Ne volem

Ne pišem više na blogu, to privremeno stanje traje sada već godinama, ne pišem makar bih imao što za reći i napisati.

Temeljni razlog je to što ima puno toga što me muči, no teme se ponavljaju i jednostavno mi je glupo pisati iz dana u dan o istim problemima bez da mogu sretno i veselo prijaviti da se nešto pomaklo na bolje jer nije. I ne samo to, ne moramo se brinuti o nekim velikim ogromnim temama, nego i o malim jednostavnima; da stubište bude čisto ili da se ljudi parkiraju na parkirnim mjestima. Nije to pitanje OCDa, nego samo želje da živite u nekom uređenom društvu gdje se živi po nekim pravilima i gdje se problemi rješavaju kada se pojave.

U današnjem Jutranjem ima tekst na zadnjoj stranici od Tanje Torbarine (čije pisanje inače ne simpatiziram previše) u kojem ona uredno primjećuje isto što i ja, a to je da smo zaglibili u državi u kojoj nitko više ne želi donijeti nikakvu odluku ni o čemu. I to vrijedi na svim razinama, od kuće i doma pa do samih vrhova države. Obično sam znao govoriti kako je to pitanje indoktrinacije još iz prošlog sustava kada smo imali unutarnje i vanjske neprijatelje pa nam je oduvijek netko radio o glavi. Imali smo se koga paziti i onda to kreira neku razinu fokusa kojeg smo izgubili. Izgubili smo nekoga tko nam je lupao ritam i sada lutamo kao “guske u magli”™.

Ova država se pretvorila u deformiranu karikaturu. Promatram što se događa s pravosuđem u ovoj Zagrebačkoj trakavici i više apsolutno nije jasno tko tu koga radi budalom. Nemam ja problema s presumpcijom nedužnosti, no nije li nevjerojatno da smo iz stanja od prije pet-šest godina kada korupcija službeno nije postojala u ovim prostorima došli u situaciju u kojoj je gotovo sve o čemu govorimo neka vrsta korupcije (ili društvene nedogovornosti u najrazličitijim mogućim oblicima)? A istovremeno, sudovi, tužiteljstva i ustavni sud dopisuju se raznim pravnim bravurama. Ne morate biti pravnik da shvatite da tu nešto ne štima, da to nije više pitanje jedne osobe koju možda jesu a možda nisu ulovili u nekom nedjelu, nego je riječ o sukobu klanova koji ne biraju pretjerano sredstva da bi zaštitili svoj interes neovisno o tome radi li se o petnaest milijuna kuna, političkoj poziciji ili nećem trećem. Mislim da je valjda svima jasno da je naše pravosuđe jedan od epicentara našeg problema jer tu više nitko (ili gotovo nitko) ne može predvidjeti kako će neka situacija biti razriješena neovisno o dokazima koji se nalaze na stolu. Sama činjenica da smo počeli sve skupa promatrati na razini na kojoj promatramo i (valjda) sportske rezultate je poražavajuća. Da ne spominjem suce koji su postali medijske zvijezde ili one koji istrčavaju kada ih nitko nije zvao (a istrčavaju valjda zato jer misle da je bolje biti pod reflektorom nego u sjeni da ih tamo nešto ne ugrabi).
Ovo naše pravosuđe treba temeljito demontirati.

