Mračni blog

Ovo je peti dio iz serije, prva četiri dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti.

Jučer sam nešto spominjao strance, pa čisto da podijelim s Vama neka moja iskustva sa stranim tvrtkama i njihovim domaćim direktorima; sve tri priče su totalno istinite a imena su promijenjena kako bi zaštitili krivce.

Priča prva uključuje jednu veliku izdavačku kuću koja je u privatizaciji postala vlasništvo jedne strane medijske kompanije. Do njih sam došao preko nekih osobnih veza i bit priče je bila u tome da smo se koristeći te veze ubaciti u njihov supply chain. Ukratko, oni troše neke tiskarske usluge i u konkretnom slučaju odlučili su tiskati jednu knjigu (vodič) u nekoliko desetaka tisuća komada i desilo se taman da tehnički opis tog proizvoda odgovara mojim kapacitetima i karakteristikama strojeva i mogli smo cijeli posao odraditi u Zagrebu i jeftinije nego bilo koja druga tiskara. Uglavnom, otišao sam na sastanak s predsjednikom uprave, lijepo se mi upoznali, popričali uglavnom na engleskom a nešto na njegovom krnjem hrvatskom i krenuli diskutirati o businessu. Ja sam donio notebook, pokazao prezentaciju tko smo i što smo, donio i neke zanimljive uzorke što kompleksnih proizvoda što iznimno kvalitetnih i ukratko im objasnio zašto je upravo moja tvrtka kompetentna taj posao odraditi. Preporuke su bile tu, lik je bio zadovoljan, konekcija je kliknula i dobili smo go_ahead da napravimo ponudu. Naša ponuda je bila oko 30% jeftinija od ponude po kojoj su oni plaćali istovrsni proizvod a kojeg su tiskali ranije. Stvar se činila kao zicer; imamo podršku predsjednika uprave, 30% je velika financijska razlika, domaći ljudi iznutra nas guraju i sve pet. Nažalost, posao smo izgubili i posao je zadržao originalni dobavljač. Zašto? Zato što je originalni dobavljač iz domicilne zemlje odakle je investitor/vlasnik te domaće tvrtku i kada je ovaj čuo da gubio posao, prvo je sjeo u auto i došao do Zagreba a potom je otišao u sjedište vlasnika ove domaće tvrtke i nedugo zatim je došla direktiva da se unatoč financijski povoljnijoj ponudi koju smo dali stvar tiska u drugoj državi. Pojma nemam da li je netko dobio neke novce ili nije, no ono što se desilo je u biti totalno legalna stvar ali kao efekt hrvatski građani su jedan proizvod kupili za najmanje 30% više novaca nego što je on u biti vrijedio. Također, nekoliko desetaka tisuća eura razlike cijene umjesto da je ostalo u Hrvatskoj nepovratno je otišlo u inozemstvo, u razvijenu zemlju zapadne europe.

Priča druga, kada mi se ovo desilo bio sam u totalnom šoku nekoliko dana. Ponovno sam angažirao svoja poznanstva i osigurao da me preporuče predsjedniku uprave jedne velike tvrtke u Hrvatskoj koja je također u vlasništvu strane megakorporacije i koja doslovce u hrvatskoj vrti milijarde kuna i zapošljava pa sigurno koju tisuću ljudi. Ja sam došao tamo po malo žešćoj preporuci i lijepo su zamolili čovjeka da mi pomogne, da kanalizira nešto tiska prema meni (ionako troše milijune na tisak). Uglavnom, sjeo ja za stol s tom dobro poznatom TV facom i pričali mi, popili sokić i kavu, prodiskutirali kako je svijet malen i kako sam ja upoznao i po kojem ključu sam uopće došao do njega i došlo je vrijeme da govorimo o businessu. I objasnim ja tko smo i što smo, što sve možemo, kakve reference imam (a bilo ih je) i lijepo ga zamolim da mi da priliku da se barem natječemo da dobijemo posao, dakle da dobijemo priliku da damo ponudu i da pokažemo da ne samo da u nama imaju dobrog partnera nego da mogu nešto i uštediti u postupku. Ono što je slijedilo me šokiralo, no čovjek je rekao (otprilike, ne sjećam se točnog citata ali ovo je poanta priče uključivo i metafore koje su korištene):

