Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017., III dio

Slušao sam prije neki dan našu predsjednicu kako priča u Minhenu na konferenciji o sigurnosti, pa je potom i gledao na TV jer je imala dane propuha (aka. otvorenih vrata) u uredu na Pantovčaku, da bih sada zadnje slušao o tome kako je “izmjestila” ured u Slavonsku Požegu. Dakle…

Kao prvo, ako promatrate te njezine verbalne ispade ja mislim da je očito da ona pojma nema o čemu priča, a još manje koliko je to relevantno za nas ovdje. Uopće to ne razumijem, tj. kužim ja nju da je u doba NATO stažiranja ona sjedila u drugom redu na nekim sastancima gdje su neki Važni Ljudi pričali o sigurnosti i terorizmu i prijetnjama i koječemu drugome, no to s nama i nema previše veze. Naravno da je problem sigurnosti aktualan, da je terorizam prijetnja no objektivno, mi tu vrlo malo ili ništa ne možemo učiniti i pretvarati se i pokušavati Velikim Riječima objašnjavati kako je upravo naš doprinos neprocjenjiv je jednostavno uvreda zdravom razumu i inteligenciji svih po redu. Naš maksimalni domet koji možemo napraviti je po nalogu neke od stranih službi nekoga malo pratiti i prisluškivati, eventualno neki kritični element možda nestane negdje na putu i to je to. Nemojmo imati iluziju da smo imalo bitni faktor u bilo čemu. Premali smo i previše beznačajni da bi bilo drugačije. Taj birokratski kvazijezik koji se koristi u kojem ima puno tih Važnih Fraza nema ama baš nikakvog sadržaja, uspravnice ili kohezivni narativi su govor osobe koja je na ekranu (ili iz gore spomenutog drugog reda) promatrala druge kako vode politiku pa se i ona sada pretvara da radi isto. Naša predsjednica je najveći pobornik Cargo kulta na ovim prostorima.

Jeste li primjetili da je pomalo nestalo spominjanje uspravnica Jadran-Baltik i da u biti jedino što mi možemo i htjeli ili ne htjeli to je jedino što možemo, je baviti se našom malom regijom (a veliko je postignuće što se više ne govori o zapadnom balkanu nego o jugoistoku europe, naše zasluge su leksičke naravi), ne zato što možda želimo nego zato što je naše susjedstvo jedino na koje koliko-toliko možemo utjecati. Granice istoka i zapada su oduvijek ovuda prolazile i moramo se prije ili kasnije pomiriti s time da čuvamo tu granicu, nije da nas u “centrima moći” previše slušaju oko toga što mislimo.

In other news, gledao sam i taj mini slet u uredu predsjednice prije neki dan; da su ovo osamdesete onda bi ona s tribine stadiona gledala sve to, ali kako su vremena takva kakva jesu, mora se zadovoljiti malom dvoranom na Pantovčaku (nije puno ali veseli). A u vijestima možete slušati o izmještanju ureda što je samo malo ljepši izraz da se dvorska svita sjedne u automobile s vozačima i malo vozika i časti po domovini. Nije problem, sve je to legalno i legitimno i ne radi ništa što nisu radili njezini prethodnici, no malo je komično promatrati taj teatar, barem onoj nekolicini koja zna da su sve to samo kulise (i to ne osobito čvrste).

Meanwhile, na drugom brdu, onom Gornjogradskom na kojem stoluje Andrej Plenković, neki članovi vlade i sabora su odlučili paliti ponoćno ulje (sorry, ova pop culture referenca fakat loše zvuči na hrvatskom). Poput profesora Baltazara, oni su mislili, mislili i u konačnici se i dosjetili. U pokušaju da pred lokalne izbore spriječe rast cijene plina (kojeg, objektivno, mogu trošiti samo neki građani) oni će iz redovite djelatnosti HEPa subvencionirati taj trošak (a redovnu djelatnost HEPa plaćamo svi) pa smo tako prelili još jednom iz šupljeg u prazno na način da mnogi subvencioniraju neke, a sve u pokušaju da zadržimo dojam socijalizma i borimo se protiv tržišne ekonomije pod krinkom velike brige za građane ili kako je to državni tajnik iz redova Mosta rekao “za male ljude“.
Komično u tom cijelom pokušaju je da Vlada sada ponavlja grešku koja je velikim dijelom zavila u crno INAu, gdje postoji arbitražni spor između Vlade i MOLa zbog plinskog businessa. Forsiranje socijalnog mira po cijenu poslovnih rezultata INAe, na čemu je inzistirao Ivo Sanader i što će u konačnici gotovo izvjesno dovesti do više milijardi kuna odštete MOLu, sada na totalno isti način Plenković pokušava nametnuti HEPu.
Ako postoji paralela između Sandera i Plenovića (a postoje mnoge), ova je sada najočitija. Za razliku od odluke koja se odnosila na plinski biznis i INAu koja će radi drugog dioničara plaćati milijarde, ova sada ide na teret HEPa koji je državna tvrtka i to je samo “Politička Odluka”, a političke odluke su uvijek legalne makar bile jako, jako glupe (a ova osim što je glupa je i štetna).

