Mračni blog

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

• Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
• Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
• Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
• Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
• I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
• I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
• Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.

Jako dugo nisam ništa napisao o ERPu i poslovnim procesima i ne znam koliko je publike ostalo ali da ponovimo malo gradivo (skupa s još jednom malom reklamom).

Većina nas radi u različitim tvrtkama, u svakoj tvrtci gdje radi više od 5-6 ljudi vrlo brzo se iskristalizira problem toka informacija. Ovisno o poslu kojim se bavite, vrlo brzo možete biti zatrpani tisućama stranica različite ulazno-izlazne dokumentacije i ono što se neminovno događa je da ili počnete zapošljavati nove ljude kako bi riješili pitanje toka informacija i organizacije, ili polako ali sigurno počnete gubiti konce a samim time i tlo pod nogama.

Treća opcija je naravno instalacija ERP-a ili Enterprise Resource Planning softvera kao što je to primjerice Microsoft Dynamics NAV 2009. Navodim Microsoft Dynamics NAV kao primjer jer ga i sam koristim i to već godinama. Dynamics NAV je softver koji je proizašao iz danskog softvera koji se zvao Navision (odatle, pretpostavljam i kratica NAV), a kojeg je Microsoft prije nekoliko godina kupio za milijardu i kusur dolara i potom rebrendirao u Microsoft Dynamics NAV koji je sada u verziji 2009. Na tržištu ima puno različitih ERP softvera od kojih mnogi znaju za SAP (i njegove mnogobrojne inačice) dok su ostali softveri kod nas u manjoj ili većoj mjeri nepoznati uz izuzetak nekolicine domaćih rješenja koja su pak razvijana kroz desetke godina.

Jedan od ključnih razloga zašto sam ja bio svojevremeno odabrao upravo Navision je bio i taj što je kupovina takvog sustava iznimno skup i dugotrajni proces (ne nužno financijski, koliko je potrebno vremena potrošiti ne bi li se ERP uspješno implementirao u već postojeću tvrtku) i jednostavno si ne možete dozvoliti da naiđete na problem koji još nije riješen ili da uletite u kombinaciju u kojoj vas dobavljač može ucijeniti na bilo koji način (primjerice tvrtka može davati nedostatnu podršku, nije u stanju pratiti vaš rast, nema novih verzija i slično). ERP softveri poput Microsoft Dynamics Navisiona su tu u prednosti jer su s jedne strane testirane na doslovce stotinama tisuća korisnika i u desecima tisuća tvrtki. Njihova funkcionalnost je razvijana i testirana godinama, a iskorištena rješenja na određeni način predstavljaju i “best practices” rješenja koje industrija koristi. No vrlo važno, osobito u slučaju Microsoft Dynamicsa, imate punu slobodu biranja s kojim partnerom radite te ako vam jedna od tvrtki nije dovoljno dobra i ne daje podršku, možete se prebaciti u drugu koja podržava tu istu platformu čime štitite svoju investiciju.

No, osim ovih očiglednih prednosti ERP softvera (a da se mene pita on bi bio obavezna za mnoge) postoji i jedna značajna opasnost prilikom kupovine ERPa a to je proces implementacije. Mnogi su navikli kupovati softver u kutijama, i potom ga instalirate i to je to. Uzmite primjerice svoj office paket i pokušajte iskreno odgovoriti koliki postotak funkcionalnosti tog paketa doista koristite? Odgovor je vjerojatno poražavajući. Identična stvar je s ERPom ali nekoliko redova veličina kompleksnija i uspjeh vaše instalacije ERPa direktno ovisi o procesu implementacije što je u pravilu višemjesečni proces koji uključuje vanjske konzultante koji će vam pokazati što sve ERP može napraviti, pomoći će vam mapirati vaše vlastite procese i uklopiti ih u već postojeće mogućnosti ERPa ili, tamo gdje je to doista nužno, modificirati ERP kako bi pratio očekivano ponašanje.

