Proizvodni management

Prije desetak dana u časopisu Economist izašao je članak koji ukratko propituje tezu da li je uopće moguće da pojedine zemlje preskoče proizvodnu fazu svojeg razvoja i odmah se koncentriraju na servisne usluge?

Ovo je zanimljivo pitanje jer neka zdrava ekonomska logika govori o tome kako jedno društvo kreće s pozicija poljoprivrede, potom se prebacuje na masovnu proizvodnju da bi na kraju priče preorijentiralo se na servisne usluge. Ovaj slijed je logičan jer govori o svemu onome što nas pokreće, dakle nakon što više nismo gladni (što pokriva poljoprivreda) i sakupimo dovoljno imovine koja nam osigurava pristojan život (televizor, kuća, automobil, najnoviji iPad ili mobilni telefon), polako ali sigurno orijentiramo se na konzumaciju servisnih usluga. Počinjemo odlaziti u restorane, kazališta ili godišnje odmore.

Ako promatramo ekonomiju s pozicije dodane vrijednosti, ili famoznog BDP-a, činjenica je kako se na poljoprivredi i ne može puno zaraditi i bavljenje poljoprivredom neće osigurati nacionalnu sreću no to je jednostavno nužni dio održivosti nekog prostora i netko ga mora obavljati. Može biti da će pojedinac poljoprivrednik dobro živjeti i postati bogat kroz poljoprivredu, no u prosjeku razina produktivnosti je relativno niska. Proizvodnja je slijedeći korak gdje počinjemo proizvoditi u masovnim količinama i dok možemo diskutirati kako je priozvoditi ciglu jeftino, činjenica je da jedan radnik može proizvesti uz odgovarajuću tehnologiju puno cigli i na taj način stvoriti veliku vrijednost, a ako nam to nije dovoljno tada se možemo prebaciti na sofisticranije oblike proizvodnje koji donose veće vrijednosti (primjerice u Sisku postoji tvornica koja proizvodi keramičke osnove na koje se ugrađuju računalni čipovi; sasvim je sigurno da jedan kilogram cigle ili jedan kilogram takvih sofisticiranih keramičkih pločica ne koštaju jednako, makar u osnovi potiču iz iste sirovine), a ako baš želimo stvarati ogromne vrijednosti potrebno je početi proizvoditi visoko sofisticiranu tehnologiju poput računala ili možda aviona.

Naši političari govore o tome kako ja kasno da postanemo zemlja proizvodnje jer više nismo konkurentni, no nejasno je da li je moguće da se preorijentiramo na usluge bez da smo u potpunosti iskoristili blagodati industrijskog društva. Ako promatramo uspjehe koje su ostvarili Japan, Južna Koreja, Taiwan ili u posljednje vrijeme Kina, sasvim je jasno kako oni svoj prosperitet glase na vrlo snažnoj industrijskoj proizvodnji. Komentirajući taj članak, Nenad Bakić spomenuo je kako postoje tri temelja za uspješnu proizvodnju, a to bi bili kapital, tehnologija i ljudski resursi. I dok bi kapitala još i našli, a tehnologiju možemo i uvesti, činjenica je da kaskamo na polju ljudsih resursa jer mi u biti nemamo niti osobitu tradiciju a još manje edukacijsku podlogu ua upravljanje proizvodnjom. Naime, nije poanta samo imati inženjere koji nešto znaju o nekom komadiću proizvodnog procesa nego su nam nasušno potrebni i oni koji su u stanju kontrolirati i optimizirati cjelokupne procese u jednu smislenu i produktivnu cjelinu. Nedostaje nam ono što se zove operacijski menadžment a to je vještina koja je dobro izučena u posljednjih dvije stotine godina i što je vještina koju je moguće steći kroz edukaciju. No moramo imati fakultet ili školu u kojoj se takvo znanje prenosi, zar ne?

Nažalost, vještina proizvodnje u hrvata se velikim dijelom prenosi doslovce s koljena na koljeno, a takva metoda ne samo da stimulira fenomen pokvarenog telefona nego onemogućava dotok novih znanja. Zemlje poput Indije koje možda jesu preskočile svoju industrijsku fazu i prebacile se odmah na servisnu industriju imale su iza sebe niz pogodnosti koje mi nemamo, s druge strane, ne radimo niti minimalne napore kako bi ispravili nedostatke u našem edukacijskom sustavu i kako bi stvorili pretpostavke da netko, ako mi sami to nismo u stanju, pokrene proizvodnju koja nam tako očajnički treba.

p.s. ovo je moja četrdeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
“The man who refuses to judge, who neither agrees nor disagrees, who declares that there are no absolutes and believes that he escapes responsibility, is the man responsible for all the blood that is now spilled in the world. Reality is an absolute, existence is an absolute, a speck of dust is an absolute and so is a human life. Whether you live or die is an absolute. Whether you have a piece of bread or not, is an absolute. Whether you eat your bread or see it vanish into a looter’s stomach, is an absolute.

