Categories
Politika

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

Odmah na samom početku kratki disclaimer; podaci koje ovdje vidite su mali dio jednog drugog projekta na kojem Vjetrenjača radi već neko vrijeme, no obzirom na štrajk u školama i opću situaciju odlučio sam ovaj segment objaviti sada jer smatram da daje bitno svjetlo na kontekst u kojem se štrajk događa.

Moje je mišljenje da je cijela priča povezana s novcem, no ne novcem za plaće učitelja i nastavnika nego s kasicom-prasicom na kojoj već godinama sjedi i njome upravlja Vilim Ribić koji očito ima svoju agendu i koja nije nužno sindikalna. Da bi razumjeli zašto, potrebno je da downloadate ovaj excel dokument:

Financijski izvještaji sindikata

Excel se sastoji od dva lista i prvi pokazuje bilancu a drugi račun prihoda i rashoda. Oba pokazuju podatke koji se odnose na Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i agregatnu sumu svih sindikata, te posebnu kolumnu u kojoj se vide relativni odnosi između Ribićevog sindikata i svih ostalih, a sve skupa od 2009. do 2013. godine.

Prva, smatram da je Ribićev sindikat neproporcionalno velik i snažan (što nije samo po sebi loše, ali objašnjava njegovu relativnu moć na sindikalnoj sceni), po registru sindikata u Hrvatskoj trenutno posluje 311 sindikata, koji su po agregiranim podacima na kraju 2013 godine imali ukupnu imovinu od 734 milijuna kuna (dakle to je ukupna vrijednost aktive svih sindikata na taj dan), istovremeno, Ribićev sindikat ima bilancu čija je veličina gotovo 102 milijuna kuna što ga čini financijski uvjerljivo najvećim sindikatom s 14% udjela u ukupnoj sindikalnoj imovini.
Zanimljivo je i gdje je smješten taj silni novac Ribićevog sindikata, od 102 milijuna kuna, oko 5 milijuna se nalazi na računu u banci, dodatnih 13 i pol milijuna u bankovnim depozitima, dok se čak 45 milijuna kuna nalazi u zajmovima prema pravnim osobama koje obavljaju poduzetničku djelatnost. Skraćeno rečeno, Ribić se bavi kreditiranjem poduzetnika baš kao i svaka druga banka ili financijska institucija. Slijedećih 34 milijuna kuna Vilim je pospremio u dionice banaka i financijskih institucija. Ako to promatramo u odnosu na sve ostale sindikate, Ribićev sindikat u ukupnoj masi sudjeluje s 93% svih danih kredita te je vlasnik 96% svih dionica u vlasništvu svih 311 sindikata.

Fondovi u RH
Kada bi Nezavisni sindikat znanosti bio investicijski fond, tada bi s 99.444.890kn imovine po veličini bio trideseti investicijski fond u Republici Hrvatskoj (izvor: Hanfa, kolovoz 2015.)

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja barem prema poslovnim knjigama pokazuje obrasce ponašanja banke ili investicijskog fonda. Ako promatramo obveze sindikata (pasivu bilance), vidimo da ima svega 1.5% obveza svih sindikata te da je pokrivenost vlastitim izvorima gotovo sto postotna. Vilim plaća račune na vrijeme i nema se potrebe financirati iz drugih izvora.

Promatramo li račun prihoda i rashoda sindikata, nije teško uočiti kako Ribićev sindikat sudjeluje s 5.5% u prihodima svih sindikata u Republici Hrvatskoj (16.700.000kn), dok je u troškovima s 3.67% (10.200.000kn); što čini netto pozitivnu razliku od oko šest i pol milijuna kuna i kada bi sindikat bio profitabilna tvrtka onda bi bio prisiljen prijaviti profit od impresivnih 40% ukupnog prihoda. Na Vilimovu sreću, sindikat posluje kao neprofitna organizacija i nije obveznik poreza na dobit.

