Petrokemija Kutina, PTKM-R-A

Vraćam na kratko blog iz hijatusa jer me posljednjih dana neizmjerno živcira vijest koju sam pročitao, a u kojoj se tvrdi kako će se Petrokemija Kutina dokapitalizirati između ostalog i novcem obaveznih mirovinskih fondova. Odbijam pristati na to da se novcem za mirovine kupuje socijalni mir u patološkom gubitniku novaca tj. Petrokemiji Kutina.

Nadam se da će netko spriječiti ovu pljačku i da će odgovorni (ako do transakcije dođe), prije ili kasnije završiti tamo gdje im je i mjesto.

Evo skraćene situacije:

  • pogledao sam godišnje izvješće Petrokemije Kutina na stranicama RGFI-ja (odete na ovaj link i na dnu kliknete “Pregledaj na stranicama RGFI”) te je jako jednostavno za izračunati kako je Petrokemija Kutina u posljednjih pet godina napravila gubitak od otprilike 1.159.000.000 kuna (jedna milijarda stotinu pedeset i devet milijuna kuna). U nijednoj od tih pet godina PTKM nije došla niti blizu profitabilnosti ili bilo čemu što liči profitabilnosti.
  • dapače, ako pogledate konsolidirani izvještaj i mišljenje revizora (stranice 19 i 20, možete to besplatno downloadati sa stranica RGFI-ja), sasvim je jasno kako u poslovnim knjigama nešto ne štima, rezervacije koje su trebale biti istaknute nisu cca. 155 milijuna kuna, rezervnih dijelova ima za impresivnih 93 milijuna kuna (defacto još jedna mala petrokemija stoji na skladištu), a ima i nekih 20 milijuna kuna dijelova koji su za otpad. Dakle u gornjem minusu nedostaje još nekih 260 milijuna kuna gubitaka.
  • istovremeno, troškovi radnika iznose oko 1.049 milijuna kuna u tom petogodišnjem razdoblju i trenutno iznose oko 186 milijuna kuna godišnje, iz čega slijedi da je prosječna bruto plaća u Petrokemiji oko 10.000kn mjesečno.

Vlasnička struktura Petrokemije je danas takva da imamo oko 80% dionica u vlasništvu države, dok je ostatak u vlasništvu manjih dioničara u kojima se već nalaze OMFovi, sretni dobitnici su AZ, PBZ-CO i Erste Plavi (kategorije B). Ako ste u tim fondovima (a jeste), već sudjelujete u gubicima, iskrene čestitke. Volio bih vidjeti slijed misli koja je dovela do toga da se ulaže u te impresivne blue chip dionice kao i što je s ljudima koji su takve sulude odluke donosili? Bio bi red da se netko pozabavi konkretnim imenima tih financijskih magova pa da ih upoznamo malo bolje.

Koliko je to sjajna investicija najbolje pokazuje grafikon kretanja rasta dionica (iako je to u biti povijest jednog velikog i dugačkog pada). Cijeli excel. s grafikonom i kretanjem cijena dinica možete downloadati ovdje.

 

Petrokemija ukratko ne ostvaruje nikakvu dobit (tko zna kada je posljednji puta nešto zaradila?), po podacima iz godišnjeg izvješća, na domaćem tržištu se proda samo oko 27% proizvodnje dok se ostatak izvozi. Ako smo spalili tih 1.159 milijardi kuna u proteklih pet godina (a tome treba dodati i onih sakrivenih 260, pa zaokružimo na 1.3milijarde), ispada kako na domaće tržište otpada oko 350 milijuna kuna gubitaka, dok je sav ostali gubitak defacto Hrvatska subvencija stranim kupcima naše gubitaške Petrokemije. Prevedeno; našim novcem financira se i subvencionira poljoprivredna proizvodnja trećih zemalja.