Tko radi implementaciju i metodologija (ili još bolje dosljednost metodologije) koju koristi je ključna za uspjeh projekta, osobito dugoročni uspjeh. Jedna od metoda implementacije je i Microsoftov Sure Step, a jedan od gurua Sure Stepa (u svjetskim okvirima) je naše gore list Vjekoslav Babić. Vjekoslav je Microsoftov konzultant i ekspert za problematiku Microsoft Dynamics NAV-a, a ovih dana je izašla i njegova knjiga (u koautorstvu) koja se zove Implementing Microsoft Dynamics NAV 2009 koja bi morala biti obavezno štivo za sve konzultante koji se bave implementacijom ovako kompleksnog softvera, ali mislim da bi bilo dobro štivo za sve oni koji razmatraju mogućnost kupovine ERP rješenja, jer čitajući ovu knjigu mogu na bolji način evaluirati koji su koraci potrebni u uspješnoj implementaciji ERP sustava (pa recimo možete koristiti knjigu kao svojevrsno uputstvo što treba očekivati od vašeg implementatora). Čitajući (ili barem lagano listajući knjigu) možete bolje shvatiti opseg i konsekvence uvođenja ERPa u vašu organizaciju, a u slučaju da se odvažite uletite u ERP priču (što svakako preporučam) knjigu opet možete koristiti kao kontrolni mehanizam da pratite što vaš konzultant radi te da uočite da li odstupa od metodologije ili je propustio neki od vrlo važnih koraka.

Uvođenje ERPa je trenutak kada treba napraviti pojedine promjene u kulturi tvrtke, trenutak kada treba odabrati koje procedure slijediti jer su dobre, a koje napustiti jer ne odražavaju najbolje moguće rješenje – što je ponekad iznimno teško uočiti jer ste ograničeni i opterećeni odnosima unutar organizacije, prethodnim odlukama i različitim “evolucijskim” rješenjima koja možda izgledaju vama logično, no nekome izvana više liče na malog (ili velikog) Frankensteina. Da bi vaš “plunge” u svijet ERPa uspio, dobro je znati kako to točno funkcionira, a Implementing Microsoft Dynamics NAV 2009 je za to dobra ulaznica.

Ako vas je priča o ERPu imalo zainteresirala, preporučam da bacite pogled na Vjekoslavov blog, odnosno na seriju mojih tekstova o TPS-u (Toyota Production System) a koji dotiču neke od problema koje bi svaka uspješna implementacija ERPa morala riješiti.

Misao dana:
Almost all quality improvement comes via simplification of design, manufacturing… layout, processes, and procedures.

Ovo je manje-više retoričko pitanje. Naime, mjere obuzdavanja vanjskog duga koje već godinama provodi HNB nad hrvatskim bankama poprilično je restriktivan i te obvezne rezerve se danas pokazuju kao slučajna i kolateralna prednost navedenih mjera a sve u krizi koja dolazi.

Hrvatska je burza (kao uostalom i sve ostale burze širom svijeta) reagirala na događanja u Americi, a i prije nekoliko dana Šuker nas je uvjeravao kako su banke sigurne i stabilne i kako je Hrvatski bankarski sustav među najstabilnijima u europi (što je vjerojatno i točno). No, jučerašnje spašavanje njemačke Hypo real estate banke (koja nema veze s našom hypo bankom).

Ovih dana je sve krenulo spašavanjem (nacionalizacijom) luksemburškim i beglijskim dijelovima Fortis banke (injekcijom od cca. 17mld eura), te jučerašnjih 50mlrd eura u Hypo real estate. Ako to usporedimo s američkih 700mlrd dolara, tek smo načeli problem a europa je potrošila 100mlrd dolara. Ovaj tjedan možemo očekivati i lagano sklizanje eura u odnosu na ostale valute, a čitajući među redovima moguće je očekivati i daljnje sanacije.

