Mračni blog

Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno).

Hvala na posjeti!

Na svojoj sjednici prošli tjedan, Vlada je Nacrt prijedloga Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu u Saborsku proceduru. Originalni prijedlog proračuna u PDF obliku možete skinuti sa stranica Vlade, no ovdje možete skinuti dramatično dorađenu excel varijantu:

Nacrt prijedloga Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu

Ovaj proračun (kao i mnogi prethodni) je sramota. Sramota je iz mnogo razloga, kao prvo i najviše zbog toga što vlada sakriva proračun kao zmija noge i potom ga lansira u petak popodne, dostavi u sabor u subotu, očekujući kako saborski zastupnici mogu analizirati i predložiti amandmane u svega dva-tri dana. Totalno nepotrebno, vrijeme analize je smiješno malen za iznimno složeni dokument (dapače, pojedinačno najbitniji u funkcioniranju jedne države). Nadalje, prijedlog je isporučen u totalno glupom formatu; umjesto da se prijedlog proračuna isporučuje u excelu (ili nekoj bazi), isporučuje se u PDFu u kojem teško da možete raditi naprednije analize, usporedbe ili iz kojeg možete krenuti spajati kruške i jabuke kako bi donijeli neke zaključke oko toga tko je što htio sakriti u tom proračunu.

U Excelu koji se gore nalazi nije teško raditi različite analize u već predviđenoj pivot tablici.

Na prvom worksheetu imate sam proračun koji se strukturiran tako da u kolumni “Min” imate šifru ministarstva ili organizacijske jedinice vlasti (primjerice Ministarstvo obrane, Ustavni sud). U slijedećoj kolumni nalazi se šifra rashoda (odmah pokraj je opis), i potom se nalaze brojke iz 2007, plana 2008 i prijedlog za 2009. godinu.

Na Pivot Worksheetu imate mogućnosti igrati se s ovim brojkama, pa tako možete primjerice napraviti slijedeće. Odaberete u retku 1 (oznaka organizacijske jedinice) ALL – čime ćete u kalkulaciju odabrati sve korisnike državnog proračuna, potom u polju A4 odaberete vrstu troška 3111 – što je trošak plaće i onda vidite što će se desiti.

Ono što odmah možete skužiti je to da je masa plaća u proračunu za 2009. godinu nekih 520 milijuna kuna veća od onih famoznih 6% povećanja plaća koliko je previđeno kolektivnim ugovorom, pa se vrijedi zapitati koliko se novih službenika ima namjeru zaposliti u godini patnje, krvi i odricanja.

Bacite pogled na neke druge stavke pokušavajući shvatiti koliko to sve skupa ima smisla i koliko je ovaj državni proračun održiv, primjerice stavku energije (znamo da je poskupila struja i plin u 2008. pa vidite koliko je povećanje u 2009). Ili recimo troškovi telefona. Zakupnine i najamnine su također zanimljiva stavka. Od stavaka koje su mi upale u oko tu je vojna oprema na koju ćemo odvojiti 20% više nego ove godine, zdrastvene i veterinarske usluge impresivnih 45% više (pojma nemam na što se to odnosi, ali vidim da i ustavni sud treba veterinara)…

Sve u svemu, ako se malo bolje pogleda, nema tu nekih ušteda ili stezanja remena, stavke na kojima se štedi su stavke na koje će biti teško utjecati i koje će zahtjevati rebalans, dok se pijanka milijunaša na vlasti u stvari nastavlja nesmanjenom žestinom.

Porazno!

Misao dana:
The financial report makes it very clear that if we got into honest budgeting today, that in fact we would find ourselves with a much larger deficit than we have today.

p.s. ovaj transfer proračuna iz nečitljivog PDFa u Excel i potom pivotiranje nisam napravio ja nego Marko Krištof dipl. excelist i puno je uloženo truda u to i zaslužuje svaku pohvalu – baš kao što i Šuker zaslužuje dijetu izgladnjivanjem jer od svoje ograničenosti nije u stanju shvatiti prednosti koje bi mogao imati od prave (a ne proforma) rasprave o tome što je to proračun i kako bi on morao izgledati. Marko, my respect. Šuker, u kut i sram te bilo!

Prije dva-tri dana izglasan je državni proračun za 2008. godinu.