Evo, u tim okolnostima, naši mirovinski fondovi navodno razmatraju uvjete pod kojima mogu u taj oganj ubaciti naših 400 milijuna kuna (svejedno da li je riječ o novcima poreznih obveznika ili novcem obaveznih mirovinskih fondova) iako je sasvim izvjesno da je pola od tih 400 milijuna kuna već nestalo u sakrivenim gubicima, dok će ostatak biti uzalud potrošen u slijedećih nekoliko mjeseci na plaće zaposlenih.

Možda postoji shema u kojoj bi PTKM mogla biti profitabilna, ali to sasvim sigurno nije novcem poreznih obveznika ili mirovinskih fondova. Ubacivanje novca u taj bunar nije ništa manje od zločina i negdje bi morali podvući crtu, ako to već nismo napravili s Uljanikom dok je trebalo, evo šanse da se to napravi sada.

Misao dana:
Capitalism without Bankruptcy is like Catholicism without Hell.

Dvanaest godina Hrvatske privrede u jednom excelu

Ovo je strašno zabavno ali kao prvo; jedan veliki disclaimer kao upozorenje kako bi razumjeli kako je do ovog excela došlo i koja su ograničenja:

Analizirana je vremenska serija duljine 12 (dvanaest) kalendarskih godina, prva godina s kojom analiza započinje je 2002. godina, posljednja godina u analizi je 2013. godina. Analiza agregatnih financijskih pozicija obuhvatila je 1.015.627 nerevidiranih i nekonsolidiranih financijskih izvještaja poslovnih subjekata koji su obveznici poreza na dobit i koji su u svakoj pojedinoj godini imali obvezu predati godišnji financijski izvještaj. Kako bi se postigla maksimalna konzistentnost vrijednosti agregatnih financijskih pozicija svaka financijska godina je zasebno mapirana prema posljednjoj IFRIC taksonomiji koju smo usvojili, preciznije prema izvještajnoj taksonomiji za 2013. godinu.

Korekcije u mapiranju financijskih pozicija izvještaja izvršeno je u sljedećim vremenskim razdobljima: 1) 2002-2007, 2) 2008-2009 i 3) 2010-2013. Najveći broj korekcija u mapiranju financijskih pozicija bilo je u razdoblju 1) 2002-2007, s obzirom na različitu taksonomsku strukturu financijskih izvještaja u odnosu odabranu taksonomsku strukturu.

Analiza agregatnih financijskih pokazatelja hrvatske privrede sastoji se od tri osnovna oblika financijskih izvještaja, 1) Imovinske bilance, 2) Računa dobiti i gubitka i 3) Izvještaja o novčanom toku. Izvještaj o novčanom toku pripremljen je indirektnom metodom iz financijskih pozicija koje se nalaze u 1) Imovinskoj bilanci i 2) Računu dobiti i gubitka. Također su pripremljena dva izvedena izvještaja, odnosno Vertikalna bilanca za svaku pojedinačnu godinu, u kojoj se svaka bilančna pozicija dijeli s ukupnom imovinom kako bi prikaz strukture imovine bio jednostavniji. U slučaju vertikalnog računa dobiti i gubitka, primijenjena je ista metoda, no financijske pozicije računa dobiti gubitka dijeljene su s pozicijom ukupnih prihoda.

Također je važno napomenuti da je pozicija Gubitka iznad visine kapitala eliminirana na način da je umanjena sama od sebe i od pozicije Ukupne imovine sa strane aktive zatim umanjena od pozicije Kapitala i rezerve, dodana u poziciju Prenesenog gubitka da bi konačno bila umanjena iz pozicije ukupne pasive.

Bitno je znati kako je ovaj dokument rezultat zbroja nekonsolidiranih izvješća, što znači da se imovina holding kompanija zbraja više puta; u samoj holding kompaniji kao financijska imovina, a u tvrtci kćeri kao imovina (nekretnina, strojevi i drugo). Stoga agregatni zbroj iskazuju vrijednosti veće od stvarnih.

