Stvar je jako jednostavna

Stvar je jako jednostavna.

Pročitao sam ovaj tekst i odlučio napisati ovaj tekst, nije za slabi želudac pa od ove rečenice na dalje čitate na vlastitu odgovornost.

Ljude možete dijeliti na puno različitih načina, no ova koja mene zanima za potrebe ovog teksta je ona koja dijeli na ljude koji su u stanju stvarati dodanu vrijednost iz ničega, i one koji to nisu. Nemojte odmah krivo shvatiti, nema ništa lošega u tome da spadate u ovu drugu grupu, različiti ljudi imaju različite talente i biti pripadnik jedne ili druge grupe ne znači da ste imalo bolji (ili lošiji) od nekog drugog.

Ova druga kategorija su svi oni ljudi koji marljivo rade, obavljaju svoj posao kako najbolje znaju, neki su zaposleni, neki nisu, neki rade za solidne plaće, neki baš i ne.

No mene zanimaju ovi prvi, ovi prvi su oni koje ostavite na pustome mjestu i za koji dan će već nešto stvarati i vrtiti neki business (ponekad uspješan, ponekad ne), no kako bi to domaći ljudi rekli, ne da im vrag mira i cijelo vrijeme nešto pokušavaju. Neki su možda i zaposleni, no vrte nešto sa strane, trude se. To su oni za koje kažemo da su poduzetni ili da su poduzetnici. Svima njima je zajedničko da nikada nisu gladni, možda imaju sjajne godine i odlične zarade, možda jedva krpaju kraj s krajem, no za sebe i svoje bližnje se uvijek nekako pobrinu.

Moja teza je vrlo jednostavna i glasi otprilike ovako:

Ako spadate u ovu prvu grupu ljudi, tada nikada nemate stvarnog problema, kakva god vremena bila uvijek ćete se snaći, nema iznimke. Nema posla koji je ispod ranga, svaki časno obavljeni posao donosi časno zarađenu kunu. To je ekipa koja riskira, stavlja ušteđevinu na stol, investira, zapošljava. Ukratko to je ekipa koja stvara, pa čak i kada su izgledi negativni i šanse malene.

No, moje pitanje je slijedeće, ako su okolnosti nepovoljne, ako je rizik ogroman, ako je klima neprijateljska – koji je onda smisao truditi se i investirati? Nije li onda bolje povući se na malo sigurniji položaj i pričekati da oluja prođe i dođu malo mirnija vremena? Objektivno, za vas ako ste u ovoj grupi i dalje nema rizika, posla uvijek ima, nitko neće ostati gladan.

Problem naše države (kao uostalom i svake druge) je da ovih drugih ima jako, jako puno, a broj poduzetnika je daleko manji i ograničen. U vremenima poput ovih, gdje se čini da je sve protiv vas, gdje vas iz dana u dan ili vrijeđaju ili omalovažavaju ili vam na razno razne administrativne načine ograničavaju kako ćete poslovati, što smijete a što ne smijete raditi – sve je teže i teže ulaziti u rizike, stvarati nove vrijednosti i posljedično kreirati nova radna mjesta.

Da budem još jasniji, neće nijedna velika investicija (bila ona greenfield ili ne) zaposliti 400.000 nezaposlenih, neće to napraviti niti HEP, niti bilo koja od velikih privatnih kompanija. Nema šanse da jedan Agrokor zaposli odjednom 10, 50 ili 100% više ljudi, neusporedivo je realnije da će postolar zaposliti još jednog pripravnika i u postupku postati duplo veći poslodavac, da će vodoinstalater zaposliti još jednu ekipu ili da će bilo koji drugi mali ili srednji poduzetnik zaposliti, 2, 3, 4 ili više novih ljudi koji predstavljaju 20, 50 ili 80% više zaposlenih.

Ili, da pojednostavim to do maksimuma; zašto bi onaj koji zna i može stvarati vrijednost riskirao svoje vrijeme, novac ili talent u krajnje neprijateljskoj okolini? Čemu? On ima desetke drugih načina da se održi na životu i živi ok, on može dozirati svoj poduzetnički talent.

S druge strane, svi ovi ostali, koji ovise o poduzetnicima da im kreiraju radna mjesta, da usmjere i organiziraju njihove talente prema nečemu većem; svi oni koji ovise o porezu koji se ubire temeljem poduzetničke aktivnosti – e svi oni doslovce ovise o tome da poduzetnici odluče iskoristiti svoj talent i napokon počnu stvarati.

