Mračni blog

“Ni jedan od bitnijih zakona ili pravilnika koji otežavaju poslovanje nije promijenjen”, rekao je Đuro Popijač, tadašnji glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca u ožujku 2008. godine, u času kada je Hitrorez bio jedan od najznačajnijih projekata Hrvatske Vlade.

Poanta Hitroreza je ukratko bila ukidanje nepotrebnih propisa od kojih su mnogi jednostavno preneseni iz prethodnih sustava i političkih uređenja, a dobar dio njih u modernim vremenima više nemaju niti smisla ili ih je tehnologija jednostavno pregazila pa su sukladno tome u cijelosti neprovedivi. Hitrorez je bio važan i zbog toga što nepotrebni administrativni zadaci opterećuju administrativni aparat, a koji potom svojim troškom opterećuju proizvodnju i usluge, te u konačnici ne samo da imamo skupu prizvodnju i još skuplje usluge pa smo kao krajnji rezultat nekonkurentni, nego je ta šuma propisa o bilo čemu direktno odgovorna za dobar dio neučinkovitosti naše administracije a samim time i privrede (dakle onih koji stvaraju dodanu vrijednost).

Postoji puno razloga zašto ti propisi postoje, dobrim dijelom su oni ovdje zato da zaposle vojske državnih i ostalih službenika i stvore dojam da se nešto radi. Dijelom su oni tu zato da bi mogli zaposliti i vojske inspektora koji pregledavaju te silne formulare, izvješća i sukladnost s propisima i normama; no većim dijelom su oni ovdje zato da sakriju nesposobnost države. Naime, u situacijama u kojima država nije u stanju kontrolirati pojedino pitanje – birokratski aparat pribjegava preregulaciji kao pokušaj odgovora na ono što nisu u stanju riješiti. Sjajan primjer pretjerane regulacije je bitka oko radne ili neradne nedjelje u dućanima. Kao što znamo, mnoge djelatnosti (uključivo mnoge o kojima ovisi normalno funkcioniranje države) bez ikakvog problema rade subotom, nedjeljom ili noću – no, iz nekog razloga, stvar se slomila na dućanima. Problem nije u našem konzervativno katoličkom pogledu na nedjelju, nije čak niti problem u prekovremenim satima – nego u nesposobnosti države da osigura onima koji rade nedjeljom taj rad doista bude i plaćen, ali taj rad im nije plaćen ne samo nedjeljom, nego i četvrtom po noći, ili utorkom ujutro ili u bilo kojem času kada vrijedni radnici “štancaju” svoje sate.

Nije stoga niti čudo da poslodavci vrište već godinama o nužnoj potrebi pojednostavljenja propisa i olakšavanju administrativnog tereta na poslodavce a sve skupa kako bi se što više ljudi bavili produktivnim poslom umjesto da ispunjavaju besmislene formulare koji ne služe nikome osim potencijalnim inspektorima koji ispisuju mandatne kazne zato što ste neki formular loše ili nepotpuno ispisali.

Pomalo onda čudi odluka ministra za gospodarstvo (na izdisaju, gospodarstvo a ne ministar) Đure Popijača, istog onog kojeg sam citirao na početku, da donese pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, a koji između ostalog po prvi puta uključuje i obvezu poslodavaca da vode evidenciju o radnom vremenu.

Ovaj brilijantni uradak hiperbirokratizirane radionice ministarstva gospodarstva uključuje da za baš svakog djelatnika, baš svaki dan i to isključivo na dnevnoj bazi (dakle ažurno) vodite evidenciju o ukupno 18 obaveznih podataka (iako, pravilnik predviđa da može toga biti još ako mislite da je ministar nešto propustio). Ovim pravilnikom Hrvatska je ušla u malobrojni red država koji evidenciju rada čuva bolje i preciznije od primjerice čuvenih Sibirskih sovhoza i kolhoza, a iskreno rečeno (provjerio sam), čak su i njemački konc-logori imali ležernije knjigovodstvo.

Što se to dogodilo bivšem glavnom direktoru HUPa na putu do Vlade da je prešao na tamnu stranu i potpisao takav dokument? Da li ga je uopće pročitao? Da li je pretrpio neki udarac glavom u posljednje vrijeme, podvrgao se lobotomiji ili nekom drugom a sličnom zahvatu?

Molim da mu netko pokaže ovu kolumnu i ovaj citat s vrha, a potom da mu pokaže još jednom i pravilnik. Đuro, od tebe nema nikakve koristi, samo šteta, sram te bilo.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. srpnja 2010.