Od profitnih stavaka, naravno da je tu prihod od kamata na dane kredite, no taj prihod je vrlo malen i sa svega 4.405 kuna prihoda od kamata netko zlonamjeran bi se mogao zapitati pod kojim uvjetima je sindikat posudio gore spomenutih 45 milijuna kuna? Usporedbe radi, na 13 milijuna kuna depozita u bankama sindikat ubere oko 675 tisuća kuna kamata godišnje. Tu nešto ne štima. Sindikat znanosti je poseban i po tome što iz državnog proračuna dobija direktno 4.3 milijuna kuna godišnje i to je impresivnih 88.5% svih državnih donacija sindikatima (o čemu se već ranije pisalo). Očito Ribićev sindikat ima posebni odnos sa središnjom državom kada je toliko subvencioniran. Može biti da su ove štrajkačke aktivnosti namijenjene tome da se subvencija Nezavisnom sindikatu nastavi i u slijedećem proračunu.

Smatram da priča o Nezavisnom sindikatu znanosti ovdje tek počinje. Dio gore spomenutih 45 milijuna kuna je sigurno plasiran u tvrtku Sindikat gradnja d.o.o. koja je nominalni vlasnik sindikalnog doma na Zagrebačkoj trešnjevci, ta tvrtka posluje već godinama i ima prijavljenu imovinu od skoro 47 milijuna kuna (otprilike odgovara protustavci na bilanci sindikata) i posluje s gubitkom koji je nekih 70x veći od visine kapitala. Po raspoloživim informacijama, nekretnina sindikalnog doma je preplaćena prilikom gradnje a obzirom na opći pad vrijednosti nekretnina mora se postaviti pitanje naplativosti potraživanja od 45 milijuna kuna u toliko nelikvidnu imovinu.
Sindikat posjeduje udjele i u dva druga društva (Rosip d.o.o. i Matica stanogradnja d.o.o.) koje imaju drastično manju imovinu ali posluju s dobiti. Vrijedilo bi pozornost skrenuti i na kretanja ulaganja u dionicama gdje se čini da sindikat nije iskazao dobit ali ni gubitak u proteklim godinama što je s obzirom na burzovna kretanja nevjerojatno dobar rezultat u rangu najboljih investicijskih bankara (ili pak sakrivanje stvarnih rezultata kroz nerevalorizaciju dioničkog portofolia?). Zanimljiva je i stavka “Ostalih nespomenutih rashoda” u visini od skoro 4 milijuna kuna, koja u 2013. godini predstavlja gotovo 40% svih ukupnih troškova sindikata i pojedinačno je najveća stavka u računu prihoda i rashoda.

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja očito ne prati obrasce ponašanja drugih sindikata te je tijekom godina nagomilao impresivnu imovinu (koja je čini se dobrim dijelom nelikvidna). Kada bi primjerice danas presahnuli svi prihodi sindikata, oni bi na temelju svoje imovine mogli poslovati još punih desetak godina bez da smanje i jedan jedini trošak. To je pozicija u kojoj se ne nalazi niti jedna druga meni poznata institucija pa stoga sindikat s pravom u svom nazivu ima riječ “nezavisni”.
Meni se čini da se Nezavisni sindikat znanosti kroz svoje poslovanje ima više obilježja investicijskog fonda nego sindikata, a Vilim Ribić očito demonstrira talent bliži bankarstvu nego sindikalnom djelovanju; pa stoga sve ove priče o štrajkovima i pritiscima treba promatrati kroz tu prizmu i prihode njegovom sindikatu kojim se očito upravlja na vrlo zanimljiv način. S druge strane, obzirom na pad vrijednosti nekretnina i nepostojanja stavki revalorizacija vrijednosti ulaganja u dionice, može biti da je imovina sindikata bitno precijenjena i u stvarnosti daleko manja te se sindikatom upravlja daleko lošije nego što financijska izvješća pokazuju. Imobilizacija novčanih sredstava sindikata u nelikvidnu imovinu također znači i da Ribić ne očekuje u skorijoj budućnosti nikakav događaj zbog kojeg bi morao likvidirati poziciju fizičke imovine, što govori da je čelništvo sindikata ili nerazumno ili ima bolji uvid u situaciju na “tržištu” sindikalnih aktivnosti.

p.s. možda vas zanima zašto nema u tablicama podataka iz 2014 godine, pa za razliku od drugih neprofitnih organizacija čini se da bilance sindikata nisu više javno dostupne na stranicama Ministarstva financija pa nemam uvida u podatke za 2014.

