MOSTogradnja, III dio

Promatram razgovore (barem ovaj javni dio) između MOST-a i HDZ-a, a imam prilike i razgovarati s nekim od njihovih manje vidljivih operativaca s obje strane (s nekima direktno, nekima indirektno) i zanimljiva je ta dinamika događanja. Evo nekoliko misli za razgovor i razmišljanje.

Mandatar: kao prvo, mislim da je totalno očito kako mi u biti nismo čuli punu priču o mandataru i okolnostima pod kojima je postao mandatar. Ne sporim da se s njime razgovaralo i ranije, ali koliko znam aktere i redosljed događanja od 22. prosinca, istina je poprilično udaljena od javne percepcije i daleko od toga da je čovjek bio prvi izbor baš kao što su i puni razlozi zašto je mandatar danas u Zagrebu ostali neotkriveni (ne bih rekao da postoji neka velika agenda ili da vjerujem kako su velike sile dale čovjeku direktivu jer nisam sklon teorijama zavjere, ali mislim da ima dramatično jednostavnije objašnjenje koje je eto malo nezgodno ali na sreću uključenih teško provjerljivo). S druge strane, vjerujem da nema spora da je Tihomir Orešković kvalitetna osoba s respektabilnim iskustvom i da na stol može donijeti više nego mnogi (pojedinačno i kumulativno). Možemo mi pričati o tome da on nije političar (jer je to kao neki ograničavajući faktor), no ako je to argument onda se možemo sjetiti Jandrokovića, Marasa ili Bauka (pitanje je samo koliko želimo da popis bude dugačak da ne bi mislili da su ovo jedini primjeri) i da se zapitamo koju su oni kvalitetu unijeli u politički život ove zemlje (odgovor; nisu, samo su oduzeli).

Iako ću se rado nasmijati njegovom nepoznavanju jezika (a i svaka druga građevina će se također nasmijati sa mnom), ne mislim da je to samo po sebi diskvalificirajuće na bilo koji način. Ono što je problematično je kako će razumjeti međusobne odnose i diskusije (na temelju kojih je očito prihvatio posao). Puno stranaca se neugodno iznenadilo načinima kako se ovdje radi posao, za svaku praktičnu diskusiju Orešković je stranac i vjerujem da već sada razmišlja o tome što mu je to trebalo (svjesno ili podsvjesno). Ne vjerujem previše ni najavama kako će njegova biti zadnja. On je dizajniran da zaokupi poglede javnosti na Vladu, dok će se stvarni posao događati na stepenici ispod, na razini “zamjenika” i ministara o kojima on navodno ima zadnju riječ. To me podsjetilo na priču kada su Henry Forda pitali koje boje može biti model T, a on je odgovorio bilo koje ako je crna – Orešković će u konačnici birati između ponuđenih rješenja koja su prethodno prošla sito i rešeto HDZ-a i MOST-a, dakle imati će samo iluziju izbora (a posljedično i mi; pogledajte samo najave ministarskih imena). Ne brine me previše ni pitanje izbornog legitimiteta. Naime, bitne odluke se ionako donose u Saboru dizanjem ruku, malo iskrivljenje demokracije je vjerovanje da je mjesto gdje se donose odluke Vlada (inače, cijeli sustav je posložen na taj način i tu ima dosta problema zbog toga – no mi smo mlada demokracija i puno još trave treba pognojiti, zalijevati i redovito kositi da bi to ličilo na nešto).

Vlada: ono što je izvjesno je da će se odluke o tome kako zemlja funkcionira donositi negdje drugdje a ne više na Markovom trgu. Tu situaciju smo imali u doba Račanove vlade koja je ostala zapamćena po tome i što ju je u konačnici koštalo izbora, ili kasnije Sanaderove gdje se u srijedu u središnjici HDZ-a odlučivalo što će se odlučiti četvrtkom na sjednici vlade. Slično će se dogoditi i sada jer će se odluke donositi negdje drugdje i onda će mandatar, poput managera kakav i jest – kojem nadzorni odbor dodjeljuje zadatke, odraditi ono što mu se kaže, pazeći pritom na detalje i legalnost. Zoranu Milanoviću se može zamjeriti štošta, ali odluke su se donosile tamo gdje se po Ustavu i Zakonu donose; biti će zanimljivo promatrati koliko ćemo brzo postati svjesni te male ali bitne razlike.

