Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Stanje nacije (2023)

Uglavnom, ne baš svake ali gotovo svake godine napisao bih neki sažetak što je bilo i što nas čeka (npr. 2022. ili nešto stariji iz 2018.), zanimljivo je pročitati ovaj posljednji, osobito stoga što nažalost većina napisanog vrijedi i danas, a ne vidim da će se nešto promijeniti u godini koja dolazi. Svejedno, evo nekoliko razmišljanja pa učinite s njima štogod želite:

  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Schengen. Vidim da naša vlada to pokušava proturiti kao njihov jako veliki uspjeh, ali objektivno on ima vrlo malo veze s njima. Počeci projekta Schengen su nastali odmah po ulasku u EU i trajali su godinama uglavnom iz različitih političkih razloga koji nisu direktno povezani s nama samima. Susjedi Slovenci su u EU ušli u svibnju 2004. godine, a u Schengen u prosincu 2007. godine, dakle njihove tri i pol u odnosu na naših devet i pol godina se ne čine kao neki veliki uspjeh. Svejedno, sjajna je vijest da napokon ulazimo i u to društvo. Napredujemo, polako ali ipak napredujemo i ima mjerljivih i vidljivih koraka koje smo zakoračili.
  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Euro. Mišljenja su tu podijeljena iako doista ne razumijem zašto. Kuna nikada nije bila naša prava valuta, to su više bili bonovi koje smo koristili u dućanima i u međusobnom kliringu. Sve iole veće investicije smo oduvijek računali u drugim valutama, njemačkoj marci ili kasnije euru. Automobile, nekretnine, s njima trgujemo isključivo eurima. Naši političari godinama o investicijama i krađama govore u eurima, jedini koji navode kune su DORH i Uskok. Kao i sa Schengenom, ni devet i pol godina prolaznog vremena da dođemo do Eura nije neko veliko postignuće, ali svejedno je dobro da smo ušli i u tu grupaciju. Za minijaturne zemlje poput naše, koja je ionako ekonomski u cijelosti ovisna i indeksirana na naše zapadne susjede, ima smisla da ukinemo taj komadić virtualnog suvereniteta i damo velikim dečkima da upravljaju tim segmentom javnog dobra.
  • Kada smo već kod Eura, postoji ta priča o tome kako će financiranje pojeftiniti, no ja ne vidim da je bilo što imalo slično tome moguće. Da, od časa kada smo krenuli o tome pričati krenula je ova inflacijsko recesijska spirala, ali mi je zanimljivo da naši političari nikako da o tome progovore. Nisam ekspert, ali znam da postoji nešto što se zove Nacionalna Referentna Stopa, što je bazična cijena kapitala na koju banke prilikom kreditiranja nadodaju svoje marže i rizike. Aktualna stopa je 0.08%. Ulaskom u Euro, mijenjamo to s ECB-ovom stopom koja je sada na 2.75% (s jasnim naznakama da će agresivno i brzo narasti kako bi se matchirala s inflacijom eurozone), a to meni neukom kaže da ćemo vrlo brzo u siječnju početi korigirati kamatne stope na kredite, i to uzbrdo. Pročitajte Bloombergov tekst o Švedskoj i što se tamo dogodilo. Švedsku zovu “kanarincem” u Europskoj uniji i tamo se stvari događaju prije nego drugdje. Očekujte povećanje cijene kapitala.
  • Da bi priča o Euru bila kompletnija, vrijedi spomenuti kako se solidni dio bankovnih rezervacija odnosi na valutne rizike i sada će ta količina novaca biti odjednom oslobođena. Banke sjede na ogromnim količinama novca koja će sada biti još veća. Btw. ako promatrate strukturu prihoda banaka, onda ćete vidjeti kako je jedan značajni dio njihovih profita vezan za devize i devizno poslovanje i odjednom taj cijeli segment nestaje. Kombinirano s ostalim elementima, očekujte povećanje ne samo kamata nego i cijena svih drugih bankarskih usluga.
  • Jedina preostala organizacija u koju bi trebali ući je OECD, ulazak u taj klub bi nas trajno svrstao u ekonomski napredne zemlje (pa makar bili i na kraju tog popisa, barem zasada) te bi nam vjerojatno otvorio mnoga vrata za daljnji razvoj koji nam je prijeko potreban. Poput ulaska u EU, OECD zahtijeva razne prilagodbe i “reforme” (koliko god ta riječ bila izlizana i lišena značenja) koje će na duži rok za nas sve skupa biti pozitivne.
  • Slon u sobi je svakako i rat u Ukrajini. On velikim dijelom utječe na energetski mix koji nam je dostupan i cijene energije su dramatično narasle u proteklih godinu dana što je generiralo veliki inflacijski pritisak. Na 1kW potrošene energije, mi moramo uvesti 480W iz drugih zemalja (to je neka generalna brojka) i iznimno smo energetski ovisni. Dio rasta cijena energije se već prelio i evidentiran je u inflaciji i padu “rasta” BDP-a, no zbog načina na koji je vlada intervenirala u tržište (a to prevedeno znači da su solidni dio cjenovnog udara u ovome času prelili na HEP i INA-u, kako krajnji potrošači ne bi bili zahvaćeni), puni efekti nisu još uvijek evidentirani i za očekivati je kako će se sve skupa preliti negdje u drugoj polovici sljedeće godine gdje nas onda očekuje još jedan cjenovni šok. LNG terminal dijelom ublažuje situaciju, no LNG nikada neće biti dobavljiv po cijenama ruskog plina iz jednostavnog razloga što je to tehnološki nemoguće izvesti. Mogućnosti vlade za subvencijama su limitirane i imaju ograničeno trajanje (i nakon godina pandemije i sada rata jednostavno se bliže svojim krajnjim limitima), a i HEP i INA imaju ograničeni prostor absorpcije gubitaka (što će ih na dugi rok financijski oslabiti za energetsku tranziciju koja nam je nasušno potrebna), tako da show program u energetici tek slijedi. Očekujte povećanje cijena energije na duži vremenski rok.