Primjerice, Unicredito je najavio prikupljanje 6.6mlrd eura za stabiliziranje svoje likvidnosti. Unicredito je inače vlasnik Zagrebačke banke.

Istovremeno, Barrosso je negdje izjavio kako “Treba naglasiti da je stanje u Europi bolje od onoga u SAD-u. Zato se ne mogu uspoređivati odgovori na krizu s dviju strana Atlantika“ - a ovdje vrijedi razmisliti o tome u kojim će okolnostima političar reći da situacija “nije tako strašna”. Osobito uzimajući u obzir izjavu britanskog ministra gospodarstva Petera Mandelsona:

Na novinarsko pitanje o tomu što misli u kakvom je stanju britansko gospodarstvo, dojučerašnji europski povjerenik za trgovinu je odgovorio: “Mislim da je ono uistinu u vrlo lošem stanju.” Dodao je kako bi na financijski sustav trebalo gledati kao na “pacijenta koji boluje od bolesti za koju bi Vlada trebala pronaći odgovarajući lijek”. (totalportal)

Objektivno, stvar ide rapdno nizbrdo i ne vidim da ćemo u slijedećem razdoblju čitati dobre vijesti. No, da se vratimo na htvatsku, činjenca je kako je naš bankarski sustav prilično stabilna i vjerojatno u daleko boljoj poziciji nego u okolnim zemljama. Djelomično zato jer je naše tržište u razvoju i stopa rasta je (koliko god ona malena bila) bitno veća nego u razvijenim zemljama, a istovremeno tu su i rezerve koje su značajno veće kod nas nego vani.

Problem će naravno nastupiti na burzi budući da će se loše vijesti krize sasvim sigurno odraziti na trgovanje na burzi, a srednjeročno će ekonomska kriza izvan naših granica sasvim sigurno imati negativni efekt na naš ionako jadan izvoz te na investiranje u hrvatsku (primjerice, treba imati na umu kako su banke radi rezervi svoje dobiti uredno zadržavale u hrvatskoj, a taj bi običaj sada kada su im banke “mame” u krizi mogle naglo prekinuti). Pratite narodne novine i najave zvanrednih skupština banaka.

Ono što je također realni scenarij je i prodaja banaka; naime ako banka u npr. njemačkoj ili italiji želi zadržati svoj core businesss proftabilnim (tj. ako želi preživjeti da budem brutalno direktan) najjednostavniji način da u tome uspije je prodaja nekih od profitabilnih asseta na stranim tržištima (čak i po diskontnoj cijeni samo da se dočepa likvidnosti). Uočite također kako su se prodaje američkih banaka, ali i sanacije njemačke Hypo real estate banke desile doslovno preko vikenda, tako da ono što će danas zasigurno doći iz ustiju glasnogovornika ZABAe treba uzeti sa zrnom opreza.

Anyway, duboko udahnite – slijedi još jedan tjedan rollercoastera, a kraj trake se ne vidi. Sretno.

Misao dana:
If you owe the bank $100 that’s your problem. If you owe the bank $100 million, that’s the bank’s problem.

Pisati o tim nekim svjetskim kriterijima koji nas stavljaju u neku relaciju s okolinom je već dugo vremena totalno depresivno. Jedan od, nazovimo to poznatijih kriterija je i ovaj “Doing Business”, kojeg sponzorira svjetska banka i koja se već godinama provodi, a kojeg ja jednako tako pratim već godinama. U izvješću za 2006 godinu bili smo impresivni 118 na skali od 155 zemalja, da bi za 2009 godnu bili 106ti na skali od 181 države (dakle, relativno gledano smo napredovali, jer je rep iza nas veći, no objektivno se i nismo baš pomakli).

Promatrajući nama okolne države, teško je ne primjetiti kako je na popisu Srbija ispred nas (nekih desetak mjesta), Slovenija i ostale zemlje okruženja koje već jesu u EU (Rumunjska, Bugarska, Mađarska) su odavno prešli u prvih pedesetak, dok Bosna kaska nekih desetak mjesta iza nas.