Web pick tjedna:
http://www.hitrorez.hr/ Od ukupno 14.000 Zakona i propisa koji reguliraju u poslovanje Hitrorez je pronašao njih svega nešto više od 5.000; od toga su preispitali njih 1.451, napisali 799 preporuka i izvršili njih 368, što je svega nešto više od 2% ukupnog broja propisa i nekih dvadeset i pet puta manje nego što su obećali na početku projekta. No, nije sve tako crno, ljudi koji su u hitrorezu sudjelovali državno plaćenu pamet su uspjeli izvesti širom svijeta.

Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno).

Hvala na posjeti!

U srijedu će se u Saboru raspravljati o povjerenju Ivici Sanaderu pa sam se potrudio sastaviti popis od 66 razloga zašto bi Ivica u srijedu morao ostati bez posla (za one malo manje informirane, po jedan razlog za svakog HDZovog saborskog zastupnika). Here it goes:

• Andrija Hebrang, Luka Bebić, Frano Matušić?
• Zato da bi Ivica mogao posvetiti više vremena uskom krugu od 352 najbliža prijatelja.
• Zato da ima dovoljno vremena da navije sve satove.
• Zato da se posveti karijeri spin doktora.
• Zato jer svako malo zaskoči nekoga po hodnicima UN-a.
• Zato što mu je važnija manifestacija “Kaj su jeli naši stari?” od obilježavanja tužne obljetnice kornatske tragedije.
• Zato sto sam stvara probleme i onda ih odlučno riješava.
• Zato što se vozi autom koji nije ecofriendly jer trosi više od 15 litara na 100 km.
• Zato što bi Hrvatska s Ivićem, a bez Ivice bila vjerojatno sretnije mjesto.
• Zato što hitrorez nije niti hitar niti reže.
• Zato što Hrvatska nije dobila organizaciju europskog nogometnog prvenstva (fali nam još stadiona).
• Zato što inflacija obara sve rekorde.
• Zato što Ivica nije gentleman.
• Zato što Janši još nije vratio mobitel.
• Zato što je Bianca Matković ministrica vanjskih poslova a ne Goran Jandroković kako mu je obećao.
• Zato što je dozvolio da na vratima crkve bude njegovo ime.
• Zato što je Glavaša poslao na zimovanje u Jakobsfeld.
• Zato što je investirao 200 mil kuna u sveučilište (ali u krivoj državi).
• Zato što je javno pogodovao privatnom partneru u dotada Sunčanom Hvaru.
• Zato što je kupio dionice HNK Hajduka za 5000 HRK.
• Zato što je obećao borbu protiv kriminala (barem tri puta).
• Zato što je pokrenuo Hrvatsku, ali u krivom smjeru.
• Zato što je smanjio PDV.
• Zato što je smijenio Ivicu Kirina – Kiro vrati se.
• Zato što je za vrijeme dok je boravio u Austriji imao auto s tablicama “SPLIT 1″.
• Zato što je zadnji veliki govor održao na splitskoj rivi (prije njezinog uređenja).
• Zato što ljetuje na Kovačevićevoj iznajmljenoj jahti.
• Zato što manipulira djecom.
• Zato što most prema Pelješcu još uvijek nije gotov.
• Zato što mu je Đurđa Adlešič potpredsjednica Vlade.
• Zato što mu je jamstvena kartica odavno istekla.
• Zato što mu je treći mirovinski stup uplatio Brodosplit (jednom uplatom).
• Zato što na Facebooku ima točno 66 fanova (koje li koincidencije).
• Zato što nam neće priznati tko je Maestro.
• Zato što ne zna razliku između Supera 95 i Eurosupera 95.
• Zato što nije bio iskren o ZERPu.
• Zato što nije išao za govorne vježbe za engleski, a svi su mu lijepo govorili.
• Zato što nije našao razloga da smijeni Kalmetu.
• Zato što nije potpisao ugovor za Kanadere.
• Zato što nije pristojno lagati (Aleksandru Stankoviću).
• Zato što nije riješio tko je naručio pokušaj samoubojstva Ive Pukanića.
• Zato što nije srihtao posao Bechtelu kako smo se dogovorili.
• Zato što nije uzeo HNS u Vladu, a oni mu se nude i javno i tajno.
• Zato što nije vratio 800.000 DEM Miroslavu Kutli kad mu je najviše trebalo.
• Zato što nosi košulje s izvezenim inicijalima (s vanjske strane).
• Zato što piše jako, jako lošu prozu.
• Zato što pojma nema o ribičiji.
• Zato što prečesto gostuje u Dnevniku.
• Zato što se druži s Josipom Friščićem.
• Zato što se Ivica i Suzana vole.
• Zato što se izlaz s autoceste u Dugobabama ne zove izlaz Dugobabe.
• Zato što se ne želi javiti na telefon Ivanu Drmiću, a to nije u redu.
• Zato što se odrekao Franje Tuđmana.
• Zato što se odrekao svoj junaka.
• Zato što se odrekao svojih heroja.
• Zato što se onako uspravno možeš držati samo ako nisi dugo kakio.
• Zato što se pretvara da email adresa ivo.sanader@gmail.com nije njegova.
• Zato što se zove Ivica a ne Ivo.
• Zato što smo u EU trebali biti 2007. godine.
• Zato što smo u EU trebali biti i 2009. godine.
• Zato što smo u EU trebali biti i 2011. godine.
• Zato što stopa gospodarskog rasta ne obara rekorde.
• Zato što su u akciji Indeks zaboravili provjeriti njegov doktorat.
• Zato što u Veronu nije otišao biciklom.
• Zato što Vlada seljacim isplaćuje poticaje za uzgoj duhana, a istovremeno uvodi zabranu pušenja.
• Zato što vozi Renault 8 iz 1967. godine (bez katalizatora).
• Zato što za vrijeme aktualnog sata jede lješnjake prelivene čokoladom i briše čokoladne prste ispod fotelje.
• Zato što zgrada u kojoj stanuje više nema prizemlje, a prije ga je imala.