“Gle, ja sam predsjednik uprave i u biti mogu narediti da upravo ti budeš naš dobavljač tiskanih materijala. No, ovo je velika korporacija i imamo različite razine managementa i naš vlasnik u biti prešutno tolerira da svaka razina managementa može do neke granice zagrabiti malo u tu teglicu pekmeza. Problem s tobom je taj što teglica koju ti mene tražiš je teglica koja nije moja, moja teglica je dvije tri razine iznad i puno je veća, a ova teglica koju ti tražiš je pod kontrolom jednog od mojih nižih direktora. Kada bih mu ja dao naredbu da ti budeš naš dobavljač, onda bih time zagrabio u njegovu teglicu i on bi zasigurno učinio sve što može da te što prije izbaci iz igre jer nisi njegov. Dakle, ono što mi u stvari moramo napraviti je naći načina kako da te ja povežem s njime a da on to ne zna, i da te on sam ubaci u svoju teglicu pekmeza.”

Ne znam da li ste shvatili ponatu diskusije no ja sam doslovce bio zatečen koliko mi je to čovjek plastično i iskreno objasnio. Nažalost od posla nije bilo ništa jer nikada nisam plaćao da bih dobio posao (postoji jedan izuzetak koji je bio baš svinjski odrađen i o kojem ću pisati prije ili kasnije, a koji je plod jedne ucjene pa sam bio satjeran uza zid, ono što je zanimljivo je da je i taj posao uključivao jednu vrlo produciranu TV facu).

Priča treća, ovo u biti nije priča nego moja obzervacija za koju nema stvarnog dokaza ali isto tako nemam razloga ne vjerovati da je to baš tako. Ona se odnosi na dobavljače. Papir je temeljna i pojedinačno najskuplja sirovina u grafičkoj proizvodnji, ovisno o proizvodu i količini on može sudjelovati u krajnjoj cijeni proizvoda i sa više od 50-60 ponekad i 70% finalne cijene proizvoda. Sve ostale sirovine (a njih ima doslovce stotine) su samo mali dio materijalnog troška. Papir je također jedna od temeljnih sirovina i s papirom se trguje na svjetskim burzama na isti način kao što se trguje sa zlatom, ugljenom ili naftom. To otprilike znači da su cijene papira širom svijeta manje-više dobro sinhronizirane te da cijena papira u najvećoj mjeri ovisi o vašoj udaljenosti od tvornice papira i udjela transportnog troška u prodajnoj cijeni papira. Cijena papira nadalje ovisi o volumenu vaše kupnje, uvjetima plaćanja, pakiranju i sličnim parametrima, no poanta je da će tiskara koja kupuje najveći volumen i plaća avansom biti svega nekoliko (ali doslovce nekoliko) postotaka u prednosti pred vama. Nema teorije da netko kupi papir 10% jeftinije od primjerice moje tvrtke (osim u vrlo, vrlo specifičnim okolnostima).

Cijela shema prodaje papira je vezana za nekoliko velikih svjetskih proizvođača i multinacionalnih distributera koji su redom povezani uz određene proizvođačke lance. To ukratko znači da su skoro pa svi trgovci papirom u hrvatskoj u stranom vlasništvu (ima izuzetaka, barem jedan sjajan i pokoji osrednji). No, to također znači i nešto drugo, a to je da su te tvrtke u grozničavoj borbi za tržišni kolač. Dakle, neovisno o tome što oni rekli, njima profit na ovako malom i fragmentiranom tržištu nije nužni kriterij jer se oni ovdje pozicioniraju u ovome času za buduća desetljeća trgovine i udio u ukupnom kolaču je ono što njih u ovome času u stvari zanima. Efekt toga je da su oni u biti voljni dati svoju robu (dakle papir) mnogima, pa čak i onda kada znaju ili naslućuju da postoji potencijalni problem u naplati, a to znači da će robu dobiti i onaj koji je nema namjeru platiti, a oni koji nemaju namjeru platiti svoju robu mogu onda i prodavati po daleko nižim cijenama, zar ne? Na taj način strani trgovci unose nered na lokalno tržište.

Eto, to su tri priče, naučite nešto iz njih.

