Zamor materijala

Nisam zaboravio na blog, no jednostavno svaki dan ista priča i doslovce se čini uzaludno (iako ne i besmisleno) pisati o ovome što se događa i što nas polako okružuje.

Država na ovaj ili onaj način polako ali sigurno kroči prema bankrotu, nagon HDZa za samoodržanjem je veći od mudrosti da se učini nešto konkretno i dobro za državu (no news here), lokalni izbori se rapidno približavaju i pitanje je sekunde kada će nas zapljusnuti nasmijani političari sa plakata (iako je nejasno zašto bi bili nasmijani) – tko normalan uopće želi vlast u ovo doba? Šuker je dobio prosvjetljene pa je odlučio ipak napraviti totalno suvišni rebalans proračuna (jer ste vi to tražili), parodija s Ustavnim sudom se nastavlja nesmanjenim tempom.

Zaposlene u javnom i državnom sektoru se sili na smanjenje plaća, a ne vidim da je država išta učinila da bi sama pomela pred svojim vratima. I dok mi do same državna služba nije toliko stalo, doista je sramota da se plaća skida i učiteljima, profesorima i nastavnicima koji su tradicionalno najlošije plaćeni a od kojih se očekuje (ili bi se barem moralo očekivati) najviše – jer oni su ti koji odgajaju ljude koji će preuzeti ovu zemlju (when-then rekli bi englezi).

Slovenci su sada i meni postali pomalo iritantni, ali donekle ih razumijem.

Nekako je nastalo zatišje u informacijama o financijskoj krizi. Znate li kada nastaje zatišje?

Vjerujem da je i drugim ljudima u drugim zemljama perspektiva slična, no nekako mi se ova naša čini posebnom. Pitam se koja će kvaliteta izići iz ovog kaosa.

Kletva dana:
Dabogda živio u zanimljivim vremenima.

Demokracija je procedura

Jučer/danas je postalo jasno kako će Slovenija unatoč svemu održati referendum o ulasku Hrvatske u NATO (ajde barem netko ako mi već sami nismo to obavili).

Prekjučer su se Jandroković i Sanader nešto kao ljutili na Sloveniju i govorili kako im je to neprihvatljivo da Slovenija ima referendum. Nekako mi se čini da oni ne bi smjeli tako nešto izgovoriti na glas jer je to miješanje u unutarnje stvari druge države, a uostalom, ratifikacije i služe za to da bi parlament (ili drugi neki mehanizmi koje već država ima predviđene) razmotrile da li je odluka njihove Vlade ispravna. Cijela poanta ratifikacije kao procesa je da je totalno moguće da ishod bude i negativan.

Potiho se veselim što će doći do referenduma (iako je i u Sloveniji pritisak veliki da se od toga odustane pa ništa nije sigurno) jer smatram da je procedura kojom je to kod nas izvedeno duboko pogrešna te je meni ta odluka neprihvatljiva (ne toliko radi same odluke, nego radi načina na koji je donešena). Da imamo takvi situaciju kod nas, onda bi se to kod nas riješilo daleko brže i jednostavnije, primjerice da uzmemo hipotetsku situaciju u kojoj neki sud (npr. Upravni) presudi u nekom jako važnom predmetu (npr. oko statusa sutkinje Ustavnog suda) tada bi se najvjerojatnije sakupila ekipa iz Ustavnog i u nekoj prekonoćnoj pravnoj egzibiciji smislila formulaciju po kojoj se tako nešto pobija. I što je najbolje, ustrajali bi na tome neovisno o konsekvencama svoje odluke i neovisno o konsekvencama toga da ih netko koji mjesec kasnije netko za tu stvar tuži na nekom višem sudu, a na pamet mi pada onaj za ljudska prava u Strasbourgu.

U Sloveniji kao što vidimo Ustav i Zakon su prioritet br. 1 neovisno o svim poteškoćama koje će Slovenija radi ovoga trpiti. Ne ulazim sada u diskusiju zašto je do toga uopće došlo i da li se to moglo izbjeći pravovremenom akcijom – poanta je u tome da je malena strančica s 0.28% podrške u Sloveniji (a to je i u Hrvatskim mjerilima jako, jako, jako malo) uspjela na tehnikaliju zaustaviti cijeli proces, i to taman u času kada su odnosi među naše dvije zemlje (barem na političkoj razini) najniže u posljednjih osamnaest godina.

Demokracija je procedura i to je razlog zašto je Slovenija pravna država.

Misao dana:
But before you go, whisper this to your sons and their sons – “The work was free. Keep it so.”

Misli

Nekako mi se životni tempo preokrenuo u posljednje vrijeme i jednostavno ne stignem pisati koliko bi htio ili koliko su čitatelji ovoga bloga naučili.

Također, često mi se desi da imam neku misao, koja bi se možda i dala pretvoriti u cijeli post, no za to nemam vremena ili jednostavno trenutak u kojem ta misao funkcionira traje prekratko. Zato sam danas kreirao novu kategoriju koja se zove jednostavno i nedeskriptivno “Misli” gdje ću s vremena na vrijeme napisati koju jednorečeničnu tvrdnju, možda totalno očiglednu ili apsolutno besmislenu, ali koja mi se u tome času čini logičnom.

Primjerice, u trenutku kada su ubili Ivanu Hodak meni je palo na pamet da pitam koliko je koštao njezin život. Dakle ne koliko vrijedi, jer je svaki život neprocjenjiv, nego čisto koliko je to koštalo u najgrubljoj interpretaciji te riječi. Koliko kuna ili eura je trebalo izbrojati za tako ružan čin? Pošto ide život ovih dana? Meni se nekako čini da je inflacija ulovila i tu granu industrije.

Dakle, moja prva misao u ovoj kategoriji je slijedeća:

Slušajući danas argumentaciju o ubojicama Luke Ritza ispada kako po našem zakonu dečkima se smiješi do dvije godine popravnog doma ili maloljetničkog zatvora. Iskreno očekujem Jadranku Kosor da svakoga časa kaže kako će se ići na promjenu zakona kako bi se spriječile ovakve situacije.

Ako HDZ kaže da šesnaestogodišnjaci mogu glasati, pretpostavljam da mogu i u zatvor ako je to potrebno (primjerice ako glasaju za HDZ :).

p.s. ako to niste učinili, ulovite sat vremena života i naučite nešto gledajući ovaj video