Petrokemija Kutina, PTKM-R-A

Vraćam na kratko blog iz hijatusa jer me posljednjih dana neizmjerno živcira vijest koju sam pročitao, a u kojoj se tvrdi kako će se Petrokemija Kutina dokapitalizirati između ostalog i novcem obaveznih mirovinskih fondova. Odbijam pristati na to da se novcem za mirovine kupuje socijalni mir u patološkom gubitniku novaca tj. Petrokemiji Kutina.

Nadam se da će netko spriječiti ovu pljačku i da će odgovorni (ako do transakcije dođe), prije ili kasnije završiti tamo gdje im je i mjesto.

Evo skraćene situacije:

  • pogledao sam godišnje izvješće Petrokemije Kutina na stranicama RGFI-ja (odete na ovaj link i na dnu kliknete “Pregledaj na stranicama RGFI”) te je jako jednostavno za izračunati kako je Petrokemija Kutina u posljednjih pet godina napravila gubitak od otprilike 1.159.000.000 kuna (jedna milijarda stotinu pedeset i devet milijuna kuna). U nijednoj od tih pet godina PTKM nije došla niti blizu profitabilnosti ili bilo čemu što liči profitabilnosti.
  • dapače, ako pogledate konsolidirani izvještaj i mišljenje revizora (stranice 19 i 20, možete to besplatno downloadati sa stranica RGFI-ja), sasvim je jasno kako u poslovnim knjigama nešto ne štima, rezervacije koje su trebale biti istaknute nisu cca. 155 milijuna kuna, rezervnih dijelova ima za impresivnih 93 milijuna kuna (defacto još jedna mala petrokemija stoji na skladištu), a ima i nekih 20 milijuna kuna dijelova koji su za otpad. Dakle u gornjem minusu nedostaje još nekih 260 milijuna kuna gubitaka.
  • istovremeno, troškovi radnika iznose oko 1.049 milijuna kuna u tom petogodišnjem razdoblju i trenutno iznose oko 186 milijuna kuna godišnje, iz čega slijedi da je prosječna bruto plaća u Petrokemiji oko 10.000kn mjesečno.

Vlasnička struktura Petrokemije je danas takva da imamo oko 80% dionica u vlasništvu države, dok je ostatak u vlasništvu manjih dioničara u kojima se već nalaze OMFovi, sretni dobitnici su AZ, PBZ-CO i Erste Plavi (kategorije B). Ako ste u tim fondovima (a jeste), već sudjelujete u gubicima, iskrene čestitke. Volio bih vidjeti slijed misli koja je dovela do toga da se ulaže u te impresivne blue chip dionice kao i što je s ljudima koji su takve sulude odluke donosili? Bio bi red da se netko pozabavi konkretnim imenima tih financijskih magova pa da ih upoznamo malo bolje.

Koliko je to sjajna investicija najbolje pokazuje grafikon kretanja rasta dionica (iako je to u biti povijest jednog velikog i dugačkog pada). Cijeli excel. s grafikonom i kretanjem cijena dinica možete downloadati ovdje.

 

Petrokemija ukratko ne ostvaruje nikakvu dobit (tko zna kada je posljednji puta nešto zaradila?), po podacima iz godišnjeg izvješća, na domaćem tržištu se proda samo oko 27% proizvodnje dok se ostatak izvozi. Ako smo spalili tih 1.159 milijardi kuna u proteklih pet godina (a tome treba dodati i onih sakrivenih 260, pa zaokružimo na 1.3milijarde), ispada kako na domaće tržište otpada oko 350 milijuna kuna gubitaka, dok je sav ostali gubitak defacto Hrvatska subvencija stranim kupcima naše gubitaške Petrokemije. Prevedeno; našim novcem financira se i subvencionira poljoprivredna proizvodnja trećih zemalja.