  • Naša vlada ima tu tendenciju sakrivanja troškova i sakrivanja problema pod tepih. Recimo, jedan solidni dio troškova koji se moraju platiti nalazi se negdje između bolnica i HZZO-a, vjerojatno u milijardama. Taj dug, iako postoji, nije evidentiran (barem ne tamo gdje bi trebao biti). Slična situacija se sada dogodila i s ovim pokušajem intervencija u cijenama energenata. Razlog je vjerojatno dvostruki, prvi zato da se izbjegne cjenovni šok i solidna kontribucija cijena energenata prema inflaciji (i bez toga smo među pogođenijima u EU, s punim efektima vjerojatno na samom dnu, ili vrhu, zavisi kako gledate). Efekti te odluke su samo kratkoročni, a posljedice dugoročne. Očekujte stoga još jedan “val” inflacije sljedeće godine (i to samo naš val, drugi ga neće imati).
  • Ako imate mogućnost, krenite intenzivno razmišljati o instalaciji solara, toplinskih pumpi i svega drugoga što može ili smanjiti vašu potrošnju energije ili osigurati energetsku neovisnost (potpunu ili djelomičnu). A ako je moguće, bježite od fosilnih goriva u svim njihovim agregatnim stanjima. Povrati na zelene projekte jesu i biti će još brži, a era jeftine energije je prošla na dugi rok ako ne i zauvijek.
  • Tu je naravno i pitanje svjetske recesije. Puno se priča o tome i teško je u stvari reći što se događa i kako će cijela situacija završiti, no sve više i više glasova ide u smjeru da će do recesije doći, a ako pratite moj nedjeljni newsletter, vidjeti ćete da je moje mišljenje kako ulazimo u konstalaciju događaja bez jasnog presedana u povijesti. Istovremeno imamo smanjenje ekonomije, on-shoring i friendly-shoring, odnosno raspad globalizacijskog modela. Posljedice na svijetu, europu a posljedično i nas su nejasne i veliko je pitanje hoćemo li izvući kraći ili deblji kraj te batine (samodostatnost nam je niska, uvozimo puno energije, ovisimo o vanjskim partnerima koje će kriza žestoko opaliti, ovisimo o turistima koji dolaze iz zemalja koje će kriza žestoko opaliti pa će im sposobnost dolaska biti uništena ili značajno smanjena). Krize su vremena kada se bogatstva gube i stvaraju i treba je dobro iskoristiti.
  • Lokalno gledano, promatrajući poteze vladajućih, rekao bih da se HDZ priprema za izbore koji bi mogli uslijediti relativno brzo, možda čak na proljeće. Potezi koji su prethodili, osobito promatrajući državni proračun ukazuju da se ide u prilično ranu pripremu za izbore. Rani, proljetni izbori imaju smisla za HDZ jer će i dalje moći jahati na uspjesima Schengena i Eura, bez stvarnih, vidljivih i bolnih efekata inflacije i potencijalne recesije. Kao i sve vlade do sada, većina poteza koji se rade su kratkog daha i u svojoj biti koncentrirane na potrošnju i stumuliranje potrošnje (povećanje plaća, socijalnih davanja, nove privilegije i slično) ili pak usmjerene na investicije s nevjerojatno velikim horizontima povrata (autoceste, mostovi i slično) – mi vrlo malo toga radimo da bi povećali proizvodni kapacitet (bez obzira govorimo li o proizvodima ili uslugama) i ta kratkoročna zadovoljstva nauštrb dugoročnog prosperiteta nas kao kletva prate desetljećima, vjerojatno zato što smo lišeni državnika u našoj politici. I baš zato mislim da možemo očekivati izbore u novoj godini.
    • Update 05/01: razmijenio sam s Mladenom par mailova pa me podsjetio kako je postojeći zakon o izborima dramatično izvan ustavnih limita, i sada nakon provedenog popisa stanovništva je ovo stanje neodrživo. Dakle, da bi imali legitimne izbore, nužno je promijeniti zakon o izboru zastupnika, što onda, ako bi aktivno krenuli u promjenu zakona, izbore smješta najranije u drugu polovicu godine.
  • Ako pratim prošlogodišnje predikcije, vrijedi spomenuti kako je oporba napravila točno ono što sam od njih i očekivao, a to je jedno veliko ništa. U proteklih godinu dana nije bilo nikakve značajnije konsolidacije, nismo dobili nikakve nove ljude ili naznake novih ljudi koji bi se mogli nametnuti kao protuteža vladajućoj stranci. Nikakve iole značajnije ili korisne ideje nisu lansirane u javni prostor, a otpor vlasti se manifestira kroz nekolicinu politički raštrkanih i nekoordiniranih pojedinaca. Otužno.
  • Pravna država nam također nije nimalo napredovala u protekloj godini. Pravosuđe (kao uostalom i bilo koji drugi segment društva) nije doživio nikakvu iole značajniju ili spomena vrijednu reformu koja bi državu učinila pravednijim mjestom za život. Konstalacija snaga u Saboru je takva da se ministri bezbolno mijenjaju, loši se mijenjaju gorima od sebe.