Prije nego što krenete čitati tekst dalje, ako to niste učinili svakako pročitajte Jedan vrlo osobni tekst o politici.

Prošloga tjedna je krenula izborna kampanja i sada je vrijeme da i ja pokušam argumentirati zašto je potrebno smijeniti postojeću vlast. Ako ste pročitali gornji tekst (koji je nastao prije svih ovih velikih promjena u SDPu) tada znate koji je moj odabir, no puno je bitnije razumjeti zašto je promjena nužna.

Ja bih sada mogao o tome pisati danima i u osnovi jedini parametar koji je bitan za mjerenje uspjeha neke adminstracije je gospodarstvo. Gospodarstvo je to koje generira dodanu vrijednost, zapošljava ljude i koje puni državni proračun čijim se mudrim managementom rješavaju problemi poput socijale, zdravstva, mirovina i općenito podizanja kvalitete života u zemlji. Hrvatska ima specifičnu situaciju i osim gospodarstva ima jedan jednako veliki prioritet rješavanja a to je korupcija koja je razgranala svoje krakove. Korupcija nije uvijek pitanje da je netko nekome nešto platio, korupcija je i kada nazovete poznatoga u bolnicu i zamolite ga da neku pretragu obavi brže ili s osobitom pažnjom, kada nekom referentu zaposlite kćer na školsku praksu ili kada date ekstra 800kn svojem odvjetniku kako bi ovaj osigurao upravo ono ime tvrtke koje ste željeli…

