Zakon o strateškim investicijskim ulaganjima

Jučer sam slučajnošću bio u Westinu gdje je HDZ imao svoj ekonomski forum ili kako oni već zovu to okupljanje (usput rečeno, jako je malo teksta napisano o tome u novinama, nije da sam očekivao velike i dugačke analize ali malo više i malo istaknutije članke je ipak bilo za očekivati).

Negdje istovremeno, Vesna Pusić govorila je o “radikalnim potezima” koje vlada treba napraviti, malo kasnije je premijer to isto okarakterizirao kao “odlučno” a ne “radikalno”, no poznavajući kretanja u državnom proračunu sasvim je jasno da radikalno i odlučno nisu baš previše spojivi koncepti u sadašnjoj situaciji i konstalaciji snaga. Usput rečeno, kada već spominjemo radikalne poteze – ako smo smanjili subvencije za koju milijardu, a da bi podijelili te subvencije moramo imati ljude koji primaju zahtjeve, obrađuju zahtjeve, kontroliraju i plaćaju – a oni su sada de facto ostali bez predmeta za obraditi, što će se s njima dogoditi? Oni zauzimaju i neki prostor, moramo ih hladiti i grijati, troše neke papire, kradu uredski materijal… Tu bi se isto dalo nešto uštediti, zar ne?

Naravno, kao spasitelji se očekuju “investitori“, a za njih smo pak napravili Zakon o strateškim investicijskim projektima. Odmah uočite da se u članku pet zakona definira što je to strateški investicijski projekt i da je po tome jedini kriterij (ili barem prevladavajući) onaj financijski: koliko je netko novaca spreman uložiti – to je strateška odrednica. Ja sam nekako mislio da strategija znači nešto drugo a ne samo gomilu para koju je netko voljan istresti na stol, no to sam samo ja.

Ono što jest važno kod gore spomenutog zakona je nešto sasvim drugo, a to je da smo tim zakonom posredno ili možda čak i neposredno priznali kako nemamo ama baš nikakve moći da se neka ideja realizira kroz postojeći sustav (zakona, propisa, provedbenih akata i pripadajuće mu birokracije) nego ćemo u određenim uvjetima (aka. kada su zadovoljeni “strateški” interesi) opaliti prečicom kroz šumu propisa kako bi se nešto doista i dogodilo. Meni je ovo konceptualno jako pogrešno jer kako je moguće da u jednoj uređenoj državi zaobilazimo zakone i procedure kako bi se pogodovalo nekome, pa makar on bio i strateški investitor? Što takav pristup radi vladavini prava i ustavnom obećanju da smo pred zakonom svi jednaki?

Druga konsekvenca ovog zakone je i to da ćemo u provedbi proizvesti novu kastu birokrata koji su po svojoj definiciji Überbirokrati, jer oni mogu s visine napraviti stvari koje birocraticus domesticus vulgaris ne mogu izvesti. Ekstenzija te ideje je i da imamo predvodnika tih überirokrata što se manifestira u ideji o povjereniku za investitore (postoje neke stvari koje samo birokrat može zamisliti jer nama drugima sinapse u mozgu jednostavno nisu spojene da dopuste takav tok misli). Razmislite malo, da li je to optimalan i u krajnjoj liniji pravedan pristup razvoju ekonomije (ili bilo čega drugoga)?

Misao dana:
The underlying bureaucratic key is the ability to deal with boredom. To function effectively in an environment that precludes everything vital and human. To breathe, so to speak, without air.

The key is the ability, whether innate or conditioned, to find the other side of the rote, the picayune, the meaningless, the repetitive, the pointlessly complex. To be, in a word, unborable.

It is the key to modern life. If you are immune to boredom, there is literally nothing you cannot accomplish.

Stvar je jako jednostavna

Stvar je jako jednostavna.

Pročitao sam ovaj tekst i odlučio napisati ovaj tekst, nije za slabi želudac pa od ove rečenice na dalje čitate na vlastitu odgovornost.