Ne mogu a ne primjetiti slijedeće: Budžetiranje se radi u nekom softveru (pretpostavljam u istom softveru kao što ga koristi i državna riznica, dakle SAPu) . To znači da je proračun u stvari, skupina nekih zapisa u bazi podataka. Da bi se njime moglo manipulirati, ti podaci se eksportiraju u neki malo čitljiviji format kojeg mogu koristiti i političari – primjerice u excel. No, ako pogledamo, vlada je prijedlog proračuna dobila u PDF formatu, što je također cool (ne baš ali recimo da je), jer je netko uzeo taj excel file isprintao ga u PDF i poslao u Vladu. Vlada je taj prijedlog proračuna proslijedila u Sabor. Ako ste downloadali saborsku varijantu proračuna, onda nije teško za skužiti kako je saborska varijanta prijedloga proračuna u stvari sve ono što su dobili iz vlade ali u papirnatom obliku što je skenirano i ponovno pretvoreno u PDF.

Poanta je dakle slijedeća; imali smo proračun u nekoj bazi kojom rukuje vjerojatno relativno mali broj ljudi; potom je to prebačeno u nekakav excel file što bi bio recimo optimalan način proučavanja proračuna (možemo raditi neke analize, pivot tablice, tražiti uzorke…), no pretvoreno je u PDF file koji je valjda gospodi ministrima isprintano na papir kojeg mogu koristiti kao uteg ili kao oružje (ali ako su dovoljno pametni mogu pretraživati taj PDF), a da bi na kraju to došlo do sabora kao 40mb PDF file prepun nepretraživih TIFFova.

Da li itko vidi ironiju cijele priče? Što proračun dalje ide (od ministarstva financija, prema vladi, prema saboru) to je on u stvari nečitljiviji (namjerno ili slučajno, procjenite sami). Hrvatski državni proračun je u stvari metafora transparentnosti državne vlasti.

Ja bih recimo htio imati proračun u excel dokumentu, prošle godine sam ga dobio i još je uvijek negdje na ovim stranicama. Kada bi to imao mogao bih raditi puno vrlo zanimljivih analiza. Primjerice, ono što me osobito smeta kod državnog proračuna je što se izvještaj o izvršenju proračuna radi na temelju posljednjeg stanja proračuna u odnosu na utrošena sredstva. Kada to tako gledate, onda su sva konta uredno pozatvarana ili su vrlo blizu izvršenja (ili ispod ili iznad cifre). Takvo stanje u odnosu na koje se ne odnosi samo na rebalanse proračuna, nego i na prerazmještanja unutar proračuna (koja pod određenim uvjetima vlada može raditi i sama bez dozvole sabora). Podatak koji nemamo je koliko takvih pozicija je vlada promijenila tijekom jedne godine i zašto. Eto, primjerice samo u prosincu prošle godine dok smo imali tzv. “tehničku” vladu, takvih zahvata u proračun je bilo više od pet (dalje nisam gledao). Kada bi imali excel prijedloga za 2008, imali bi početno stanje (dakle ono što je sabor doista izglasao za 2007), imali bi posljednje stanje u 2007 (nakon svih rebalansa i razmještanja stavki) i imali bi prijedlog proračuna. Siguran sam da bi se tada vidjelo kako u “planskom” trošenju novca vlada iznimno velika anarhija.

Druga stvar koja me muči oko proračuna je on sam. Ovaj konkretni proračun nije niti razvojni niti socijalni niti stimulativni, u stvari niti jedan epitet kojim ga se pokušava krstiti. Ovo je proračun StatusaQuo. Oni koji gledaju te silne retke moraju doći do zaključka kako u proračunu nisu sakrivene niti silne reforme koje bi morali napraviti (a za koje smo čitali report europske komisije s vrlo jasnim rokovima). Ništa od toga nema unutra. Ovo je proračun bujanja kontinuiteta i u njemu nema apsolutno ništa novoga. OK, moram se ipak složiti da je proračun socijalan iz jednostavnog razloga što su vlade do sada generirale toliko puno socijalnih i ostalih prava da je to skoro nevjerojatno. Nije poanta samo u tome da mnogi koji ta prava koriste na njih nemaju pravo (legalno ili moralno), nego je i problem u tome što je trošak distribucije nekih od tih dobara vjerojatno jednak ili veći od samog iznosa koji se dijeli. Imamo hiperprodukciju različitih prava koja su toliko degenerirala da dolazimo u situaciju koju očigledno nije zamislio neki osobito oštri mislioc a koja kaže da ćemo vrlo uskoro imati “obavezno dopunsko osiguranje”. Kako osiguranje može biti istovremeno obavezno i dopunsko?