Misao dana:
If you think a weakness can be turned into a strength, I hate to tell you this, but that’s another weakness.

Ovo je četvrti dio iz serije, prva tri dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći.

Kako sam cijelo vrijeme imao različitih problema u jednome času sam došao do bolnog ali logičnog zaključka da je problem možda u meni. Kako bih bio siguran da to nije točno odlučio sam angažirati konzultante. Ljudi imaju svakakva mišljenja o konzultantima i naravno da se dijelom slažem jer iskustvo kaže kako ih ima dobrih i loših. Isto tako nije točno da su konzultanti skupi, na razini fakture kada gledate koliko vam zaračunaju za jedan dan rada ili diskusije s vama onda se to može činiti astronomski puno (jer jednostavno za iste novce morate raditi nekoliko puta duže), no moje iskustvo je da konzultant, koliko god on skup bio, može uštediti pravo bogatstvo ili omogućiti da zaradite malo bogatstvo. Primjera radi, da sam u koncept cost-price sustava izračuna cijena i analize troškova ušao ranije, to bi mi značilo puno; vjerujte da se to jako isplati jer morate razumjeti ekonomiju poslovanja vlastite tvrtke. Naravno da sam ja mislio da znam sve o tome jer svaki papir prođe kroz moje ruke, no praksa je pokazala kako u biti pojma nemam i kako stvari funkcioniraju na osjećaj a to se ne bi smjelo događati (znam, ovo grubo zvuči, no jedno je poslovati pozitivno godinama po jedriličarskom principu “palac u zrak pa osjetiti kako puše vjetar), a drugo je izračunati to na četvrtu decimalu i biti u mogućnosti simulirati efekte neke investicije, poremećaja ili dodatnog kapaciteta.

Uglavnom, kako poznajem puno ljudi širom svijeta a ionako imam relativno loše mišljenje o lokalnoj pameti (barem u ovom segmentu), obratio sam se svojem prijatelju iz Nizozemske koji me spojio s njihovim ministarstvom ekonomije koje je pak kroz jednu njihovu udrugu financiralo program povećanja konkurentnosti zemalja koje su kandidati za EU ili bivših nizozemskih kolonija. Racionalizacija nizozemaca je jako jednostavna i u biti se svodi na to da je njima bolje i jeftinije naučiti nas kako se radi posao nego da im se doselimo i otimamo posao nizozemcima (to ne piše u brošuri ali to je poanta). Partner nizozemaca u hrvatskoj je tada bio HUP i u biti to je bio moj prvi kontakt s HUPom koji su odradili čudo za mene, bez da su tražili ijedne kune ili bilo kakvu protuuslugu (uključivo i članstvo). HUP je odradio za mene u nekoliko sastanaka više nego HGK u petnaest godina. Ukratko, mi smo se kandidirali, dobili projekt, odradili prvu fazu u hrvatskoj i par mjeseci kasnije troje nas je otišlo na desetak dana u nizozemsku da upoznamo slične firme naše veličine. Čisto da razbijem ono gornje retoričko pitanje, problem nije bio u meni, nego u načinu na koji hrvatsko tržište funkcionira i što nepotrebno proizvodi brdo stresa na poslovanje i nepotrebnih troškova. No o tome ću možda pisati neki drugi put, ono što je bitno za ovaj tekst je otprilike slijedeće.

U jednome času otišli smo do jednog konzultanta čija je službena pozicija “thinker” u instituciji koja se zvala Nizozemska 2020. To je ukratko institut koji se bavi proučavanjem kuda nizozemska ide, što se događa u okruženju, kuda ide tehnologija i na temelju tih saznanja ekipa tamo pedlaže vladi poteze koje bi oni morali pokrenuti danas kako bi došli do željenog cilja u daljoj budućnosti, recimo u 2020. godini. Naš lik je bio zadužen za grafičku industriju i makar je sastanak s njime bio vrlo blizu religioznog iskustva (o kojem bih mogao i vjerojatno budem pričao u nekome času) poanta je ukratko slijedeća. Njihova je dijagnoza naime bila da predviđaju kako za 10-15 godina u nizozemskoj više neće biti nijedne tiskare, odnosno, da budemo precizniji, oni tvrde kako će do 2020. u nizozemskoj ostati samo tiskare koje tiskaju novine i koje moraju ostati tu čisto radi logistike (brzine distribucije sadržaja), te male tiskarice koje se bave uredskim materijalom (memorandumi, koverte, vizitke). Sve ostalo, kažu oni, tiskati će se negdje drugdje iz jednostavnog razloga što je cijena rada u Nizozemskoj daleko veća nego drugdje i to jednostavno više nije ekonomski održivo.