HDZ i MOST se također dogovaraju o novom ustroju Vlade. Ova vlada nije nužno optimalno ustrojena, možemo diskutirati o tome da imamo previše ministarstava. Ima različitih usporedbi s raznim zemljama no broj ministarstava je povezan velikim dijelom s ustrojem zemlje i potrebama, nema bitne razlike u trošku između činjenice da imamo 20 ili 12 ministarstava; doslovce se radi o razlikama u tisućama ili desecima tisuća kuna mjesečno i to samo zato jer su nečije plaće odjednom nešto niže – no ljudi kao ljudi, oni koji moraju upravljati sustavom su totalno identični, nema ih ništa manje zato da bi se mogli pohvaliti manjim brojem. Ministarstva dijelom odražavaju i političku poziciju, pa onda samo radi toga imamo ministarstvo branitelja (koji po svojoj prirodi spadaju ili u obranu ili primjerenije u socijalu), ili kao što se najavljuje opet ćemo imati ministarstvo obitelji (kao deklaraciju da ko fol brinemo o tome), a priča se i da će postojati ministarstvo useljeništva (u odnosu na ministarstvo iseljeništva koje je trenutno daleko popularnije). Najavljuje se i da će se ponovno spojiti ministarstvo rada i gospodarstva (što je u biti šizofrena situacija koja ne postoji nigdje osim kod nas, jer pozicija rada i pozicija gospodarstva su međusobno sukobljena a ministar ima samo jednu ruku kojom može glasati).

Broj ministarstava jednostavno nije indikativan za uspješnost vlade i nema nikakve korelacije između toga. Kvaliteta ljudi koji jesu ministri apsolutno ima, no u zadnjih 25 godina nije da smo imali puno svijetlih primjera (a i pitanje je kako će netko kvalitetan uspjeti među mediokritetima koji ga okružuju – nije nemoguće ali nije ni jednostavno). Smanjenje plaća dužnosnika je također, poput smanjenja broja ministarstava, krajnje populistički potez. U privatnom businessu, vrijednost (plaća) neke osobe ovisi o tri moguća kriterija; znanju, vještini i odgovornosti (i četvrte kategorije a to je tržišna dostupnost takvih talenata). Biti ministar ili saborski zastupnik je jednostavno strašno odgovorna funkcija htjeli mi to priznati ili ne. Spuštati prihode ljudi koji odlučuju o stotinama tisuća ljudskih sudbina je jednostavno neodgovorna politika, da ne kažemo i kako su primanja tih ljudi štit od korupcije i sve što će se postići smanjenjem plaća je spuštanje cijene po kojoj će se netko biti voljan prodati. No to je možda i intencija predlagača, da mu kroz “van institucionalne” pomoći pokažu put kako i za koga treba glasati ili odlučivati. Da ne kažemo da će po izrečenom prijedlogu dužnosnici imati manju plaću od ljudi kojima rukovode, good luck with that.

Daleko bitnije, razlog zašto se ide u preustroj Vlade je resetiranje kadrovske križaljke i to je temeljni razlog zašto će se sve mijenjati. Kada promijenite djelokruge rada ministarstava onda se resetiraju svi upravljački odnosi po tijelima državne vlasti, donose se nove sistematizacije i ekipa koja je trenutno na rukovodećim pozicijama potone dolje a nova (podobnija) izroni na vrhu. To je zato jer primopredaja vlasti podrazumijeva promjenu samo dužnosničkog kadra no ne i onoga s kojima dužnosnici komuniciraju pa zato prilikom svake promjene vlasti mijenjamo sve – što će nam oduzeti 6-9 mjeseci da bi uopće posložili sve ispočetka i krenuli nešto raditi kako spada. I dok će ministri možda trabunjati o promjenama i reformama, birokratski miševi ispod stola će mjesecima voditi borbe da zadrže ili prošire svoj teritorij utjecaja što će efektivno paralizirati sustav na neko vrijeme a bez garancije da će novi ustroj biti imalo učinkovitiji.

Zanimljiva je i pozicija da tamo gdje bude HDZov ministar bude i MOSTov zamjenik i obrnuto. Poanta toga je disperzija odgovornosti i cementiranje suučesništva u svemu što će se događati. Ako imate takvu situaciju, a na njoj će se snažno inzistirati, onda ne smije biti izgovora da netko nešto nije znao i svaki uspjeh (i daleko bitnije, neuspjeh) je zajednički. Zato je bitno da Petrov postane dio Vlade jer će mu to značajno otežati kritiku Vlade u kojoj sam sjedi. Po meni to nije iskrena pozicija za bilo što. Koliko vidim, da se vratimo na trenutak na mandatara – instalacija Tihomira Oreškovića je kozmetičke naravi čija je temeljna funkcija kompromis za osvajanje vlasti, dok će se u slijedećem razdoblju raditi na tome da se posloži infrastruktura koja će u konačnici za godinu ili dvije omogućiti rekonstrukciju vlade i pozicioniranje Tomislava Karamarka na njezino čelo kao konačnog cilja. Svi drugi scenariji su naivni.

