you can go your own way… (3:58, Chris Rea, The Best Of…., 1994)

Kako mi je moja osnovna Toyota knjiga u posudbi, nikako da krenem pisati prave članke o Toyota Production Systemu (osim onog mlakog uvoda od prije nekoliko dana), no sada sam dobio naglu inspiraciju na temu jednog real_life slučaja u mojoj firmi, a koja je jako povezana s teorijom o pet majmuna i otpadom kao takvim.

Pričali smo dakle o otpadu, i to ne otpad u smislu smeća ili nekog nepotrebnog materijala kojeg bacite u kantu ili košaru za recikliranje nego otpad kao sve one radnje i materijali koji ne donose vrijednost krajnjem klijentu ili procesu.

Teorija o gore spomenutim majmunima kaže da ako stavite pet majmuna u kavez, a u kavez stavite i ljestve i na vrhu ljestava grozd banana da će prvi majmun koji ugleda banane krenuti trkom gore da je zgrabi. Ako u tom času polijete sve majmune hladnom vodom i to ponovite svaki puta kada neki od njih krene po banane, nakon nekog vremena u trenutku kada majmun krene po bananu ostali će ga zgrabiti, srušiti na pod i zamlatiti. Kada postignete tu razinu rekacije, zamijenite jednog majmuna s jednime koji ne zna što će se desiti kada krene po banane. Ovaj će naivno krenuti po bananu i dobiti će zaslužene batine. Nakon nekog vremena promijenite još jednog majmuna, pa još jednog i sve tako dok u kavezu više nemate nijednog majmuna koji zna što će se desiti kada se krene po bananu, no svejedno će svaki pokušaj u startu spriječiti i zamlatiti svaku želju za daljnjim pokušajima.

I sada pokušajte to prebaciti u real_life situaciju iz svog ureda, pogona, vrtića ili čega već. Koliko imate operacija koje radite za koje nema racionalnog objašnjenja? Primjerice, može se dogoditi da se sva ulazna pošta odlaže baš na određeni stol iako za tim stolom ne sjedi osoba koja bi tu poštu trebala pročitati ili razvrstati. Možda pišete izvještaj koji nitko nikada neće pročitati. Možda će ga i pročitati, no drugu ili treću kopiju izvještaja nikome ne treba poslati ili je nema smisla držati u arhivi. Možda procedura očekuje da svaki tjedan obavite neku radnju koja nikada nikome nije trebala; a sve zato jer se nekada davno to redovito radilo, ljudi su se mijenjali, tehnologija je evoluirala no procedure su ostale nepreispitane: iste i neizmjenjene.
Dakle svaki takav postupak predstavlja otpad (ili muda kako to japanci kažu). Nijedna od tih operacija ne donosi novu vrijednost i zbog nje proces, proizvod ili usluga neće biti ništa bolje ili brže napravljena a definitivno ne kvalitetnije. Takva operacija je po Taiichijevom učenju suvišna, nepotrebna i treba je ignorirati, ukinuti i zaboraviti.

Tako sam ja danas naletio na jednu proceduru koja se religiozno provodi i za koju nema realnog objašnjenja osim “to je oduvijek tako” argumenta (od kojeg ću za koju godinu kada uđem u one rizične vjerojatno dobiti napad anskioznosti ili ući u predinfarktno stanje), i ona sama po sebi ne donosi nikakvu dodanu vrijednost, već naprotiv, kreira trošak (u vidu utrošenog vremena; a vrijeme je novac i to mogu dokazati) na radnom centru kojeg inače smatramo uskim grlom. Promjenom procedure smanjiti ćemo pritisak na ovo usko grlo i praktički kreirati novi kapacitet iz ničega (thin_air rekli bi ameri). No posao tu ne prestaje jer svaka teorija optimizacije procesa kaže kako usko grlo treba identificirati, potom ga riješiti i potom tražiti novo usko grlo jer se svakim rješenjem usko grlo seli negdje drugdje i neki drugi radni centar ili operacija postaju novo usko grlo (neverending story).

Poanta priče bi bila da se svi postupci moraju kontinuirano preispitivati i mijenjati, jer se naša okolina mijenja i zahtjevi na proizvodnju (neovisno o tome da li proizvodite kavu u espresso automatu, poluosovine za traktore ili ispisujete rješenja o ovrsi) su također u kontinuiranoj promjeni. Tvrtke koje prepoznaju da samo mijena stalna jest imaju prilike napredovati i preživjeti, a ovi ostali, o njima čitamo po novinama.

p.s. nijedna životinja nije stradala za vrijeme pisanja ovog posta

Misao dana:
Never be afraid to try something new.
Remember that amateurs built the ark.
Professionals built the Titanic.

people asking why… (4:45, Seal, Seal)

Krenuo bih pisati jednu seriju postova o nekim poslovnim principima koje smatram važnima, nije da je riječ o nekoj pretjeranoj toploj vodi – no stvari su iznešene na način na koji to možda nije bilo napisano do sada, a kao i sve velike ideje vrlo su jednostavne. Mali uvod je ipak nužan.

Svi ste vjerojatno čuli za glasoviti Toyotin proizvodni sustav (tzv. Toyota Production System, TPS koji se ponekada naziva i Toyota way)? TPS se obično koristi kao argument kada želite reći kako je neka tvrtka efikasna, te se ujedno koristi TPS kao garancija kvalitete. Obzirom da se u poslovnoj literaturi svi prije ili kasnije pozovu na TPS bio sam si prije jedno godinu i pol kupio dvije knjige koje objašnjavaju ovaj koncept.

TPS je izmislio Taichi Ohno kojeg je stari Toyoda poslao krajem tridesetih godina prošlog stoljeća u tadašnju tvornicu lakih dostavnih vozila da ustroji proizvodnju automobila u kojima je Toyoda vidio budućnost (fyi. originalno prezime je Toyoda, dok je ono radi lingvističkih i marketinških razloga preimenovano u Toyotu koju danas svi poznajemo). Taichi Ohno je bio mladi inženjer koji je radio u tvornici šivaćih strojeva te o proizvodnji automobila nije imao pojma, no bio je siguran kako se ručna proizvodnja može sasvim sigurno unaprijediti i kako proizvoditi šivaće strojeve sigurno nije jako različito od proizvodnje automobila.

Osnova cijele priče je eliminiranje otpada kao najjednostavniji način za povećanje profitabilnosti bilo kojeg businessa. Proizvodni procesi dodaju vrijednost ili otpad svakome dobru ili usluzi. Teorija o sedam otpada ili muda (japanska riječ za otpad) je alat za povećanje vrijednosti proizvodnje. Iako se Toyota bavi proizvodnjom automobila koja je po cijelom nizu razloga specifična vrsta proizvodnje, činjenica je kako su otpadi koji nastaju u proizvodnji bilo čega praktički univerzalni i ne razlikuju se previše između toga da li proizvodite automobile (kao što to radi toyota), atomske reaktore ili pak radite u frizerskom salonu. Za svaki od sedam otpada postoji strategija za reduciranje ili eliminiranje njegovog efekta na poslovanje tvrtke čime se poboljšava ukupna učinkovitost i kvaliteta.

Otpadi su; viškovi, čekanje, transport, nepotrebna proizvodnja, nepotrebni inventar, nepotrebni ili suvišni pokreti i škart. U slijedećih nekoliko postova pozabaviti ću se svakim od gore navedenih otpada.

Misao dana:
I don’t believe you can do today’s job with yesterday’s methods and be in business tomorrow.