Super je biti glup/needuciran/ignorantan

Super je biti glup/needuciran/ignorantan (odaberite politički prihvatljiviju tvrdnju), jer ako si takav onda dobiješ ispred sebe prezentirane rezultate i to je to, to je istina, a o njoj se ne raspravlja jer po definiciji može biti samo jedna.

Ako imalo propituješ (a ja recimo preispitujem neke teze sada već mjesec-dva dana) ustanoviš da ekipa koja ti prezentira gore spomenute brojeve u biti pojma nema niti razumije o čemu priča, ali ako je već u excelu ili tablici onda mora da je točno.

Danas imam više pitanja nego prije dva mjeseca i nijedan odgovor se ne čini ispravnim (a definitivno ne uvjerljivim).

Super je biti glup/needuciran/ignorantan.

Misao dana:
War is peace.
Freedom is slavery.
Ignorance is strength.

Fiskalizacija, II dio

Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

Misao dana:
Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?

Ekonomski program za zamisliti se

Prije nekoliko dana analitičari jedne velike banke smanjili su prognoze gospodarskog rasta Hrvatske za par dijelova postotka (što zvuči i dalje daleko bolje od alternativnog tumačenja iste brojke koji kaže da je procjena gospodarskog rasta u 2011. smanjena za 30%). Potom nas je i EU malo izgrdila jer naša kriza u koju smo upali slijedi neke svoje vlastite zakone i zakonitosti koji su eto zaobišli ostatak Europe pa je stoga naša kriza dublja i duža od ovih tuđih, a šlag na metaforičku tortu neuspjeha dodao je i pad Hrvatske na svjetskoj ljestvici konkurentnosti. Vijesti, rekli bi, nisu dobre a prognoza još manje.

Prije gotovo godinu dana Hrvatska Vlada pokazala je svoje antirecesijske mjere koje su navodon bile dizajnirane da izvuku zemlju iz krize, a koje su za potrebe predstavljanja bile uobličene u formi powerpoint prezentacije koji je bio očito sklepan u dan-dva koji su tom predstavljanju prethodili i u kojem nije bilo previše osobito smislenih prijedloga, osobito ne onih koji su se u proteklih godinu dana pretvorili u djelo.

Jedan od temeljnih problema tog pristupa je što se cijeloj ekonomiji pristupa selektivno, pa je ako se sjećate kreiran program prodaje stanova (čiji su rezultati toliko porazni da ga se nitko niti ne usudi spomenuti na glas), pa su tu potom bili programi kreditiranja poduzetnika A, B i C od kojih je ovaj prvi koliko-toliko zaživio, dok su B i C više neuspjeli pokušaji; a zajedničko svojstvo svima njima je da nisu polučili nikakve osobite ili spomena vrijedne rezultate. Veliki dio problema se svodi na ograničeno promatranje ekonomije samih donositelja odluka iz jednostavnog razloga što oni sami nikada nisu radili ili stvarali svoju vlastitu dodanu vrijednost nego su kroz različite političke ili druge veze kvaziupravljali pojedinim sustavima. Uzmite primjer FINA-e u kojoj je svojevremeno stolovao ministar Popijač a koja je u biti relikt nekadašnjeg SDK transformiranog u ZAP transformiranog u FINA-u, a koji sve to vrijeme nosi pod sobom monopol ili barem garantirani dio kolača koji mu donosi država. Čak i u trenucima kada tržišna ekonomija izjede poslovni model FINA-e (transferom bankarskih transakcija u banke i e-poslovanje), država se dosjeti i poluprovedivim zakonom prebaci registar računa i upravljanje ovrhama garantirajući i dalje toj u biti redundantnoj i u zapadonj ekonomiji totalno nezapamćenoj instituciji izvore prihoda. I sada netko od tog ministra očekuje rješenje bilo čega? On čak i kada pogriješi, a pogriješio je uvođenjem pravilnika o evidenciji radnog vremena koji vrijeđa inteligenciju, i dalje treba godinu dana da bi ispravio pogrešku. To je otprilike brzina kojom hrvatska birokracija rješava probleme, dakle sada znamo da za suludi dokument na razini pravilnika ministarstva trebamo godinu dana vremena kako bi ga riješili, neovisno o razini gluposti koja je u tom pravilniku sadržana.