Okvirni pregled možete u PDFu pročitati ovdje. Svjetska banka od reformskih poteza u protekloj godini spominje jedino dozvole za gradnju, koje su navodno pojednostavljene, no istovremeno u prosjeku dodaju dvadesetak dana u trajanje procesa (zanimljivo, zar ne). Izvješće za 2007 godinu je svojevremeno napravilo veliku frku jer smo bili pali za nekoliko mjesta što su onda naši vladajući iskoristili kao kritiku metodologije (koja im je svejedno godinu dana kasnije dobro sjela kada smo napravili taj impresivni pomak za desetak mjesta). No u odnosu na prošlu godinu pomak iznosi impresivno jedno, jedino mjesto.

Anyway, čak i pod pretpostavkom da vrijeme do 2004 godine uopće nije postojalo, postavlja se pitanje da li sada već peta godina vladavine trenutne garniture mora pokazati neke napretke, ili su oni poput radova na Pelješkom mostu u cijelosti nevidljivi. Reforme kojima se prijeti nikako da se događaju, iako se cijelo vrijeme nešto dešava. Reforma državne uprave kasni, zakon o radu nikako da dođe na red, reforma poreznog zakona (osobito usklađivanje s EU za koje znamo da dolazi) nije tema diskusije. Famozni porezni broj navodno tek kreće 2009 godine (zakon čini mi se još vidjeli nismo), reforma pravosuđa je misaona imenica, a borba protiv korupcije je više pokaznog karaktera nego bio kakav stvarni napor.

Povoljni ekonomski vjetrovi našeg okruženja su okopnili i inflacija udara na naša vrata (na sreću, po Jandrokovićevom principu inflacija će na godišnjoj razini pasti s 8.5 na 6.5%), dok istovremeno industrijska proizvodnja stagnira a brodogradilišta koja su (kakva god bila) velike stavke na našoj vanjskotrgovinskoj bilanci – polako ali sigurno ostaje bez posla što je i ok jer im je onako u perspektivi privatizacija i promjena djelatnosti. Hipotekarna kriza koju svim silama amerika pokuša svladavati će se prije li kasnije preliti i na naše obale kroz različite manifestacije – no ono čemu se ja nadam je zauzdavanje potrošnje zbog čega će (napokon) i naša država morati stati pred zd i odlučiti što i kako dalje.

Izluđuje me nedostatak strategije i smislenog i dugoročnog djelovanja, impresionira me količina vatrogasnih mjera i napuhanog PR-a koji se pretvorio u formu vladanja, dok mi ostali valjda poput zaluđenih nogometaša sjedimo na stadionu i s velikim obožavanjem promatramo što naša reprezentacija radi na terenu.

Misao dana:
There is no pain, you are receding.
A distant ship’s smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move, but I can’t hear what you’re saying.

When I was a child, I caught a fleeting glimpse
Out of the corner of my eye.
I turned to look, but it was gone.
I cannot put my finger on it now.
The child has grown, the dream is gone.

I have become comfortably numb.

Jučer je u Narodnim novinama objavljen oglas o sklapanju ugovora između Zagrebačkog holdinga i tvrtke Medijska mreža. Malo više o tome možete pročitati na stranicama Business.hr-a, a tamo ima i demantij koji je odmah stigao.

Dakle riječ je o tome da je Zagrebački holding odlučio tiskati dvotjedne novine u impresivnoj nakladi od 400.000 komada i u najboljoj maniri zagrebačkog poglavarstva, cijeli je posao povjeren tvrtki koja postoji svega pet mjeseci, nema apsolutno nikakve reference (osim zanimljive kadrovske križaljke koja ih s jedne strane vodi do Milana Bandića, a druge prema vrhovima državne vlasti – unatoč tome što u tekstu demantija). Čisto da bi dobili perspektivu veličine posla, važno je naglasiti kako je riječ o poslu od impresivnih 10 milijuna kuna (a obzirom da se radi o holdingu, PDV tek treba dodati na tu cifru).