Iskoristite novu godinu najbolje što možete jer nakon godina pandemijskog kaosa ulazimo u prostor ekonomske neizvjesnosti i ako pažljivo odigramo, mogli bi čak i zaraditi.

Misao dana:
Temperatures, petrol prices, the price of the dollar: the golden triangle of our summer. These are facts beyond our control and all we hope now is to see them all rising indefinitely. Sometimes the figures are mixed up in a prophetic confusion, as in 1980 in the US deserts. There, the price per gallon: 51.18, 51.20, 51 .25, varied from one place to another as an exact reflection of the temperature graphs: 100, 110 and 120 degrees Fahrenheit. With the question of confidence always lurking just beneath the surface: what price would you accept petrol rising to? What point do you think the dollar could go up to (with the implication: before causing a crash in world economies)? What record level can the heat reach (before causing a volatilization of energy and the beginnings of a worldwide insomnia)? Our artificial destiny is written in these asymptotic curves.

Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima

Već neko vrijeme razmišljam o tome da hoću napisati jedan (poduži) post na temu poluvodiča i općenito intelektualnog vlasništva u visokoj tehnologiji. Visoka tehnologija je predmet ratovanja, u svim svojim oblicima, već dugo godina a u posljednje vrijeme situacija polako ali sigurno eskalira na različite načine.

Brinu me kojekakve stvar, a jedna od njih su i poluvodiči.

Ako vas zanima ta tema, preko praznika svakako pročitajte knjigu Chip War, koja je upravo dobila i nagradu Financial Timesa za najbolju poslovnu knjigu godine. Chip War opisuje borbu za tehnološku premoć amerike u proizvodnji poluvodiča praktički od trenutka kada su u Intelu proizveli prve poluvodiče do danas.

Inicijalna “borba” oko poluvodiča vodila se s Rusijom, koja, objektivno gledano, nikada nije niti uspjela uloviti korak s USofA, i ako pratite malo razmjere tehnološkog raskoraka vidjeti ćete kako Rusi predviđaju da će do 2030. godine imati tvornicu koja će biti u stanju proizvesti procesore u 28m “rezoluciji” – dakle tek za osam godina planiraju da će biti 20 godina u zaostatku. Rusija danas u cijelosti ovisi o uvozu poluvodiča iz trećih zemalja, koje možda više ne mogu kupovati direktno, no zbog opće i široke upotrebe istovrsnih ili vrlo sličnih poluvodiča u praktički svemu, od portafona preko perilica za veš do high tech naoružanja, teško je ili nemoguće provoditi efikasni embargo.

Tijekom vremena, borba za prevlast u proizvodnji poluvodiča se prebacila u Kinu. Jeftini kineski proizvodi, globalizacija i offshoring odveli su visoku tehnologiju u Kinu koja je desetljećima proizvodila robu koju izvozi širom svijeta, ali je istovremeno sakupljala znanje i vještine potrebne da tu istu tehnologiju proizvodi i sama. Prvi veći okršaji između Amerike i Kine u ratovima poluvodiča, i u biti prvi koji su imali direktnu posljedicu na krajnje potrošače je eskalacija koju je Trumpova administracija napravila protiv Huaweija i ZTE-a gdje su efektivno zabranili implementaciju googleovih servisa, a što je pak dovelo do toga da je Huawei iz vodeće pozicije tržišnog udjela u drugom kvartalu 2020. godine efektivno ispao iz igre.

Istovremeno: The journalist who broke the Snowden story, Glenn Greenwald, published a picture of a Cisco router allegedly intercepted in the mail, taken out of the box and tampered with by the NSA.

Iako se kao razlozi za zabranu Huawei i ZTE proizvoda navodi pitanje sigurnosti i sigurnosnih rizika, do današnjeg dana nije identificiran niti jedan security incident ili backdoor koji bi dokazao ili barem ukazivao na potencijalni problem s kineskom opremom. Jedan od argumenata je i u tome da je oprema samo “jedan firmware update” udaljena od toga da postane “weaponized”, no takav argument vrijedi i za bilo koji komad opreme bilo kojeg proizvođača, a Snowden files su pokazali kako je NSA kreirala posebne firmware verzije za CISCO opremu koja je išla u Kinu (NSA firmware je u međuvremenu izoliran, možete ga downloadati s interneta skupa s detaljnim objašnjenjima što on sve radi i koje parametre šalje “kući”).