Ljude možete dijeliti na puno različitih načina, no ova koja mene zanima za potrebe ovog teksta je ona koja dijeli na ljude koji su u stanju stvarati dodanu vrijednost iz ničega, i one koji to nisu. Nemojte odmah krivo shvatiti, nema ništa lošega u tome da spadate u ovu drugu grupu, različiti ljudi imaju različite talente i biti pripadnik jedne ili druge grupe ne znači da ste imalo bolji (ili lošiji) od nekog drugog.

Ova druga kategorija su svi oni ljudi koji marljivo rade, obavljaju svoj posao kako najbolje znaju, neki su zaposleni, neki nisu, neki rade za solidne plaće, neki baš i ne.

No mene zanimaju ovi prvi, ovi prvi su oni koje ostavite na pustome mjestu i za koji dan će već nešto stvarati i vrtiti neki business (ponekad uspješan, ponekad ne), no kako bi to domaći ljudi rekli, ne da im vrag mira i cijelo vrijeme nešto pokušavaju. Neki su možda i zaposleni, no vrte nešto sa strane, trude se. To su oni za koje kažemo da su poduzetni ili da su poduzetnici. Svima njima je zajedničko da nikada nisu gladni, možda imaju sjajne godine i odlične zarade, možda jedva krpaju kraj s krajem, no za sebe i svoje bližnje se uvijek nekako pobrinu.

Moja teza je vrlo jednostavna i glasi otprilike ovako:

Ako spadate u ovu prvu grupu ljudi, tada nikada nemate stvarnog problema, kakva god vremena bila uvijek ćete se snaći, nema iznimke. Nema posla koji je ispod ranga, svaki časno obavljeni posao donosi časno zarađenu kunu. To je ekipa koja riskira, stavlja ušteđevinu na stol, investira, zapošljava. Ukratko to je ekipa koja stvara, pa čak i kada su izgledi negativni i šanse malene.

No, moje pitanje je slijedeće, ako su okolnosti nepovoljne, ako je rizik ogroman, ako je klima neprijateljska – koji je onda smisao truditi se i investirati? Nije li onda bolje povući se na malo sigurniji položaj i pričekati da oluja prođe i dođu malo mirnija vremena? Objektivno, za vas ako ste u ovoj grupi i dalje nema rizika, posla uvijek ima, nitko neće ostati gladan.

Problem naše države (kao uostalom i svake druge) je da ovih drugih ima jako, jako puno, a broj poduzetnika je daleko manji i ograničen. U vremenima poput ovih, gdje se čini da je sve protiv vas, gdje vas iz dana u dan ili vrijeđaju ili omalovažavaju ili vam na razno razne administrativne načine ograničavaju kako ćete poslovati, što smijete a što ne smijete raditi – sve je teže i teže ulaziti u rizike, stvarati nove vrijednosti i posljedično kreirati nova radna mjesta.

Da budem još jasniji, neće nijedna velika investicija (bila ona greenfield ili ne) zaposliti 400.000 nezaposlenih, neće to napraviti niti HEP, niti bilo koja od velikih privatnih kompanija. Nema šanse da jedan Agrokor zaposli odjednom 10, 50 ili 100% više ljudi, neusporedivo je realnije da će postolar zaposliti još jednog pripravnika i u postupku postati duplo veći poslodavac, da će vodoinstalater zaposliti još jednu ekipu ili da će bilo koji drugi mali ili srednji poduzetnik zaposliti, 2, 3, 4 ili više novih ljudi koji predstavljaju 20, 50 ili 80% više zaposlenih.

Ili, da pojednostavim to do maksimuma; zašto bi onaj koji zna i može stvarati vrijednost riskirao svoje vrijeme, novac ili talent u krajnje neprijateljskoj okolini? Čemu? On ima desetke drugih načina da se održi na životu i živi ok, on može dozirati svoj poduzetnički talent.

S druge strane, svi ovi ostali, koji ovise o poduzetnicima da im kreiraju radna mjesta, da usmjere i organiziraju njihove talente prema nečemu većem; svi oni koji ovise o porezu koji se ubire temeljem poduzetničke aktivnosti – e svi oni doslovce ovise o tome da poduzetnici odluče iskoristiti svoj talent i napokon počnu stvarati.

