Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Gapminder

Ekipa sa švedskog Karolinska instituta u nekome je trenutku skužila kako se tisuće potencijalno zanimljivih statističkih podataka koje države marljivo sakupljaju vrlo teško mogu prezentirati na imalo zanimljivi način. Kako bi riješili taj problem kreirali su softver koji se zove trendalyzer, a taj softver je ključni dio gapminder projekta.

Gapminder screenshoot

Poanta softvera je da kreira animirane grafikone kroz koje se mogu na jadnostavan način uočavati trendovi koje ne bi bilo moguće primjetiti kroz uobičajene tablice ili dvodimenzionalne grafikone koji nisu u mogućnosti pokazati smjer kretanja pokazatelja kroz godine.

Koristeći podatke koje centralno prikuplja UN, moguće je pratiti različite podatke o raznim zemljama i uspoređivati ih. Gapminder je također implementiran kao jedan od googleovih servisa i preporučam da odsurfate tamo i probate kreirati vlastitu gapminder animaciju.

Evo, ja sam vam primjerice pripremio grafikon koji pokazuje broj internet korisnika u hrvatskoj, sloveniji, mađarskoj i švicarskoj u odnosu na prihod po stanovniku u godinama od 1990 do danas. Probajte kreirati neki zanimljiviji, osobito onaj koji se rasprostire na većem vremenskom periodu (dojavite mi koji). Dvadesetominutnu prezentaciju gapmindera možete vidjeti na tedblogu, a prezentaciju radi Hans Rosling.

Misao dana:
I have become my own version of an optimist. If I can’t make it through one door, I’ll go through another door – or I’ll make a door. Something terrific will come no matter how dark the present.

Categories
Edukacija i školstvo

O prijemnim ispitima, ne-jednakosti i palim borcima

Prije petnaestak godina odslušao sam na filozofskom fakultetu prvo predavanje koje je održao profesor Branko Despot pred novom generacijom filozofa. Ono što je tada rekao glasilo je otprilike ovako (ne nužno tim riječima, ali poantu sam nepogrešivo i doživotno upamtio):

“Ako mislite da ste pametni – niste. Ako mislite da ćete na ovome fakultetu postati pametniji – nećete, i bolje je da odmah odete kući. Ako mislite da ćete se nakon završetka ovog fakulteta zaposliti, tada se grdno varate i gubite svoje vrijeme. Danas vas je ovdje osamdesetak, na slijedećoj godini će vas biti upola manje, a diplomirati će samo dvoje – dva filozofa godišnje je potreba ove države za filozofima.

Pišem to zato jer sam u cijelosti solidaran s ekipom koja se pobunila radi doista neprimjerenih uvjeta za upis djece branitelja. Ono što me smeta u cijeloj priči je ne samo činjenica da su temeljem kratkovidnog zakona pojedinci postali povlašteni ili privilegirani u odnosu na druge i to na mjestu na kojem bi samo sposobnost i znanje morali biti kriterij.

U onoj prošloj državi je vjerojatno patentiran cijeli sustav koji gura podobne (i poslušne) u odnosu na sposobne i čini se kako naši političari ne znaju ništa bolje od toga nego samo kopiraju stare i provjerene recepte. Kao što je to netko mudro primjetio danas na radiju 101, taman smo se riješili djece palih boraca i dobijamo nove, i što se mene tiče nije problem u tim ljudima, nego je problem u načinu na koji se oni pogoduju u odnosu na ostale. Kaže aktualni 101 da na nekim tehničkim fakultetima i medicini nedostaje studenata i tada mi je sinulo; što s privilegiranim studentima koji ulete na medicinu? OK, ako ne zadovoljavaju kriterije vjerojatno neće dovršiti studij (premda, imam real_life iskustava zbog kojih nisam toliko siguran), no sasvim će se sigurno infiltrirati kroz zdrastveni sustav u vidu različitih tehničara, medicinskih sestara i ostalog osoblja… I dok će teško nesposobni ekonomista ugroziti nečiji život (možda egzistenciju) ili nesposobni pravnik nečije pravu (u državnoj upravo smo na njih ionako navikli te ih u stvari i očekujemo) u medicini gdje se bave vašim životom i u kojem jedna pogrešno dozirana terapija može značiti razliku između života i smrti… Hmmm, o tome bi se dalo razmisliti i zabrinuti.
Ne bi li bilo bolje da smo recimo izglasali zakon koji će garantirati stipendiju svoj djeci branitelja koja se uspješno upišu na fakultet? Ne bi li to bilo primjerenije i korektnije prema svima? Nije li jedan od temeljnih problema to što praktički svatko u ovoj državi danas ima status branitelja ili invalida domovinskog rata? Status branitelja je roba koja je stradala u inflaciji kandidata.

p.s. i samo da se osvrnem na vrlom nam ministra Primorca koji se u jednom kratkom trenutku činio inteligentnim likom, no sve više smatram kako je to jedan “sleazy” lik na kojeg se možete poskliznuti – a on je danas rekao kako se očekuje odluka ustavnog suda; fora je u tome da je ovo druga godina na koju se upisuje po ovom zakonu i bilo je i ranije vremena za ustavni sud, nadalje, odluka se očekuje na jesen dok su prijemni ispiti bili jučer i danas i do jeseni kada će odluka pasti sve skupa će biti daleko prekasno i izvan fokusa javnosti (na što se, čini se, opako računa)

Misao dana:
You can lead a man up to the university, but you can’t make him think.

