Hrvatska 2040

Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.

Kako rasturiti domaću industriju (dio drugi)

Evo još malo teoretskog okvira. No prije toga samo da pojasnim nekoliko temeljnih postavki kako ne bi bilo nesporazuma (ima brdo vrlo zanimljivih komentara). Neka od pitanja koja su se pojavila u prethodnom (prvom) tekstu ionako imam namjeru obraditi u slijedećim tekstovima, tako da se ubuduće neću obazirati na komentare koji postavljaju pitanja a na koja ionako imam namjeru detaljnije pisati naknadno (ovo će vjerojatno biti malo dugotrajniji esej s barem desetak nastavaka ako me bude držala inspiracija). Također, puno toga generaliziram no siguran sam da su moje generalizacije za veliku većinu slučajeva ispravne (neke od iznimaka ionako imam namjeru posebno opisati); moja tvrtka o kojoj govorim je ulazila u segment srednje velikih tiskara namijenjenih komercijalnom tisku; mogao bih danima razglabati o specifičnostima opreme koju smo koristili (ili koju koriste drugi) ili diskutirati o razlici između crno bijelog printera A3 i višebojnog tiskarskog stroja B1 formata no u tome nema bitne dodane vrijednosti za veliku većinu čitatelja pa stoga pribjegavam generalizacijama i općenitim zaključcima (iza kojih stojim). Također, vrijedi razmisliti da o svemu skupa pišem s vremenske distance, te da stvari koje su danas očite možda nisu bile toliko očite u trenutku kada su odluke donošene, niti zbivanja na tržištu nisu bila očigledna kao što su očigledni njihovi efekti danas. Ovaj paragraf stoga shvatite kao disclaimer.

U prvom tekstu došli smo do zaključka kako je grafička industrija kapitalno i radno intenzivna, te kako je dodatno opterećena s dva problema i to niska edukacija management kadra i veliki utjecaja sivog tržišta na grafičku industriju (kako to funkcionira u praksi imam namjeru napisati kasnije). Jedan lakši primjer mogu pokušati opisati u slijedećem tekstu i on je u principu važeći za apsolutno svaki business (složili se vi s time ili ne). No prije toga…

Malo o kapacitetima. U prethodnom tekstu komentator je ustvrdio kako je grafička industrija dramatično pogođena ulaskom digitalne tehnologije i posljedično internetom. To je djelomice točno ali ne i u cijelosti, a definitivno se to manje odnosi na Hrvatsku nego na druge zemlje iz vrlo jednostavnih razloga. U dokumentu kojeg linkam ovdje nije teško uočiti da je ukupna potrošnja papira po glavi stanovnika u Americi oko 330kg godišnje, dok je svjetski prosjek oko 48kg godišnje. Europski prosjek je blizak 200kg, dok je Hrvatska potrošnja bitno ispod te brojke (vjerojatno smo negdje na razini svjetskog prosjeka, potencijalno nešto iznad toga). To ukratko znači da ima puno prostora za rast. Utjecaj novih tehnologija na tiskarski business se u biti svodi na smanjene naklade priozvoda te su velike serije od stotina ili desetaka tisuća proizvoda zamijenjene onima od nekoliko stotina do nekoliko tisuća proizvoda; no taj problem Hrvatska ima od početka iz jednostavnog razloga što je naše tržište maleno. Paperless office je mit. Promotrite samo izdanja knjiga, tipična knjiga se tiska u 1000-2000 primjeraka dok se rijetki naslovi tiskaju u nakladama većim od 5000, a doista malobrojni blockbusteri prelaze desetke tisuća komada. Promotrite novinska izdanja (za kojih nema transparentnih podataka), no njihove se naklade kreću u desecima tisuća za dnevne novine (oko 100.000 za najuspješnije, oko 5.000 za one najlošije)… Ukratko, to je problem koji nas muči i koji će nas mučiti zauvijek. Kao posljedicu, imamo situaciju da je industrija radno intenzivnija nego drugdje jer postoji iznimno veliki broj promjena s jednog proizvoda na drugi, proizvodi se tehnički razlikuju i zahtjevaju različite tipove dorade što u konačnici dramatično otežava specijalizaciju tiskarskih pogona za pojedine vrste proizvoda (što je na većim tržištima normalno). Specijalizacija naravno postoji, no ako usporedite strojne parkove jedne usko specijalizirane tiskare kod nas i vani možete doći do zapanjujućih razlika. Kada sam radio analize tisuća radnih naloga koje smo odrađivali, redovito sam došao do zaključka kako se moja tvrtka u biti bavi setupom (make ready) strojeva a ne tiskom, jer smo na setup strojeva trošili više od 50% ukupnog vremena u proizvodnji. Tisak je samo nusproizvod osnovne djelatnosti :).

Veliki problem je nastao i oko dvije tisućite kada je nakon rasula burze 2001 (famozni 11. 9.)  došlo do toga da su veliki proizvođači strojeva te iste strojeve prodavali na apsolutno identični način kao što su tada prodavani automobili na leasing. Bilo je dovoljno pokazati interes, isporučiti nekoliko zadužnica i uplatiti učešće i stroj bi bio isporučen koji mjesec kasnije (onako iskreno, ja sam neko vrijeme bio duboko impresioniran koliko su dobavljači puni povjerenja u moju tvrtku, no kasnije sam shvatio da su mnogi iskoristili iste mehanizme). Efekt toga je da se početkom desetljeća u hrvatskoj instaliralo jako puno kapaciteta i to najčešće u rukama ljudi koji s tim kapacitetima nisu znali i ne znaju upravljati. Odluke proizvođača zašto su to radili je jednostavna, pogledali su gornje statistike o potrošnji papira, vidjeli koji je potencijal a obzirom da im je očajnički bio potreban volumen prodaje kako bi sačuvali svoj bottom line i zadržali privid profitabilnosti napravili su što su napravili. U tom času je bilo bitno u bilancu ubilježiti prodaju.

I da sumiram, imamo dakle situaciju u kojoj da bi imali tiskaru morate uložiti brdo novaca u opremu, morate zaposliti veći broj ljudi, znate da ćete se baviti s velikim brojem pojedinačno malenih proizvoda, a sve skupa na tržištu koje je preplavljeno kapacitetom kojim upravljaju ljudi bez znanja u managementu.

Misao dana:
The thing we have yet to learn is that nobody gives you power. You just take it.