Meni je zanimljiva ta odluka jer grad Zagreb kroz svoj proračun i na razne druge načine već sudjeluje u medijskoj slici grada i to putem Z1 televizije, putem sufinanciranja Zagreb News-a (u izdanju Nacionala), suvlasništvom u Radiju 101, a vjerojatno još i na koji način. A da i ne spominjemo kako je svaki Bandićev korak ionako dobro popraćen u medijima. Ako se već odlučilo kreirate nove novine (za koje smatram da uopće ne bi trebale postojati), zanima me zašto nije napravljen natječaj, a u tom natječaju bi se moralo za početak potražiti idejno rješenje koncepta nove zagrebačke novine, a potom i sve ostalo. Nema niti jednog jedinog razloga zašto bi se nabava ovoga tipa i ove veličine investicije povjerila direktnom pogodbom dosada nepoznatoj tvrtci.

Kada već spominjemo novine, vrijedi spomenuti priču Zagrebačkog komunalnog vjesnika kojeg je do nedavno izdavalo Pučko otvoreno učilište a koji je nedavno (nakon desetljeća izlaženja) naprasno ukinuto (čemu je kumovao jedan naš drugi znanac koji se odaziva na ime Nenad Ivanković). Prema informaciji koju sam uspio naći na stranicama Novog Zagreba:

Umjesto Komunalnog vjesnika Zagrepčane će o radu gradske uprave od 1. rujna informirati novi dvotjednik Zagreb.hr. »Taj list imat će veću nakladu od Komunalnog vjesnika, a izgledat će suvremenije i bit će puno dostupniji Zagrepčanima«, kazala je na tiskovnoj konferenciji Poglavarstva u ponedjeljak pročelnica za obrazovanje i prosvjetu Jelena Pavičić Vukičević.
Za izlaženje dvotjednika koji nosi ime po internetskoj stranici Grada, porezni obveznici godišnje će izdvajati najmanje 3,5 milijuna kuna. »Zagreb.hr objektivno će informirati građane o događajima u Zagrebu, servisnim informacijama te radu Poglavarstva, Holdinga i Skupštine Grada«, objašnjava pročelnica Jelena Pavičić Vukičević….

…Komunalni vjesnik, koji se distribuirao samo u Holdingu, Poglavarstvu i Skupštini, tako odlazi u povijest. Svi djelatnici bivšeg Komunalnog vjesnika zaposlit će se u podružnici Holdinga AGM, a stići će i novinarska pojačanja. Tko će biti glavni urednik, još se ne zna.
»Ugovori novinara u Holdingu ostat će isti kakvi su bili u Komunalnom vjesniku«, kaže Pavičić Vukičević. »Koncept lista nije još gotov, no uskoro ćemo ga prezentirati, kao i glavnog urednika«, dodao je gradonačelnik Milan Bandić.

Dakle, ako i dalje pratite radnju, gore spomenuti projekt je zamjena za Komunalni vjesnik, no još je zabavnije kako su novinari komunalnog vjesnika zbrinuti (uvijek me bunila ta riječ jer ispada da ljude zbrinjavamo baš kao i otpad) unutar širokih skuta holdinga, dok se cijela priča prebacuje u ruke gore spomenute Medijske mreže (koja je očito s nekime premrežena).

Što se tiče glavnog urednika, ja imam prijedlog, naime Nenad Ivanković ima iskustvo na poziciji glavnog urednika, nedavno je ostao bez posla pa je slobodan i može ga se odmah zaposliti i što je najvažnije, uspio je srozati nakladu Vjesnika na povijesno niske grane pa će barem na taj način uštediti koju kunu ako ne već gradu onda barem zagrebačkom holdingu.

Misao dana:
Da ima pravde na ovome svijetu, Milan bi postavljao pitanja poput “Hoćete li i krumpiriće s time?”