Po oba kriterija postojeća vlada je totalni promašaj. Pratim gospodarstvo na dnevnoj bazi i 100% sam siguran kako ova vlada nije apsolutno ništa učinila za gospodarstvo u ovom mandatu. Pokušajte nabrojati zakone koji se direktno dotiču gospodarstva i poduzetničke klime? Jednostavno ih nema, vlada je krenula s postroženjem pravilnika o amortizaciji, ukinula je poticaje za zapošljavanje, ukinula je stimulativno priznavanje troškova istraživanja, razvoja i školovanja djelatnika. Apsolutno ništa nije učinila po pitanju rasterećenja poduzetnika od suvišne administracije ili nepotrebnih taksi kojima ste zasipani. Jedini imalo hvalevrijedni projekt koji je propao je Hitrorez, no preporuke koje su dane su više nego razočaravajuće u odnosu na početna obećanja, a da ne kažemo da se u posljednjem koraku (usvajanju hitrireza na vladi i saboru) odustalo. Katastrofa! Vanjski dug raste i ako postoji razlog zašto se njegov rast smanjuje to je isključivo radi napora HNBa koji je apsolutno jedina institucija u ovoj državi koja (barem se tako čini) je apsolutno neovisna od centralne vlasti. Vanjski dug bi bio i daleko veći da nije tog HNBa koji je svojim mjerama natjerao apsolutno sve banke da se dokapitaliziraju u posljednje dvije godine (pribrojite tako dugu i iznose dokapitalizacija pa će vam biti jasnije o kojem je novcu riječ). Izvoz nam raste pužjim tempom (da, vladajući će reći kako izvoz raste s 15-18% a uvoz s 8-9%), no uvoz je više nego dvostruko veći od izvoza i jaz između uvoza i izvoza svakodnevno raste. Gospodarski rast (onih famoznih i nepostojećih 7%) je najmanji u regiji i više je rezultat inercije i onoga što bi se ionako dogodilo nego stvarnog napora države da se nešto sustavno radi. Nezaposlenost nam pada kako nas sada svakodnevno podsjećaju, no jedno je evidencija zavoda za zapošljavanje, a nešto sasvim drugo stopa zaposlenosti, dakle stvarni broj zaoposlenih ljudi u državi. Te brojke nikako da vidimo? Državna uprava (koju apsolutno svaka vlada želi smanjiti) nezaustavljivo raste. MUP je ovo ljeto raspisao natječaj za 1700 novih zaposlenika u zemlji u kojoj ima više policajaca nego učitelja, a proporcionalno ih ima više nego u npr. Njemačkoj.

Državni proračun je u posljednje četiri godine narastao 30% (ako ne i više) i taj rast ne prati rast gospodarstva, istovremeno porezi nisu smanjeni, niti vidim da se živi 30% bolje (ili da su mirovine veće, zdravstvo manje zaduženo). Odgovor ove vlade na skoro pa svaki problem je “gradnja”, ako nešto sagradimo sasvim sigurno ćemo riješiti problem…

Korupcija je posebni problem, možemo mi sada govoriti o tome kako je otkriven cijeli niz potencijalnih korupcionaških afera koje su novinari manje ili više uspješno razvalili po medijima, no od početne ostavke Žužula i Hebranga, odustajanja od Bechtela i Liburnije ništa se drugo nije dogodilo. Imamo nekakve ljude po pritvorima, no istrage nikako da okončaju i rezultati nikako da se vide. Ono što je osobito zanimljivo, vlast prelazi preko tih prozivanja kao da se ništa nije dogodilo. Zašto primjerice Kalmeta ne otvori sve arhive za tu famoznu i u tajnosti otvorenu cestu do Gaženice pa neka se 3-4 poslovna novinara udubi u problematiku i jednom za svagda napiše što se u tim knjigama nalazi? Zašto Brodosplit nekoliko godina nakon otvaranja afere nije priveden kraju?

I sve to skupa me dovodi do finalnog argumenta za promjenu vlasti. Argument se čini površnim i nevažnim, no smatram da u stvari sažima cijeli problem u jednoj jedinoj rečenici. No prije toga, da objasnim kako sam do tog zaključka/argumenta uopće došao. Prije dvije godine u Zagrebu je boravio Mart Laar, estonijski političar koji je neko vrijeme bio i premijer Estonije i koji je direktno zaslužan za streloviti razvoj te zemlje. U svome govoru kojeg je imao na Zagreb summitu, govorio je o korupciji i pričao je o tome dosta. No sve se svodi na tu jednu jedinu rečenicu koja glasi: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran!”.

To je rečenica na kojoj mi padamo, ne zato što smo mi svi korumpirani (jer vjerojatno nismo, makar smo skloni otići liječniku preko veze, ili se izboriti preko reda za neku dozvolu ili da nam barem progledaju kroz prste u nekom urpavnom postupku), nego zato što su oni koje smo odabrali da ovu zemlju učine sređenom i progresivnom državom korumpirani.

Pitanje sudbine cijele ove zemlje možete svesti na pitanje Sanaderovog ručnog sata. Doslovce. Naime, ako imamo predsjednika Vlade koji nije u mogućnosti objasniti svoje bogatstvo (budimo realni, koliko novaca morate imati da bi bili spremni odvojiti cijenu jednog žestoko opremljenog BMWa da vam visi na ruci?), kako od njega možemo očekivati da se ponaša transparentno s imovinom koja mu je dana na upravljanje?

Nema odgovora na to pitanje, baš kao što nema niti argumenata ili dokaza (pa čak i neuvjerljivih) koji bi opravdali tu njegovu imovinu.