Iskazane vrijednosti pozicija su jedinično u hrvatskim kunama. Vrijednosti financijskih pozicija u analizi su u nominalnim vrijednostima, odnosno nad njima nije izvršena korekcija u realne vrijednosti. Korisniku se ostavlja da ako smatra shodnim u svojoj analizi izvrši takve korekcije.

Prevedeno i pojednostavljeno: uzeli smo sve financijske izvještaje obveznika poreza na dobit u posljednjih dvanaest godina i pozbrajali ih kao da se radi o jednoj jedinoj kompaniji (koja se zove Republika Hrvatska), kako su se pojavljivale nove rubrike u financijskim izvještajima tako smo ih uključivali, a stare izvještaje prilagođavali na način da odgovaraju trenutnom stanju. Izneseni brojevi su nekorigirani što znači da inflacija nije uzeta u obzir (tisuću kuna prije dvanaest godina nije isto što i tisuću kuna danas).

Eh, sada kada smo prošli ova upozorenja za slabiće, onda možemo zaroniti u excel koji smo napravili:

Link na tablicu:
Dvanaest godina Hrvatske privrede u jednome excelu

Kada promatram ove brojeve, nekoliko pozicija se ističu (ovo je moje amatersko razmišljanje, ja nisam ekonomist):

  • Izdaci za razvoj koji su 2002 godine bili preko milijardu kuna (što je i tada bilo sramotno malenih 0,26% dugotrajne imovine) se spustilo na daleko sramotnijih 0.059% imovine ili 0,069% ukupnog prihoda. Država u kojoj se toliko malo ulaže u razvoj je u ozbiljnom problemu. Ovo je možda i najporazniji podatak iz cijele analize.
  • Ako se gleda dugoročna materijalna imovina, ulaganje u građevinske objekte, zemljišta i nekretnine su nam na 72% ukupne imovine. Tvrtke koje toliko novaca imaju “betonirane” u toliko nelikvidnoj imovini definitivno ne mogu daleko, na papiru smo jako bogati no u praksi smo nelikvidni. Naša cijela država je objektivno u nekretninskom businessu.
  • Imovina u strojevima i alatima nam se smanjila s 18,68% dugotrajne imovine iz 2002. na 15.3% u 2013. To bi otprilike značilo da smo izgubili oko 20% imovine na kojoj smo proizvodili.
  • Zalihe nam se smanjuju, do 2008. godine su nam rasle, a odonda padaju. Uočite kako sirovi materijali i proizvodnja u tijeku pada (dakle proizvodimo sve manje), a gotova roba raste. Skladišta su puno ali nemamo kome prodati robu.
  • Potraživanja se također smanjuju, od 2008 do danas smo potraživanja smanjili za 20 milijardi kuna, a razina potraživanja je 64% veća nego što je bila 2002. godine (ovo je zanimljivo jer rast potraživanja ne prati rast ostale imovine ili prihoda, dakle bilo je i gorjih razdoblja naplate potraživanja od ovoga danas).
  • Uočite kako je dug države prema poduzetnicima u izbornoj 2011. godini narastao na 17.7 milijardi kuna da bi se u 2013. spustio na 11 milijardi (istovremeno, uočite kako je dug poduzetnika državi narasao s 12.3 milijarde u 2002. na 20.9 milijardi u 2013).
  • Kapital društava se tijekom posljednjih 12 godina promijenio bitno manje nego ostale stavke, pa smo tako s 314 milijardi kuna kapitala došli na 367 milijardi kuna (dakle kapital nam je narasao manje od 15%), no revalorizacijske rezerve (a to je npr. ono kada u knjigama imate zgradu koja vrijedi 1.000 a vi kažete da ona danas vrijedi 2.000) su narasle za 11 milijardi kuna (dakle čistog toplog zraka), pa je onda rast kapitala i manji.
  • Primjetite i kako cijelo vrijeme prenosimo gubitke prethodnih razdoblja. 2002. godine preneseni gubitak nam je bio 59 milijardi kuna da bi danas bio 120 milijardi. Očito nikako da riješimo te nagomilane gubitke.
  • 2002. godine gotovo 50% pasive nam je bio kapital i rezerve, dok je danas kapital pao na 34,5%, dakle pad za 1/3.
  • U računu dobiti i gubitka vidi se kako je prihod ekonomije narastao s 363 milijarde kuna u 2002. na 593 milijarde u 2013. što je 63% rastam a najbolja godina je bila predkrizna 2008. s 688 milijardi. (što pak znači da smo od 2008 do danas izgubili oko 14% prihoda).
  • Troškovi osoblja su s 48 milijardi 2002. godine narasli na 77 milijardi, što je rast veći od 50% (iz čega slijedi da plaće nisu pratile rast prihoda, nije da se to od njih očekuje no očito je da je trošak rada veći dok je broj zaposlenih donekle usporediv s današnjim stanjem).
  • Financijski prihodi su stabilni tijekom godina i održavaju se na 15 milijardi kuna, dok su financijski rashodi narasli za 100% sa 13 na 26 milijardi kuna. (ako pogledate bilancu, vidjeti ćete kako je istovremeno dugoročna financijska imovina narasla 63%, a kratkoročna za 34% – iz čega slijedi da poduzetnici sve jeftinije financiraju druge).
  • Posljednji worksheet je izračun novčanog toka (novčani tok je vjerojatno pojedinačno najbitniji izvještaj kojeg bi morali imati kao poduzetnik, ako ga nemate ili ne razumijete zašto je on bitan svakako preporučam da potrošite vremena da taj nedostatak riješite), kako nam je 2002. prva godina onda nema podataka za 2002. godinu. Promotrite iznose pozitivnog novčanog toka u godinama od 2003. na dalje kada je novčani tok generirao 47 milijardi kuna casha, da bi bio najveći 2007. godine s 59 milijardi i onda kreće pad (što u biti znači da je kriza počela u 2008. godini makar tada još nije bila uočljiva), no negativni novčani tok smo imali tek 2011 i 2012 godine, da bi 2013. završili sa skromnih 6 milijardi kuna pozitivnog novčanog toka.