Evo, u tim okolnostima, naši mirovinski fondovi navodno razmatraju uvjete pod kojima mogu u taj oganj ubaciti naših 400 milijuna kuna (svejedno da li je riječ o novcima poreznih obveznika ili novcem obaveznih mirovinskih fondova) iako je sasvim izvjesno da je pola od tih 400 milijuna kuna već nestalo u sakrivenim gubicima, dok će ostatak biti uzalud potrošen u slijedećih nekoliko mjeseci na plaće zaposlenih.

Možda postoji shema u kojoj bi PTKM mogla biti profitabilna, ali to sasvim sigurno nije novcem poreznih obveznika ili mirovinskih fondova. Ubacivanje novca u taj bunar nije ništa manje od zločina i negdje bi morali podvući crtu, ako to već nismo napravili s Uljanikom dok je trebalo, evo šanse da se to napravi sada.

Misao dana:
Capitalism without Bankruptcy is like Catholicism without Hell.

Pollitika.com postaje online muzej i odlazi u povijest

Dvadeset i trećeg rujna 2006. godine objavio sam tekst, svojevrsni manifest s kojim je nastala pollitika.com. Od tada do danas je prošlo nešto malo više od jedanaest godina i promatrajući danas statistike vidim da je u tih 11 godina, malo više od 5.650 korisnika kreiralo impresivnih 15.700 objava i gotovo 530.000 komentara.

Ovih 530.000 komentara se možda i ne čini prevelikom brojkom, no nekako sam oduvijek mislio da jedan komentar na pollitici ionako vrijedi kao pojedinačna objava negdje drugdje.

U tih jedanaest godina bilo je ukupno 7.5 milijuna posjeta od cca. 2.3 milijuna posjetitelja. Na samoj pollitici utrošeno je impresivnih 114 godina nečijih života.

Pollitika.com je kreirana da bude demokratična platforma i u nju je ugrađen sustav samoadministriranja koji ima svojih prednosti i mana, no koji je uglavnom dugo vremena uspio održavati koliko-toliku suvislu razinu rasprave. Naslovnica se dugo kreirala automatski po broju pozitivnih glasova redovnih posjetitelja, a komentari se nikada nisu brisali (makar sam mnogo puta bio optužen za cenzuru i još koješta) nego su umjesto toga bili uklonjeni samoglasnici (što je i danas prilično rijetka moderatorska tehnika), a ponekada kada bi rasprava postala suviše burna i puno previše osobna bio sam prisiljen nekolicinu (i vrlo često jedne te iste ljude) udaljavati s pollitike na nekoliko mjeseci hlađenja. Osim toga, bio sam prozivan više puta zbog pollitika.com, u nekoliko navrata (otprilike jednom godišnje) bi mi prijetili kojekakvi odvjetnici zbog nečega objavljenog na pollitika.com, a dosta dugo sam morao i na skoro pa redovite obavijesne razgovore u policiju zbog tekstova objavljenih na pollitici.

Danas, jedanaest godina kasnije vrijeme je da pollitika.com “umirovimo”. Softver koji pokreće pollitiku je zastario, zahtjeva server boljih performansi a istovremeno broj posjeta se dijelom smanjio i preselio na društvene mreže koje nisu postojale u času kada je pollitika.com nastala. Moderiranje ne postoji već duže vremena i sve češće diskusije odu izvan granica dopuštenog ili onoga što ja smatram primjerenim tonom razgovora.

Iz svih tih razloga, od današnjeg dana (25. listopada 2017.), pollitika.com postaje read_only web stranica i više neće biti moguće kreirati nove sadržaje, već samo pregledavati ove postojeće.

Pollitika.com do daljnjega ostaje na internetu kao svojevrsni spomenik vremena i to na način da će se na naslovnici izmjenjivati sadržaji iz prethodnih godina.

Hvala svima koji su sudjelovali u kreiranju sadržaja na pollitika.com, bilo je zabavno, mnogo toga je pollitika.com pokrenula ili gurala – a po putu je stvoren i cijeli niz prijateljstava. Hvala!