Možemo mi sada diskutirati o tome tko je najbolji izbor u ovome trenutku, da li je to SDP, HNS ili netko treći; da li nam nedostaje neki najnoviji “treći put”. I to je više pitanje ukusa ili nekih osobnih naklonosti i svjetonazora – no sigurno je da se postojeću vlast MORA promijeniti. Da li će oni biti bolji? Vjerojatno hoće, jer svaka nova iteracija, svaka nova promjena unosi neku novu kvalitetu u sustav ili barem u okoštale korumpirane strukture barem na neko vrijeme unosi nered dovoljan da barem neki udahnu malo zraka. Svi mi, pa tako i političati oporbe su uvjetovani okolnostima u kojima žive i u kojima su sticali svoje iskustvo. Ako ste odrastali u korumpiranom društvu, sigurno je da ćete i sami biti skloni (ponekad, ne uvijek) iskoristiti prečac, makar znate da to nije dobro, ali u tom konkretnom postupku je šteta malena ili ne postoji i baš bi mogli… Neki novi političar će možda ponovno naručiti cestu do svog rodnog sela, ali ovaj puta bi to mogla biti uža cesta, manje kilometara… Možda pod pritiskom medija se od te ceste odustane, možda se novinari malo osokole pa i slijedeći puta kada pronađu vrući krumpir naprave pritisak pa upali dva puta za redom…

Sjećam se da sam jednom negdje na starom blogu (http://mracniblog.blog.hr) napisao kako je bolje imati korumpiranog ali sposobnog političara od poštenog ali nesposobnog (misleći na Čačića), koju godinu kasnije došao sam do zaključka da to nije točno. Nikako si ne smijemo dozvoliti korumpirane političare (bio Čačić korumpiran ili ne) i danas mi je žao što sam to tada napisao.

Korijenite i prekonoćne promjene su moguće samo uz velike ljude, ljude skromne i nezamjetne poput Mart Laar-a koji je vjerojatno greškom došao do svoje pozicije ali koji nije bio iskvaren godinama politiziranja i imao je samo zdrav razum oko toga što se smije a što ne. Čovjek je podvukao crtu i preko nje (za razliku od naših političara) nije preskakao. Nažalost, takvi ljudi se događaju rijetko, i nacija može biti sretna ako na njega naleti u 50-100 godina, a mi smo svoju kvotu vizionara ispucali i pitanje je kada će naletiti slijedeći, no to ne znači da smijemo prestati tražiti, a u međuvremenu, od onih koje svake četiri godine stavljamo na vlast moramo tražiti sve više i više, i što je bitnije, jasno im dati do znanja koje ponašanje prolazi a koje ne.

Kada u nedjelju dvadeset i petoga odete na biralište, u onaj kartonom ograđeni prosto, htio bih da imate samo jednu jedinu misao na pameti: Ručni sat!

Tužan sam, ali 17 godina nakon osamostaljenja, mi i dalje moramo glasati PROTIV a ne ZA!

Misao dana:
Truth is not determined by majority vote.

Danas počinje posljednje zasjedanje sabora u ovome sazivu. Prijedlog dnevnog reda možete pročitati ovdje.

Ono što mi ovdje nedostaje je Hitrorez, naime ako se sjećate, Ivo Sanader (hrvatski premijer u odlasku op.a.) pokrenuo je na inicijativu Nacionalnog vijeća za konkurentnost koja je dobila ime Hitrorez i jako puno prostora u medijima. Hitrorez je (da ponovimo gradivo) inicijativa čiji je cilj inventura svih zakonskih propisa, pravilnika, uredbi i tome slično – a sve kako bi se identificirali oni propisi koji više ne služe svojoj svrsi, koje je vrijeme pregazilo ili koji na bilo koji način otežavaju život poduzetnika ali i državne uprave.

Rezultati Hitroreza su bili pompozno najavljeni i prezentirani vladi, da bi potom nestali u cijelosti s radara, prihvaćene preporuke tako nisu došle na red ljetnog zasjedanja, a vidim da ih nema niti na ovom jesenskom.

Budući da zbog datumskih ograničenja neke propise možete ukinuti samo s prijelazom godine, ispada da prve rezultate hitroreza možemo očekivati tek 2009 godine uz uvjet da ovaj projekt nije u cijelosti pokopan. Šteta, jer je hitrorez bio jedan od rijetkih korisnih projekata ove vlade.