Ima toga još puno, podataka je beskrajno mnogo i uz malo sreće slijedeće analize će obuhvatiti sve ovo gore ali razvedeno po strukturama vlasništva, županijama i djelatnostima.

Podaci su porazni, mislim da je puno previše novca zamrznuto u nekretninama, istraživanje i razvoj nam je duboko ispod razine statističke pogreške i to će nas koštati dugoročno jer istraživanja i razvoj kreiraju perspektivu. Također, sredstva za rad, ona koja generiraju dodanu vrijednost su nam sve manja i manja i to će nas dugoročno koštati također.

Istovremeno, čini mi se da financijski podaci pokazuju kako ima razloga vjerovati da je kriza (ili barem njezin najgori dio) prošao, no na anemičnom tržištu sama činjenica da smo zaustavili pad ne mora biti osobito pozitivna vijest ako nema nikoga da pokrene mašinu u suprotnom smjeru.

Misao dana:
“How did you go bankrupt?”
“Two ways. Gradually, then suddenly.”

 

Novinarstvo i mediji novog doba

Jučer sam održao kratko predavanje na FPZG o budućnosti medija. Ovo dolje je tekst koji sam ispričao i koji opisuje moje mišljenje što se dogodilo i kuda idu mediji, a sukladno tome i novinarstvo kao profesija. Kasnije u diskusiji su se pojavila mišljenja da li je moj tehnološki bazirani pristup ispravan pa je čak u jednom trenutku okarakteriziran kao naivan, dok je moje ignoriranje krucijalnih tema poput javnog interesa ozbiljan propust.