U jeku kampanje, u Kanadi je bila uhićena i tadašnja CFO Huaweija Meng Wanzhou zbog navodnih kršenja sankcija prema Iranu, no i te optužbe su nakon višegodišnjeg postupka nedavno ukinute.

Ipak, puno očitiji razlog zašto se uopće krenulo u obračun s kineskim kompanijama je pitanje 5G tehnologije. Naime, tijekom godina upravo ZTE i Huawei su se nametnuli kao vodeće kompanije po broju patenata u 5G prostoru te su njihovi proizvodi, osim cjenovne prednosti i tehnološki napredniji od njihovih zapadnih konkurenata. Tako da je pritisak na kineske proizvođače moguće promatrati kao pokušaj stvaranja “predaha” za zapadne tehnološke kompanije kako bi ulovile korak s Kinom. Iako su pritisci usporili Kinu i njihove proizvođače, nisu uspjeli i zaustaviti tehnološki raskorak koji se posljednjih godina sve više seli i u prostor strojnog učenja i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je relativno nedavno opisana kao nova rubna granica (frontier) u kontroli naoružanja i u usporedbi stavljena bok uz bok s nuklearnim naoružanjem, te ako znamo da se i Henry Kissinger bavi problematikom umjetne inteligencije onda možemo znati da je AI došao na sam vrh američke sigurnosne agende (a posljedično i svih ostalih).

Pokušaj usporavanja daljnjeg razvoja kineskih proizvođača nije limitiran samo na Ameriku, nego se on kao doktrina širi i na zemlje saveznike, pa je tako primjerice Velika Britanija u cijelosti odlučila izbaciti Huawei što ih zasada košta oko 2 milijarde eura (s procjenom da će ukupni trošak biti bliže 4 milijarde). Ostale zemlje EU-a su odlučile umjesto političkih koristiti tehničke kriterije za evaluaciju i odlučivanje o tome koja oprema se može ili ne može koristiti, i koji uopće elementi računalnih i telco mreža i sustava se smatraju kritičnim da se u njima ne koriste određeni proizvodi, no kao posljedica pritisaka, poslovanje Huaweija na europskom kontinentu je vrlo ograničeno.

Značajna i dugo vremena često ponavljana tema u svjetsko – kineskim odnosima je i pitanje krađe intelektualnog vlasništva, koje je možda najbolje ispričati kroz priču o ARM-u, britanskoj kompaniji koja je osmislila ARM procesore koji danas pogone apsolutno svaki pametni telefon i tablet na planeti, a sve više ulaze i kao zamjene za desktop računala i servere umjesto AMD i Intel procesora. U priči koja se smatra “najvećom intelektualnom krađom” gdje je odmetnuti direktor de facto preoteo kinesku poslovnicu ARM-a zajedno s intelektualnim vlasništvom koje se u njoj nalazilo (situacija je u međuvremenu riješena i kineska podružnica se vratila u okrilje ARM-a, no sličnih priča ima još). Slične priče o kopiranju su slijedile i Japan i to ne samo u tehnološkom sektoru nego u svim mogućim poljima od odjeće, preko pića do muzike. Dostizanjem odgovarajuće razine ekonomskog i tehnološkog napretka prestala je potreba za kopiranjem i počeli su se razvijati vlastite proizvode koji su često bolji od zapadnih uzora.

No, da se vratimo na pitanje poluvodiča. U centru cijele borbe za dominacijom nad proizvodnjom poluvodiča našla se nizozemska kompanija ASML koja je jedina kompanija na svijetu koja je u stanju proizvesti EUV strojeve (Extreme Ultraviolet Litography), ukratko strojeve koji proizvode čipove najnovijih generacija. Iako ASML nije jedini koji proizvodi strojeve za proizvodnju čipova, jedini je koji nudi EUV tehnologiju a koja osigurava daljnje smanjenje veličine čipova (s trenutnih 5nm na 2nm ili čak manje), pa tako i ASML-ovi konkurenti koriste njihove strojeve. Iako je dio EUV strojeva prodan u Kinu, oni su danas pod embargom i daljnja prodaja više nije moguća, a održavanje postojećih je pod velikim upitnikom. Prodaja tehnologije za proizvodnju čipova je trenutno limitirana na 14nm, no primjerice HiSilicon (proizvođač procesora u vlasništvu Huaweia) je 14nm čipove proizvodio još 2018. godine, a na 5+nm su prešli još 2020. Kina kroz vlastitu kompaniju SMEE pokušava uloviti ritam, no to je vremenski intenzivan proces i pretpostavka je da će proći najmanje petnaest godina do sustizanja tehnološkog pariteta.

ASML stroj za proizvodnju čipova.

Da bi priča bila dodatno zakomplicirana, većina procesora, njih čak 56% danas se proizvodi u kompaniji TSMC koja je locirana na Taiwanu, a reintegracija Taiwana u Kinu je postavljen kao jedan od prioriteta Kineske države i ako pratite dalekoistočnu politiku, većina sukoba i provokacija se događa upravo oko Taiwana.