Pravo je pitanje što smo učinili i kako smo pomogli u posljednjih godinu-dvije, šest ili šesnaest da ljudima koji jedini imaju potencijal spasiti stvar, to doista i naprave? Pitanje je retoričko, ne očekujem odgovor.

Misao dana:
The most important thing to do if you find yourself in a hole is to stop digging.

Cijena svega i vrijednost ničega

Kupio sam u zadnje vrijeme nekoliko stvari koje su mi trebale putem oglasnika. Ima puno ljudi koji očito imaju niz raznih stvari koje bi prodali iz samo njima znanih razloga i nekako mi se činilo ok da iskoristim tu priliku. Odvojite koji sat da pregledate najčujednije kategorije oglasnika čisto da vidite što sve ljudi posjeduju i pod kojim cijenama bi se odvojili od različitih predmeta. Ovih dana sam se krenuo baviti time da nabavim jedan mobilni telefon i naišao sam na zanimljivu situaciju između cijene koja se traži i one koje sam spreman platiti za dotični uređaj.

Naime, ako pogledate oglasnike (uzmite praktički bilo koji telefon) vidjeti ćete da ljudi prodaju telefone po njihovoj listnoj cijeni ili cijeni koja je blizu te. Listna cijena bi bila ona cijena koju nekakav prodavač traži za uređaj koji nije opterećen nikakvim ugovorom. Postoje situacije u kojoj ćete odlučiti kupiti mobilni uređaj u dućanu, no objektivno, puno je vjerojatnije da ćete radije pristati produžiti ugovor sa svojim telekomom i kupiti ga po subvencioniranoj cijeni.

Evo konkretnog primjera; baš gledam oglas za telefon HTC ONE X; on se u hrvatskoj može kupiti u dućanu za 4.400kn, u najnepovoljnijoj kombinaciji pretplate, njegova je cijena 3.499kn. U oglasniku se taj telefon prodaje za 3.400kn.

U praksi, ako odaberete imalo ambiciozniji paket pretplate, primjerice VIPov bez limita 222, cijena telefona pada na 2.099kn. Ako ste poslovni korisnik, trošak tog telefona je 20% manji jer imate pravo na odbitak pretporeza, a sam uređaj je ionako porezno priznati trošak. Dakle, kao neki baseline, imamo situaciju da netko prodaje uređaj za 3.400kn u gotovini i bez računa ili možete otići i kupiti isti taj telefon (s dvije godine ugovora) za 1679kn. Ako gledamo na to da želimo nešto i uštediti, a kako je kupovina preko oglasnika porezno nepriznata, u cijenu bi trebalo uključiti i trošak poreza na dobit koji trenutno iznosi 32% što znači da bi telefon u oglasniku trebao koštati 1.141kn da bi ga bilo isplativo kupiti.

Naravno, tu je pitanje plaćanja višegodišnje pretplate i obvezivanja na određene uvjete, no ako znate svoje ponašanje u korištenju mobilnog telefona ili interneta, tada to nije neki problem jer ću tu uslugu ionako konzumirati bez obzira na to da li jesam ili nisam kupio subvencionirani telefonski uređaj.

I zadnje, prodavatelj koji prodaje gore spomenuti telefon po 3.400kn sasvim sigurno nije uređaj kupio za 4.400kn i sada pokušava pokriti dio svojih troškova zbog loše kupovine; upravo suprotno, on je iskoristio sve ovo što ja gore navodim, kupio uređaj za puno manje novaca i sada pokušava doći do brze i jeftine gotovine ostvarivši time nekakvu dobit. Pitanje je koliko je to uspješna taktika u zemlji od 4mil stanovnika i vjerojatno barem toliko mobilnih telefona od kojih barem njih polovica ima priliku kupiti uređaj pod sličnim uvjetima.

Vaš “mileage may vary”, no poanta je ista za svakoga i zanimljivo bi bilo vidjeti tko je taj koji će gore spomenuti telefon kupiti po cijeni koju traži prodavatelj.

Misao dana:
The cynic knows the price of everything and the value of nothing.

O pretporezima

Možda ste primjetili da je u paketu poreznih promjena došlo i do promjena vezanih za odbitak pretporeza kod svih troškova vezanih za osobne automobile, odnosno reprezentaciju. Dosadašnja pravila su uključivala pravo na dobitak pretporeza, ako je bilo riječi o troškovima vezanih za automobile tada ste mogli odbiti 70% pretporeza, ili ako je riječ o reprezentaciji onda 30%. Razlika s novim paketom poreznih zakona je što prava na odbitak pretporeza više nema što znači da je s pozicije računa dobiti i gubitka, svaki trošak vezan za osobni automobil, odnosno svaka reprezentacija odjednom postala još skuplja za poduzetnika. Totalno očekivano, svi su se digli na noge i to je proizvelo jedan cijeli niz ljutitih novinskih članaka (a ovaj konkretni je vrlo optimistični).