S druge strane, ova aktivnost će pojeftiniti dionice HEP-a pa će se Plenković moći hvaliti i time (na našu sreću, od kupovine INAe neće biti ništa, no na našu nesreću fokus je ionako na tome kako prodati HEP, a sada će hladna ruska zima pomoći da HEP bude u financijskom dometu onoga tko ga je cijelo vrijeme imao na nišanu).

Inače, činjenica je da političari inače lupetaju gluposti, no one su uglavnom rezervirane za karikature iz druge postave, no da je ekipi udarilo sunce u glavu (ili su se previše plina nadisali) je i današnja izjava premijera kako je rast gospodarstva u zadnjem kvartalu prošle godine rezultat njegovog rada. Rezultati prošlogodišnjeg rasta su ovdje samo zato jer Vlade objektivno nije ni bilo, jer smo Vladu (a koja nije bila u ostavci, tehnička ili u formiranju) imali jedva nekih devedeset dana, pa se ta gomila antitalenata nije uspjela umiješati u ekonomske tokove ili trošiti porezne kune kao pijani milijarderi kakvi jesu (vidite samo ovog Gorana Marića, koji dijeli državnu imovinu kao ratni plijen). Ove godine će biti drugačija situacija i očekujte svašta kada se počnu podvlačiti crte.

I da se vratim na još jednu temu koja je zajednička i jednom i drugom brdu, to je pitanje ovog latentnog sklizanja u radikalizam i nacionalizam. To se, za vas koji imate crno bijele televizore, sastoji u tome da se podižu kojekakve spomen ploče ili se postrojavaju ovi crnokošuljaški pajaci. To se manifestira i kroz kojekakve kvazi konzervativne autoritete koji zazivaju kojekave stavove i nazadna rubno srednjevjekovna razmišljanja koja su valjda primjereni njihovim vlastitim misaonim procesima. Kako bi rekao Balašević, prije su luđake puštali za vikend a sada direktno pred kamere.

Nemam ja ništa protiv toga da neki pojedinci žive u davno zaboravljenim vremenima, neka ih čak i idealiziraju ako ih to veseli. No u 2017. godini pitanje da li je ispravna strana pobijedila u WWII jednostavno ne može biti pitanje debate bilo koje vrste, diskusija o tome da li je “Za dom spremni” prihvatljiv ili ne pozdrav jednostavno ne može biti pod znakom upitnika. Civilizacijske norme koje su u posljednjih 100-200 godina dostignute ne mogu biti predmet debate, jednostavno ne mogu, ne smiju. Nedjelovanje institucija je grijeh nečinjenja, grijeh struktura (a nije da ne djeluju, javno oni promiču umjetni koncept zajedništva i/ili tolerancije, dok nedostatkom konkretne akcije svojim nereagiranjem potiču daljnje sklizanje) koji će nas pratiti dugo vremena i koji nas vodi u blatnu, mračnu rupu čije dno se uopće ne nazire.

Misao dana:
How can you know what wisdom is if you don’t occasionally talk to drunks and idiots?

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017. II dio

Možda ste pročitali prošlotjedni blog Stanje nacije, veljača 2017., u njemu se nisam previše bavio SDPom, no kako to obično u životu biva, karma se pobrinula da o SDPu puno čitamo posljednjih dana.