Nije zato nikakvo čudo da je TSMC, poput mnogih drugih kompanija, odlučio nove tvornice graditi na teritorijima savezničkih zemalja, pa je tako nedavno odlučeno da se u Arizoni sagradi tvornica u koju će se uložiti 40 milijardi dolara što će biti među najvećim stranim investicijama ikad. Taiwan istovremeno smatra kako će gradnjom visokotehnoloških kapaciteta izvan Taiwana izgubiti silicijski štit, koji danas velikim dijelom motivira saveznike da paze na sudbinu strateški bitnog Taiwana. U smirivanju tenzija neće pomoći ni odluke mnogih kompanija, od kojih je najvidljiviji vjerojatno Apple, a koji su odlučili dio svoje proizvodnje, što je moguće brže, iseliti u druge zemlje (poput Indije i Vietnama). Posebni problem je i to što se Appleovi iPhoneovi sastavljaju u pogonima Foxconna koji je u biti Taiwanska kompanija, pa ni gašenje proizvodnje neće pomoći Taiwansko-Kineskim odnosima, a tu je i pitanje Foxconnove investicije u kineskog proizvođača čipova Tsinghua Group a koji proizvodi čipove za električna vozila.

Očigledno je da posljednjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji novih blokova, kao i kraju “mirne” globalizacije koja je vladala posljednjih tridesetak godina i osigurala, osobito Americi i Europi stabilni rast i razvoj. Očito je također i da se polarizacija, za koju smo navikli da bude na Američko-Ruskoj liniji sve više seli, ako se već u cijelosti nije preselila na Američko-Kineske odnose. Europa (a to bi bili i mi) je tu u posebnoj situaciji i mora pronaći svoje mjesto u novom balansu snaga. Nedavno je o tome dosta detaljno govorio i Olaf Scholz (zanimljivi govor koji je nekako promakao radarima, iako u svojoj osnovi ocrtava buduće politike ne samo Njemačke nego i cijele Europe), rekavši na jednom mjestu kako Kineski rast ne može biti opravdanje za izolaciju ili kočenje suradnje.

Rat čipova, sve je manje (ako je ikada i bio) rat oko tehnologije, sigurnosti ili intelektualnog vlasništva, a puno više je to priča o ekonomskoj dominaciji i očuvanjem statusa (quo). Kao i u mnogo drugih slučajeva, situacija nije crno-bijela, a akteri poput nas (koji orbitiraju oko polova ekonomske i političke snage) moraju pronaći balans koji će očuvati naše vrijednosti ali istovremeno neće naštetiti našim ekonomskim interesima.

Misao dana:
“No other facet of the economy is dependent on so few firms,” he writes. “Chips from Taiwan provide 37% of the world’s new computing power each year. Two Korean companies produce 44% of the world’s memory chips. The Dutch company ASML builds 100% of the world’s extreme ultraviolet lithography machines, without which cutting-edge chips are simply impossible to make. OPEC’s 40% share of world oil production looks unimpressive by comparison.”

Categories
Business Ekonomija

Windfall tax – porez na izvanrednu dobit (nastavak)

Moj prošlotjedni tekst o porezu na izvanrednu dobit generirao je iznimni interes, pa nakon dosta razgovora, konzultacija i stručne pomoći evo još malo misli za razmišljanje o windfall porezu.

Windfall tax je na razini Europske unije dizajniran i zamišljen kao alat za oporezovanje energetskih kompanija i to na dobiti koja je 20% veća od prosjeka posljednje četiri godine (vidi Oxfamovo izvješće). Naša vlada je već ovdje odustala od tog pristupa iz jednostavnog razloga što mi u biti imamo vrlo malo energetskih kompanija, a one koje posluju na našem tržištu su izložene velikim gubicima pa je unaprijed poznato da se od njih neće prikupiti niti kune, a biti će sreće ako ne završe u stečaju. Od “zdravijih” energetskih kompanija, barem među ovima koje su u razredu od 300mil kuna prihoda i više, preostali su nam INA, HEP (u svim svojim izvedenicama i povezanim društvima), PPD, Crodux, Petrol, Plinacro, Tifon – može biti da mi je netko promakao ali to je društvo o kojem razgovaramo. Nitko od njih, osim INAe i HEPa nemaju vlastitu proizvodnju nego su trgovci energijom (plinom ili derivatima). Većina onih koja trguje plinom je u velikim gubicima, ovi s derivatima također jer im je većinu godine limitirana maksimalna prodajna cijena goriva, a slično se događa i s distributerima električne energije. INA i HEP su pak posebna priča jer je vlada velikim dijelom limitirala prodajne cijene energije i većinu udarca na našu ekonomiju je političkim dekretom apsorbirao HEP (sjećate se one priče o 21 milijardi kuna pomoći, nije to stiglo iz proračuna nego ide na račun HEP-a koji su ove godine ovim potezom osakatili i na duži rok onesposobnili za energetski investicijski ciklus koji nam je nužan – naivno bi netko mogao reći da je to i namjerno). Eh, a INA je posebna priča i u svjetlu windfall poreza treba promatrati i odluku o zaustavljanju Riječke rafinerije što će biti lijepi ispušni ventil da se eventualna dobit svede na manje od 120% prosjeka i prebaci u MOL-u porezno prihvatljiviju oazu (koja je u cijelosti izvan dometa ne samo naše države nego i vlasnika, što je opet država).

