on my way home… (5:09, Enya, The Memory Of Trees, 1995)

Eto mene u mom crnome uredu.

Subotnje jutro sam proveo u poljskom kvartu Chicago-a obavljajući posljednji shopping, a potom sam se relativno rano uputio na aerodrom gdje sam čekao večernji let. Na check-inu zaustavila me ljubazna gospođa iz Lufthanse i ponudila 600 EUR gotovine i 700EUR bonova samo da odustanem od leta i ostanem još jedan dan u gradu. Nažalost, unatoč primamljivoj ponudi nisam baš bio voljan produžiti putovanje za jedan dan pa sam krenuo kući.

Temperatura u americi je bila cca. 26 stupnjeva, u frankfurtu me dočekao sunčani dan i 16 stupnjeva, a u zagrebu kiša i 10 stupnjeva. Te toliko da se kuži razlika i da stvari stavim u perspektivu.

Nakon aerodroma putovanje do ureda (da pokupim auto) je trajalo više od dva sata radi krkljanca na zaobilaznici. Totalni gubitak vemena.

Misao dana:
I may not have gone where I wanted to go, but I think I have ended up where I intended to be.

p.s. ima još jedna bitna razlika između US i nas ovdje a koja nije bila toliko očigledna dok sam bio tamo; naime jutros sam se silom prilika parkirao u importane centru te sam na putu do izlaza prošao kroz shopping centar gdje ljudi u velikim količinama puše; u US pušenje je skoro pa zabranjeno i u zgradama jednostavno nije dozvoljeno, te je vrlo teško čak i na ulici pronaći ljude koji šeću i puše

I’m leaving now… (3:07, Johnny Cash, American III: Solitary Man, 2000)

Odlazim sutra na daleki put, idem u obećanu zemlju u kojoj svatko može biti predsjednik:

There’s a place where a kid without a cent
He can grow up to be president.
A magic kingdom filled with Barbie dolls

If you’ve got the time we can make it a good time.

Americanos – Blue Jeans and Chinos

Coke
Pepsi and Oreos – Americanos.
Movies and heroes in the land of the free

A kako vidim posljednjih godina to je točno kod njih i problem, jer doslovce svaki bedak može (i postao je) predsjednik. Kaže mi web site od hotela da ću imati “fast internet access” u svojoj sobi, a kako umjesto notebooka nosim Ipaq (i iPod) probati ću koji puta updateati blog remotely. Složio sam si i VOIP pa (teorija kaže) mogao bih i telefonirati jeftino tj. po zagrebačkim impulsima. Iako pod nogama imam stotine tisuća kilometara, a zemljopisna karta je prepuna been_there_done_that oznaka – malo sam ipak uzbuđen.

Misao dana:
Sometimes I lie awake at night, and I ask, ‘Where have I gone wrong?’ Then a voice says to me, ‘This is going to take more than one night.’

life: the movie… (7:18, The Walkabouts, Ended Up A Stranger [UK], 2001)

Gledao sam večeras Las Vegas, lagano zabavnu seriju (sapunicu za muški rod) koja mi onako dobro leži jer ima finog humora, tu i tamo neke akcije, a sve skupa u kvalitetnoj produkciji. No, gledajući seriju palo mi je nešto napamet. Zašto filmovi (i serije) tog tipa nikada ne pokazuju što glavni likovi rade izvan radnog vremena. Uvijek ih gledamo u tom kasinu kao da su tamo inventar – mene zanima što se događa ujutro, gdje idu na ručak, što rade kada moraju kružiti oko zgrade jer ne mogu pronaći parking, zašto nikada usred jurnjave ne moraju odjuriti na wc?

Btw. prije nekog vremena sam gledao Island (remake Loganovog bijega), film je osrednji na putu do jadnog a Ewan McGregor ne razmeće se baš nekim glumačkim umijećem ili karaktertom u kojeg se ufurao; ona djevojka je definitivno simpatična ali niti izdaleka dovoljno da bi spasila film. Priča je ravna nuli, produkcija manje više ok, glumci dakle osrednji. Detalj koji me je uopće sjetio na taj film je onaj kada Ewan ili njegov klon ili njegov original (zavisi kako gledate) ugasi neki TFT monitor, a ovome se slika pretvori u točkicu i ugasi.

Kada ste zadnji puta vidjeli televizor na kojem actually možete vidjeti da se prilikom paljenja ili gašenja slika pretvori u točkicu na sredini ekrana? Zašto su to stavili i koji genije je smatrao da je to važan efekt kako bi film izgledao realnijim. Tko ide u kina da uopće zna da su se televizori nekada tako gasili?

I kada smo već kod toga, zašto ljudi na mobitele stavljaju zvonjavu analognih telefona kada takvih telefona gotovo više da i nema; klinci takve telefone jedino još mogu vidjeti u školama. To je kao priča s konzervama coca&cola-e na kojima je nacrtana boca.

Misao dana:
I went to a restaurant that serves “breakfast at any time.” So I ordered French Toast during the Renaissance.