Stanje nacije (svibanj 2017)

Promatram sve ovo što se događa posljednjih tjedana u domaćoj politici (ok, i malo više nego samo promatram :) i iskristaliziralo se nekoliko misli pa sam pomislio da je vrijeme da to istovarim na blog:

  • Čim se pojavila inicijativa SDP-a o iskazivanju povjerenja Zdravku Mariću odmah sam napisao da je to beskrajno glup potez. Datum slanja inicijative je bio takav da je posljednji zakonski/poslovnički rok za diskusiju o povjerenju bio petak prije prvog kruga lokalnih izbora. Koliko glup moraš biti da napraviš takav potez (na imaginarnoj skali od 1 do SDP)? Takav potez radiš onda i samo onda kada si siguran da actually možeš skinuti ministra, a u času kada je inicijativa poslana bilo je totalno jasno da to nije moguće. Nadalje, možemo se složiti da je Zdravko Marić opterećenje za ovu Vladu (tko će kupiti obveznice od lika koji ih je zavaljao za koju milijardu godinu-dvije-tri ranije), no nema šanse da će to premijer dopustiti doslovce dva dana prije izbora. Da se sve desilo nakon lokalnih izbora, po svemu sudeći bi ostali bez ministra i bili bi svi sretni i veseli. Oporba bi mislila da je nešto postigla, izbori ne bi bili ugroženi a premijer bi se riješio tereta. Drugi mogući scenarija je varijacija na ovo što se desilo, a to je da imamo raspravu, istovarimo neki prljavi veš, ne uspijemo doći niti blizu 76 glasova ali smo se eto potrudili i iskoristili Sabor kao medijsku pozornicu da lansiramo poruke, dodvorimo se biračima i ogadimo ove na vlasti.

    Ono što se desilo je najgora moguća sredina za sve u lancu, Plenković je doduše ranjen (makar očajno sve pokušava interpretirati kao pobjedu), Mostovci se polako pretvaraju u kamikaze, a predsjednik oporbene stranke na dan kada se država raspada šeće po kiši.

  • Ove priče o tome kako oporba nije spremna za izbore su sulude. Elementarna funkcija i zadatak oporbe je da postanu pozicija iz čega pak slijedi da moraju biti spremni na izbore svaki dan. Moraju iskoristiti svaku pukotinu u vlasti da isprovociraju izbore, izbuše ove na vlasti do masimuma, ruše kvorume i općenito na svaki mogući imalo konstruktivni način opstruiraju sve poteze vlasti koji su protivne njihovom programu i/ili interesu nacije (stvarnom ili percipiranom). Oporba mora biti spremna na izbore bilo kada, ne postoji datum kada oporba nije spremna na izbore, jednostavno ga nema. Kada oporba ili oporbeni političar kaže da nije dobro vrijeme za izbore onda ga treba diskvalificirati iz daljnje političke borbe bez okolišanja (neovisno o tome da li je to istina ili ne, oporba mora biti spremna na izbore). Sada vjerojatno mislite kako je ova moja točka u direktnoj suprotnosti s ovom prvom, – e pa nije. Točka dva je ok onda i samo onda ako u procesu pokušaja provociranja izbora nešto iz toga dobiješ (ojačaš, ili actually uspiješ), no sve što je SDP uspio je sljedeće (ovo je copy&paste statusa Nine Đule s Facebooka koji je to tako lijepo opisao da bolje ne može):

    Uopce jednu rijec sad potrositi na Sauchu. Jednu jedinu. Potpuno nevazno. Ali Bero, e, to je vec zanimljivo. Covjek je pokrenuo politicku inicijativu kojom je uspio
    a) skinuti HDZ-u Most s vrata,
    b) osnaziti HNS,
    c) ojacati Zivi zid,
    d) produbiti podjele u SDP-u,
    e) produljiti Maricu zivot u Vladi,
    f) pogorsati izglede SDP-a na izborima,
    g) privremeno umiriti Plenkijevu unutarnju oporbu,
    h) odbiti manjine od SDP-a na dulje vrijeme…
    Covjek je genij, lumen, gigant. Kakav Maras. A mi o jadnom Sauchi…

    Toliko o tome (sjetio sam se, ipak postoji trenutak kada treba podržati poziciju iz oporbe; ako smo u ratu ali i tada treba pametno odlučiti).