Misao dana:
It is no secret that organized crime in America takes in over forty billion dollars a year. This is quite a profitable sum, especially when one considers that the Mafia spends very little for office supplies.

Categories
eDržava Politika

Izborni program, sezona 2015-2019

Evo kratki, ad-hoc izborni program za izbornu sezonu 2015-2019.

  • ukidanje županija i kreiranje 4-5-6 regija,
  • ukidanje općina i gradova, redefiniranje što znači općina ili grad (ciljati cca. 1/4 trenutnog broja općina i gradova); kriteriji i prijelazni rok (lokalni referendumi da se vidi tko će s kime, a ako se ne dogovore u roku onda država odredi),
  • kreiranje limita broja mandata u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast tako da se proces dovrši najkasnije za dva redovna lokalna izborna ciklusa.
Cilj gornje dvije mjere je kreirati funkcionalniji, učinkovitiji i jeftiniji ustroj na lokalnoj razini.

  • promjena izbornog zakona na način da on odgovara gore navedenom ustroju (koji god on bio), svesti broj izbornih jedinica na broj regija kako bi povećali teritorij na kojem se pojedini zastupnici biraju
  • smanjit broj zastupnika za npr. 20% (čisto populizma radi, nije da nas nešto koštaju ali time im prvenstveno dižemo prag koliko glasova moraju dobiti da bi uopće ušli u sabor)
  • preferencijalno biranje zastupnika (ok, to već imamo barem dijelom)
  • smanjenje broja državnih dužnosnika za 2/3 (solidni dio se smanjuje ukidanjem općina tako da to nije neki neostvarivi cilj)

Vrijeme realizacije: u roku za slijedeće parlamentarne izbore.
Nema poštene i prosperitetne zemlje bez efikasnih izbornih zakona, jasnih pravila koja su jednaka za sve. Naši zakoni nažalost nisu takvi i već ovi izbori 2015 će biti protuustavni jer nitko nije ništa napravio da smanji nejednakost broja glasača po izbornim jedinicama makar je to ustavni sud upozorio nakon prethodnih izbora.

  • pozivanje MMFa kako bi refinancirali javni dug RH a sve kako bi se smanjila plaćanja po kamatama,
  • uštedom na kamatama financirati otpuštanje barem 20% državne/javne službe kroz četiri godine, zapošljavanje 10% novih sposobnijih kadrova
  • ukidanje statusa državnog službenika i svesti ih na zakon o radu (malo poznata činjenica o nedodirljivosti državne/javne uprave je to što oni ne podliježu zakonu o radu
  • agresivna informatizacija državne uprave po načelu da komunikacija s državom treba prvenstveno biti automatska razmjena podataka a potom sve ostalo

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast; zgrabiti sve “low hanging fruit odmah”, koncentrirati se na kratkoročne i srednjoročne rezultate i možda dijelom odgoditi dugoročni cilj da bi brže postigli rezultate (npr. ciljano žrtvovati konvergenciju IT sustava kako bi dopustili da “cvjeta tisuću cvjetova” ali da brže dobijemo pojedinečna rezultate makar možda cjelina nije optimalno povezana a sve kako bi angažirali maksimum talenta u minimum vremena)
Cilj gornje tri mjere je kreiranje funkcionalnije, učinkovitije i jeftinije državne i javne uprave/sektora. Bez učinkovitog državnog aparata nema ni napretka u ostalim segmentima. Službenici moraju biti zamjenjivi i moraju biti podložni mjerenju učinka i kvalitete obavljenog posla.