Tu je i politika, politika nečinjenja (lijepo piše u bibliji: mišlju, riječju, djelom i propustom), ovaj grijeh nečinjenja će nas sve skupa doći glave (što bi rekao moj prijatelj Aleksandar, ubije nas nečinjenje više nego propuh), ta logika da je bolje imati dugotrajne probleme umjesto usmjeriti se i riješiti problem danas i odmah prije nego što preraste u nešto veće je meni totalno nerazumljiva. Čak i mogu do neke mjere razumjeti ugodu odgađanja odluke, no to sve skupa ima smisla do neke mjere. Nema niti će biti velikih investicija (osim možda onih koji su jednostavno primorani raditi ovdje, ili pak onih kojima lov u mutnom odgovara), no zašto onda ne radimo tisuće malih, mjerljivih i konkretnih poteza; to su male, jeftine i rješive stvari no samo treba malo promoliti glavu i preispitati zašto se ovo radi baš tako a ne drugačije. Kužim ja i negativizam oporbe koji opet ima smisla do neke mjere, a mogu razumjeti i optimizam pozicije; no mi smo otišli u krajnosti koje ništa dobroga ne mogu donijeti. Ovo je godina izbora i trebati će izaći i odabrati ekipu koja će nam vrijeđati inteligenciju slijedeće četiri godine. Ok, promatramo Karamarka i ostatak HDZa (zamislite samo par likova popur Jandrokovića ili Šukera) i ove druge koji su se sakrili po mišjim rupama dok ne budu sigurni da im USKOK nije uspio ništa naći – ukratko to su likovi koji nam samom svojom pojavom, dijaboličnim razmišljanjem što je to uopće država, nacija i kome ona mora služiti i kako gotovo garantiraju Mađarski scenarij (ili Grčki, meni svejedno, oba – makar različita su jednako pogubna). Ili pak gledamo ovu sadašnju ekipu i pitam se (a fakat sam im sklon, ali doista jesam) kojeg dobra možemo očekivati od njih u slijedeće četiri godine ako u ove četiri nisu uspjeli napraviti ama baš ništa vrijedno spomena (čast malobrojnim izuzecima)? I nemojte sada lupati gluposti u Orahu, raznim Živim zidovima ili sličnim karikaturama, jer to nisu nikakve alternative. I sada ti budi pametan, iziđi na izbore i glasaj ZA nekoga, no čini mi se da polako ostajemo i bez ovih PROTIV kojih bi morali glasati (i to ne zato što je sve sada super, nego obrnuto), to nije više odabir između dva zla pa da odaberemo ono koje bolje poznajemo jer mislim da nema iznenađenja koja nam mogu priuštiti (možda u taktici, no sigurno ne u strategiji).
Treba nam nova i drugačija politika, s nekim novim ljudima i novim idejama – no prije svega nam trebaju ljudi s vizijom i to vizijom koja gleda u budućnost puno dalje od četiri godine.

Ili mediji, tek to je kaljuža. Pola je u predstečajnoj a druga polovica se pretvara da dobro stoji; i jedni i drugi umiru. Jedni su kao lijevi, drugi su kao desni, a treći su kao nezavisni i neprofitni (a u svojoj biti su zavisniji od bilo koga a profitniji od mnogih). A svi skupa su u biti nekritički glasnogovornici svojih degeneriranih opcija i ograničenog pogleda na svijet. Jedni optužuju druge za sve ono za što su i sami krivi. Još su najbolji oni koji guraju samo čistu poslovnu agendu, no kada vam se pojavi netko tko javno proklamira javni interes tek onda se trebate zabrinuti zašto vam upravo ovaj pogled serviraju na način na koji se servira. Mediji su svugdje skloni promatrati samo blještave teme i kreiranje afera je klasični modus operandi, no nekako si mislim valjda postoji i neka malo dublja misija i valjda bi i mediji morali povremeno žrtvovati malo kratkoročnog interesa za dugoročno preživljavanje. Previše ima nekritičkog pisanja koje nije utemeljeno niti u čemu i koje je dizajnirano da progura agendu koja se u tom trenutku čini zanimljivom ili oportunom; a ako činjenice ne odgovaraju agendi – tim gore po činjenice.Mediji su ti koji trebaju kreirati pozitivnu klimu i pronalaziti dobre primjere. Mi tonemo u autosugestiji vlastite propasti.

Misao dana:
The new ruler must determine all the injuries that he will need to inflict. He must inflict them once and for all.

2 Replies to “Ne volem”

  1. Činjenica je da blog postaje sve zanimljiviji. Netko s toliko iskustva u blogiranju bi trebao pisati, jer u neku ruku svi mi doprinosimo zajednici. Netko više netko manje, ali na neki određeni način donosimo. Ljudi se sve više okreću prema onome što ih zanima i to mogu dobiti na internetu, a sve manje prema nametnutim medijima i programu. Tako da pravo vrijeme bloga tek dolazi. Tako da Marko slova čekaju!!

Leave a Reply

Your email address will not be published.