Misao dana:
We cross our bridges when we come to them and burn them behind us, with nothing to show for our progress except a memory of the smell of smoke, and a presumption that once our eyes watered.

Izišlo je prije nekoliko dana Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006, a koje možete i sami downloadati i donositi vlastite zaključke, ovo dolje ispod su moji.

Ovo izvješće kreira Nacionalno Vijeće za Konkurentnost, isto ono nedržavno tijelo koje se nalazi i iza ideje o hitrorezu koje sam već proglasio pojedinačno najboljim projektom ove vlade (unatoč tome što su uprskali stvar i sjajnu ideju skljaštrili na svega malo više od PR akcije).

Dobra vijest (i praktički jedina dobra ako se mene pita) je činjenica da se Hrvatska pomakla uzbrdo za 13 mjesta u odnosu na stanje iz 2005 godine, što je sjajan rezultat osobito ako uzmemo u obzir da su ostale zemlje regije u pravilu pale za po 3 mjesta u odnosu na prošlu godinu (dakle s 64 smo danas na 51 mjestu ljestvice globalne konkurentnosti). Dobre vijesti ovdje nažalost i prestaju. Indeks globalne konkurentnosti se računa iz devet osnovnih polja, od kojih je njih 2/3 anketne prirode a ostatak statističke – dakle, percepcija igra značajnu ulogu i ako ste popili crvenu tabletu za smirenje prije nego što ste ispunili anketu, može biti da vam se sve činolo ružičastijim nego što doista je.

Za početak, vrijedi konstatirati kako se tek u 2006 godini hrvatska vratila na relativno mjesto konkurentnosti koju je imala nakon 2002 godine (dakle nakon treće godine vladanja koalicijske vlade), ako govorimo o zemljama regije odnosno pretendentima prema EU, lošiji od nas su samo Rumunjska i Bugarska (iako smo 2004 godine bili ispod njih, čini se da su reforme i udarac ulaska u EU ostavile traga na njihovim ekonomijama). S druge strane, ako se gleda indeks lakoće poslovanja (famozni doing business report svjetske banke) uvjerljivo smo iza cijele regije, pa smo tako pozicionirani na impresivno 124 mjesto (od njih stotinu i pedesetak) a prva slijedeća zemlja našeg zemljopisnog područja je poljska koja se nalazi na 75 mjestu.

Realna stopa rasta nam je također uvjerljivo najmanja, manje od nas imaju samo Mađarska, Češka, Poljska i Slovenija (te “core” članice EUa), no njihov BDP je ionako daleko veći od našega i to je onaj fenomen kada kažemo da njemačkih 2% rasta (na 30.000eur BDPa po glavi) je i dalje neusporedivo više od naših 5% na oko 10.000eur. Po stopi nezaposlenosti od nas su gori samo poljaci i slovaci. ako gledamo strukturu zaposlenih, u hrvatskoj imamo svega 40,6% stanovnika koji su radno sposobni (u odnosu na europskih 49,7, dakle oni imaju 25% više radno sposobnih od nas), zaposlenost nam je 34,9% u odnosu na europskih 47,2% (dakle nekih 40% više populacije u EU radi), no ono što mene osobno najviše zabrinjava je činjenica kako impresivnih 34,4% zaposlenih radi u javnom sektoru (dakle direktno na državnim jaslama) što je dramatična razlika u odnosu na prosječno europskih 19,4%.

Rast zaposlenosti od 2001-2006 nam je impresivnih 0%. Naša ekonomija i broj zaposlenih NE RASTE i to se vraćamo na ono što tvrdim da bi imali negativne trendove kada bi iz te brojke izuzeli novozaposlene u bujajućoj državnoj administraciji.

Ako krenemo na financije, prva i ubojita tablica je odnos zaduženosti hrvatske. Apsolutni smo rekorderi u odnosu između odnosa inozemnog duga i BDPa (index 167), čisto usporedbe radi, prva slijedeća zemlja na redu je poljska s indeksom 123. Slična situacija je i između odnosa inozemnog duga i izvoza roba i usluga – apsolutno zadnji na popisu. Ako već spominjemo izvoz, NVK tvrdi kako su osnovne značajke našeg izvoza vrlo visoki izvoz usluga (eto Čačiću nešto na njegov mlin), vrlo slabi rast izvoza usluga i iznimno nizak udio složenih proizvoda u izvozu (da li se itko sjeća Jurčićeve priče o BDPu po glavi stanovnika u odnosu na složenost proizvoda tj. BDP u zemljama koje grade brodove ili automobile u odnosu na zemlje koje proizvode npr. avione?).

