Politika Božića

U trenutku kada država dobija negativne izglede za izlazak iz krize i kada nas samo jedno slovo dijelo od nenaplativosti naših obveznica teško je opustiti se i odati radostima Božića, pa sam ja pomislio da bi možda bilo dobro da porazmislimo kako je bilo biti Isus prije 2000 godina i kakve je političke implikacije Isus imao na društvo oko sebe. Dolazak Isusa imao je velike i dalekosežne posljedice ne samo na rimsko carstvo nego na svijet u cijelosti i politička dimenzija Isusa tijekom godina i stoljeća je izuzeta iz dostupne nam literature na uštrb duhovnosti i sentimenta. Lik Isusa je dobrim dijelom izuzet od svog židovskog porijekla, a kritika imperijalnog rima, njegove dominacije i rastrošnog bogatstva je izblijedila.

Iako se Isus rodio u doba vladavine cara Augusta (Oktavijana) kojem je mir u rimskome carstvu bio visoki prioritet, sama Palestina je bila pod vladavinom Kralja Heroda. Ovisno o interesu rimskog carstva, rimske provincije mogle su biti ili direktno podređene samom Augustu ili su mogle biti dane na upravljanje putem senata lokalnim vladarima poput Heroda. Knjige kažu da je sam August daleko bolje vladao provincijama koje su mu bile pod kontrolom nego što je to radio senat. Kralj Herod svoju je vladavinu dijelom oslanjao na dobra poznanstva i prijateljstva s Rimom, masovnom izgradnjom i jačanjem ekonomske moći, no isto tako je svaki pokušaj pobune ili nezadovoljstva gasio krvlju, pa stoga i njegova naredba da se ubiju sva djeca mlađa od dvije godine, kako je to napisano u Evanđelju po Luki u cijelosti odgovara ne samo Herodovom karakteru nego i proročanstvu da će sedamdeset i sedma generacija nakon Stvaranja iznjedriti Mesiju koji će izvesti Izrael od nametničke vlasti rima. U evanđelju po Mateju jasno je rečeno kako Herod želi ubiti malog Isusa jer ga smatra prijetnjom za vlastitu političku poziciju, pa kako bi to preduhitrio nakon što se kraljevstvom proširila glasina o “novorođenom kralju židova” Herod je odlučio ubiti svu mušku djecu do dvije godine starosti. Isusov otac Josip je na ovu opasnost upozoren u snu, te je zajedno s Marijom i malim Isusom pobjegao izvan Herodovog dosega, čime je novorođenio Isus de facto postao politički izbjeglica.

No zanimljiv je i sam razlog kako su se Josip i Marija našli u Betlehemu, naime kako bi car August mogao čvršće kontrolirati svoje provincije u jednome je trenutku odlučio provesti popis stanovništva kako bi se stanovništvo moglo prebrojati te kako bi se znalo na koliko se poreza može računati. Naredba o obaveznom popisu stanovništva natjerala je Josipa i Mariju na put u Betlehem zbog toga što je Josip potomak kuće Davidove koja se nalazila i pripadala u Judeju tj. grad Betlehem. Herod je bio taj koji je prikupljao poreze iz Judeje te je bio suveren na tom teritoriju i nije morao Rimu podnostiti račune oko prikupljenog poreza iz čega slijedi kako su Marija i Josip odlučili prijaviti se u Betlehemu zbog toga što je ili porez u Betlehemu bio manji ili zbog toga što tako prikupljeni porez ne bi odlazio Rimu nego ostajao u Palestini što cijeloj priči daje i ekonomsku dimenziju.

I posljednje, nije Herod jedini bio ugrožen od Isusa, u času kada je anđeo objavio pastirima kako je “spasitelj rođen”, onima koji su to čuli ili osobno svjedočili odmah je bilo jasno kako je tvrdnja cara Augusta kako je upravo on “spasitelj svijeta” je samo pogrešna nego i bogohulna, te da je ta njegova tvrdnja netočna.

Povijesne knjige nas uče kako je Rimsko carstvo u doba cara Augusta i u doba rođenja Isusa bilo mjesto, mira, blagostanja i prosperiteta, dok se zaboravlja kako je to također bilo vrijeme ugnjetavanja manjina, vrijeme okupacije i sustavnog ugrožavanja sloboda. Vrijedi se stoga podsjetiti ovaj Božić kako je blagostanje i mir često plaćen kroz institucionalizirano ugnjetavanje i krvlju nepoznatih i nedužnih. Priča tih ljudi je u biti ispričana kroz priču o malome Isusu.

p.s. ovo je moja dvadeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://salzburg.at/ Grad Salzburg u podnožju Alpa i sa u cijelosti sačuvanom srednjevjekovnom gradskom jezgrom jedan je od pravih bisera europske kulture, te čarobno mjesto za provesti ove Božićne blagdane.