There are two sides to every issue: one side is right and the other is wrong, but the middle is always evil. The man who is wrong still retains some respect for truth, if only by accepting the responsibility of choice. But the man in the middle is the knave who blanks out the truth in order to pretend that no choice or values exist, who is willing to sit out the course of any battle, willing to cash in on the blood of the innocent or to crawl on his belly to the guilty, who dispenses justice by condemning both the robber and the robbed to jail, who solves conflicts by ordering the thinker and the fool to meet each other halfway. In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit. In that transfusion of blood which drains the good to feed the evil, the compromise is the transmitting rubber tube. indecisiveness “

Zemlja znanja

Nadam se da vam nisu promakli naslovi od prije nekoliko dana koji govore o tome kako na našim sveučilištima možete kupiti diplomski rad za svega 500 kuna? To znači da ako ste pred diplomskim radom i malo ste ustrašeni ili možda niste savladali petogodišnje gradivo na zadovoljavajući način, možete pribjeći angažiranju profesionalca (ili barem profesionalnog fušera) koji će vam pomoći da napišete taj dokument uz čiju ćete pomoć dobiti diplomu i napokon zaploviti u more radno sposobnih građana ove države. Ima nekoliko problema s tim konceptom.

Zakoni tržišta (oni nepisani), kažu kako će neka roba ili usluga biti jeftini u dva potencijalna slučaja. Jedan je kada postoji ponuda, no nema potražnje; dakle postoje ljudi koji bi rado pisali diplomske radove no nema onih kojima ta usluga treba (zato jer su savladali gradivo i zato jer kao odgovorni članovi ovog društva ne žele odmah u startu prevariti društvo kupljenim diplomskim radom). To je situacija kada primjerice prodajete cipele i na skladištu vam je ostao neki stari model od prošle sezone kojeg nitko ne želi kupiti pa ga potom stavite na prodaju za jako nisku cijenu u nadi da ćete naići na naivca koji nije u modnim tokovima i koji će odlučiti kupiti taj zaostatak. Drugi mogući scenarij kaže da postoji potražnja ali i ponuda, pa je zbog otkrivene tržišne niše konkurencija vrlo velika i pritisak ponude tjera cijenu robe ili usluge prema dolje. To bi značilo da mnogi kupuju diplomske radove pa budući da je tržište detektiralo potrebu ima i puno ljudi koji takvu uslugu nude. Ili, da se vratimo na analogiju s cipelama, to je situacija kada u jednoj ulici imate mnogo dućana s cipelama i iako kupci neumorno stižu u vašu ulicu, primorani ste sniziti cijene cipela kako bi bili konkurentniji jer u okolini u kojoj je ponuda velika samo je cijena razlikovni faktor.

Nažalost, nije teško primjetiti koji je od gornja dva ponuđena scenarija vjerojatniji.

Daljnji problem koji proizlazi iz cijelog tog koncepta prodaje i kupnje diplomskih radova je cijena. Naime, ako kažemo da je cijena jednog diplomskog rada 500 kuna, a da za njegovu izradu morate utrošiti barem tridesetak radnih sati (iskreno se nadam da je to daleko više, ali recimo da je za nekog stručnjaka tridesetak sati dovoljno), to bi značilo da je trošak izrade tog diplomskog rada nešto malo više od 16 kuna po satu uloženog rada što je otprilike na razini Bugarske produktivnosti (ako govorimo o Big Mac indexu iz prošlotjedne kolumne). Istovremeno, tih 16 kuna je otprilike cijena nisko kvalificiranog rada; ako trebate nekoga da vam počisti podrum, pomete dvorište, razbije neki zid ili obavi sličan posao za koji očito nije potrebno poznavanje diferencijalnih jednadžbi, tada takvu osobu morate platiti 16 kuna po satu, a sasvim je izgledno da ćete morati to platiti i više.

To nas dovodi do slijedećeg problema; ignorirajući činjenicu da je diploma stečena na nemoralan način (platili ste nekoga da vam je napiše), kolika je doista tržišna vrijednost jedne diplome ako jedan njezini iznimno bitni dio kupite za 500 kuna? Ako ste vlasnik takve diplome, koliko je vjerojatno da će vas ta diploma služiti i osiguravati radno mjesto tijekom cijelog vašeg četrdesetogodišnjeg radnog vijeka? Ili, ako ste poslodavac, što mislite da možete dobiti od djelatnika koji se pojavi na vašim vratima s diplomom za koju znate da ju je moguće kupiti za nekoliko stotina kuna? Koju razinu sposobnosti možete očekivati od takvog djelatnika i kakvu on dodanu vrijednost on može stvoriti za vašu organizaciju?