Nemam namjeru polemizirati na tu temu jer ja pak smatram naivnim razmišljanje da se ništa bitno ne mijenja ili da su takve promjene već viđene. Poanta moje male provokacije je bila u tome da pokušam objasnim da kako fundamentalne i do sada neviđene promjene u funkcioniranju medija (a ono se odnose na poslovni model i tehnologiju) nose sa sobom sasvim nove probleme koje treba rješavati na sasvim nove načine. Žao mi je onih koji rizike i mogućnosti nove medijske paradigme nisu u mogućnosti prepoznati.

Naravno da je pitanje etike, javnog interesa i svih drugih društvenih pitanja iznimno bitno; no tempo promjene uvijek i svaki puta daleko nadmašuje kapacitet društva da se prilagodi nastalim promjenama i dok će sasvim sigurno doći mnogi i lamentirati o tim temama, mene zanima revolucija koja se događa upravo sada i odmah.

Teško je govoriti o novim modelima novinarstva a da ne govorimo o medijima i promjenama s kojima se suočavaju. Apsolutno svaka sastavnica medijskog businessa u proteklim ali i budućim godinama pretrpjeti će korjenite promjene i teško je predvidjeti u ovome trenutku kako će budućnost izgledati. Mijenja se doslovno sve, od poslovnog modela na kojem novinarstvo počiva i iz kojeg novinari dobijaju svoju plaću. Sam medij koji je fluidniji više nego ikada i u konstantnom prelijevanju iz forme u sadržaj ponekad se jedno čini kao drugo i obrnuto. Ako ste slučajno novinar (ili to mislite postati), više nismo totalno sigurni ni tko je novinar a tko nije jer je moć kreiranja sadržaja postala besplatna a masovno dostupna, a u cijelom tom previranju kako zaraditi, na čemu i tko treba kreirati sadržaj desilo se i da je publika u cijelosti promijenila svoje navike i mijenja ih rapidno i svakodnevno i nikada nismo bili manje sigurni što javnost želi, a što joj doista treba.
Dakle ako me pitate koji su to novi modeli novinarstva ili kako će medij budućnosti izgledati, moj odgovor će biti jednako needuciran kao i odgovor Gutenberga dvadesetak godina nakon što je izmislio pokretna slova na pitanje: „Da li je to to – da li je to doseg tiskarstva“. Ne znamo što je Gutenberg odgovorio, no s današnje perspektive možemo biti apsolutno sigurni da je bio u krivu.

