Izborni hranidbeni lanac

Ulazimo polako u zonu parlamentarnih izbora pa sam pomislio da treba ukazati na neke od manje ili više očiglednih događaja koji se događaju pred našim nosevima ali ipak u drugom planu.

Prvi i najočitiji je kreiranje koalicija. Svaka koalicija dolazi sa svojom cijenom i u rijetko kojoj su 2 + 2 četiri, najčešće je to manje od četiri no ponekad je zbroj jedva malo veći od prve brojke. Tipični primjer je tzv. domoljubna koalicija koju sakuplja HDZ gdje sakupljaju sve male satelite koje su osnivali tijekom godina i gotovo svaki od tih marginalnih lidera je voljan prodati svoju stranku za potencijalnu poziciju na nekoj od izbornih lista. Analitičari i oni koji se tako osjećaju vrlo često ukazuju na to kako koalicija skoro pa desetak stranaka domoljubne koalicije jedva dodaje uočljivi postotak na već postojeći impresivni rejting HDZa koji unatoč svemu što je ta stranka učinila za ovu državu nikada da padne ispod 30%. Ono o čemu malo tko priča je DHondt metoda koja solidno favorizira pobjednika i nije HDZu toliko bitno da uđu u koaliciju koliko im je bitno da eliminiraju i počiste izborne liste koliko je god to moguće. Nema dvojbe da nijedna od tih stranaka ne može proći prag, no u nekim okolinama mogu pokupiti od nekoliko stotina do nekoliko tisuća glasova koji se lagano mogu pretvoriti u glasove koji nedostaju da bi se osigurao mandat ili će pak pomaknuti DHondtovu formulu (koja jako varira, ne sjećam se više napamet, no nije dovoljno imati 5% jer u pojedinim situacijama i odnosima snaga taj postotak može narasti i na preko 7% da bi bili sigurni da imate mandat). Nadalje, broj glasova u nekim jedinicama, a koji su nužni za mandat varira od 9 do 18.000 ljudi i svaka tisuća dobro dođe (kada već mrtvi ne mogu glasati tako jednostavno kao prije). Ukratko, ne zanima HDZ koalicijski potencijal nego žele ukloniti druge manje stranke s izborne liste.

In other news: uočite da su izborne jedinice i dalje neustavne te je razlika u broju glasača između pojedinih jedinica veća od dopuštenog. Kako je Ustavni sud već upozoravao na taj mali i sitni detalj, uz kvalitetnu ustavnu tužbu moglo bi se postići svašta.

Koalicijski potencijal naravno nije samo zanimljiv na desnoj strani političkog spektra nego i na lijevoj gdje je došlo do pravog komešanja u posljednje vrijeme. SDP je tu gdje je i oni su po definiciji pokretna meta za dežurne ucjenitelje. IDS je lagano ponovno počeo spominjati autonomiju Istre (pojma nemam kako napreduje Pulska bolnica koja se kretala graditi prije četiri godine) i kao i obično tu je diskusija o tome da li je njima bolje samima ili u koaliciji (što je u biti samo šifra za pregovarače da vidimo koliko se mandata nudi u koaliciji); puno je tamo bilo promjena pa su se i odnosi na terenu promijenili, a s prolaskom vremena IDSu je sve teže i teže održavati rezultat neovisno o klijentelizmu kojeg je kvalitetno sagradio u proteklih 25 godina.

Orah, koji je u jednome trenutku puno obećavao je u slobodnom padu; u protekle četiri godine teško da možemo reći da su uspjeli producirati i jednu jedinu osobu osim svoje liderice, a cijeli niz manje ili više visoko pozicioniranih ljudi iz stranke rapidno traži odstupnicu pa tako bježe u svim smjerovima osim u smjeru Laburista jer oni pak bježe prema Orahu. Tvrdokorni stav da nema koaliranja sa SDPom je naivno zanimljiv jer s jedne strane pozicionira Orah da prikuplja odbjegle SDPove birače, no kada to stavimo u kontekst privatnih Mirelinih večera s čelnicima ili wannabe čelnicima SDPa onda ta priča i ne izgleda baš toliko uvjerljivo. Mirela, baš kao i Karamarko (koji je ipak u boljoj poziciji) nikada nije bila prva u bilo čemu pa onda iz toga treba tražiti uzroke zašto organizacija stranke nije uspjela).

