I’m leaving now… (3:07, Johnny Cash, American III: Solitary Man, 2000)

Odlazim sutra na daleki put, idem u obećanu zemlju u kojoj svatko može biti predsjednik:

There’s a place where a kid without a cent
He can grow up to be president.
A magic kingdom filled with Barbie dolls

If you’ve got the time we can make it a good time.

Americanos – Blue Jeans and Chinos

Coke
Pepsi and Oreos – Americanos.
Movies and heroes in the land of the free

A kako vidim posljednjih godina to je točno kod njih i problem, jer doslovce svaki bedak može (i postao je) predsjednik. Kaže mi web site od hotela da ću imati “fast internet access” u svojoj sobi, a kako umjesto notebooka nosim Ipaq (i iPod) probati ću koji puta updateati blog remotely. Složio sam si i VOIP pa (teorija kaže) mogao bih i telefonirati jeftino tj. po zagrebačkim impulsima. Iako pod nogama imam stotine tisuća kilometara, a zemljopisna karta je prepuna been_there_done_that oznaka – malo sam ipak uzbuđen.

Misao dana:
Sometimes I lie awake at night, and I ask, ‘Where have I gone wrong?’ Then a voice says to me, ‘This is going to take more than one night.’

life: the movie… (7:18, The Walkabouts, Ended Up A Stranger [UK], 2001)

Gledao sam večeras Las Vegas, lagano zabavnu seriju (sapunicu za muški rod) koja mi onako dobro leži jer ima finog humora, tu i tamo neke akcije, a sve skupa u kvalitetnoj produkciji. No, gledajući seriju palo mi je nešto napamet. Zašto filmovi (i serije) tog tipa nikada ne pokazuju što glavni likovi rade izvan radnog vremena. Uvijek ih gledamo u tom kasinu kao da su tamo inventar – mene zanima što se događa ujutro, gdje idu na ručak, što rade kada moraju kružiti oko zgrade jer ne mogu pronaći parking, zašto nikada usred jurnjave ne moraju odjuriti na wc?

Btw. prije nekog vremena sam gledao Island (remake Loganovog bijega), film je osrednji na putu do jadnog a Ewan McGregor ne razmeće se baš nekim glumačkim umijećem ili karaktertom u kojeg se ufurao; ona djevojka je definitivno simpatična ali niti izdaleka dovoljno da bi spasila film. Priča je ravna nuli, produkcija manje više ok, glumci dakle osrednji. Detalj koji me je uopće sjetio na taj film je onaj kada Ewan ili njegov klon ili njegov original (zavisi kako gledate) ugasi neki TFT monitor, a ovome se slika pretvori u točkicu i ugasi.

Kada ste zadnji puta vidjeli televizor na kojem actually možete vidjeti da se prilikom paljenja ili gašenja slika pretvori u točkicu na sredini ekrana? Zašto su to stavili i koji genije je smatrao da je to važan efekt kako bi film izgledao realnijim. Tko ide u kina da uopće zna da su se televizori nekada tako gasili?

I kada smo već kod toga, zašto ljudi na mobitele stavljaju zvonjavu analognih telefona kada takvih telefona gotovo više da i nema; klinci takve telefone jedino još mogu vidjeti u školama. To je kao priča s konzervama coca&cola-e na kojima je nacrtana boca.

Misao dana:
I went to a restaurant that serves “breakfast at any time.” So I ordered French Toast during the Renaissance.

wedding bells… (1:19, Original Soundtrack, Angels & Insects, 1995)

Jučer navečer bio sam na jednom vjenčanju između jedne lokalne (rodom iz posavine, s one druge obale) i jednog nizozemca (također lokalnog, s tom razlikom što u njegovom kraju nema rijeka nego brdo kanala pa je teško reći s koje je on točno obale – no bilo kako bilo na njegovoj obali se ne govore strani jezici što je za tu zemlju vrlo, vrlo čudno).

Ujutro su mladenci obavili vjenčanje u općini, a navečer u crkvi. Iako je dotični protestant, ceremonija je identična jer se obavlja u cijelosti za onaj dio para na koji se savjet odnosi.
Nakon vječnja smo otišli u restoran gdje se krenulo jesti i piti. Od posavaca sam znao što mogu očekivati, a nizozemci su mi bili interesantni kako bih vidio kako reagiraju na naše lokalne dobre (i ostale, ne nužno tako dobre običaje). Ekipa se uklopila prilično dobro, a prvo kolo se zaplesalo prije glavnog jela. Bilo je tu i vriske i rupčića u zraku, razdrljenih košulja, alkohola u potocima i bilo je očigledno kako su nizozemci zbunjeni ali su iz pristojnosti prihvatili tempo (kojeg su naravno jedva izdržali).
Mnogi od njih nizozemsku napuštaju rijetko, i nekako sam uvjeren kako im je put do Zagreba kroz Austriju (i sve te silne planine koje su viđali samo na slikama) bio zabavan, ostatak vremena su proveli u Opatiji (koja je u natuknicama slična njihovoj obali) i na plitvicama koje su ih (očekivano) očarale.

Bend koji je svirao u pozadini ali preglasno, nosio je čudne šarene košulje s bijelim šeširima, dok je vođa benda nosio cipele (bez žniranaca; imam neku fiksaciju na žnirance i svako tko nosi cipele bez žniranaca, uz potencijalne ženske izuzetke, odmah se sroza ugledom u mojim očima) od nekakve bijele kože a koje su završavale u takvoj špici toliko daleko od noge da bi svaki iole zainteresirani policajac navedeni obuvni predmet mogao konfiscirati kao neprijavljeno oružje.

Sve u svemu, još jedan događaj na kojem se beskrajna energija potrošila na silne sitne detalje (poput razdragane dječice koja su po direktivi morala imati bijele balone), umjesto da se njih dvoje koncentriraju na doista bitne stvari u životu koje će im kroz koju godinu biti neizmjerno važnije od prethodno spomenutih balona.

Želim im sve najbolje, a poznavajući ih, vidim da do toga neće lagano doći.

Misao dana:
That’s what’s so stupid about the whole magic thing, you know. You spend twenty years learning the spell that makes nude virgins appear in your bedroom, and then you’re so poisoned by quicksilver fumes and half-blind from reading old grimoires that you can’t remember what happens next.