  • I zadnje, svakako se moramo malo osvrnuti i na Sauchu koji je u jadnoj poziciji (vidi moj prethodni tekst). Iskreno, irelevantno je što Saucha misli i kako on glasao, ili bolje rečeno trebalo bi biti irelevantno ali nažalost nije. Nije on sada, niti je ikada bio strateg ili mislioc bilo kojeg tipa da donosi vrijednosne prosudbe o tome treba li ili ne ići na izbore. Ušao je u parlament na listi oporbe i morao je glasati za opoziv, za rasulo Vlade, Sabora i svega drugoga. Umjesto toga Saucha je alibi nevješto potražio u nekom moraliziranju i prosudbama da li je partija ili nije u stanju izići na izbore (kao da je on sudac toga i spasitelj). Ono što je Saucha u stvari napravio je samo uzvraćeni udarac za sve što mu je partija priuštila u času kada se pojavila optužba – brzina kojom se SDP odrekao dotičnoga je impresivna, čak i za partijske standarde i malo retribucije nije zgorega (razumijem ja njega, i iza mene su puštali vodu, nekoliko putam, brothers in arms), no svejedno trebalo je odrediti balans između interesa države, interesa stranke/opozicije i osobnog interesa koji bi po prirodi stvari morao biti posljednji u redosljedu. Problem je naravno u tome što je naš Sabor i politika uopće prepuna onih koji samo gledaju svoj interes i nisu se u stanju izdignuti iznad tog malenog, prizemnog i sebičnog interesa. Saucha je mislio da se osvećuje SDPu, ali u stvari je glasao za tri godine svoje saborske fotelje. Tužno.
    In other news: ovaj primjer se može koristiti kao školski kada treba argumentirati kako jedan glas može promijeniti sve.
    In other, other news: ako si poginuo na TVu, nisi poginuo uzalud – zabavio si nas u svojoj pogibelji.

Ovo sve skupa je jedna velika lakrdija, HDZ je ušao u vrlo nestabilan teritorij koji je na rubu uzurpiranja pravnog sustava zemlje. SDP je nespreman i čeka ga desetkovanje na lokalnim izborima i po svoj prilici napuštanje koalicijskih partnera nakon njega a koji će direktno ili indirektno podržati HDZ na vlasti (oni pak imaju motiva, HNS za milijun godina neće imati zastupnika kao sada, IDS je ionako redovito blizak HDZu pa štogod oni rekli, a najčešće kažu kako “podržavaju pozitivne projekte”). Potom vjerojatno slijedi i neko krvoproliće unutar SDP-a da se počiste redovi i to ili ovi Berini partizani (kakav to ozbiljni političar dopušta da ga se zove “Bero”?) koji misle samo na sebe na razinama o kojima čak niti Saucha ne sanja, ili pak ova stara ko fol Milanovićeva generacija koju je Bernardić smaknuo a čiji je jedini program produženje svoje vrste jer u privatnom businessu rijetko koji od njih može preživjeti.

A HDZ, oni pak rade po starom, možete vi misliti da imate uglađenog euro birokrata ispred sebe, no u biti imate samo možda malo manje iskvarenu verziju Ive Sanadera, koja je pragmatično sljubljena sa svojom foteljom a za koju će se zadržati Karamarkovim nacionalno zadrtim i policijsko špijunskim metodama (ako pratite imenovanja tko i gdje je imenovan biti će jasnije). Država je u plamenu, možda ih ne vidite, možda nema dima oko vas ali nemojte pomisliti da ne gori, eksplozija je neizbježna.

Misao dana:
I’ve been asked to save the world. But how do I save a world that does not deserve to be saved?