Tu su naravno i Čačićevi reformisti koji se prilično drže ispod radara što govori o tome da rade u pozadini, koliko mi je poznato oni su svoje napore usmjerili na područja u kojima su kadrovski jaki dok će ostatak prepustiti drugima u prešutnim ili vidljivim koalicijama – primjerice Josipovićevoj Naprijed Hrvatska koja je sama po sebi okupila zanimljivi broj poprilično nekompatibilnih ljudi što sasvim sigurno zbunjuje one birače koji barem donekle barataju osobama iz domaćeg političkog života.

HNS kao vjerni član koalicije skupa s pomorm koji im slijedi od strane Reformista i liderskom krizom koja je zasada kamuflirana kao logična smjena generacija, no koja će čini mi se ipak rezultirati sukobima unutar stranke i nema previše izbora i mora se držati koalicije.

U izborima postoji koncept Kingmakera i čini se da Čačić i Josipović igraju na tu kartu.

Super je pričati o strankama, no prave priče govore ljudi i tu treba paziti tko govori i kada. U HDZu to previranje traje već duže vremena i neka nova (ili možda ne toliko nova) lica su ispala u prvi plan, pa tako imamo npr. Josipu Rimac koja je neproporcionalno zastupljena dok neke druge likove nismo čuli mjesecima.

Istovremeno, sličnu situaciju imamo i u vladajućoj koaliciji makar tu stvari nisu toliko očite, činjenica je da se na nižim razinama vode rovovske borbe oko toga tko će za početak završiti na izbornim listama. Najbolje je za to promatrati promjene na razinama pomoćnika ministara jer je tu u proteklom razdoblju bilo jako puno promjena, a jednako tako trebalo bi “upariti” neoubičajeno velike stranačke i medijske aktivnosti pojedinih dužnosnika (od ministara preko zamjenika i pomoćnika koji se u zadnje vrijeme guraju pred kamere i kada imaju i kada nemaju što za reći) s njihovom dosadašnjom anonimnošću. Neki sigurno žele i proizvesti “Picula” efekt, budući da ovoga puta imamo i preferencijalne liste pa će sigurno biti i soliranja tijekom kampanje u pokušaju da se preskoče kolege kako bi se dokazala relativna vrijednost za neki budući trenutak (ionako, veći dio stranačkog preslagivanja koje se događa sada se u biti ne odnosi na neposredne izbore, nego je to pozicioniranje za sve ono što dolazi nakon toga, od nezaobilaznih konvencija do svih izbora koji slijede poslije ovih). A kada smo već kod kadrova iz ministarskih kabineta, vrijedilo bi malo baciti pogled i na egzodus profesionalnog kadra koji vjerojatno pod pritiskom posljednje godine i očajničke potrebe da se povremeno progleda kroz prste pa ih je stoga potrebno zamijeniti provjerenim, vjernim iako možda i ne pretjerano bistrim stranačkim kadrovima.

Iz svog tog movinga, treba razabrati ljude koji će se u skorijem vremenu iskristalizirati kao uži tim oko vođa stranaka, a posljedično onda i kao ministri u nekoj budućoj vladi u slučaju da upravo ta opcija uspije pobijediti. Naravno, ljude kojima se okružujete i pozicionirate oko (bolje rečeno ispod) sebe, nisu isti ljudi koji bi bili idealni u slučaju da osvojite vlast, no politika se vodi korak po korak-

Misao dana:
The major problem—one of the major problems, for there are several—one of the many major problems with governing people is that of whom you get to do it; or rather of who manages to get people to let them do it to them.
To summarize: it is a well-known fact that those people who must want to rule people are, ipso facto, those least suited to do it.
To summarize the summary: anyone who is capable of getting themselves made President should on no account be allowed to do the job.

Leave a Reply

Your email address will not be published.