Većina distributera plinom je otjerana s tržišta ili će neminovno u stečaj (ok, djelomično svojom glupošću), a slična situacija se događa i s trgovcima električnom energijom što će sve zajedno neminovno dovesti do poništenja svih onih tržišnih procesa i liberalizacije koja se dogodila u posljednjih desetak godina.

Zanimljivo, EU je predvidjela ne samo windfall porez na one koji su se okoristili ludovanjem cijene nafte i plina, nego i na one kompanije koje se bave proizvodnjom energije iz obnovljivih izvora (vjetar, sunce, voda). Za primjetiti je da cijena sunca, vjetra ili vode nije promijenjena i na nju ne utječe sukob u Ukrajini ili svjetska zbivanja, no tvrtke koje su imale ugovore s državom (i koje su duboko subvencionirane i u biti su nastale na subvencijama) su masovno razvrgavale ugovore o isporuci energije. Te tvrtke nemaju prihode do 300mil kuna (obično je jedna vjetrenjača ili jedno polje vjetrenjača jedan d.o.o.), trenutno zarađuju kao nikad ali ih je naša vlada nekako zaboravila iz kruga oporezivanja (sjećate se afera Vjetroelektrane, zar ne?). Slična situacija se odnosi vjerojatno i na solarne elektrane.

Zanimljiv je i cenzus kojeg je država odabrala za ulazak u krug bogatih koje treba oporezovati. Visinom prihodnog praga od najmanje 300 milijuna kuna unaprijed je određena struktura tvrtki koje se nalaze u toj kategoriji (kada gledam ona društva u prostoru od 200 do 300 milijuna kuna prihoda, teško je ne oteti se dojmu kako je ljestvica dobrim dijelom nastala i uvidom u to tko bi bio sve bio oporezovan nižim prihodovnim pragom, našlo bi se među njima donatora i kreditora političkih stranaka). Većinom su u potpunosti isključene tvrtke iz uslužne djelatnosti jer je to izrazito visok prihod za takav tip poslovanja. Preostaju nam dakle veliki hotelijeri, trgovci i proizvodnja. Obzirom da uslužne tvrtke imaju značajnu manju potrebu za gotovim novcem i u pravilu su daleko profitabilnije, one i generiraju veću količinu slobodnog casha, tj .njihova dobit uglavnom daje slobodni cash flow.

Za razliku od njih tvrtke s višim prihodom uglavnom imaju veći investicijski “footprint” i potrebu za većim obrtnim kapitalom. Upravo iz tog razloga, unatoč što generiraju dobit, generiraju i puno manju visinu slobodnog cash flowa. Isključujući energetske kompanije koje su generirale dobit velikim poremećajem cijena na tržištu (i solidnim dijelom zato što su kapitalizirale na povećanju cijene zaliha); proizvodne, trgovačke i turističke tvrtke generiraju svoju povećanu dobit kao rezultat prijašnjih ulaganja u obrtna sredstva, imovinu i inovaciju. U situaciji velikih porasta cijena proizvodne i trgovačke tvrtke su dio dobiti generirale kupnjom povećanih zaliha po starim cijenama, koje su kasnije bile ugrađene u nove cijene. Naravno to je i značajno povećalo i potrebu za novcem (koji dolazi iz kredita) kao i za skladišnim prostorom, ali to je jednokratna mogućnost s kojom je svaki poduzetnik djelomično kompenzirao povećane troškove rada, energije, goriva i svega ostalog, tako da je zapravo konačni efekt vremenski ograničen i vjerojatno malen u ukupnosti poslovanja. Možemo to nazvati i špekulacijom, ali moramo uzeti u obzir da su tvrtke duboko svjesne činjenice da će rast cijena, inflacija i recesija uzrokovati neminovni pad potrošnje, te je to zapravo bilo zadnje prikupljanje kapitala za teške dane koji predstoje.

Država ovim porezom kratkovidno i nepromišljeno opet upravo udara na tvrtke koje posluju dominantno u Hrvatskoj, jer one nemaju privilegiju fakturiranja između povezanih društava unutar koncerna – što je tradicionalni je manevarski prostor kod multinacionalnih kompanija. Multinacionalke, bez obzira na veliku kontrolu transfernih cijena, ipak imaju manevarski prostor seljenja poreza tamo gdje im je povoljnije, a to bi zapravo moglo uzrokovati ukupnu manju naplatu svih poreza.

Možda je zgodno razmotriti više kategorija tvrtki koje će biti izložene porezu na ekstraprofit. Tvrtke koje su imale stabilnu isplatu dobiti tokom protekle četiri godine uglavnom neće biti nimalo zahvaćene. Ali tko će biti najviše zahvaćen, to je zanimljivo za pogledati:

Imamo jednu kategoriju tvrtki koje su zabilježile rast tijekom posljednje četiri godine, koji je uglavnom po principima tržišnog poslovanja rezultat konkurentnosti, inovacija i dobrog vođenja tvrtki (razmišljajte o nizu IT kompanija koje su se našle u ovom krugu), ali će radi “lošeg prosjeka” kroz 4 godine biti izloženi na način da će u 2022. trebati iskazati manji rezultat nego što su ostvarile u 2021. godini da bi bili ispod praga rasta od 20 posto prosječne dobiti.

