O sindikatima, troškovima države i javnom/državnom sektoru

Imam nekoliko nepovezanih primjedbi koje bi možda trebalo staviti sve u jedan kontekst:

  • Sindikati u ovoj državi su krajnje razočarenje i u biti možemo biti sigurni da nećemo pogriješiti ako kažemo da su oni problem broj jedan ili broj dva ove države. Rekao bih nadalje da postoji elementarno nerazumijevanje koja je stvarna funkcija sindikata i pitanje je da li je funkcija sindikata da apsolutno i jedino propagira suludu i kontraproduktivnu logiku zapošljavanja svega i svakoga; da se panično zalaže za “radnička prava” koja nisu nužno radnička prava nego su možda i radničke privilegije? Da li je funkcija sindikata da brani svako radno mjesto do zadnje kapi krvi, ili su oni možda radi jedne-dvije šnicle u stanju zaklati cijelu kravu na isti način na koji naše “političke elite” masakriraju ovo krdo (iz sasvim drugih razloga) već godinama? Pojednostavljeno, ako imate organizaciju sa 100 ljudi a imate sredstava (aka. novaca) da pokrijete njih 90, da li je bolja logika otpustiti njih 10 ili možda pristati na smanjenje plaća? Ako smanjite plaće 10% i svedete se na masu koju ste imali s njih 100, da li je učinkovitost narasla ili se smanjila? Mimo toga, sindikati se kod nas godinama ponašaju kao politička sila i možda se možete ili ne morate složiti s Vesnom Pusić, no činjenica je da je cijela država prošla jednu ili dvije tranzicije u zadnjih dvadesetak godina a na vodećim pozicijama su isti sindikalni lideri. Možda i njima treba malo provjetravanja. Kako god bilo, smatram da smo se doveli u situaciju da smo taoci sindikata, a opće prihvaćena taktika je da se s teroristima ne pregovara.
  • Kaže jedan poznanik na facebooku da treba demontirati famu kako je naš državni sektor prevelik, te kao argument navodi dokument Instituta za javne financije. Kao i mnogi, čita samo dijelove za koje misli da idu u korist njegovoj tezi. Tim istim argumentima se vode i gore spomenuti sindikati, no nitko od njih ne govori o strukturi tih silnih službenika koja nije nužno najoptimalnija za državu našeg profila, veličine i potreba. Državni i javni aparat nisu niti smiju biti socijalna mjera (što se kod nas nažalost desilo) a kao dokaz možemo promotriti samo silne predmete po sudovima koji stoje i čekaju. Liste čekanja po bolnicama i općenito sva ona čekanja koja manje ili više bole. Možda, moja je originalna ideja, kada bi ta struktura bila malo drugačija, tada bi protočnost svih tih silnih “predmeta” kako to birokrati vole reći bila daleko bolja i efikasnija, pa bi onda i neki problemi iz “realnog” sektora bili manji. Ovako, slabe nam koristi od anemičnog državnog aparata.
  • I da se pozabavimo troškovima države; državni proračun služi zato da plati neke javne službe (policiju, školstvo i slično), no ono što on također radi je i da redistribuira ogromnu količinu novaca; uzima jednima da bi dao drugima. Primjerice, imamo poticaje za poljoprivrednike, imamo mirovine stečene po posebnim pravima, imamo socijalne naknade ugroženima ili one poticaje koje dijeli ministarstvo malog poduzetništva. Ne kažem da treba sve ovo ukinuti (jer smatram da se država mora pobrinuti za slabe a i da svi moraju imati jednaku šansu), no te silne novce netko mora prikupiti, netko to mora kontrolirati (prikupljanje), netko mora odlučivati kome se to isplaćuje, netko drugi mora prikupljati zahtjeve, raditi obračune, plaćati, kontrolirati da je svima sve isplaćeno kako treba i da nema zloupotreba; da ne kažem da moramo imati i ljude koji izdaju kojekakve potvrde, sudove koji procesiraju zloupotrebe i koješta drugoga. Ukratko, možda (samo možda), kada bi neke od tih redistribucija pojednostavili ili ukinuli, tada bi to imalo neki kaskadni efekt i možda bi nam trebalo manje ljudi u tim segmentima a onda bi te kune mogli uložiti u više liječnika ili bi suci bili malo slobodniji da se bave doista bitnim stvarima. Osim toga, nije trošak zaposlenog samo njegova plaća; njega morate i grijati i hladiti, morate plaćati prostor u kojem se nalazi (neovisno o tome da li je u vlasništvu države ili ne on svejedno košta), tim ljudima treba upravljati, raditi evaluacije, promatrati, upućivati, školovati… Oni moraju sjediti za nekim stolom, imati odgovarajući stolac, kada je mrak morate im upaliti svjetlo, dati olovku i papira, računalo… Radnik košta barem 50% povrh plaće koju mu isplaćujete.
  • I još malo o outsourcingu; velika je borba oko toga da se outsourcing ne smije desiti. Argumenti se razbacuju šakom i kapom a uvjerljivo najluđu argumentaciju koja po meni apsolutno zaslužuje da se upiše u anale novinarstva skupa s onim intervjuom o biku, rogovima i Anti Todoriću je ovaj. Naime, ako je taj cijeli uslužni dio javne uprave toliko savršen i učinkovit, predlažem nešto što je predložio neimenovani ministar rekavši da bi odmah trebali zaposliti barem 20.000 ljudi na takve poslove i onda da država krene nastupati na tržištu i nuditi svoje usluge koje su očito konkurentne. A da je to doista tako, odmah možemo pogledati na primjeru željeznica. Ok, možda željeznice nisu najbolji primjer ali sigurno negdje ima neki bolji pa ako ga imate dojavite.

U zemlji u kojoj se sindikati bave politikom, politika sindikalnim temama, u kojima nismo u stanju izračunati što nas koliko košta i da li nam uopće treba. U zemlji u kojoj velika većina želi održati status quo, u kojoj smo generirali stotine tisuća ljudi koji dobijaju neku pomoć ili subvenciju, u kojoj imamo hiperprodukciju zakona i inflaciju zdravog razuma – u takvoj državi teško da će u skorijem času biti bolje.

Misao dana:
I am free, no matter what rules surround me. If I find them tolerable, I tolerate them; if I find them too obnoxious, I break them. I am free because I know that I alone am morally responsible for everything I do.