Kako bi rat s recesijom uspio, umjesto da se fokusiramo na pojedinačne slučajeve i pojedinačna gašenja vatre, nužno je promijeniti pristup i početi se boriti s pravnim okvirom koji onemogućava suvisli razvoj. Da li je bolje kreditnom linijom osigurati sredstva za razvoj jedne kompanije koja u ovome času možda ima čak i 1.000 zaposlenih (s time da nikada niste sigurni da li ste tim novcem kupili njihov razvoj ili samo održavanje glave iznad vode za dodatnih godinu-dvije), ili je bolje kreirati mjere koje se primjenjuju na sve poduzetnike, odmah i jednako?

Koji je smisao stvarati mjere koje preferiraju samo jednu granu industrije (primjerice građevinarstvo), a istovremeno zapustiti proizvodnju, uslužni sektor, IT industriju koja je danas neizostavna u temeljima poslovanja svake tvrtke, ili pak ulagati u obrazovanje kojeg nam nedostaje i koje donosi brze povrate?

p.s. ovo je moja četrdeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Every decent man is ashamed of the government he lives under.

Šukekov forex

Da li ste pratili forex aferu o kojoj se pisalo kod nas posljednjih tjedana? Desetine ako ne i stotine ljudi investirali su u tzv. Forex tržište te u jednome času ustanovili kako se cijela piramida urušila  su neki ostali i bez cijele životne ušteđevine. Iako Forex na kojem su dotični izgubili novac nije nužno onaj pravi vrijedi reći kako je forex ili foreign currency exchange tržišt na kojem se trguje različitim valutama a odnos ponude i potražnje određuje vrijednost i međuodnose između valuta.

Na sličan način funkcionira i lokalna mjenjačnica u kojem mijenjate novac. Banka po točno određenoj cijeni prodaje ili otkupljuje ponuđeni novac. Ako se pak pojavite sa većom količinom novca, odjednom će mjenjač biti voljan prodiskutirati tečaj po kojem se mijenja, a možda će se odreći i provizije ako ona postoji. Ponuda i potražnja. Identično funkcioniraju i forex tržišta s tom razlikom što se tamo mijenja novac poput burze i u velikim količinama. Ako ste mudri igrač i pratite događanja u svijetu te ste u stanji predvidjeti što će se i gdje dogoditi onda na forexu možete dobro zaraditi mijenjajući svoju novčanu imovinu iz jedne valute u drugu pokušavajući je uvećati. To očito nije tako jednostavno jer se ovdje ne radi o dionici gdje morate promatrati jednu kompaniju ili sektor, nego gledate cijele ekonomije, utjecaje jednih zemalja na druge a sve to skupa u odnosu na različite robe koje se dominantno prodaju u točno određenim valutama (razmislite malo zašto se primjerice radi napor da se trgovina naftom iz dolara prebaci na eure).

Naravno, kao što u ribnjaku postoje male i velike ribe tako i ovdje imamo manje i veće igrače. Mojih ili vaših nekoliko stotina eura teško da će impresionirati bilo koju mjenjačnicu, no neki igrači poput Goerge Sorosa (kojeg također često spominjemo posljednjih dana) igraju se na Forexu ali s milijardama. Soros je tako osoba koju se identificira sa tzv. crnom srijedom iz rujna 1992. godine kada je Velika Britanija bila primorana prestati trgovati britanskom funtom na europskom tržištu novca. Soros je tom prilikom zaradio oko milijardu dolara i puno problema s britanskim vlastima. Jedno je promijeniti tisuću eura, a sasvim nešto drugo pokucati na vrata nacionalne banke i pokušati promijeniti nekoliko milijardi, zbog takvih transakcija cijele ekonomije stradavaju u postupku.

Da bi spriječili gubitke u naglim i velikim promjenama vrijednosti osmišljen je sustav koji se zove “hedging”, a to je zbirni naziv za nekolicinu kompleksnih financijskih instrumenata koji sprečavaju takve gubitke. Nešto slično polici osiguranja. Ako npr. kupujete velike količine nafte u dugom vremenskom periodu onda svoju investiciju i oscilacije u cijeni zaštitite hedging aranžmanom te ako dođe do velikog pada ili rasta cijena (ovisno o tome da li kupujete ili prodajete) posjedujete mehanizme za nadoknadu te razlike; ono što hedgingom radite je da žrtvujete potencijalno velike gubitke ili zarade za sigurnost cijene s kojom možete planirati na dugi rok.

Hrvatska država se u posljednjih godinu dana dva puta zadužila u američkim dolarima i to u ukupnom iznosu od tri milijarde dolara. Ove transakcije nisu zaštićene hedging aranžmanima ali imaju zato (stimulativnu) kamatu od više od 6%. Jednostavni pogled na tečajnice HNBa pokazuje kako smo na današnji dan, zbog lošeg odabira valute i nepostojanja hedging aranžmana nekih 73 milijuna američkih dolara u minusu, što na iznos od 3 milijarde koliko smo posudili predstavlja 2,3% ukupne glavnice.