  • ukidanje doživotnog statusa sudačke profesije, obavezni reizbori
  • potencijalno osnivanje posebnog suda koji će rješavati probleme u sudstvu (sudovima, odvjetnicima i bilježnicima)
  • analiza svih predmeta na svim sudovima, uočavanje koja se djela/prekršaji ponavljaju više nego što je to statistički normalno i vidjeti što se može učiniti da se to riješi (promjenom regulative i slično)

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, no daleko je bitnije postaviti solidne temelje koji će izdržati test vremena nego napraviti kratkoročni kaos (iako je i to opcija ako je potrebno razmrdati sustav da bi stvorili nešto bolje)
Naše sudstvo je jedna velika sramota i potrebno je napraviti značajne pomake u načinu na koji je pravosuđe organizirano. Neovisnost kroz doživotni mandat se pretvorio u sredstvo nedodirljivosti i zaštite neučinkovitosti i korupcije. Proces reforme pravosuđa treba drastično ubrzati jer bez brze pravde nje uopće nema.

  • ukidanje poticaja gdje je god to moguće i kreiranje zamjenskih poreznih olakšica u odabranim industrijskim granama ALI koje su dostupne svima pod istim uvjetima i nisu predmet nečije diskrecije
  • osobita pozornost treba biti usmjerena prema stimulaciji energetske neovisnosti hrvatske a to su prvenstveno zeleni izvori energije (vjetro elektrane, solari, mini hidroelektrane); deregulacija tog sektora koliko je god to moguće
  • investirati u transport, osobito željeznicu, postaviti jasne ciljeve (vlak zagreb-split za 4 sata i slično)
  • investirati u navodnjavanje i kreirati bitne magistralne pravce za navodnjavanje, napraviti ambiciozni cilj npr. navodnjavati 20x više površina u 4 godine
  • deregulacija; za svaki novi zakon, pravilnik, uredbu ukinuti jedan zastarjeli
  • deregulacija II; agresivna evaluacija postojećih zakona na način da se utvrdi trošak provedbe (ne samo za državu nego i za poduzetnike), društveni benefit zakona i potom zakon promijeni (usavrši, “izoštri”) ili ukine u cijelosti – ako treba ocjene o zakonima treba donositi neovisno tijelo u kojem se mogu nalaziti predstavnici businessa, radnika…

Vrijeme realizacije: ovo su trajni principi i njih treba početi koristiti odmah i ugraditi ih u temelje na koje funkcionira državna uprava
Hrvatska je jedna od najreguliranijih zemalja Europe a ni u svjetskim razinama ne stojimo loše. Da bi business funkcionirao brzo i učinkovito količina pravila mora biti minimalizirana, a ogluha države da nešto napravi u zadanom roku se mora smatrati pristankom. Igralište nadalje mora biti jednako za sve i poticaji u obliku poreznih olakšica trebaju ići svima koji zadovoljavaju jasne i nedvosmislene kriterije čija je funkcija isključivo i jedino jačanje businessa kao takvog (veći prihodi, veća zaposlenost). Energetika i transport su žile kucavice konkurentne ekonomije, učiniti te žile snažnima. Poljoprivreda i navodnjavanje u okolini globalnog zatopljavanja nas čine već sada duboko nekonkurentnima i obzirom na našu poziciju i potencijal to treba ispraviti.

  • ukinuti ili na neki rok (npr. 5 godina) smanjiti porez na promet nekretnina na npr. 0,5% kako bi se dalo svima da reguliraju pitanja vanknjižnog vlasništva jer je sređeno vlasništvo temelj svake investicije
  • smanjiti porez na dobit na npr. 12% a porez na dividendu dignuti na 20% i na taj način pojeftiniti stvaranje dobiti do razine gdje je ona destimulativna za sivu ekonomiju i što je više sive ekonomije vratiti u okrilje legalnog poslovanja
  • napraviti porez na kapitalnu dobit, porez na imovinu; novac prikupljen na taj način usmjeriti kako bi se umanjili porezi i doprinosi na rad i kako bi rad bio najkonkurentniji mogući
  • ukinuti gornji mogući maksimum parafiskalnih nameta, a one koje je nemoguće izbjeći svesti na tržišnu cijenu/protuvrijednost

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, mački se rep reže jednom a ne deset puta, šok u sustavu odmah a fino podešavanje kasnije
Hrvatska je zemlja s iznimno nepovoljnim poreznim odnosima i opterećenja na rad cijelu našu ekonomiju čine nekonkurentnima u odnosu na susjedne i druge zemlje. Neki porezi (na nekretnine npr) direktno doprinose kaosu u vlasništvu i onemogućavaju evidenciju stvarnog stanja. Ima smisla oporezovati prinos na kapital ali dajmo prvo da se taj kapital oplodi i stvori neku vrijednost.