Pravo je pitanje što smo učinili i kako smo pomogli u posljednjih godinu-dvije, šest ili šesnaest da ljudima koji jedini imaju potencijal spasiti stvar, to doista i naprave? Pitanje je retoričko, ne očekujem odgovor.

Misao dana:
The most important thing to do if you find yourself in a hole is to stop digging.

Cijena svega i vrijednost ničega

Kupio sam u zadnje vrijeme nekoliko stvari koje su mi trebale putem oglasnika. Ima puno ljudi koji očito imaju niz raznih stvari koje bi prodali iz samo njima znanih razloga i nekako mi se činilo ok da iskoristim tu priliku. Odvojite koji sat da pregledate najčujednije kategorije oglasnika čisto da vidite što sve ljudi posjeduju i pod kojim cijenama bi se odvojili od različitih predmeta. Ovih dana sam se krenuo baviti time da nabavim jedan mobilni telefon i naišao sam na zanimljivu situaciju između cijene koja se traži i one koje sam spreman platiti za dotični uređaj.

Naime, ako pogledate oglasnike (uzmite praktički bilo koji telefon) vidjeti ćete da ljudi prodaju telefone po njihovoj listnoj cijeni ili cijeni koja je blizu te. Listna cijena bi bila ona cijena koju nekakav prodavač traži za uređaj koji nije opterećen nikakvim ugovorom. Postoje situacije u kojoj ćete odlučiti kupiti mobilni uređaj u dućanu, no objektivno, puno je vjerojatnije da ćete radije pristati produžiti ugovor sa svojim telekomom i kupiti ga po subvencioniranoj cijeni.

Evo konkretnog primjera; baš gledam oglas za telefon HTC ONE X; on se u hrvatskoj može kupiti u dućanu za 4.400kn, u najnepovoljnijoj kombinaciji pretplate, njegova je cijena 3.499kn. U oglasniku se taj telefon prodaje za 3.400kn.

U praksi, ako odaberete imalo ambiciozniji paket pretplate, primjerice VIPov bez limita 222, cijena telefona pada na 2.099kn. Ako ste poslovni korisnik, trošak tog telefona je 20% manji jer imate pravo na odbitak pretporeza, a sam uređaj je ionako porezno priznati trošak. Dakle, kao neki baseline, imamo situaciju da netko prodaje uređaj za 3.400kn u gotovini i bez računa ili možete otići i kupiti isti taj telefon (s dvije godine ugovora) za 1679kn. Ako gledamo na to da želimo nešto i uštediti, a kako je kupovina preko oglasnika porezno nepriznata, u cijenu bi trebalo uključiti i trošak poreza na dobit koji trenutno iznosi 32% što znači da bi telefon u oglasniku trebao koštati 1.141kn da bi ga bilo isplativo kupiti.

Naravno, tu je pitanje plaćanja višegodišnje pretplate i obvezivanja na određene uvjete, no ako znate svoje ponašanje u korištenju mobilnog telefona ili interneta, tada to nije neki problem jer ću tu uslugu ionako konzumirati bez obzira na to da li jesam ili nisam kupio subvencionirani telefonski uređaj.

I zadnje, prodavatelj koji prodaje gore spomenuti telefon po 3.400kn sasvim sigurno nije uređaj kupio za 4.400kn i sada pokušava pokriti dio svojih troškova zbog loše kupovine; upravo suprotno, on je iskoristio sve ovo što ja gore navodim, kupio uređaj za puno manje novaca i sada pokušava doći do brze i jeftine gotovine ostvarivši time nekakvu dobit. Pitanje je koliko je to uspješna taktika u zemlji od 4mil stanovnika i vjerojatno barem toliko mobilnih telefona od kojih barem njih polovica ima priliku kupiti uređaj pod sličnim uvjetima.

Vaš “mileage may vary”, no poanta je ista za svakoga i zanimljivo bi bilo vidjeti tko je taj koji će gore spomenuti telefon kupiti po cijeni koju traži prodavatelj.

Misao dana:
The cynic knows the price of everything and the value of nothing.