Categories
Edukacija i školstvo

another brick in the wall, pt. 2… (5:29, Pink Floyd, Delicate Sound of Thunder, 1988)

Another brick in the Wall Prije nekoliko dana osvanuo je oglas u kojem zagrebačko gradsko poglavarstvo traži za određenu poziciju u jednom od njihovih ureda za školstvo (ili kako se to već zove) osobu koja ima završen fakultet političkih znanosti. To mi je pomalo čudno jer kao prvo, čemu služi fakultet političkih znanosti? Razumio bih da je to neki fakultet na kojem se školuju ljudi koji potom proučavaju politički sustav, politiku i potom pišu neke dizertacije ili općenito pišu povijest ili komentiraju besmislene (poreze) poteze naših političara; no nije mi jasno zašto netko tko se treba baviti školstvom mora imati taj fakultet?

Onda mi je sinulo, za većinu funkcija u državnoj upravi (barem onim dovoljno visokim) moraš imati neki fakultet, pa onda ekipa masovno završava te neke čudnovate fakultete ili škole koje objektivno nikome ne trebaju. Fakultet za promet i veze (da li se i dalje tako zove), odnosno ove političke znanosti su rasadnik takvih zgubidana koji nam onda kasnije sole pamet desetljećima i potom se busaju svojom diplomom koju su zaslužili na fakultetu kojem je najveće dostignuće projektiranje rotora u Petrovoj ulici.

Da bi sve skupa postalo još tragičnije, premijer nam je dodao još malo soli na ranu predloživši srednju školu kao obaveznu. Načelno, ideja se čini kao jako dobra, no idemo li malo analizirati situaciju sve skupa i ne izgleda baš jako blistavo. Prvi problem koji imamo je visoka edukacija, naime postotak visoko educirane ekipe (barem ove s potvrdama) je nekih smiješnih 8%. Dakle svega 1 od 12 ljudi je dovršio neki fakultet, ako oduzmemo od te brojke one koji su danas u penziji, dakle odaberemo one koji su radno sposobni, tada je brojka poražavajuća i vjerojatno se spuštamo na kojih 3-4%. Jedan od dvadeset i pet je završio fakultet – jedan. Konkretna mjera neće uopće niti dotaknuti taj problem (ako kažemo da nam je cilj uvećati broj visokoobrazovanih) iz jednostavnog razloga što letimičnim pogledom srednješkolskog sustava nije pretjerano uočiti kako velika većina škola negdje u svome nazivu ubacila i riječ gimnazija. Ja doduše nisam išao u gimnaziju (iako mi je to s današnje perspektive donekle žao), no moje shvaćanje gimnazije je kako se radi o školi nakon koje niste u stvari dobili nikakvo zvanje, nego je to škola koja je priprema za visokoškolsko obrazovanje. Dakle, većina učenika i danas se školuje kako bi išli na fakultete, pa je stoga ova mjera donekle nejasna?

Ono što se vjerojatno želi postići je pitanje strukovnih škola, kako bi izbjegli onaj postotak učenika koji nakon osnovne škole ide direktno u “privredu”, pa valjda želimo kreirati više obrtnika, majstora ili nekih tehničara, električara ili koga već. Nisam baš 100% siguran da li je to pravi cilj ove mjere, no ako se od europe mogu iskamčiti neke pare na tu temu, zašto ne. Nešto od toga će se sigurno mudro potrošiti.
Ono na što bih skrenuo pažnju je činjenica kako puno ljudi krene na fakultet i onda iz ovoga ili onoga razloga prestane, te da bi dobili kakav takav status uplati neki dopisni tečaj koji je mudro kamufliran pod imenom neke visoke škole. Ne znam da li ste primjetili no cijela je industrija izrasla na tom visokom školskom modelu i pitanje je tko je tu u stvari kriv. Da li su to fakulteti koji su prestrogi u svojim kriterijima, da li je riječ o nastavnom programu koji nikome više ne treba, da li je riječ o korumpiranom tkivu koje poput zdravstva propušta samo one s kovertama ili jednostavno na fakultete šaljemo glupane? Da li je možda riječ o tome da u ranijim fazama, osnovnoj ili srednjoj školi osakatimo ljude do razine da nisu sposobni dovršiti fakultet? Da li je problem u financiranju studenata koje financijski oslabljeli roditelji jednostavno nemaju snage školovati pa se novopečeni studenti čim stignu do grada grebu za neki posao, zaposle i odustanu od daljnje edukacije?

I na kraju, da li je fakultet garancija nekog znanja, inteligencije, pa čak i temeljne kulture? Mislim da nije, a kao dokaz bih priložio ista ovu vrhušku koja nam nameće ovaj novi revolucionarni prijedlog? Kako se toga nismo ranije sjetili?
p.s. ispričavam se svima koji su gore spomenute škole i fakultete završili iz uvjerenja, te koji doista koriste ta znanja u svojem svakodnevnom poslu, iskreno mi je žao što uopće te institucije dolaze u taj kontekst, no jednostavno je tako, a vjerujem da ste i sami toga svjesni

Misao dana:
By my senior year in high school, I realized that school was definitely interfering with my education…