  • privatizacija svih onih tvrtki u državnom vlasništvu koje su izložene tržišnoj djelatnosti
  • ukidanje ili prodaja svih onih segmenata poslovanja državnih institucija koje su po svojoj prirodi tržišne (npr. Fina ;)
  • svesti sve što je god moguće u okrilje temeljne djelatnosti (nije funkcija škole da ima kuharice ili bolnice da ima čistionu), takve dijelatnosti prebaciti u privatni sektor

Vrijeme realizacije: kontinuirani proces dok bi kriterij bio ekonomska i društvena korist i stavljanje imovine u funkciju
Hrvatska država neproporcionalno puno sudjeluje u ekonomskim tokovima i po tome još uvijek nismo izašli iz socijalizma i to treba riješiti jednom i zauvijek. Državni resursi su ili preskupi ili pokradeni i u gotovo svim segmentima neučinkoviti i neiskorišteni. Na rješenju svih tih problema se radi malo ili ništa.

  • redefiniranja temeljnih poreznih pojmova koji se tiču pojedinaca; uvesti obitelj kao poreznu kategoriju i temelj za porezne olakšice na dohodak – jer obitelj funkcionira kao jedinstvena cjelina i dijeli svoje resurse pa tako treba dijeliti i porezne olakšice kako bi se postigao korektniji porezni sustav
  • tek na temelju tako definiranog poreznog ustroja redefinirati socijalne mjere za sve koji su slabi ili nemoćni (nezaposleni, bolesni i slično)
  • kreirati mjere koje su specifično dizajnirane za natalitet, djecu i mlade
  • kreirati mjere koje će omogućiti lagane honorare za plaćanje privremenih i povremenih poslova (kao što sada postoji za poljoprivredu ali prošireno na kućanske poslove, poslove čišćenja – ideja je napraviti nešto poput kreditne kartice na kojoj poslodavac uplati novac, država subvencionira doprinose ili dio doprinosa i uplatom na taj računa automatizmom imaš porezno priznati ugovor za neki posao a bez kompliciranih obračuna i koječega)
  • investirati koliko je god to moguće u znanost i školski sustav; učiniti ga modernim i efikasnim (rastepsti akademiju i sveučilište i sagraditi ispočetka, liberalizirati školski sustav, učiniti ga konkurentnim primjerice sustavom vaučera ili nekom drugom sličnom metodom)

Vrijeme realizacije: odmah po dolasku na vlast, mački se rep reže jednom a ne deset puta, šok u sustavu odmah a fino podešavanje kasnije (no paziti da se porezna pravila mijenjaju rijetko ili nikako, a ako se mijenjaju onda isključivo na benefit poduzetnika i radnika)
Naš porezni sustav direktno stimulira disfunkcionalne obitelji nejednakošću poreznog tretmana (supružnika, članova kućanstva, uzdržavanih članova), nadalje mi vrlo malo trošimo na najmlađe i atmosferu u kojoj je uopće poželjno imati podmladak, a školski sustav nam je u ruševinama. Nema bolje investicije koja će napraviti veći i brži povrat od investicije u obrazovanje naših ljudi.
I naravno, moramo što je veći mogući broj ljudi vratiti u zonu rada umjesto da budu ovisni o raznim potporama i pomoćima (u tome smo isto rekorderi).

p.s. ako ste pročitali do ove točke, onda se doista možete prijaviti i na moj nedjeljni newsletter

Misao dana:
“Pops added,”you know, they say if you don’t vote, you get the government you deserve.”
“And if you do, you never get the results you expected,” (Katherine) replied.”