Ono što je još zanimljivo je da je čovjek rekao kako će sva tiskana roba koja je teža od jednog kontejnera (dakle 40 tona ili više) biti tiskana na dalekom istoku, dakle u Kini ili nekim drugim zemljama za koje danas i ne znamo a čije ime vjerojatno završava na “-istan”. Usput rečeno, moji američki prijatelji mi kažu kako su kinezi apsolutno u stanju kupiti cijeli brod američkog ili kanadskog papira (dakle 50-60.000 tona papira), odvesti ga u kinu, preraditi i u obliku knjiga, slikovnica ili čega već vratiti natrag po cijeni koja je manja od nabavne cijene papira kojeg su kupili. Vidio sam jednom slike kineske tiskare u okolici Šangaja koja u jednoj smjeni ima 14.000 ljudi u ručnoj doradi papira, pazite, ovo nije tipfeler 14.000 ljudi – zamislite samo logistiku koja je nužna da 14.000 ljudi uđe i izađe iz zgrade (ili zgrada). Kinezi razmišljaju na malo drugačijem redu veličina od nas. No, da se vratimo na temu, poanta ovoga je u tome kako je naš “thinker” rekao da je prostor za nas (hrvate) u biti između memoranduma i vizitke i jednog kontejnera papira. Dakle, po njemu, možemo konkurirati u bilo kojem prostoru između te dvije mjere.

U praksi, to znači da možemo konkurirati za svaki posao čija je vrijednost otprilike 2.500-3.000 eur ili veća (a to je ekvivalent, onako u grubo s prstom u zraku, proizvod težine 800kg do tonu, tonu i nešto ili pojednostavljeno rečeno, oko dvije standardne transportne palete proizvoda). Naime, na tih 2.500-3.000 eur vrijednosti, dolazimo do razlike u cijeni između nas i nizozemaca koja je otprilike 20-30% (i koja u cijelosti proizlazi iz razlike cijene rada, budući da su cijene svih drugih troškova, od opreme do sirovine i nama i njima gotovo identične). 20-30% razlike cijene je granica na kojoj će svaki nizozemac vidjeti sebe u tom prostoru i što će mu biti dovoljno velika motivacija da krene riskirati s dobavljačem iz zemlje trećeg svijeta (da, nismo mi njima treći svijet ali nas tako promatraju, sasvim je svejedno jer smo mi njima iza EU granice).

Problem na koji smo naišli je s naše strane. Naime, da bi nešto izvezli u nizozemsku morate im garantirati rok, to u biti znači da im morate poslati proizvod kombijem (koji je preskup), vlakom (koji je spor) ili kamionom. Ovo zadnje se činilo kao super rješenje jer znamo da stotine kamiona putuju u EU svakoga dana prazni, a vraćaju se puni. Mi bi dodali nešto malo robe u taj kamion na putu prema gore, time financirali njihov put prema EU i svi sretni. No, u praksi to nije tako jednostavno, da bi mogli izvesti robu iz Hrvatske mroate odraditi proceduru izvoznog carinjenja, taj postupak traje nekoliko sati (kažu mi cca. 4.5 sata u prosjeku), a to netko mora platiti i onda vam se može desiti kao što se desilo meni da ispadne kako je vožnja kamiona prema nizozemskoj skuplja od vožnje tog istog kamiona prema zagrebu (razlog je taj što se uvozno carinjenje u pravilu može obaviti brže nego izvozno), tih 4.5 sata provedenih na carini produžuje putovanje za jedan ekstra dan i cijena transporta raste i onda se ona razlika od 20-30% u cijeni rada brzo istopi i kompetitivnost nestaje. Čisto da kažem, postoji nekoliko hrvatskih tiskara koje uspješno i redovito  izvoze prema van, no sve one redom rade na puno veće količine od ovoga što smo mi pokušali.