Hrvatska produktivnost raste, no broj zaposlenih se ne mijenja tako da u principu samo pratimo ostale zemlje okruženja, no ako pogledamo strukturu rasta efikasnosti onda nije neko iznenađenje da svi sektori rastu s efikasnošću dok jedino efikasnost državne uprave pada i uspjeli smo pasti ispod razine na kojoj smo bili 2000te godine (istini za volju, na najnižoj razini smo bili u 2003, no sada opet idemo u tom smjeru).

Konkurentnost naše privrede se bazira na troškovima rada, a ne na tehnološkoj složenosti što je jasno vidljivo iz tablice prosjećne brutto plaće gdje je slovenija najdalje otišla s 11.129eur po zaposlenom, u odnosu na hrvatskih 7.643 ili mađarskih 4.050. Uz nisku produktivnost, bez rasta zaposlenosti i bez adaptiranja novih tehnologija (i izvoz usluga koji je flatliner) nema napretka u budućnosti jer će komparativna prednost niskih troškova rada u sve globalnijoj ekonomiji i dramatičnom razvoju transporta i interneta biti sve manja. Ako postoji nešto u čemu pratimo i vodimo u Europi onda je to cijena širokopojasnog interneta, eto uz 55eur mjesečno jedini koji nam uopće dođu blizu su Portugalci i njihovih 54,5eur.

Imamo problema i s odnosima štednje i investicija; naime izuzevši Rumunjsku i Bugarsku koje imaju taj odnos još lošiji od nas, raskorak između investicija i štednje u hrvatskoj je 5,9% (ali apsolutnih 5,9%, relativni je odnos 20%) što znači da mi imamo 20% manje štednje od novca kojeg ulažemo u investicije. Ako taj podatak sada iskombinirate s podatkom odozgora da nam je odnos duga u odnosu na BDP ili izvoz uvjerljivo najgori u europi, a pritom uzmete u obzir i HNBovu objavu od prije nekoliko dana kako je plasman kredita građanstvu prešao vrijednost štednje ne vidim kako možete ostati hladnokrvni i ne zapitati se što nam dolazi sutra. Usput rečeno, ako se gleda struktura investicija tada je jasno da najmanje novca ulažemo u prerađivačku i srodne industrije (za koje smo najkompatibilniji po strukturi i dostupnosti radne snage), dok se dobar dio odnosi na telekomunikacije i prijevoz, opskrba energentima te građevinarstvo koje nam je uvjerljivo najjače (sada se opet treba osvrnuti na Jurčića koji uporno govori kako previše trošimo na investicije koje nisu učinkovite, gradnja sportske dvorane ili mosta na pelješac nisu investicije koje donose novac ili zapošljavaju ljude ili kreiraju novu vrijednost – mi se zadužujemo i zamrzavamo imovinu u neproduktivne investicije).

Inozemna ulaganja se svode isključivo na visokoproduktivne djelatnosti (koje zapošljavaju maleni broj ljudi) poput financijskih usluga (banke), trgovina (ne kupujmo hrvatsko), naftnu industriju (prodali smo INAu, radimo sve da prodamo i HEP) , farmaceutika (ode Pliva) i općenito ispada da osim preuzimanja nismo ništa poštenog niti imali.

Ako krenemo pričati o faktorima konkurentnosti tada nije teško uočiti da imamo (uz opet rumunjsku, bugarsku i slovačku) najmanji udio učenika i studenata u ukupnoj populaciji. Udio studenata u ukupnoj populaciji nam je uvjerljivo najniži u odnosu na ostale zemlje (pa uključujući i ove gore navedene), a udio diplomiranih studenata u odnosu na studentsku populaciju nam je također uvjerljivo najmanji sa svega nešto malo više od 14% (jedino su Slovenci lošiji, no broj njihovih studenata je ionako gotovo duplo veći nego naš – dakle slovenci u apsolutnom broju imaju više studenata nego cijela hrvatska). Toliko o zemlji znanja.