Business model

Poslovni model medija doslovce je razrušen u posljednjih dvadesetak godina. Kada kažemo razrušen ne mislimo tu samo na uobičajena tržišna kretanja koja rastu i padaju, ili su pogođena recesijama ili konjukturama, razvojem konkurencije ili nove disruptivne tehnologije nego govorimo o promjeni cijele paradigme kako poslovni model medijskih kuća funkcionira. Medijski business prošlosti počiva na načelu ograničene dostupnosti. To ukratko znači da ako pogledate kako izgleda novinski kiosk na njemu možete pronaći desetak dnevnika, nekoliko desetaka tjednika i možda stotinjak drugih publikacija. Ako želite kupiti novine, morate kupiti jednu od publikacija koju vidite ispred sebe, a nju pak kupujete kakva je – u kompletu sa svim sadržajima koje želite ili ne želite konzumirati. Identičnu situaciju imate i u drugim medijskim kanalima; ako se ujutro vozite na posao i slušate radio, tada imate ograničeni spektar frekvencija na kojima možete slušati radio program – možda nekoliko desetaka različitih radio postaja, a ako odlučite gledati televiziju ponovno možete računati na još ograničeniji popis kanala.
Novine prošlosti, ali i drugi mediji svoj poslovni model baziraju na činjenici da nema alternative i u situaciji u kojoj nemate izbora morate konzumirati njihov sadržaj. U tom suptilnom nepostojanju izbora pretvarate se u jednog od konzumenata informacije koja je zapakirana zajedno s odgovarajućom marketinškom porukom. Oglašivači su u biti oni koji plaćaju vaše novine, radio ili tv emisiju a oni to čine zato jer znaju, pretpostavljaju ili vjeruju kako će emitiranjem svoje poruke putem kanala iz kojeg ne možete pobjeći prodati svoj proizvod ili proširiti svoju poruku. Cijena po kojoj se prodaje taj medijski prostor se sastoji od troška produkcije (koliko je koštalo da proizvedemo ove novine ili emisiju), vrijednosti publike (koliko ljudi čita, sluša ili gleda i u kojoj od nama zanimljivih demografija) i ograničenosti dostupnosti kanala kroz koji šaljemo poruku; dakle o tome koliko dnevnika ima na kiosku, koliko razdjela ima u frekvencijskom spektru ili koliko je nacionalnih TV koncesija dodijeljeno.
Prelaskom iz analognog svijeta u digitalni sve se promijenilo. Za pažnju konzumenta informacije danas se bore apsolutno jednako svaki medij koji je dostupan na internetu iz jednostavnog razloga što se moderni medij servira jedan na jedan i udaljenost između dva web sitea neovisno o tome govorimo li o novinskom tekstu, audio webcastu ili video prilogu je jedan jedini klik mišem.
Internet nema nikakvih ograničenja u smislu dostupnosti ili kapaciteta; ne postoji više virtualni kiosk u kojem postoji ograničeni broj naslova ili TV prijemnik sa svega nekoliko opcija. Sve je dostupno svima, a samim time i prostor za oglašavanje je beskonačno velik.
Ponavljam još jednom da je internet kao i prostor za oglašavanje nepresušan jer u toj rečenici leži ključ problema medija budućnosti iz jednostavnog razloga što vrijednost svakog resursa koji je beskonačno velik teži prema nuli.
Vrijednost oglasnog prostora dakle ovisi o najnižoj ponuđenoj cijeni, a u tržišnoj ekonomiji uvijek ima netko tko nudi jeftinije.
Da bi stvari bile dodatno komplicirane, obzirom na neposrednu prirodu interneta gdje se sadržaj kreira direktno za konzumenta 1:1, to također znači da se oglašivač može oglasiti bilo gdje i gdje ekskluzivnost pune stranice oglasa, radio spota ili TV reklame više nije vezana za medij kojeg korisnik konzumira.
Poslovni model medija budućnosti dakle nema više nikakve relacije s poslovnim modelom koji se koristi danas i inzistiranje da se starim metodama rješavaju novi problemi nećete daleko stići. Henry Ford je komentirajuću kupce modela T rekao: „Da sam ih pitao što žele, rekli bi da žele brže kočije“.
Ako konzumenta prošlosti nismo uspjeli natjerati da kupuje vijesti, kako bilo tko očekuje da ćemo to učiniti danas? Rješenje je očito negdje drugdje.