Kao prvo, vidim velika predviđanja kako će na slijedećim cro demoskopima i barometrima SDP pasti ispod 20%, makar nisam siguran da će se to desiti baš toliko brzo (predviđam im najnižu točku negdje tamo nakon neizbježnog šamaranja na lokalnim izborima u trećoj nedjelji svibnja). No, podsjetio bih sve nazočne na rejting kojeg je SDP imao prije dolaska Zorana Milanovića na političku scenu, evo iskopao sam i lijepi grafikon na tu temu (iz istraživanja Ipsosa 2007. godine a kojeg su napravili za IRI):

IPSOS za IRI travanj 2007-
IPSOS za IRI travanj 2007.

Tradicionalno imamo kratko pamćenje poput zlatne ribice što je teorija kojoj me davno naučio Tonči Tadić (tko se njega još sjeća?, to je pravaš za kojeg bih i ja preferencijalno glasao). Anyway, vrijeme političkog pamćenja na ovim podnebljima je oko 90 dana maksimalno, pa stoga nema čuđenja da se više nitko ne sjeća rejtinga SDP-a iz predMilanovićevskog doba, a SDP se samo vraća tamo gdje je bio bez njega. Možemo mi sada diskutirati o tome što je Milanović značio za SDP i da li je u konačnici bio pozitivna ili negativna pojava u politici i na samoj ljevici, no brojevi su nemilosrdni.
Istina, korelacija ne dokazuje kauzalnost ali si nekako mislim da će u ovom primjeru biti jedno te isto.

A da je Milanović osoba kakve više jednostavno nemamo na sceni, najbolje govori i njegovi prošlotjedni nastupi. On se pojavi pred kamerom, kaže nekoliko rečenica i onda se o njima priča danima. Najavi posjetu jednoj TV emisiji pa se o tom dolasku i što će reći razgovara tri dana, a onda dođe i kaže nešto pa se cijela nacija (uključivo i premijera) bavi time još koji dan.
Ako mislite da je taj nastup bila jedinstvena pahuljica okolnosti u kojima se našao, sjetite se samo njegovog nastupa u Rijeci (googlajte sami).

Meanwhile, pokušajte se sjetiti tko je iz SDPa što izjavio? Koju memorabilnu izjavu je dao predsjednik stranke (kako li se ono zove), što su u Saboru rekli dežurni šaljivđije Bauk i Maras ili bilo koji drugi od 30+ zastupnika. Što su mudro rekli oko Barišićevog plagiranja? Koje argumente su upotrijebili? Kako su iskomunicirali svoju poruku ne samo ovim mediokritetima u Saboru koji ionako dižu ruke kako je dogovoreno negdje drugdje, nego kako su svoju poruku iskomunicirali prema javnosti? Ili, sažeto rečeno, što smo to naučili prošli tjedan a da bi mogli reći; “Vidiš, ovih xyz glasača je ovoga tjedna prešlo na SDPovu stranu”?

Usput, uočite brzinu kojom su iza Sauche pustili vodu i svi skupa dobili kolektivnu amneziju? Nije da je Saucha ikada dobio natjecanje u popularnosti budući da je pomalo autistično i bez diskriminacije (i vrlo malo mudrosti i takta) štitio svojeg šefa. Veliki dio propasti ljevice je i u tome što svoje ljude puštaju na ledini i čim se desi neki problem odjednom svi užurbano pretrčavaju na drugu stranu ulice. Saucha i mnogi su to naučili na bolan način (vjerojatno ponekad i zasluženo), no svejedno. Neka se malo ugledaju na ove konzervativne desničare koji se zaklinju i državi i Bogu kada god stignu, kada god treba i ne treba, no to ih nikada nije spriječilo da dokazane plagijatore (pritom ne mislim na Barišića), kriminalce, kradljivce javnog novca, obavještajno podzemlje i sav ostali podkapacitirani intelektualni mulj sumnjvog morala guraju i imenuju na apsolutno svako moguću poziciju. Oslobodimo snagu prosječnosti.

p.s. fakat ne mislim da je Saucha to napravio, shortam na tajnicu

Misao dana:
There is an infinite amount of hope in the universe … but not for us.

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017.

Ugrijavam blog za povratak iz zamrzivača pa samo da podijelim nekoliko aktualnih frustracija s javno političkim životom ove države, redosljed nabrajanja nije odraz prioriteta ili redosljeda nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.
  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.
  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.
  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.
  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).
  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).
  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.

Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana:
We have already gone beyond whatever we have words for.