Super je biti glup/needuciran/ignorantan

Super je biti glup/needuciran/ignorantan (odaberite politički prihvatljiviju tvrdnju), jer ako si takav onda dobiješ ispred sebe prezentirane rezultate i to je to, to je istina, a o njoj se ne raspravlja jer po definiciji može biti samo jedna.

Ako imalo propituješ (a ja recimo preispitujem neke teze sada već mjesec-dva dana) ustanoviš da ekipa koja ti prezentira gore spomenute brojeve u biti pojma nema niti razumije o čemu priča, ali ako je već u excelu ili tablici onda mora da je točno.

Danas imam više pitanja nego prije dva mjeseca i nijedan odgovor se ne čini ispravnim (a definitivno ne uvjerljivim).

Super je biti glup/needuciran/ignorantan.

Misao dana:
War is peace.
Freedom is slavery.
Ignorance is strength.

Fiskalizacija, II dio

Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

Misao dana:
Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?

Ekonomski program za zamisliti se

Prije nekoliko dana analitičari jedne velike banke smanjili su prognoze gospodarskog rasta Hrvatske za par dijelova postotka (što zvuči i dalje daleko bolje od alternativnog tumačenja iste brojke koji kaže da je procjena gospodarskog rasta u 2011. smanjena za 30%). Potom nas je i EU malo izgrdila jer naša kriza u koju smo upali slijedi neke svoje vlastite zakone i zakonitosti koji su eto zaobišli ostatak Europe pa je stoga naša kriza dublja i duža od ovih tuđih, a šlag na metaforičku tortu neuspjeha dodao je i pad Hrvatske na svjetskoj ljestvici konkurentnosti. Vijesti, rekli bi, nisu dobre a prognoza još manje.

Prije gotovo godinu dana Hrvatska Vlada pokazala je svoje antirecesijske mjere koje su navodon bile dizajnirane da izvuku zemlju iz krize, a koje su za potrebe predstavljanja bile uobličene u formi powerpoint prezentacije koji je bio očito sklepan u dan-dva koji su tom predstavljanju prethodili i u kojem nije bilo previše osobito smislenih prijedloga, osobito ne onih koji su se u proteklih godinu dana pretvorili u djelo.

Jedan od temeljnih problema tog pristupa je što se cijeloj ekonomiji pristupa selektivno, pa je ako se sjećate kreiran program prodaje stanova (čiji su rezultati toliko porazni da ga se nitko niti ne usudi spomenuti na glas), pa su tu potom bili programi kreditiranja poduzetnika A, B i C od kojih je ovaj prvi koliko-toliko zaživio, dok su B i C više neuspjeli pokušaji; a zajedničko svojstvo svima njima je da nisu polučili nikakve osobite ili spomena vrijedne rezultate. Veliki dio problema se svodi na ograničeno promatranje ekonomije samih donositelja odluka iz jednostavnog razloga što oni sami nikada nisu radili ili stvarali svoju vlastitu dodanu vrijednost nego su kroz različite političke ili druge veze kvaziupravljali pojedinim sustavima. Uzmite primjer FINA-e u kojoj je svojevremeno stolovao ministar Popijač a koja je u biti relikt nekadašnjeg SDK transformiranog u ZAP transformiranog u FINA-u, a koji sve to vrijeme nosi pod sobom monopol ili barem garantirani dio kolača koji mu donosi država. Čak i u trenucima kada tržišna ekonomija izjede poslovni model FINA-e (transferom bankarskih transakcija u banke i e-poslovanje), država se dosjeti i poluprovedivim zakonom prebaci registar računa i upravljanje ovrhama garantirajući i dalje toj u biti redundantnoj i u zapadonj ekonomiji totalno nezapamćenoj instituciji izvore prihoda. I sada netko od tog ministra očekuje rješenje bilo čega? On čak i kada pogriješi, a pogriješio je uvođenjem pravilnika o evidenciji radnog vremena koji vrijeđa inteligenciju, i dalje treba godinu dana da bi ispravio pogrešku. To je otprilike brzina kojom hrvatska birokracija rješava probleme, dakle sada znamo da za suludi dokument na razini pravilnika ministarstva trebamo godinu dana vremena kako bi ga riješili, neovisno o razini gluposti koja je u tom pravilniku sadržana.

Kako bi rat s recesijom uspio, umjesto da se fokusiramo na pojedinačne slučajeve i pojedinačna gašenja vatre, nužno je promijeniti pristup i početi se boriti s pravnim okvirom koji onemogućava suvisli razvoj. Da li je bolje kreditnom linijom osigurati sredstva za razvoj jedne kompanije koja u ovome času možda ima čak i 1.000 zaposlenih (s time da nikada niste sigurni da li ste tim novcem kupili njihov razvoj ili samo održavanje glave iznad vode za dodatnih godinu-dvije), ili je bolje kreirati mjere koje se primjenjuju na sve poduzetnike, odmah i jednako?

Koji je smisao stvarati mjere koje preferiraju samo jednu granu industrije (primjerice građevinarstvo), a istovremeno zapustiti proizvodnju, uslužni sektor, IT industriju koja je danas neizostavna u temeljima poslovanja svake tvrtke, ili pak ulagati u obrazovanje kojeg nam nedostaje i koje donosi brze povrate?

p.s. ovo je moja četrdeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Every decent man is ashamed of the government he lives under.