To me dovodi do slijedeće situacije, zamislite da imate želju napraviti sjajan i naj_cool dućan s majcama na svijetu. Ja recimo jako volim dobru tshirt majcu s porukom i sposoban sam uložiti puno truda i novaca da kupim cool majcu. Napravite web shop i odlučite prodavati majce, dođe vam čovjek iz njemačke i želi kupiti majcu i što se događa? Imate nekoliko problema, prvi problem je vrlo jednostavan i odnosi se na ime tvrtke. Ako želite registrirati ime tvrtke sa stranim imenom (engleskim, njemačkim) tada imate veliki problem jer je dozvoljen samo hrvatski jezik + mrtvi jezici. Također postoji u zakonu odredba da se imena tvrtki moraju razlikovati (iako ne piše precizni kriterij kako), a postoje još ograničenja oko kratica, brojeva i slično. Efekt je da ako želite prodavati na američkom tržištu ne možete imati ime tvrtke na engleskom. Na sreću, mito&korupcija su dobro premrežili trgovački sud pa će taj problem u pravilu riješiti investicija od 100eur predana u ruke pravom sudskom referentu. Drugi problem na koji ćete naići je famozno izvozno carinjenje koje je u biti identično neovisno o vrijednosti ili veličini robe, a treći problem je trošak transporta.

Prije nekoliko dana naletio sam preko prijatelja na web dućan koji posluje preko ebaya, tvrtka je na tajvanu i prodaje memorijske kartice koje potom šalje worldwide a shipping je free. Dakle, odete tamo, kupite memorijsku karticu ili bateriju za mobitel vrijednosti od 7 dolara i za sedam dana ona dođe na poštu u Zagreb; nema dodatnih troškova. Pokušajte vi prodati jednu majcu od 10eur vrijednosti i isporučiti je na tajvan za 7 dana?

Evo, poanta ovog članka je bila u tome da je izvoz kod nas težak, skup i dugotrajan, a što nas diskvalificira da bi radili bilo kakav posao prema inozemstvu.

p.s. da ne kažemo kako recimo paypal ne radi plaćanja prema hrvatskoj, a da li znate zašto? radi naših zakona o plaćanjima i platnom prometu s inozemstvom; cijeli svijet funkcionira ali eto, hrvatska ne

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.

Nešto sam malo razmišljao o parlamentarnim izborima i zašto se oni trebaju ili ne trebaju održati, nakon dugog razmišljanja došao sam do zaključka da nam u ovome trenutku ne samo da nisu potrebni nego bi vjerojatno bili neproduktivni s tendencijom pogoršanja situacije.