No, ja se pitam da li je to sve baš tako kako se kaže ili možda ima načina da sve ostane po starom? (vrijedi napomenuti kako ja nisam knjigovođa niti sam ovlašten tumačiti zakone ili bilo što slično tome, tako da štogod napišem koristite na vlastitu odgovornost i morate provjeriti sa svojim knjigovođom ili poreznim savjetnikom)
Dakle, ako uzmemo primjer reprezentacije (dakle trošak ugošćavanja), trenutna pravila kažu da smijete priznati samo 30% troška i 30% pretporeza PDV-a. To bi otprilike izgledalo ovako:

100kn trošak ugošćavanja
25kn PDV
125kn ukupni trošak

Ako iskoristimo gornju formulu, u knjigovodstvu smijemo porezno priznati 30kn troška ugošćavanja (što je 30% od 100kn) i 7,5kn pretporeza PDVa (opet 30% od 25kn). Ukupno se dakle radi o 37,5kn (nemojte me sada o razlikama između troška i pretporeza i načinima knjiženja jer ukupno od ulazne fakture možete “reciklirati” 37,5kn).

Počevši s 1. ožujkom kalkulacija će biti nešto drugačija, zato što nema više odbitka za pretporez, pa tako možemo priznati samo 30kn za ugošćavanje i ne možemo priznati ništa od PDV-a, pa stoga ukupno nam je priznato svega 30kn, što je 20% manje ukupno porezno priznatog troška.

Slična priča, ide i za kombinaciju s osobnim automobilima i svim troškovima koji su na njih vezani (osim troškova osiguranja koji su 100% priznati).

Ako godišnje zbog ovog ili onog razloga imate velike troškove za reprezentaciju (neki poslovi su jednostavno takvi da ima puno takvih troškova), ili pak upravljate flotom automobila tada će se tih iznosa brzo nakupiti i odjednom gore spomenutih 7,5kn se može pretvoriti u desetke tisuća kuna razlike.

Ja se pitam da li je to doista tako i baš me zanima da li me možete demantirati.

Naime, cijela gornja matematika počiva na konceptu porezno priznatog troška i odbitka pretporeza, a preduvjet za to je da posjedujete valjani R-1 račun. Razlika između R-1 računa i gotovinskog računa je u tome što su oba 100% legalna, no samo ako imate R-1 račun sa svim obaveznim podacima smijete koristiti kao temelj za povrat poreza.

Ovdje sada imamo i tricky situaciju, što ako nemate R-1 račun? U takvim se situacijama koristi gotovinski račun kojeg ste dobili na kojem se onda bruto iznos koristi kao osnovica, a to ukratko znači da više ne govorimo o 100kn troška ugošćavanja i 25kn poreza, nego nam je osnovica 125kn, a kako se osnovica nije mijenjala osim u dijelu koji se odnosi na pretporez kojeg nemamo, tada samo treba izračunati 30% od 125kn i dobijemo porezno priznati trošak. Čisto da vas poštedim trčanja do kalkulatora, u gore spomenutom slučaju riječ je o 37,5kn.

Ukratko (ponavljam: po mojem mišljenju), osim razlike u knjiženju iznos porezno priznatog rashoda je u biti identičan (razmislite malo o tome).

I posljednje, gotovinski račun možete dobiti za skoro sve i svašta i on je legalni račun, no neke stvari ne možete kupiti putem gotovinskog računa (primjerice automobil ;), ali zato svi ostali troškovi su ok (naravno, morate moći dokazati da je usluga ili roba isporučena upravo vama, što je kod gotovinskog računa nešto teže za izvesti i u teoriji može biti problem s poreznicima, no razini zakona smatram da je to upravo tako).

Ako netko ima drugačije mišljenje, jako bih ga volio čuti, osobito zašto smatra da moja kalkulacija nije točna.

Update: danas mi je razjašnjeno kako obzirom da se pretporez više ne priznaje, u biti R-1 računi se za te namjene (reprezentacija, osobna vozila) tretiraju kao gotovinski računi, pa je stoga situacija u biti još bolja nego što sam napisao.