve koji proizvode čipove najnovijih generacija. Iako ASML nije jedini koji proizvodi strojeve za proizvodnju čipova, jedini je koji nudi EUV tehnologiju a koja osigurava daljnje smanjenje veličine čipova (s trenutnih 5nm na 2nm ili čak manje), pa tako i ASML-ovi konkurenti koriste njihove strojeve. Iako je dio EUV strojeva prodan u Kinu, oni su danas pod embargom i daljnja prodaja više nije moguća, a održavanje postojećih je pod velikim upitnikom. Prodaja tehnologije za proizvodnju čipova je trenutno limitirana na 14nm, no primjerice HiSilicon (proizvođač procesora u vlasništvu Huaweia) je 14nm čipove proizvodio još 2018. godine, a na 5+nm su prešli još 2020. Kina kroz vlastitu kompaniju SMEE pokušava uloviti ritam, no to je vremenski intenzivan proces i pretpostavka je da će proći najmanje petnaest godina do sustizanja tehnološkog pariteta.

ASML stroj za proizvodnju čipova.

Da bi priča bila dodatno zakomplicirana, većina procesora, njih čak 56% danas se proizvodi u kompaniji TSMC koja je locirana na Taiwanu, a reintegracija Taiwana u Kinu je postavljen kao jedan od prioriteta Kineske države i ako pratite dalekoistočnu politiku, većina sukoba i provokacija se događa upravo oko Taiwana.

Nije zato nikakvo čudo da je TSMC, poput mnogih drugih kompanija, odlučio nove tvornice graditi na teritorijima savezničkih zemalja, pa je tako nedavno odlučeno da se u Arizoni sagradi tvornica u koju će se uložiti 40 milijardi dolara što će biti među najvećim stranim investicijama ikad. Taiwan istovremeno smatra kako će gradnjom visokotehnoloških kapaciteta izvan Taiwana izgubiti silicijski štit, koji danas velikim dijelom motivira saveznike da paze na sudbinu strateški bitnog Taiwana. U smirivanju tenzija neće pomoći ni odluke mnogih kompanija, od kojih je najvidljiviji vjerojatno Apple, a koji su odlučili dio svoje proizvodnje, što je moguće brže, iseliti u druge zemlje (poput Indije i Vietnama). Posebni problem je i to što se Appleovi iPhoneovi sastavljaju u pogonima Foxconna koji je u biti Taiwanska kompanija, pa ni gašenje proizvodnje neće pomoći Taiwansko-Kineskim odnosima, a tu je i pitanje Foxconnove investicije u kineskog proizvođača čipova Tsinghua Group a koji proizvodi čipove za električna vozila.

Očigledno je da posljednjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji novih blokova, kao i kraju “mirne” globalizacije koja je vladala posljednjih tridesetak godina i osigurala, osobito Americi i Europi stabilni rast i razvoj. Očito je također i da se polarizacija, za koju smo navikli da bude na Američko-Ruskoj liniji sve više seli, ako se već u cijelosti nije preselila na Američko-Kineske odnose. Europa (a to bi bili i mi) je tu u posebnoj situaciji i mora pronaći svoje mjesto u novom balansu snaga. Nedavno je o tome dosta detaljno govorio i Olaf Scholz (zanimljivi govor koji je nekako promakao radarima, iako u svojoj osnovi ocrtava buduće politike ne samo Njemačke nego i cijele Europe), rekavši na jednom mjestu kako Kineski rast ne može biti opravdanje za izolaciju ili kočenje suradnje.

Rat čipova, sve je manje (ako je ikada i bio) rat oko tehnologije, sigurnosti ili intelektualnog vlasništva, a puno više je to priča o ekonomskoj dominaciji i očuvanjem statusa (quo). Kao i u mnogo drugih slučajeva, situacija nije crno-bijela, a akteri poput nas (koji orbitiraju oko polova ekonomske i političke snage) moraju pronaći balans koji će očuvati naše vrijednosti ali istovremeno neće naštetiti našim ekonomskim interesima.

Misao dana:
“No other facet of the economy is dependent on so few firms,” he writes. “Chips from Taiwan provide 37% of the world’s new computing power each year. Two Korean companies produce 44% of the world’s memory chips. The Dutch company ASML builds 100% of the world’s extreme ultraviolet lithography machines, without which cutting-edge chips are simply impossible to make. OPEC’s 40% share of world oil production looks unimpressive by comparison.”