Postoji cijela jedna grupacija tvrtki koje su bile zahvaćene krizom u Agrokoru (distributeri i proizvođači hrane, pića i općenito robe široke potrošnje). Dio tih tvrtki je radio otpis svojih potraživanja tijekom 2018. godine, oporavljali su se pomalo tijekom 2019. godine, a onda su uslijedile dvije pandemijske godine, tako da im je prosječna baza mala, te gotovo svaku dobit koju ostvare tijekom 2022. kao prve normalne godine im ulazi u ekstra dobit, a u stvarnosti su u 2022. godini nadoknadili lošije rezultate poslovanja nastale zbog krize, Agrokora i pandemije. Da stavimo stvari u dodatni kontekst, iste tvrtke su morale otpisati svoja potraživanja prema Agrokoru po nagodbi, dok je država sebi uredno zadržala naplaćeni PDV koji te iste tvrtke nisu nikada naplatile od Agrokora – ako već govorimo o ekstra porezu – država je tu ostvarila zaradu na dodanu vrijednost koja se nikada nije naplatila (kao u casinu, house allways wins).

Interesantno je razmotriti turističke tvrtke koje su uglavnom zbog pandemije prikazale veliki gubitak u 2020. godini što im smanjuje osnovicu prosjeka. Nakon 2021. godine je došla dobra 2022. godina, ali zbog smanjene osnovice te iste tvrtke bi sada trebale ostvariti manji rezultat u 2022. u odnosu na 2021. kako bi izbjegle ulazak u kategoriju ekstra profita.

Udar se dakle događa na manji broj tvrtki koje nemaju puno slobodnog novčanog toka, iskazuju dobit, ali su pritom i zadužene radi investicija u opremu i obrtni kapital, a neke i zbog saniranja gubitaka nastalih zbog krize i Agrokora. Takav udar i otimanje čistog novca iz istih tvrtki će rezultirati usporavanjem investicija u sljedećem periodu, povećanjem nelikvidnosti i zaduženosti, to je vjerojatno jasno svakom studentu prve godine ekonomije, ali čini se kako to nije jasno nekim profesorima. Tvrtke koje će platiti 51% poreza na prikazanu računovodstvenu poreznu osnovicu (18% redovnog poreza na dobit uvećano za 33% poreza na izvanrednu dobit), neće nužno ostvariti i višak novčanih sredstava iz koje će platiti taj porez. A ako su i ostvarili neki višak sredstava on neće biti uložen u nove investicije, razvoj, smanjenje zaduženosti povratom kredita što bi im ubrzalo nove investicijske mogućnosti i kreditni rejting, nego će taj “višak sredstava” prebaciti državi u vidu 51% poreza na izvanrednu dobit. Zapravo, ako stvari gledamo na pravi način, obzirom da svaka od tih tvrtki ima neku zaduženost, dobit će se isplatiti kroz nova zaduženja i kreditne okvire namijenjene isključivo za plaćanje izvanrednog poreza na dobit. S time da se zbog očekivanog rasta kamatnih stopa, stvarni trošak uvećanog dodatnog poreza na dobit uvećava za iznos kamata na kredite koji će tvrtke podizati za isplatu uvećanog poreza na extra profit.

Svaka tvrtka svoje poslovne i računovodstvene politike temelji na dugogodišnjim strategijama koje se ne mogu lako mijenjati. Na primjer, ako tvrtka odredi da je amortizacija na automobile 5 godina, to znači da je to ono što može njezin poslovni rezultat podnijeti, i da bi zapravo nakon 5 godina trebala kupovati novi automobil. Cilj financijskih i računovodstvenih politika tvrtki je da se plati što manje poreza na dobit u okviru zakonskih mogućnosti, ali da se što više sredstava ostavi za razvoj tvrtke, poslovanja, kao faktor sigurnosti u teškim vremenima. Tako “ušteđeni” novac služi za stabilnost i rast tvrtke kako bi održala svoju konkurentnost.

Većina tvrtki vrlo mali dio svoje dobiti isplaćuje vlasnicima, bez da se dobar dio reinvestira u daljnji razvoj. Upravo takvim politikama istih tvrtki, država zapravo profitira, jer rastom poslovanja tvrtki raste, zaposlenost, buduća dobit kao i količina naplaćenog PDV-a koji je još uvijek temeljni prihod države i osnovni likvidni prihod koji dolazi svaki mjesec. Država će uvijek i u svakom obliku naplatiti 25 posto na krajnju cijenu, što je marža koju većina proizvodnih i trgovačkih tvrtki može samo sanjati. Uz to, PDV će se naplatiti bez obzira da li tvrtka naplati svoj proizvod ili ne. Tako kad govorimo o rastu cijena, država je glavni generator tog rasta jer ona naplati dodatnih 25% na svaku krajnju cijenu robe ili usluge.