Categories
Politika

Izborni hranidbeni lanac

Ulazimo polako u zonu parlamentarnih izbora pa sam pomislio da treba ukazati na neke od manje ili više očiglednih događaja koji se događaju pred našim nosevima ali ipak u drugom planu.

Prvi i najočitiji je kreiranje koalicija. Svaka koalicija dolazi sa svojom cijenom i u rijetko kojoj su 2 + 2 četiri, najčešće je to manje od četiri no ponekad je zbroj jedva malo veći od prve brojke. Tipični primjer je tzv. domoljubna koalicija koju sakuplja HDZ gdje sakupljaju sve male satelite koje su osnivali tijekom godina i gotovo svaki od tih marginalnih lidera je voljan prodati svoju stranku za potencijalnu poziciju na nekoj od izbornih lista. Analitičari i oni koji se tako osjećaju vrlo često ukazuju na to kako koalicija skoro pa desetak stranaka domoljubne koalicije jedva dodaje uočljivi postotak na već postojeći impresivni rejting HDZa koji unatoč svemu što je ta stranka učinila za ovu državu nikada da padne ispod 30%. Ono o čemu malo tko priča je DHondt metoda koja solidno favorizira pobjednika i nije HDZu toliko bitno da uđu u koaliciju koliko im je bitno da eliminiraju i počiste izborne liste koliko je god to moguće. Nema dvojbe da nijedna od tih stranaka ne može proći prag, no u nekim okolinama mogu pokupiti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća glasova koji se lagano mogu pretvoriti u glasove koji nedostaju da bi se osigurao mandat ili će pak pomaknuti DHondtovu formulu (koja jako varira, ne sjećam se više napamet, no nije dovoljno imati 5% jer u pojedinim situacijama i odnosima snaga taj postotak može narasti i na preko 7% da bi bili sigurni da imate mandat). Nadalje, broj glasova u nekim jedinicama, a koji su nužni za mandat varira od 9 do 18.000 ljudi i svaka tisuća dobro dođe (kada već mrtvi ne mogu glasati tako jednostavno kao prije). Ukratko, ne zanima HDZ koalicijski potencijal nego žele ukloniti druge manje stranke s izborne liste.

In other news: uočite da su izborne jedinice i dalje neustavne te je razlika u broju glasača između pojedinih jedinica veća od dopuštenog. Kako je Ustavni sud već upozoravao na taj mali i sitni detalj, uz kvalitetnu ustavnu tužbu moglo bi se postići svašta.

Koalicijski potencijal naravno nije samo zanimljiv na desnoj strani političkog spektra nego i na lijevoj gdje je došlo do pravog komešanja u posljednje vrijeme. SDP je tu gdje je i oni su po definiciji pokretna meta za dežurne ucjenitelje. IDS je lagano ponovno počeo spominjati autonomiju Istre (pojma nemam kako napreduje Pulska bolnica koja se kretala graditi prije četiri godine) i kao i obično tu je diskusija o tome da li je njima bolje samima ili u koaliciji (što je u biti samo šifra za pregovarače da vidimo koliko se mandata nudi u koaliciji); puno je tamo bilo promjena pa su se i odnosi na terenu promijenili, a s prolaskom vremena IDSu je sve teže i teže održavati rezultat neovisno o klijentelizmu kojeg je kvalitetno sagradio u proteklih 25 godina.

Orah, koji je u jednome trenutku puno obećavao je u slobodnom padu; u protekle četiri godine teško da možemo reći da su uspjeli producirati i jednu jedinu osobu osim svoje liderice, a cijeli niz manje ili više visoko pozicioniranih ljudi iz stranke rapidno traži odstupnicu pa tako bježe u svim smjerovima osim u smjeru Laburista jer oni pak bježe prema Orahu. Tvrdokorni stav da nema koaliranja sa SDPom je naivno zanimljiv jer s jedne strane pozicionira Orah da prikuplja odbjegle SDPove birače, no kada to stavimo u kontekst privatnih Mirelinih večera s čelnicima ili wannabe čelnicima SDPa onda ta priča i ne izgleda baš toliko uvjerljivo. Mirela, baš kao i Karamarko (koji je ipak u boljoj poziciji) nikada nije bila prva u bilo čemu pa onda iz toga treba tražiti uzroke zašto organizacija stranke nije uspjela).