Medij

U digitalnom novom dobu postavlja se i pitanje što je to medij jer on uzima mnogobrojna agregatna stanja. Više nemamo jasne podjele u kojima ako smo vidjeli hrpu papira znali smo da se radi o novinama, ako smo vidjeli zvučnik i nekoliko potenciometara da se radi o radiju, a velika staklena kutija s pokretnim slikama je TV.
Čak su se i modeli distribucije pretvorili u jednu te istu žicu pa tako danas vjerojatno većina vas ovdje internet, telefon, radio i TV prima putem iste žice ili staklene niti, ili – što je daleko vjerojatnije, sve to skupa dolazi do vašeg notebooka, tableta ili pametnog telefona putem etera. Kao rezultat, internet se sve više pojavljuje kao vrsta komunalne usluge koji omogućava svakome od nas da razbijemo medijski monopol kvartovskog kioska ili nacionalne TV koncesije i da konzumiramo one informacije koje su nam zanimljive neovisno o tome gdje se one u svijetu nalazile. Ako ikada, onda nam je upravo danas svijet na dlanu.
Uređaji putem kojih konzumiramo medij sve su moćniji i jednu te istu informaciju možemo promatrati u različitim „agregatnim“ stanjima. Tokom jutra gledamo vijesti na TV uređaju koji svoj signal dobija putem interneta i sama činjenica da izgleda i ponaša se kao televizor s kojim smo odrasli nikako ne znači i da je i dalje riječ o televizoru. Na njemu danas možemo gledati desetine TV programa, a mnogi imaju ili će u vrlo kratkom roku imati pristup Video on demand kanalima koji će vam emitirati onaj program koji u tome času želite promatrati. Na putu do posla, vijesti možemo čitati na pametnom telefonu ili pak možemo slušati digitalni radio, pogledati jučerašnju epizodu omiljene TV serije. Na poslu na svojem multimedijalnom računalu nastavljamo biti konzumenti informacija, da bi navečer u udobnosti kućnog naslonjača jednim okom pratili što se događa na TV-u a drugim lutali bespućima interneta na tabletu.
Medij više nije komad papira s odgovarajućim logotipom, točno određena frekvencija na radiju ili gumbić na daljinskom upravljaču.
Više nije totalno jasno da li je medij onaj koji je osigurao internet vezu do vaše kuće, onaj koji je informaciju stvorio ili aplikacija koja je informaciju agregirala ili onaj koji je podijelio link na društvenim mrežama? U određenim situacijama jedni konkuriraju drugima.
Možda ne znamo kako će medij budućnosti izgledati niti znamo tko će biti njegov vlasnik ili nositelj, no sasvim sigurno će biti „tailor made“ – sačinjen po vašim preferencama uključivo i onima za koje sami niste svjesni da ih imate.
Sami temelji medijske industrije su danas podložni preispitivanju, pa evo samo da dodam nekoliko pitanja poput „Gdje se danas nalazi vaša naslovnica – na vašoj web stranici ili na facebooku ili twitteru?“ (kako su se pitali urednici New York Timesa u nedavno iscurenoj strategiji NYTa), ili pak „Koja je vrijednost ekskluzivne/prijelomne vijesti u svijetu u kojem informacije doslovno kolaju brzinom svjetlosti a dvije točke su udaljene samo jedan klik?“ (o čemu glavu razbijaju urednici CNNa koji su svoju medijsku franšizu razvili na konceptu ekskluzivnosti)