Treća stvar koja me muči oko proračuna su amandmani. Naime, urbani je mit da državni proračun kreira primjerice Ivan Šuker ili Ivica Sanader. To apsolutno nije točno. Proračun kreiraju tete Štefice po računovodstvima državnih institucija, zavoda, agencija i ministarstava. Ivan i Ivica možda samo tu i tamo nešto prekriže ili pošalju instrukciju dolje u bazu što negdje treba sakriti ili gdje nešto treba dodati, no kao što je 75% proračuna zadano, tako je i 75% proračuna napisala (metaforička) Štefica u računovodstvu. Ono što je bizarno je to da (koliko je meni poznato) nijedna vlada od početka ove države do danas, nije prihvatila niti jedan jedini amandman na proračun koji je nastao u Saboru. OK, možda je koji “pozicijski” i prošao no nijedan oporbeni nije (navodno je prošao jedan i to greškom u doba Ivice Račana), a ja niti sekunde ne vjerujem da među 150 izabranih u Saboru nema apsolutno niti jedan jedini, u razdoblju od 17 godina koji nije u stanju napisati prijedlog proračuna a koji je jednako dobar ili bolji od podplaćene, nisko motivirane, loše educirane i općenito nezainteresirane Štefice u gore spomenutom računovodstvu? Da li je to doista moguće?

Državni proračun bi morao biti dokument široke javne rasprave, to bi nadalje morao biti dokument koji bi morao proći najžešću moguću kritiku, sito i rešeto struke, ekonomista i revizije. Dokument koji bi do zabrinjavajuće razine detalja morao biti javno dostupan svima i svakome. Dokument u kojem bi netko iz npr. Pleternice mogao napisati mail u državnu riznicu i reći kako nije istina da će lokalna općina potrošiti 14.000kn na uredski pribor iz jednostavnog razloga što su im ormari pretrpani olovkama, fotokopirnim papirom, ljepljivom trakom i spajalicama.

Zamislite malo kako se proračun kreira; u prošloj godini ste imali u svojoj instituciji predviđeno npr. 10.000kn za uredski pribor. Štefica otvori novine, pogleda kako inflacija galopira, kako premijer upozorava, kako su bankari suzdržani, a ministar Šuker reterira (ako on uopće zna što ta riječ znači) – i koji drugi zaključak Štefica može donijeti nego da poveća stavku sa svojih 10.000kn na recimo 11.000kn (ili na neku drugu cifru jer nikada nije dobro vidjeti da onaj indeks povećanja bude okrugla cifra.

Ili, imate situaciju da imate nekakvu školu, i nakon tko zna koliko vremena dobili ste u 2007 pravo da promijenite dotrajale prozore na sjevernom krilu zgrade. Inače ste imali 50.000kn za održavanje zgrade, u 2007 ste dobili 150.000, i sada probate diskretno dignuti u ovoj godini na 167.000kn za održavanje pa ako prođe super. Problem je u tome što su prozori promijenjeni 1996. godine a netko tamo deset godina kasnije svake godine uredno dopisuje nove prozore.

Državni proračun je ne samo deklarativni nego stvarni dokument kojime se može upravljati ili barem usmjeriti kuda ova zemlja ide. Sve dotle dok se sustavno ne bude analizirao taj dokument i dok ne bude jasno da ništa u njemu nije sveto pismo, sve dotle nekog značajnijeg napretka neće biti.

Misao dana:
It’s clearly a budget. It’s got a lot of numbers in it.

Prije nekog vremena bio sam naletio na vijest kako je država pobrisala dio neaktivnih političkih stranaka. Super vijest, znamo da imamo oko stotinjak političkih stranaka i brisanje onih neaktivnih je dobrodošlo. Ova vijest je objavljena 16. rujna ove godine:

Prema podacima Središnjeg državnog ureda za upravu koji je dužan nadzirati provedbu Zakona o političkim strankama to je tijelo donijelo rješenja o brisanju iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske čak za 50 političkih stranaka.

Razlog za takav postupak, objašnjavaju u Središnjem uredu, jest u tome da te stranke nisu održavale redovite skupove najviših tijela stranke kako je to utvrđeno statutima pojedinih stranaka. Kada je riječ o broju registriranih stranaka, u Središnjem uredu ističu da je najviše stranaka u jednoj godini registrirano 2001. 15, 2003. 14, a 2005. 11 stranaka. (večernji)

I super, prepolovili smo broj političkih stranaka i barem u jednome času se činilo kako naša demokracija ipak ulazi u malo ozbiljnije vode. No vidite što se jučer dogodilo:

Prema evidenciji Registra političkih stranaka koji se vodi u Središnjem državnom uredu za upravu u Hrvatskoj je na današnji dan registrirana 101 politička stranka koja može sudjelovati na raspisanim parlamentarnim izborima.

