manic monday… (3:06, Bangles, Greatest Hits, 1990)

Eto, danas je još jedan dan odluke i do kraja dana možda počnu, a možda i ne pregovori oko našeg pristupanja europskoj uniji. Čitam kako je Carla razočarana suradnjom, kako će možda dati pozitivno ili ublaženo mišljenje, kako austrija inzistira na hrvatskoj ali to nije rekla na glas (samo onako usput) i kako bi se na kraju lagano moglo dogoditi da Turska bude okidač hrvatskih pregovora.

Nekako mislim da od svega neće ponovno biti ništa, a ako bude to će biti barem na lokalnom planu veliki uspjeh naše vlade koja svoje uspjehe može prebrojati na prste jedne ruke drvosječe s dvadeset godina staža.

Preko vikenda sam boravio u Rovinju u posjetu najvećoj tvornici koja se bavi xxxxxx (cenzurirano) a kod kojih radim konzultantski posao vezan za kvalitetu krajnjeg proizvoda. Ne bavim se inače konzultantskim poslom no tijekom godina sam postao nekakav općepriznati stručnjak pa su me eto vrbovali i angažirali. Osim sjajnog vikenda obogaćenog kulinarskim iskustvima (gastronomski tip: restoran Porat na rivi u Rovinju, ekipa tamo poslužuje jadranske lignje umjesto onih umjetnih kalifornijskih i to je ooooogggggrrrroooooommmmmnnnnnnaaaaa razlika), te prekomjerne količine alkohola u cijelom nizu međusobno različitih proizvoda za koje bi nam iskustvo dosada moralo govoriti da ih se ne smije miješati.

Anyway, ne bih gornje niti spominjao nego sam naletio na site koji je jako simptomatičan. Naime, prva stvar koja je jako bitna kod kontrole kvalitete i općenito povećanju kvalitete u praktički bil kojem proizvodnom postupku je procesna kontrola. Procesna kontrola je postupak u kojem se na određenim mjestima u radnom procesu (a taj proces može biti bilo što, od proizvodnje pive, otirača za noge pa sve do tipično administrativnih procesa) mora raditi neko mjerenje. Ljudi, ponekad zbog neznanja i ignorancije, a vrlo često zbog lijenosti ili “što će to meni, ja već dvadeset godina…” (vidi gornji primjer drvosječe) politike mjerenja ignoriraju ili koriste vrlo odokativne metode. Ukratko, kada ja krenem ljude nagovarati na procesnu kontrolu što je preduvjet za poboljšanje kvalitete onda ih najčešće prvo izvrgenm cijelom nizu malih polumađioničarskih iluzija čiji je cilj da ih natjeram da više ni sami ne znaju što su vidjeli a što nisu.

Jedan od dobrih web siteova (a vjerojatno i najbolji koji sam vidio do sada) se nalazi ovdje. Na ovome sjajnom siteu možete naći više od pedesetak optičkih iluzija koje će vas natjerati na razmišljanje.

Misao dana:
We are tragedians, you see? We follow directions. There is no choice involved. The bad end unhappily, the good, unluckily. That is what tragedy means.

take care of business… (2:05, Nina Simone, Nina Simone – Gold, 2003)

Ovih dana promakla je svima jedna mala i slatka privatizacija koja je vjerojatno u rangu priče s Liburnijom.

Naime EPH se domogao Slobodne Dalmacije i biti će zabavno proučiti kako se to u stvari dogodilo.

Prva čudna stvar s tom cijelom prodajom (objektivno to nije privatizacija jer je slobodna već bila privatizirana, dakle govorimo o prodaji) je ta što su pregovori trajali više od godinu i pol dana, odnosno od predaje obvezujuće ponude do potpisa ugovora proteklo je osamnaest mjeseci. Meni se to čini jako dugačko, osobito ako znamo da nekakav ekonomski horizont u businessu je cca. 3 godine ili 36 mjeseci.

Ugovorena cijena je bila nekih 24 milijuna kuna + 130 milijuna bonusa koji su se putem izgubili jer su se tijekom natječaja mijenjali uvjeti, odnosno pronašli su u knjigovodstvu stvari za kojih je bilo obećano da ih nema.

Ukratko, EPH je kupila tridesetak posto slobodne za 24 milijuna kuna. Nekako vjerujem da ako samo porojite nekretnine koje ova tvrtka posjeduje da ćete doći do daleko veće cifre pa čak i ako u toj brojci odvojite tih tridesetak posto. Osim nekretnina, Slobodna posjeduje i maloprodajni lanac kioska koji je dominantan u dalmaciji, a tu su i neke novine koje sa sobom nose određeni udio na tržištu.

No, 30% nije dovoljno za apsolutnu kontrolu i pasti će dokapitalizacija od cca. 80ak milijuna što će udio povećati na više od 70% i apsolutnu kontrolu tvrtke. Ovo je prostor za manipulacije jer će se dokapitalizacijom kupiti koješta počevši od nove tiskare. EPH je jedan od najvećih potrošaća tiskanih materijala i oni nemaju svoju tiskaru, dok su kapaciteti Vjesnika i Radina u Zagrebu okupirani njihovim tiskovinama.

Ukratko, sa 24 milijuna kuna EPH je dobio prostore koje bi objektivno platili više, još jedno izdanje i tržišni udio, te maloprodajni lanac kao šećer na kraju – a u sve to skupa će ulupati 80 milijuna kuna na tiskaru koju ionako trebaju.

Najtužnije u cijeloj priči je to što je ta trgovina jedna od najboljih stvari koja se Slobodnoj mogla dogoditi, pa iz tog razloga se nitko i ne buni.

Sve je dakle stvar perspektive.

Misao dana:
If a man is standing in the middle of the forest speaking and there is no woman around to hear him, is he still wrong?