Država je u stvari već itekako profitirala rastom cijena energenata i inflacijom, jer se PDV obračunavao na veću osnovicu i zapravo dizao cijene (u Njemačkoj na njihovih 19%, kod nas 25%). Država je u međuvremenu smanjila PDV (razmislite, ako je cijena plina narasla četiri-pet puta, a PDV je prije bio 25% a sada je, iako privremeno, 5% – da li je država zbog toga prikupila manje PDV-a?), rastom profita doći će i veći apsolutni iznos poreza na dobit i uz već postojeću zakonsku stopu od 18%. Može se naivno zaključiti kako je upravo država najviše profitirala od rasta cijene energenata (i inflacije).

Očigledno je da su vrlo male šanse da se odustane od ovog suludog superhikovskog poreza koji je prezentiran kao robinhoodovski potez, idemo razmisliti koje su moguće posljedice. Već sada je među stranim investitorima vrlo popularna skraćenica – ABC – „anything but Croatia“. Uvođenjem poreza na kraju godine za tekuću godinu, lijepa je poruka svakom investitoru koji prvo gleda poreznu sigurnost svog ulaganja. Da bi stvar bila gora, ovaj porez je zapravo retroaktivni porez, jer se baza za razrez poreza razrezuje na prosjeku perioda od 2018. do 2021. godine. Dakle, ako ste u krugu zahvaćenih, sve poslovne odluke koje ste donijeli, sada više nemaju temelja, jer smo usred partije odlučili da više ne kartamo preferans nego belu.

U obranu vlade, treba reći kako je inicijativa za porez na izvanrednu dobit plan na razini cijele Europske unije pa smo je i mi obavezni provesti. Našoj vladi na teret ide to što taj porez ide samo onima koji su u energetskom sektoru i koji su se okoristili visokim cijenama energenata. Naša vlada je, eto, odlučila malo raširiti bazu uplatitelja izvanrednog poreza jer oni koji bi po EU planu trebali platiti neće udovoljiti kriteriju, pa su stoga u grupu stavili i one koji s time nema nikakve veze, koji spadaju u “velike” pa je populistički lagano braniti odluku, a među njima ima mnogo onih koji su u prethodnim godinama zbog globalnih (pandemija) ili lokalnih razloga (posljedice krize, Agrokora) loše poslovali.

Evo i situacije (ne znam da li se desila ili ne ali je legitimni scenarij): 2020. godine ste akvizirali neku tvrtku. Napravili ste jasan poslovni plan i investicijsku studiju, dobili kredit od banke, i proračunali da možete iz rasta poslovanja te tvrtke uredno servisirati svoj kredit, te ste pristali potpisati i neke određene covenante prema banci. Istu firmu koju ste kupili 2020. ste restruktuirali, posložili i radi nekih razloga odlučili je početkom 2022. pripojiti svojoj tvrki. I eto sreće, ukupna dobit te nove tvrtke predstavlja zapravo vašu izvanrednu dobit, tako da ćete na nju sada platiti 51% poreza. Vaša investicijska studija sada više ne izgleda baš tako dobro, banka bi vas mogla pitati za svoje covenante jer se povrat investicije produljio, a možda se počinje i ugrožavati likvidnost otplate cijelog investicijskog kredita.

Ali si OK s time, dao si državi, koja sigurno može upravljati s tvojim novcima i pravedno i efikasno preraspodijeliti onima kojima je to najviše potrebno. Onoj istoj državi iz čije je Vlade 70% ministara otišlo radi korupcije. Onoj istoj državi koje svake godine podiže vječno nedodirljivu i “zadanu” troškovnu stranu svog proračuna. Onu istu državu koja radi različitih programskih rješenja nije u mogućnosti izračunati prosječnu cijenu A4 papira koja se nabavlja po svim ministarstvima i državnim upravama. Onu istu koju, koliko čitam, rođendanske proslave svojih dužnosnika financira kroz EU fondove (da mi je znati kroz koji program su to platili).

Država će iz zdravog dijela ekonomije, na kojem generira najviše PDV-a izvući dodatnih milijardu i pol kuna likvidnosti usred krizne i recesijske 2023. godine. Račun dobiti i gubitka je samo jedan od računovodstvenih pokazatelja tvrtke (a objektivno to je obrazac za obračun poreza), uz tu kategoriju postoji i bilanca, a ono što je najbitnije u životu svake tvrtke je novčani tijek. Jer kada tvrtka ima pomanjkanje novca, onda to postaje jedini problem koji ta tvrtka ima. Ako ne može dobiti taj novac od banaka, državi uvijek mora platiti ono što joj pripada, manevarske mogućnosti su male. Ali jedna je najbrža, a to je produljenje roka plaćanja prema dobavljačima. Obzirom da govorimo o tvrtkama s najvećim iznosima prihoda, svako produljenje plaćanja će podići ukupnu nelikvidnost države. U situaciji kada idemo prema jednoj od najneizvjesnih godina ikad, upravo je to što ne bi trebalo raditi.

Misao dana:
Taxes influence mass migration, like a flock of ducks eagerly and greedily chasing bugs in a field. What better way to shift population from one part of the country to another, than to raise taxes where you want people to leave and lower them where you want them to move?