1. Raspuštanjem parlamenta sasvim sigurno bi se usporili ili totalno zaustavili pregovori s EU oko pristupanja. Hrvatska već sada obara rekorde u dužini pregovaranja i makar se čini kako sada stvari idu po planu nekako si mislim da još slijedi koji zaplet u pregovorima. Dolaskom izvanrednih izbora, stvar bi se definitivno usporila a obzirom da sami nismo u stanju riješiti kaos koji ovdje vlada čak je i EU dobrodošao da barem unese malo reda u cijelu priču.
2. Da se izbori danas održe, šansa da uopće dođe do promjene vlasti je vrlo mala. Pogledajte malo rezultate posljednjih anketa, popularnost HDZa i Jadranke Kosor neprestano raste, HDZ puše za vratom SDPu po rezultatima popularnosti i skoro pa je u granicama statističke pogreške, još kada malo ubacimo dijaspore i ostalih faktora koji idu HDZu u korist dobili bi samo još jedan mandat HDZa i pripadajućih mu franšiza.
3. Ono što se događalo na predsjedničkim izborima u desnoj polovici političkog spektra s mnogobrojnim kandidatima čeka nas sada na parlamentarnim izborima ali na lijevoj polovici igrališta. Ne očekujem osobito dobar rezultat tih novih i nezavisnih kandidata, ali očekujem da će pokupiti taman toliko da značajno ugroze šanse SDPa da izvuče pobjedu na izborima.
4. Koja je razlika između HDZa i SDPa? Vrlo malena, niti jedni niti drugi nemaju nikakav politički program, i jednima i drugima se politika svodi na dnevnu akciju i reakciju, i niti jednom niti drugom niti jedno jedino istupanje u javnosti nema imalo dublju pozadinu ili sadržaja.
5. Tko su ljudi koji bi došli na vlast nakon HDZa? Tko je novi Ivan Šuker, Kalmeta, Fuchs? Da bi preuzeli vlast objektivno Vam treba nekih 1000 ljudi, da li postoji osoba u ovoj državi koja vjeruje da je oporba u stanju okupiti 1700 pametnih ljudi koji su (barem prosjekom) pametniji od ovih trenutnih 1000?
6. Po čemu se IDS ili HNS bitno razlikuju od HSLSa ili HSSa? Gdje u njima vidimo konstruktivno tijelo koje daje prijedloge i rješava problem političkog spektra koje pokrivaju. Kao test, pokušajte nabrojiti najmanje 4 osobe iz svake od te četiri stranke, a potom nabrojite barem jednog iz svake koji nema barem jednu kaznenu prijavu, skandal iz pretvorbe i privatizacije ili neki drugi sukob interesa iza sebe?
7. HDZ svoju pobjedu bazira na pobjedama u 4 i 5toj te 9toj i 10 izbornoj jedinici. Što je SDP i cijeli lijevi blok učinio kako bi pobijedio ili barem narušio balans koji postoji u tim izbornim jedinicama? Zašto?
8. Navedite barem tri konkretne i ekonomski održive mjere koje je predložio SDP u posljednjih godinu dana, a koje barem liče na mjere koje se povlače u slučajevima krize?
9. Navedite barem jedan istup čelnika oporbe koji je bio toliko jasan, dobar i precizno odmjeren u pravome trenutku da je bilo sasvim očigledno kako pozicija nemože tu ništa suvislo odgovoriti.
10. Navedite barem tri osobe iz oporbe zbog kojih se vrijedi ustati u nedjelju ujutro? Dodajte tome tri makroekonomske mjere, stav oporbe o fiskalnoj politici, što oporba misli o poljoprivredi ili kako misli riješiti problem npr. HŽa?

Ima doduše i jedan razlog zašto bi trebalo napraviti izbore, a to je taj što bi ulaskom nove ekipe u vlast barem na godinu, godinu i pol usporili ili rasturili trenutne koruptivne tokove dok se nova ekipa ne snađe.

p.s. dodajte svoje razloge

Misao dana:
Money and Corruption Are ruining the land Crooked politicians Betray the working man, Pocketing the profits And treating us like sheep, And we’re tired of hearing promises That we know they’ll never keep.

Kao što do sada znate, tvrtka čiji sam direktor bio bavila se grafičkom djelatnošću (tiskom). Ono što je bitno znati za grafičku industriju općenito je da je to radno i kapitalno intenzivna djelatnost. Primjerice u Americi, grafička djelatnost je treći najveći poslodavac u državi dok istovremeno svega nekoliko tvrtki koje se bave grafikom kotiraju na burzi, a u hrvatskoj grafička industrija (ako promatramo plaće) na samom je dnu odmah pokraj kožara.

Postoji puno razloga zašto je to baš tako. Jedan od njih je i to što je u Hrvatskoj tj. u doba bivše države grafička djelatnost oduvijek smjela biti “privatizirana” pa stoga na tržištu postoji veliki broj obrtničkih radionica koje se desetljećima bave tim poslom, a koja su se dolaskom hrvatske države pretvorile u društva s ograničenom odgovornošću. Istovremeno, državni mastodonti su svi redom privatizirani i uglavnom su se rasuli s nekoliko svijetlih izuzetaka. To ukratko znači da je tržište fragmentirano na puno malih dobavljača od kojih nijedan nema značajni tržišni udio. Dodatni problem je u tome što su većina grafičara obrtnici što je po meni više mentalni sklop nego pravni ustroj te koncept troška ili cijene teško dopiru do njih te se njihova ekonomija bazira na dnevnom rješavanju problema bez ikakvih (ili s minimalnim) strateškim okvirom.