Ne samo da niste zaradili na Forexu nego ste i izgubili, naivno ste odabrali stambeni kredit u švicarcima vjerujući u njegovu stabilnost ali ne uzevši u obzir nestabilnost svih nas, no ako Vas tješi eto niti Ivan Šuker ne razumije forex ili valute bolje od Vas pa je i on izgubio stotine milijuna kuna. Nažalost, i ti milijuni su vaši.

p.s. ovo je moja trinaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 25. rujna 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://forex.com/ Forex je naizgled sjajan mehanizam za zaraditi puno novaca u malo vremena. Naravno, ono što Vam mora biti jasno je da za svaku osobu koja nešto zaradi, mora s druge strane biti i netko drugi tko je izgubio. Ako vam nije totalno jasno kako i na kojim mehanizmima forex počiva, pogodite koja ćete od te dvije osobe biti?

Mea culpa

Jučer tijekom dana na mail adrese raznih redakcija poslana je mail poruka i ovo je moje očitovanje:

Odmah da kažem da je riječ isključivo o mojem grijehu i sramoti koji nema apsolutno nikakve veze s mojim današnjim poslom. Riječ je o poslovnom projektu koji nije uspio, kojeg sam zaustavio u času kada sam shvatio da se radi o bezizlaznoj situaciji i zbog kojeg snosim mnogobrojne posljedice već duže vrijeme.

Riječ je o tvrtci u kojoj sam bio direktor, a koja je propala prije nekoliko godina i u kojoj je u konačnici ostao nepodmireni dug prema državi na osnovi poreza i doprinosa. Riječ je o tvrtci koja je u svom vrhuncu imala 50 sjajnih ljudi i koja se bavila proizvodnom djelatnošću.

Ukratko i bez okolišanja, taj podatak je točan.

Činjenice su jasne.  Poduzetnički projekt u kojega sam iskreno vjerovao, slijedom okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti, nije uspio i u konačnici je tvrtka ostala u obvezi prema državi po osnovu poreza i doprinosa. Pokušavao sam neko vrijeme naći rješenje i zatvoriti obveze koje nikad nisam odricao. Kao i svakom poduzetniku, nije mi bilo jednostavno presjeći gordijski čvor i projekt preko noći zaustaviti. Uz pogrešne poslovne procjene, koje su samo i jedino moj krimen, nisam jednostavno bio spreman pristati na kompromise koji su mi se nametali, a bili se izvan okvira zakona. Kao i mnogi poduzetnici bio sam izložen nerazumijevanju birokracije, nelojalnoj konkurenciji i namještenim natječajima, no ni na koji način tim činjenicama ne želim umanjiti moju osobnu odgovornost.

Netočno je (a autor anonimnog maila najbolje zna zašto tako insinuira) da sam tvrku namjerno doveo do stečaja, istina je upravo suprotna. U trenutku kada je tvrtka postala nelikvidna, činio sam sve kako bih maksimalno iskoristio vrijednost imovine i podmirio dugovanja tvrtke. Ne skrivajući se, radio sam nekoliko godina “24/7” kako dobavljači i financijske institucije ne bi, od nekontrolirane propasti tvrtke, ostali oštećeni za milijunske iznose. Naravno, i zaposleni bez plaća. Do danas uspio sam podmiriti više od 95% svih dugovanja koje je tvrtka imala. Osobno sam se zadužio u iznosu od 420.000 kn koje sam usmjerio na podmirenje obveza zaposlenicima, prema dobavljačima i dijelom prema državi s osnova doprinosa. I tako sve do današnjih dana, gdje veći dio mojih životnih prihoda odvajam kako bi podmirio preostale obveze. Sve navedeno lako je provjeriti, a dobavljači i zaposlenici mogu iz prve ruke svjedočiti o tome.

Naravno da mi je kristalno jasan i sam trenutak u kojem ovaj mail dolazi u medije. Iako se javnim poslom bavim već nekoliko godina, tek sada i u ovim okolnostima sam postao meta. Odnosi u kojima sam se našao, očito, takve stvari nose sa sobom.

Kako se nikada nisam sakrivao neću to raditi niti u budućnosti. Svoj teret naučio sam svih ovih godina nositi sam i nisam osoba koji će ga na bilo koji način prebaciti na tuđa leđa.