Odgovori na sva gore postavljena pitanja su u najmanju ruku zastrašujući, no umjesto da se pravimo da problema nema, možda bi bilo vrijeme da se s njima suočimo i počnemo ih rješavati, jer ako ova cijela priča nešto dokazuje, to je da jedan radni sat diplomanta u Hrvatskoj vrijedi oko 16 kuna, a s tom dodanom vrijednošću nećemo daleko stići.

p.s. ovo je moja četrdeseta i sedma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. svibnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
… if you trust yourself and believe in your dreams and follow your star you’ll still get beaten by people who spent THEIR time working hard and learning things and weren’t so lazy.

Hrvatski studiji

Danas u 17h trebao sam održati predavanje na Hrvatskim studijima.

Ključna riječ je trebao, jer sam u petak prošli tjedan obaviješten kako moje najavljeno predavanje iz tehničkih razloga neće biti održano, a alternativnog termina nema. Obzirom da mi je malo čudno bilo da se učionica pokvarila, nakon malo propitkivanja došao sam do jasnog i nedvosmislenog zaključka kako je moje predavanje otkazano zato što sam tamo neželjeni gost (ima nekoliko objašnjenja od kojih je svako bizarnije od onog drugog pa da ne nabrajam).

Kao što to znaju mnogi koji čitaju ovaj blog, ja redovito i vrlo često držim različita predavanja, ona se obično odnose na politiku, internet i nove medije općenito. Čisto reference radi, praktički sam redoviti predavač na Zagrebačkom sveučilištu, gostovao sam i na Riječkom i Dubrovačkom (nekoliko puta). A dobio sam i iskoristio ponude da o tim temama govorim na sveučilištima u Kopenhagenu, Zurichu, Beču i Barceloni. Slijedeći tjedan imam slični nastup u Madridu, a u utorak 7. lipnja imati ću prilike govoriti na New York university. Mimo toga surađujem povremeno ili redovito s pojedinim ljudima s Yalea, Harvarda i Stanforda. Kada ne bi govorili samo o sveučilištima tada bi krug metropola i institucija u kojima sam imao prilike govoriti još i veći, a jedan od boljih primjera će biti u rujnu kada sam pozvan da sudjelujem kao govornik na World Economic Forum (da, da na the WEF-u), ili prošlomjesečni posjet Washingtonu kada sam se između ostalog družio s ljudima koji se bave nastupom Bijele kuće ili Američkog kongresa na internetu.

Razlog zbog kojega se redovito odazivam na pozive poput gornjeg je to što vjerujem da imam što za reći, ali i zato jer smatram da je nužno da ono malo znanja koje imam podijelim s drugima ne bi li oni nešto naučili (pa ako treba i na lošem primjeru), ili ne bi li dio moje motivacije i ideja prenio na druge. Kako to piše u mojem potpisu na emailu: “Let the bridges I burn light the way.“. Mislim da je to OK i da bi mnogi trebali raditi to isto jer bi tada dobili kvalitetnije ljude koji izlaze iz naših škola i fakulteta.

Neosporno je da Hrvatski studiji imaju pravo birati tko će se njihovim studentima obraćati i volio bih da je moje predavanje otkazano zato što sam ja očajni predavač ili jednostavno osoba koja ne opravdava akademski interes. Nažalost u ovom slučaju to nije tako i male, sitne zavisti su očito bile od presudne uloge.

U mom malom i ograničenom svemiru, ljudi koji brane bilo kome da govori nisu daleko od ljudi koji pale knjige ili osuđuju ljude radi njihovih ideja; a oni koji su to u stanju su ujedno u stanju i za koješta drugoga, a ništa od toga nije dobro. Povijest je prepuna takvih primjera. Tužno je da takav mentalitet još uvijek negdje vlada, a ironija je tim veća kada se pogleda naziv institucije jer su oni ogledalo društva u kojem živimo ili još bolje rečeno pogled u budućnost i ta slika koju vidim mi se nikako ne dopada.

Eto, morao sam ovo zapisati jer smatram da to ne smije proći nezabilježeno.

Eh, da ne bi bilo da ste bezveze pročitali moju gornju frustraciju, evo malene nagrade. Video traje preko sat vremena ali je jako bitno da ga pogledate u cijelosti jer ćete jedino tako shvatiti i cijeniti što se događa na kraju.

Misao dana:
Some men are born mediocre, some men achieve mediocrity, and some men have mediocrity thrust upon them.

Hrvatska 2040

Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.