Grafička industrija je i kapitalno intenzivna, svi oni silni strojevi koje gledate na TVu kada se pokazuju tiskare koštaju milijune (kunske ili euro milijune, sasvim svejedno), ti strojevi imaju relativno duge rokove trajanja i u biti nema osobitih tehnoloških napredaka osim po pitanju učinkovitosti u posljednjih nekoliko desetaka godina. Grafički strojevi su dizajnirani da budu i vrlo fleksibilni pa moraju rukovati s velikom količinom međusobno različitih materijala (neovisno o tome da li govorimo o njihovim formatima ili ostalim tehničkim karakteristikama), no krajnja je instanca da se radi o industriji koja proizvodi proizvode isključivo za poznatog kupca i gdje doslovce svaki proizvod vrijedi samo za jednog kupca. to otprilike znači da ako vam vaš kupac ne plati robu, ne možete otići kod njega i uzeti tu robu i prodati je dalje nego se morate s njime boriti da bi se naplatili (dok recimo, ako prodajete vijke, tog problema nemate; netko ne plati, uzmete mu robu ako možete i preprodate je dalje).

Grafička industrija je ujedno i na mnogim mjestima u doticaju s gotovim novcem, što je po definiciji prostor za rad na crno; tako da ako ste manji grafičar i bavite se tiskom vizitki, memoranduma i sličnih proizvoda sva je šansa da ćete isti taj proizvod kolegi obrtniku (npr. odvjetničkoj kancelariji, liječniku i sl.) naplatiti u gotovini i time izbjeći plaćanje poreza dok ćete zbog složenosti postupka i kompleksnih sastavnica taj materijal koji je nestao iz vaše proizvodnje vrlo lagano opravdati.

Naravno, da bi napravili desetke kompleksnih proizvoda potrebna vam je i velika količina ljudi jer procesi proizvodnje nisu automatizirani, te se puno toga događa ručno ili uz veliku superviziju radnika. Djelatnici u grafičkoj industriji mogu biti od nisko školovanih do visoko školovanih, no velika većina nema više od srednje škole što ukratko znači da je ponuda na tržištu rada velika. U grafičkoj industriji bitna je vještina koju ionako ne stječete u školi nego praksom. A ako posjedujete neke količine gotovog novca onda zaposlene možete platiti dijelom u gotovini, a dijelom na račun (čime prividno tj. knjigovodstveno smanjujete svoje troškove i povećavate marginu profita, no u biti se ništa bitno ne mijenja osim što je država i oni koji su odlučili raditi po zakonu naribali u postupku).

Ukratko, grafička industrija je kapitalno intenzivna (jer morate imati veliki broj skupocjenih strojeva) i radno intenzivna (jer je automatizacija proizvodnog procesa u biti vrlo niska, iako su pojedine dionice proizvodnje visokoautomatizirane). Ako to stavite u perspektivu s ostalim industrijama, s onima koji se trguju na burzu i onima koji ostvaruju rezultate onda nije teško zaključiti kako se pravi novac zarađuje u dva moguća slučaja; to su ili kapitalno intenzivne industrije u kojima morate imati veliku količinu strojeva i vrlo maleni broj zaposlenih (primjerice, procesna industrija gdje imate ogromni pogon kojim upravlja svega nekoliko ljudi); ili, industrije koja je radno intenzivna i u kojoj nisu potrebni skupocjeni i mnogobrojni strojevi (recimo, građevina mi pada na pamet kao jedan od mogućih primjera). Grafička industrija je nažalost u sredini i potrebne su joj obje komponente, a to u kombinaciji s jedinstvenošću proizvoda koje proizvodi cijelu priču čini vrlo ranjivom.

Hrvatska grafička industrija je dodatno opterećena s dva dodatna problema, a to je niska edukacija managementa (koja, kao što sam gore napisao uglavnom proizlazi iz obrtničke sfere kojoj koncepti poput troška ili cijene nisu totalno razumljivi), te velika količina rada na crno (dakle prodaje na crno ali i zapošljavanja na crno) što značajno onemogućava poštenu tržišnu utakmicu onima koji odluče raditi po zakonu.

Misao dana:
In this industry, there are only two ways up the ladder. Rung by rung or claw your way to the top. It’s sure been tough on my nails.

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

• Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
• Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
• Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
• Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
• I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
• I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
• Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.