Prema Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor pravo da predlažu zastupnike imaju sve političke stranke registrirane na dan objave odluke o raspisivanju izbora u “Narodnim novinama”. (tportal)

Da li to znači da je netko u mjesec dana uspio registrirati pedesetak stranaka? Ostvaruje li se moj scenarij kojeg sam opisao u tekstu Politička gerila?

Misao dana:
Let one thousand flowers bloom.

Danas počinje posljednje zasjedanje sabora u ovome sazivu. Prijedlog dnevnog reda možete pročitati ovdje.

Ono što mi ovdje nedostaje je Hitrorez, naime ako se sjećate, Ivo Sanader (hrvatski premijer u odlasku op.a.) pokrenuo je na inicijativu Nacionalnog vijeća za konkurentnost koja je dobila ime Hitrorez i jako puno prostora u medijima. Hitrorez je (da ponovimo gradivo) inicijativa čiji je cilj inventura svih zakonskih propisa, pravilnika, uredbi i tome slično – a sve kako bi se identificirali oni propisi koji više ne služe svojoj svrsi, koje je vrijeme pregazilo ili koji na bilo koji način otežavaju život poduzetnika ali i državne uprave.

Rezultati Hitroreza su bili pompozno najavljeni i prezentirani vladi, da bi potom nestali u cijelosti s radara, prihvaćene preporuke tako nisu došle na red ljetnog zasjedanja, a vidim da ih nema niti na ovom jesenskom.

Budući da zbog datumskih ograničenja neke propise možete ukinuti samo s prijelazom godine, ispada da prve rezultate hitroreza možemo očekivati tek 2009 godine uz uvjet da ovaj projekt nije u cijelosti pokopan. Šteta, jer je hitrorez bio jedan od rijetkih korisnih projekata ove vlade.

Misao dana:
We cross our bridges when we come to them and burn them behind us, with nothing to show for our progress except a memory of the smell of smoke, and a presumption that once our eyes watered.

Prije nekoliko dana izašao je Nacional u kojem je bilo govora o upotrebi interneta u političkim kampanjama, pa je kao primjer korišten Kiro prosviro (kojeg svakoga časa očekujemo u trećem dijelu nazvanom “Špijun koji me volio”). Neposredno nakon toga, slučajno ili ne, u hrvatskom saboru je onemogućen pristup youtube-u (kaže Nacional):

Nakon što je u novom broju Nacionala izišao tekst o političkoj kampanji na internetu, na svim računalima u Hrvatskom saboru, a i u nekim državnim službama blokiran je pristup internet stanici YouTube.com. Oporbeni zastupnici i državni službenici koji su protekla dva dana pokušavali pristupiti toj stranici sa službenih računala automatski su preusmjereni na početnu stranicu Carneta.

Nakon što je priča procurila novinarima, saborske službe su se pokušale opravdati tehničkim razlozima da bi popodne youtube.com ponovno proradio.

Opće je poznato kako se u državnim službama filtrira sadržaj koji je dostupan korisnicima i iskreno mi je čudno kako to da takav podatak i dosada nije dopro do novinara. Primjerice u hrvatskom saboru (neka me netko ispravi ako griješim) na saborskim računalima je onemogućeno instaliranje flash-a, tako da iako saborski zastupnici (i zastupnice) mogu do youtube-a, uzalud im trud jer Kirina vidjeti ne mogu (ovo je tehničko ograničenje nametnuto od administratora sustava i bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje zašto je to tako). No u saboru nema ograničenja na koje stranice možete otići, ali zato u državnoj upravi takva ograničenja postoje (sasvim sam siguran da postoje ograničenja u ministarstvu financija, za ostale ne znam) i tamo u principu ne možete na strane stranice.

Koji je smisao ograničavanja pristupa informacijama u sabora koji je vrhovno kontrolno tijelo funkcioniranja ove države totalni je misterij.

Koji je smisao toga? Neka dobra dušica će sigurno zaključiti kako je to da bi spriječili korisnike da surfaju po nepoćudnim stranicama, no istovremeno kada bi imali državnog službenika željnog novih znanja (znam, znam, oxymoron – no prije ili kasnije će se pojaviti i takav službenik, a tada se sjetite još kada sam ja pisao o tome) tada taj na hrvatskom dijelu interneta ne bi baš mogao puno toga naučiti i preostale bi mu strane stranice do kojih ne može doći.

Pokušava li veliki brat zabraniti pristup informacijama za svojih 250.000 vjernih službenika glasača?

Misao dana:
Books won’t stay banned. They won’t burn. Ideas won’t go to jail. In the long run of history, the censor and the inquisitor have always lost. The only weapon against bad ideas is better ideas.