O Uskrsu, grijesima i nečinjenju…

Htio bih podijeliti nekoliko zrnaca za razmišljanje na temu Uskrsa, grijeha i općenito razdoblju u kojem se nalazimo (dakle, osim ERPa, poreza, računala i politike imam ja štogod reći i na temu religije :).

Kao što sam to napisao na onom drugom blogu, Uskrs je razdoblje u kojem slavimo trenutak kada je Isus preuzevši grijehe svih nas bio osuđen na smrt na križu, te je (simbolično) na ovaj petak prošao križni put. Uskrs je praznik – blagdan boli, patnje i odricanja. Upravo iz ovih razloga mi nije totalno jasna ta tendencija spajanja praznika, produženih vikenda i općenito svih ostalih isprika za nerad – jer ako postoji nešto što bi morali napraviti tijekom uskršnjih praznika to je prionuti na posao žešće, jače i odlučnije – ili, kako sam to napisao, trebali bi odraditi još koji ekstra sat, ostati iza kraja radnog vremena i počistiti stol, pomoći čistaćici, izvaditi i završiti spis koji odlažemo već dugo vremena…

Upozorio bih i na razliku između kršćanstva i katoličanstva. Kršćani su ukratko svi koji u svojoj religiji koriste bibliju, no razlike između pojedinih “frakcija” nastaju oko i nakon Uskrsa kada su neki odlučili pratiti novi zavjet, a neki nisu (npr. židovi), neki prihvaćaju autoritet pape (rimokatolici), a neki ne (pravoslavci ili ortodoksni kršćani), neki se nalaze u sredini (primjerice grgokatolici koji priznaju papu ali slave euharistiju po istočnim, pravoslavnim obredima), a da ne kažemo kako postoje religije koje uredno koriste stari zavjet dok ne priznaju Uskrs ili novi zavjet (npr. Muslimani, koji pak Isusa smatraju prorokom).

Ne slave svi kršćani Uskrs jednako, ili čak na isti datum (razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara ili pak židovska pasha koja je u osnovi isti blagdan). Usput rečeno, evo korisni tidbit o Uskrsu; dan Uskrsa se računa na način da se uzme prva nedjelja nakon punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, osim, ako ne pada na isti dan kada i židovska pasha kada stvari naglo postaju kompliciranije.

Htio bih upozoriti i na često propuštenu rečenicu iz vjerovanja koja govori o grijesima i kaže “mišlju, rječju, djelom i propustom” i ovaj posljednjih grijeh je moj omiljeni, tako zvani grijeh nečinjenja – onoga što smo bili u mogućnosti učiniti a nismo. Razmislite malo o tome ovih dana, koliko ima stvari koje ste mogli napraviti a niste?

Važno je znati npr. da ne postoje crkveni zakoni koji reguliraju post i nemrs (to su dvije odvojene kategorije, jedna uključuje samo da jedete malo, a druga apsolutno ništa). Nejedenje mesa koje je trenutno na snazi nema baš s katoličke strane gledišta previše doticaja s npr. vegeterijancima? Kako vegeterijanci slave Uskrs ako nisu u mogućnosti sudjelovati u postu? Poanta je u žrtvi, dakle svjesnom odustajanju od nečega što Vam je drago; da li je to komad mesa ili čaša soka, kutija cigareta ili čokolada – sasvim je svejedno, no bitno je odreći se nečega – napraviti žrtvu (napraviti mali privatni uskrs). Ideju posta i nemrsa je plasirana u času kada je župnik, kao najpametniji u selu morao ljudima objasniti i dati jasne instrukcije što i kako raditi za vrijeme uskrsa i ne_jedenje mesa se čini kao kvalitetna instrukcija, no u današnje vrijeme ona nema više previše smisla, jer možda možete odustati od jedenja mesa, no meni su jednako drage i njoke u gorgonzoli i ne osjećam da sam napravio neki pretjerani napor odabirući jedno umjesto drugog. Danas gornje fore više ne prolaze, a osim toga znamo da župnik nije više najpametniji u selu, dapače, mogla bi se neka statistika navesti i u drugom smjeru.
Slični je nesporazum nastao i sa radnom nedjeljom; naime nigdje u bibliji ne piše da ne smijete raditi nedjeljom (pokažite mi taj redak)? Dapače, ono što je Isus jednom rekao (a taj redak vam mogu pokazati) je “Ako ti magarac padne u bunar u subotu, hoćeš li čekati nedjelju da ga izvadiš van?”. Mislim da nećete. Ono što piše u bibliji je da treba svetkovati dan gospodnji, a dan gospodnji u prenesenom smislu u kojem je biblija pisana može biti bilo koji dan, a to može biti i slobodni ponedjeljak.

Sretan Uskrs svima!