Novinar

Tko je danas uopće novinar? Ako promotrite kako novine (a kada kažem novine mislim na medije općenito) funkcioniraju onda ćete vidjeti velike prostorije u kojima su smještene redakcije. Redakcije su osmišljene da okupljaju ljude koji su u medijima prošlosti bili ograničeni resurs – novinari. U takvoj okolini bilo je logično i smisleno zapošljavati novinare i držati ih na okupu kako bi se lakše dogovorili, podijelili zadatke ili surađivali na obradi neke teme.
Na kraju krajeva, trebalo je popuniti 48 novinskih stranica, dvanaest sati radio ili TV programa.
No novinari nisu jedini koji znaju pisati (ili govoriti, ili snimati), oni su samo ljudi koji su plaćeni da svakodnevno pišu. Pisati o zdravstvu znaju i neki liječnici, o ekonomiji ekonomisti i bankari, o kulturi glumci ili režiseri. Problem je bio okupiti ih, koordinirati i iz njih iscijediti sadržaj potreban za publikaciju. Zahvaljujući internetu, iznimno jednostavnoj komunikaciji, tehnološkim alatima koji omogućavaju jednostavnu i učinkovitu kolaboraciju – doslovce svatko može biti autor pa i novinar. Možemo se tješiti mitom o novinarskim uzusima, etičkim standardima ili godinama školovanja i „utakmica u nogama“ – no objektivno, novinari su umiruća vrsta. Za razliku od novinara koji svoje riječi trguju za komad kruha, liječnici, odvjetnici, inženjeri su voljni svoje vrijeme uloženo u tekst protrgovati za malo pažnje i percipiranog ugleda; teško se natjecati u igri u kojoj motivi natjecateljima nisu istovjetni.
Novinari nisu samo umiruća vrsta, nego ih je pritom jednostavno previše. Konzumenti informacija traže vrlo precizne sadržaje a preciznost koju tražite je jedna od formi kvalitete i prirodno je da želite konzumirati sadržaje koji su bolje pogodili bit od drugih jednako i obilato dostupnih sadržaja.
Novinari budućnosti su zvijezde, oni koji su posjeduju talent populističkih nastrojenih političara koji znaju plasirati informaciju na najatraktivniji mogući način u za to optimalnoj formi.
Ili, još preciznije rečeno, ako je novinar bio oskudni resurs medija prošlosti, tada je urednik – kurator vijesti budućnosti ključ uspješnog medija. Govorimo o onome koji pronađe vijest koja je zanimljiva i pomogne vam da je konzumirate – problem je naravno u tome što to može biti googleov algoritam, fliboard aplikacija ili (kako mi to priželjkujemo) osoba od krvi i mesa.
A ako i dalje mislite da su novinari zanimanje budućnosti, progooglajte malo na temu robota koji sami pišu vijesti. Moderne redakcije (ili ono što je od njih ostalo) već danas koriste softverske robote za pisanje izvještaja s burze ili sportskih događanja – dakle s događaja koji daju strogo strukturirana izvješća no samo je pitanje dana kada će roboti svoj talent proširiti na kompleksnije forme i kao što vam Amazon danas nudi artikle za koje mislite da bi mogli kupiti, ili Netflix TV emisije ili filmove za koje mislite da bi mogli pogledati – tako će u najskorijoj budućnosti roboti pisati vijesti koje vi želite čitati.
Uvjeravam vas: matematički gledano, problem je apsolutno identičan.
Novinari su osim svega skupi, oni očekuju plaću svaki mjesec, povremeno obolijevaju i očekuju godišnje odmore, a da i ne spominjemo kako rade svega osam sati dnevno u medijskom ciklusu koji traje 24 sata dnevno sedam dana tjedno.
U međuvremenu, ako ste još uvijek novinar i još niste apsolvirali koncept multimedije onda to svakako učinite jer se danas od svakog novinara očekuje da zna pisati, snimiti tonsku izjavu, fotografirati i snimiti video prilog, sačiniti infografiku, dizajnirati interaktivni sadržaj, baviti se data miningom i koristiti big data.

Publika

Poslovni model se raspao, medijske kuće više same ne znaju što im je temeljna djelatnost i na što se trebaju fokusirati a novinarima odjednom konkurira apsolutno svaka osoba na planeti opremljena tipkovnicom i malo boljim telefonom. Nažalost, i publika tj. konzumenti informacija nisu ništa bolji i ne možemo ih natjerati na suradnju. Od njih više ne možemo očekivati vjernost ili povjerenje na bilo koji način. Ne možemo ih više držati u neizvjesnosti jer vijesti dolaze non stop, ne možemo očekivati da će se ujutro došetati do kioska baš kao što ne možemo očekivati da će upravo vaš TV kanal umemorirati na prvome mjestu (iako je pitanje trenutka kada će i ti brojevi s daljinskog upravljača trajno nestati).
U medijskom Disneylandu kojim smo okruženi lojalnost nikada nije bila manja, a pažnja nikada nije bila kraća.
Neovisno o tome, konzument informacije je onaj koji sve ovo o čemu sam govorio mora u konačnici nekako platiti. Pitanje je samo kako će taj kolač biti podijeljen i tko će dobiti veću a tko manju krišku?