Porezni sustav nam je totalno u banani, naime porezni sustav kakav je trenutno većinu prihoda ostvaruje temeljem poreza na potrošnju (PDVa) i poreza i doprinosa na dohodak (porez na dohodak,zdravstvo, mirovine). Poreza na kapital i imovinu nema – to ukratko znači da je struktura poreza pogodna za poduzetnike (dakle mali porez na dobit, nema poreza na kapitalnu dobit, nema poreza na imovinu), velika je presija na cijenu rada što direktno utječe na rast efikasnosti (jer želimo svakog radnika iskoristiti do maksimuma), no istovremeno zbog visoke cijene rada nema rasta zaposlenosti (ovdje opet voda ide malo na SDPov mlin, no činjenica je kako je struktura poreznih prihoda u EU daleko bliža Jurčićevoj viziji nego HDZovoj).

S pozicije izvora novca (a o investicijama smo gore pisali), indikativno je kako je negdje od 2002 godine rast kredita prema građanstvu prerastao kredite prema tvrtkama; ti krediti se troše na potrošnju i otuda generiranje gospodarskog rasta u primjerice građevinarstvu, no isto tako obzirom da smo po svim omjerima izletili u neistražena područja odnosa dugovanja i proizvodnje postavlja se pitanje kada će banke zatvoriti pipu. Krediti građanstvu (primjerice vama za vaš stan) je ugovor između vas i banke u kojem ste žrtvovali vaš budući dohodak (buduću dodanu vrijednost), kako bi osigurali svoje stambeno pitanje. Prva pretpostavka je da ćete u budućnosti imati posla, a sasvim sigurno računate i na to da će vam primanja biti veća i opterećenje manje. Ako u jednome času potrošnja jednostavno stane (jer banke više ne mogu nikome posuditi novac, a vidjeli smo koliko nam je financijsko tržište atipično u odnosu na okruženje) što će se desiti s ekonomijom i hoćete li uopće imati radno mjesto? Hoćete li platiti kredit ili ćete biti prisiljeni prodati stan kako bi umanjili gubitke? Ako je ponuda velika, hoćete li uopće postići cijenu koju ste platili? I kao zadnje, odnos novoodobrenih kredita prema stanovništvu je impresivnih 6,9% BDPa u odnosu na npr. 4.4% kod Čeha (istih onih koji donesu svoju paštetu kada idu na more), što je u u apsolutnom iznosu oko 40% razlike.

Što se tiče državne uprave, moje omiljene teme, tu smo u totalnoj banani. Naime, birokratske prepreke, pravičnost pravosuđa, neovisnost javnih službi su na all_time_low, dok nam istovremeno korupcija u svim segmentima državne administracije cvjeta i dostiže svjetske dosege (što u relativnom broju ili apsolutnim iznosima), indeks cvjetanja korupcije uporno raste u posljednje četiri godine i trenutno je samo Rumunjska lošija od nas.

Malo sam se raspisao, no probajte pročitati ovo i razmislite, skinite ružičaste naočale, eventualno downloadajte dokument i pogledajte što sam propustio ili krivo interpretirao. Čini mi se kako je rast naše konkurentnosti u 2006 više rezultat toga što su drugi s boljim pozicijama u protekloj godini bili loši, nego zato što smo mi jako dobri. Veliki dio toga što nas čini konkurentnom zemljom su elementi koji nas ujedno i puno koštaju (zdravstvo i socijala) i oni izvlače rezultat, no mislim da studija na alarmantan način pokazuje kako nije moguće gledati samo jedan parametar (kao što je globalna konkurentnost), nego moramo shvatiti i koji su sve elementi korišteni da bi do te brojke došli, a ti podaci ni na koji način nisu dobri. Sasvim je svejedno koja će se vlada morati baciti u koštac s tom nepovoljnom strukturom, jer problemi su tu i ako se nešto ne učini oni će ostati; stajanje u mjestu koje je trenutno na snazi (a objektivno ono je stagniranje: “ako ne rastem onda se smanjujem”) koštati će nas jako puno i trebati će nam godine i godine da ispravimo sve ono što se desilo krivo posljednjih godina, no daleko više od toga će naš koštati sve ono što se moralo dogoditi a nije. Odgovornost nove vlade je da prouči ovaj dokument i ciljano počne djelovati kako bi se problemi počeli rješavati, no to se ne smije raditi kirurški na samo jednom segmentu našeg društva, nego se mora napasti više dijelova istovremeno kako bi ostvarili napredak na više razina.

Misao dana:
The Duchess: Be what you would seem to be — or, if you’d like it put more simply — Never imagine yourself not to be otherwise than what it might appear to others that what you were or might have been was not otherwise than what you had been would have appeared to them to be otherwise.
Alice: I think I should understand that better, if I had it written down: but I can’t quite follow it as you say it.