Misao dana:
Na djelu je grijeh struktura što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice.

molitva za vaš mp3 player…

Britanski isusovci napravili su web site na kojem u obliku podcasta objavljuju molitve. Mp3 snimke molitvi možete skinuti i uploadati na svoje mp3/iPod playere i slušati dok se vozite, za vrijeme odmora ili kako već. Vjerujem da bi vas slušanje molitve moglo malo smiriti i olakšati stres ako ništa drugo.

Site se zove pray-as-you-go. Molitve su, naravno, na engleskom.

Isusovački iskorak u primjeni visoke tehnologije, a osobito bloga i podacasta kao medija podsjetila me na moj prošlogodišnji izlet u Admont u Austriji. Tamo sam naime bio u benediktinskom samostanu koji također u svojem muzeju koristi neke multimedijalne metode koje su me impresionirale. Admont je blizu Zagreba i možete ga posjetiti u jednome danu. Predlažem da posjetite moj post (na drugom programu) koji opisuje moj posjet Admontu.

Misao dana:
It was a dark and stormy night, although technically it wasn’t black or anything — more of a gravy color like the spine of the 1969 Scribner’s Sons edition of “A Farewell to Arms,” and, truth be told, the storm didn’t sound any more fierce than the opening to Leon Russell’s 1975 classic, “Back to the Island.”

policy of truth… (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Prošli (odnosno sada već pretprošli) tjedan sam igrom slučaja zbog svojih postova završio na naslovnici dva puta. Prvi puta sam završio u onom malom okomitom kvadratiću kada sam preveo na brzaka sjajni dilbertov blog o teoriji kako postoje tajna društva koja upravljaju svijetom. Svega dva tri dana kasnije završio sam pak na naslovnici bloga (gdje sam se podosta i zadržao) zbog mojeg posta o pridruživanju EU kojeg sam bio napisao još tamo negdje u listopadu prošle godine, a kojeg je jedna zastupnica citirala u saboru.

Pišem to zato jer sam se jutros našao u polušpijunskom modusu operandi s Arsenyevim (posudio mi je jedan DVD s Robinom Williamsom koji je već jednom bio u mojim rukama, no nekih 6-7.000km zapadnije), a m.o. je bio polušpijunski jer smo se našli poluinkognito u knjižnici u koju nisam nogom stupio već najmanje jedno desetljeće (a i to je optimistična procjena), to je kao da smo se našli Londonu i u jednom od onih parkova hranili patke koje su već razvile Pavlovljev refleks na likove u kaputima i šeširima.

Anyway, popričali smo malo o blogiranju (na što sam ga nedavno uspješno nagovorio) pa sam se pohvalio kako mi je na dan kada je izašao link na dilbertov prijevod bilo 1.000 posjetitelja na blogu, a na dan kada su me citirali u saboru nekih 600, i njemu je sasvim logično bilo kako se više ljudi zapalilo za dilberta nego za sabor? Meni je to malo čudno jer si nekako mislim da bi se svi morali (u manjoj ili većoj mjeri) baviti ili barem pratiti politiku. U svakom slučaju baš čudno, iako nisam još promislio o tome do kraja.

Btw. ako ćemo o politici i humoru, gledam s velikim zanimanje prilu o karikaturi (koja sam thanks to http://tzombix.blog.hr/ i ja vidio) pa to uspoređujem s vijestima koje nas sustižu iz svijeta. Iskreno, ne vidim pretjeranog razloga za reagiranje uopće, a osobito ne na način da se otimaju ljudi, demoliraju ili pale veleposlanstva – osobito ne Danska veleposlanstva budući da je to jedna iznimno civilizirana i cool ekipa koja je rijetko kada bilo kome stala na žulj (OK, imam trenutno jedan slučaj s danskim konzultantima pa me to barem potiho veseli no reakcija je u svakom slučaju neproporcionalna).

Nisam puno proučavao muslimane, no osnovna razlika između naše i njihove religije (a obje podrazumijevaju jednoga Boga i da svi budemo dobri jedni prema drugima) je u tome što je vrhunac muslimanske religije država, tj. njima je crkva i država jedno te isto – dok naša kultura podrazumijeva jasnu crtu između jednog i drugog; pa stoga svaki pokušaju da im sugeriramo kako moraju odvojiti A od B po definiciji završava kao napad na njihovu religiju, kulturu i način života, a još ako u to umiješate malo naftnih interesa, kronično niski životni standard i što već, imate poprilične šanse dogurati do bilo kojeg ekstremnog ponašanja. Ljudi su koliko toliko spremni da im kritizirate državu jer su političari valjda svugdje univerzalno isti, no religija ima malo dublje korjene i tu se već mogu očekivati burnije reakcije.
Čisto kako bi sve skupa stavili u perspektivu, ima i unutar naše religije ekstrema i ekstremističkog ponašanja samo što ta ekipa nije niti toliko popularna niti joj se pridaje važnost.

Misao dana:
I admire the Pope. I have a lot of respect for anyone who can tour without an album.