molitva za vaš mp3 player…

Britanski isusovci napravili su web site na kojem u obliku podcasta objavljuju molitve. Mp3 snimke molitvi možete skinuti i uploadati na svoje mp3/iPod playere i slušati dok se vozite, za vrijeme odmora ili kako već. Vjerujem da bi vas slušanje molitve moglo malo smiriti i olakšati stres ako ništa drugo.

Site se zove pray-as-you-go. Molitve su, naravno, na engleskom.

Isusovački iskorak u primjeni visoke tehnologije, a osobito bloga i podacasta kao medija podsjetila me na moj prošlogodišnji izlet u Admont u Austriji. Tamo sam naime bio u benediktinskom samostanu koji također u svojem muzeju koristi neke multimedijalne metode koje su me impresionirale. Admont je blizu Zagreba i možete ga posjetiti u jednome danu. Predlažem da posjetite moj post (na drugom programu) koji opisuje moj posjet Admontu.

Misao dana:
It was a dark and stormy night, although technically it wasn’t black or anything — more of a gravy color like the spine of the 1969 Scribner’s Sons edition of “A Farewell to Arms,” and, truth be told, the storm didn’t sound any more fierce than the opening to Leon Russell’s 1975 classic, “Back to the Island.”

policy of truth… (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.

Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.

Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.

Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva – osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).

Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto – dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.

Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.

the night santa went crazy… (4:01, Weird Al Yankovic, Bad Hair Day, 1996)

Kao što je Scott Adams napisao danas na svome blogu; ako danas čitate ovaj blog onda vas vaša obitelj sigurno mrzi. Sretan Božić, a ako u tome ne uspijete, izdržite još koji dan do siječnja – uz malo truda uspjeti ćete.

(posebno je pitanje za one koji pišu blog na današnji dan)

Kada sam krenuo pisati jučerašnji prebožićni post krenuo sam pisati o tome kako Božić iz ljudi izvlači neograničene količine radosti ali i tuge, a rijetko koga ostavlja ravnodušnim (osim naravno ako ste pripadnik religije koja nema nikakve veze s božićem). No poanta božića odavno je prestala biti religiozna svetkovina, već je prerasao svoje originalne okvire i postao praznik obitelji (ne nužno obitelji kao takve, nego društva u kojem i s kojim živite). Upravo iz tog razloga su ljudi na božić vrlo sretni ili jako, jako tužni – jer na kraju dana (balade), nije toliko bitno niti kakvim ste uspjesima okrunjeni, kakve materijalne dokaze o svom bogatstvu imate nego tko će ostati iza vas.
Kako je to rekao jedan vrlo pametni lik; novci dođu i odu, ali klinci su jedino što ti ostane.

Bottom line bi bio da može biti da (kako su neki rekli), božić prepoznajemo po tome što coca&cola ima pola litre više, ili što očekujemo brdo uglavnom bespotrebnih poklona, na TVu gledamo reprize filmova koji se prikazuju samo na božić (eto jučer je opet bilo čudo na 34toj ulici, moj omiljeni božićni) i dobijemo desetine besmislenih i apsolutno nepersonaliziranih SMSova (eto, razglednice poginule u postupku); no bit božića je božićni obiteljski ručak, kojeg svi teško podnosimo ali ga svake godine uredno odradimo.

A ako slučajno nemate tog božićnog ručka; imate godinu dana da tu pogrešku ispravite do slijedeće prilike.

There is a sunshine after rain, there is a laughter after pain.
This things have always been the same, so why worry now.

Misao dana:
It wasn’t a dark and stormy night.
It should have been, but there’s the weather for you. For every mad scientist who’s had a convenient thunderstorm just on the night his Great Work is complete and lying on the slab, there have been dozens who’ve sat around aimlessly under the peaceful stars while Igor clocks up the overtime.