Reforme: negdje putem su se izgubile i reforme. Informacije koje dobijamo kroz medije su u najmanju ruku kontradiktorne a dobrim dijelom u suprotnosti sa svime o čemu se pričalo u kampanji. Od smanjenja poreza nema ama baš ništa, od obračuna s rashodnom stranom proračuna još manje. Doista kritične točke koje su u biti ključ problema nisu niti dotaknute a kamoli da se o njima ozbiljno razmatra – dapače, po svemu se čini da će se status quo nastaviti i ako ikako može zacementirati. Pretpostavljam da će se reforme razvodniti do točke gdje će značiti sve i ništa, da će se putem izgubiti ama baš svaki imalo konkretni korak koji bi pridonio napretku ili izlasku iz gliba u kojem se nalazimo. Uočljivo je i da se puno vremena troši na konkretna kadrovska rješenja bez da se preispituje mentalna i druga sposobnost ljudi koji se guraju (primjerice Lovrinović iz MOST-a čije ideje nisu radikalne koliko su jednostavno opasne).

Ukratko, ekipa iz MOST-a je vjerojatno samozadovoljna svojim uspjehom i kroz niz glasova koji im govore na dnevnoj bazi misle da odrađuju sjajan posao. U stvarnosti, HDZ ih pomalo i sigurno zaokružuje i integrira u svoju mrežu a sve skupa dok se javnost bavi populističkim temama poput toga gdje se mandatar prošetao (mislim, čovjek stanuje u samom centru grada, da bi uopće došao do kuće mora proći “špicom”) ili kako ćemo zastupnicima smanjiti plaću na 9.999 kuna (što je inače zabranjeno zakonom jer se plaća mora ugovarati bruto a ne neto).

Koliko god želim novoj Vladi uspjeh (doista želim, ipak je ovo domovina u kojoj živim i bilo bi kontraproduktivno željeti joj loše), toliko ne vidim iskrenu želju da se nešto i napravi. Vrijedi pričekati još malo prije konačnog suda, no vidljivi “omeni” su nepovoljni.

Misao dana:
I want to remind you that it’s even worse then you think.

5 Replies to “MOSTogradnja, III dio”

  1. “puni razlozi zašto je mandatar danas u Zagrebu ostali neotkriveni (ne bih rekao da postoji neka velika agenda ili da vjerujem kako su velike sile dale čovjeku direktivu jer nisam sklon teorijama zavjere, ali mislim da ima dramatično jednostavnije objašnjenje koje je eto malo nezgodno ali na sreću uključenih teško provjerljivo)”

    A ovo je, nemojmo si lagati, jedino bitno. Dakle, nakon izbora, nakon 43 dana postizbornog izdrkavanja (za koje nas neki pokušavaju uvjeriti da je to, zapravo, demokracija, od čega se meni diže sva kosa na glavi), nakon svega – postoje neki treći, peti, deveti, prikriveni razlozi zašto je na najodgovornije mjesto u državi doveden čovjek koji je doveden?

    I svi znamo da postoje, ali, eto, sasvim slučajno, nitko o njima ne želi javno. Jer je sve strah da će se tom tajnom “nekome” zamjeriti?

    Muka mi je od ove države, pa čak i od “najboljih” u njoj.

    1. ja mislim da je doveden slučajno, jer su okolnosti bile takve pa su predodređeni kandidati ispali; a po mojem mišljenju (i nešto neposrednih saznanja) Orešković nije bio prvi izbor

      također je pitanje zašto bi jedna osoba poput Oreškovića, koja je po njegovim riječima bila na rubu da upravlja TEVAom po cijelom svijetu pristala na ovakav truli dogovor; prihodi koji su u redovima veličina manji od njegovih u TEVAi, upravljanje sustavom koji je financijski gledano praktički jednako velik ili manji od same TEVAe…

      jednostavno nije logično (barem meni nije)

      1. Odgovor na pitanje “Zašto” je IMHO vrlo jednostavan, a isti je kao i odgovor na pitanje “Zašto ljudi idu na bungee-jumping ili rone bocama na -70 metara?”.

        Adrenalin. Ako si igrač ovoga kalibra, onda ti je preuzimanje cijele jedne države dost dobra injekcija adrenalina.

        Dodatno, mislim da bi bilo super kada bismo s barem još jedne (neovisne) strane čuli koliko ima istine u tome da je trebao napredovati. Jer, ne bi bilo prvi put u povijesti da neka tvrtka obilato stimulira nekog svog managera da potraži sreću drugdje ;)

Leave a Reply

Your email address will not be published.