Tu su naravno i Čačićevi reformisti koji se prilično drže ispod radara što govori o tome da rade u pozadini, koliko mi je poznato oni su svoje napore usmjerili na područja u kojima su kadrovski jaki dok će ostatak prepustiti drugima u prešutnim ili vidljivim koalicijama – primjerice Josipovićevoj Naprijed Hrvatska koja je sama po sebi okupila zanimljivi broj poprilično nekompatibilnih ljudi što sasvim sigurno zbunjuje one birače koji barem donekle barataju osobama iz domaćeg političkog života.

HNS kao vjerni član koalicije skupa s pomorm koji im slijedi od strane Reformista i liderskom krizom koja je zasada kamuflirana kao logična smjena generacija, no koja će čini mi se ipak rezultirati sukobima unutar stranke i nema previše izbora i mora se držati koalicije.

U izborima postoji koncept Kingmakera i čini se da Čačić i Josipović igraju na tu kartu.

Super je pričati o strankama, no prave priče govore ljudi i tu treba paziti tko govori i kada. U HDZu to previranje traje već duže vremena i neka nova (ili možda ne toliko nova) lica su ispala u prvi plan, pa tako imamo npr. Josipu Rimac koja je neproporcionalno zastupljena dok neke druge likove nismo čuli mjesecima.

Istovremeno, sličnu situaciju imamo i u vladajućoj koaliciji makar tu stvari nisu toliko očite, činjenica je da se na nižim razinama vode rovovske borbe oko toga tko će za početak završiti na izbornim listama. Najbolje je za to promatrati promjene na razinama pomoćnika ministara jer je tu u proteklom razdoblju bilo jako puno promjena, a jednako tako trebalo bi “upariti” neoubičajeno velike stranačke i medijske aktivnosti pojedinih dužnosnika (od ministara preko zamjenika i pomoćnika koji se u zadnje vrijeme guraju pred kamere i kada imaju i kada nemaju što za reći) s njihovom dosadašnjom anonimnošću. Neki sigurno žele i proizvesti “Picula” efekt, budući da ovoga puta imamo i preferencijalne liste pa će sigurno biti i soliranja tijekom kampanje u pokušaju da se preskoče kolege kako bi se dokazala relativna vrijednost za neki budući trenutak (ionako, veći dio stranačkog preslagivanja koje se događa sada se u biti ne odnosi na neposredne izbore, nego je to pozicioniranje za sve ono što dolazi nakon toga, od nezaobilaznih konvencija do svih izbora koji slijede poslije ovih). A kada smo već kod kadrova iz ministarskih kabineta, vrijedilo bi malo baciti pogled i na egzodus profesionalnog kadra koji vjerojatno pod pritiskom posljednje godine i očajničke potrebe da se povremeno progleda kroz prste pa ih je stoga potrebno zamijeniti provjerenim, vjernim iako možda i ne pretjerano bistrim stranačkim kadrovima.

Iz svog tog movinga, treba razabrati ljude koji će se u skorijem vremenu iskristalizirati kao uži tim oko vođa stranaka, a posljedično onda i kao ministri u nekoj budućoj vladi u slučaju da upravo ta opcija uspije pobijediti. Naravno, ljude kojima se okružujete i pozicionirate oko (bolje rečeno ispod) sebe, nisu isti ljudi koji bi bili idealni u slučaju da osvojite vlast, no politika se vodi korak po korak-

Misao dana:
The major problem—one of the major problems, for there are several—one of the many major problems with governing people is that of whom you get to do it; or rather of who manages to get people to let them do it to them.
To summarize: it is a well-known fact that those people who must want to rule people are, ipso facto, those least suited to do it.
To summarize the summary: anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.