August 2012 Archives

Teško je govoriti o budućnosti hrvatske IT industrije, jer najprije treba precizirati govorimo li o industriji, a potom i govorimo li baš o informatičkoj industriji (IT) ili o informatičkoj i komunikacijskoj industriji (ICT), što je širi pojam. Iako, u današnje doba interneta i povezanosti svega i svačega na najrazličitije načine, pitanje je može li se IT uopće razdvojiti od ICT-ja.

Jedna od prvih karakteristika hrvatskog IT-ja je u tome što je riječ o poprilično novoj grani industrije pa stoga u prelasku iz jednog u drugo društveno uređenje nismo sa sobom donijeli velike IT mastodonte – ekvivalente brodogradilišta, koji bi trajno narušili odnose u struci. Ono malo tvrtki što je postojalo vrlo je brzo eliminirano s tržišta (Ivasim, Velebit), dok su ostale redom uspješno privatizirane pa ako nešto možemo reći za hrvatski IT, to je da je oduvijek bio visoko kompetitivan.

Box moveri i integratori

Druga je temeljna karakteristika hrvatskog IT-ja činjenica da smo godinama (a ni danas nismo daleko) pod IT industrijom podrazumijevali i one tvrtke koje se bave prodajom računalnog hardvera, što je totalno krivo na jednaki način kao kad bismo dućane koji prodaju kuhinjsku opremu smatrali restoranima.

Promotri li se malo bolje razvojni put primjerice MSAN-a, koji je oduvijek bio vezan uz IT, danas je sasvim jasno kako se ta kompanija iz dobavljača IT industrije pretvorila u poprilično velikog logističara u kojem je prodaja računala i pripadajuće opreme samo dio ukupnog asortimana. Istodobno, sav onaj doista inteligentni dio IT-ja preselio se u tvrtku kćer King ICT.

Promatramo li pak stanje u kojem se hrvatski IT nalazi, nije osobito teško zaključiti da se industrija podijelila na logističare koji preprodaju kutije pune čipova (glasovite box movere) i sistemske integratore.

Prva je iznimno kompetitivna i u njoj (uglavnom) vladaju trgovačke marže jednoznamenkastih postotaka u okolini koja je iznimno osjetljiva na kretanje tečaja dolara (što je obračunski tečaj u zemljama koje proizvode sve te proizvode), odnosno u polju u kojem bilo kojem komadu elektronike zbog nezadrživog napretka tehnologije vrijednost pada od jedan do dva posto tjedno, neovisno o tome je li zapakiran na skladištu ili na vašem stolu.

Prodavati danas računala i računalne komponente nije uopće jednostavan ni zabavan posao nigdje, a osobito ne u Hrvatskoj.

Cijene standardnih IT komponenti jednake su usred Zagreba kao i bilo gdje u svijetu, no prodavači svoje margine popravljaju na egzotičnim komadima opreme koji bez problema mogu biti i do nekoliko puta skuplji nego što su to u inozemstvu. Tko ne vjeruje, neka pokuša kupiti glavu za bilo koji ink jet pisač, bateriju za notebook ili neki imalo egzotičniji komad mrežne opreme.

Pokemonska logika

Moja je pretpostavka da će ulaskom Hrvatske u EU ovaj logistički segment IT industrije doživjeti žestok udarac i da nas očekuje raspad lokalnog lanca nabave (uz izuzetak nekolicine većih dobavljača), jer će odjednom svi moći legalno, bezbolno i uz minimalne marže i troškove poštarine početi koristiti usluge Amazona i sličnih trgovačkih lanaca.

Ulaskom u EU pozicija mnogih uvoznika također će biti značajno ugrožena iz jednostavnog razloga što njihova pozicija posrednika postaje besmislena na tržištu s 500 milijuna stanovnika ako se nisu uspjeli ovih godina transformirati u logističku kompaniju koja opslužuje veće (čitaj regionalno) zemljopisno područje. Mnogi će tek sljedeće godine shvatiti koliko je carinska rampa štitila domaću ekonomiju.

Posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je izrastao i relativno solidan broj sistemskih integratora i tvrtki koje same razvijaju razna rješenja.

Primjerice Combis, koji se razvio u jednog od najvećih, a prije nekoliko godina kupio ga je Hrvatski telekom, dok je jedan od najbrže rastućih integratora tvrtka koja je nastala u okrilju Agrokora.

Teško je pretpostaviti koliko takve tvrtke mogu biti dugoročno uspješne ako se na tržištu koje se iz dana u dan mijenja oslanjaju na jednog jedinog kupca (matičnu kompaniju), odnosno koliko je mudra pokemonska logika Agrokora (moram ih imati sve) da jednostavno kupuje sve one djelatnosti koje se pojavljuju koncernu kao dobavljači.

Može se pretpostaviti da će se i te dvije tvrtke u nekom srednjem roku pretvoriti u privatne ekvivalente Fine i APIS IT-ja, koji su nominalno nositelji državne IT infrastrukture, dok su istodobno ostali zarobljeni u mentalnim modelima prošloga stoljeća (pritom ne mislim na devedesete godine) i koji svoju egzistenciju ne baziraju na inovativnim rješenjima i dodanoj vrijednosti svojim kupcima i korisnicima, nego na administrativnom monopolu koji im je povjerio vlasnik.

Fragmentiran sustav

I tu negdje u ovoj priči dolazimo do države koja je pojedinačno najveći potrošač IT usluga u Hrvatskoj. Čak i letimičan pogled na stanje državnog IT-ja odaje nekoliko temeljnih karakteristika.

Prva od njih bila bi da je više nego očigledno kako je cijeli sustav iznimno fragmentiran. Od gotovo 4500 razno-raznih javnih tijela (nacionalnih, regionalnih, lokalnih) posjedujemo gotovo jednako toliko različitih informatičkih odjela i informatičara koji u njima navodno rade.

Država sama jedva da posjeduje bilo kakve e-usluge, a one koje postoje su (vrlo pristojno rečeno) rudimentarne, dok su neke doslovce hendikepirane. Hrvatska nema IT politiku niti je ona ikada postojala u bilo kakvom koherentnom obliku, a nekadašnji Ured e-Hrvatske koji je nedavno pokrenuo teletekst kanal (!?) na digitalnom TV-u je prilikom promjene vlasti iz Vladinog ureda degradiran u Ministarstvo uprave.

Situacija, ukratko, nikako nije dobra i budućnost nikako ne može biti ružičasta. To je naravno jako loše, jer u krizi u kojoj se nalazimo cijela država mora pronaći svoje mjesto pod globalnim suncem i prvi korak koji treba učiniti je povećati učinkovitost ne samo države nego svih razina, uključivo i privatnog sektora. Nema, ali doslovce nema drugoga načina da to postignemo nego masovnom i smislenom informatizacijom svih proizvodnih procesa i tu je uloga IT industrije ključna, jer je ona ta koja mora pokazati koja su rješenja inovativna, koja će donijeti najveće uštede (u novcu i utrošenom vremenu) i koja ta rješenja mora implementirati na nižim razinama.

U europskoj 2012. godini jednostavno nije dopušteno da bilo koji dio administracije ili privatnog biznisa računalnu infrastrukturu promatra kao skupinu umreženih i skupocjenih pisaćih strojeva.

Rješavanje tuđih problema

I na kraju, da bismo ipak završili u pozitivnom tonu, tko ima priliku družiti se i razgovarati s hrvatskim informatičarima i pritom zaviri u njihove linkedin profile, vidjet će da postoji cijeli niz (i to vrlo impresivan niz) hrvatskih informatičara koji već danas zauzimaju neka od vodećih mjesta u svjetskoj IT industriji.

Nadalje, postoje tvrtke usred Hrvatske koje su golemi, iako vrlo tihi, izvoznici softverskih rješenja širom svijeta, neke od najvećih svjetskih kompanija na dnevnoj bazi koriste usluge hrvatskih informatičara, a da ne kažemo da su i neke od multinacionalnih kompanija izabrale upravo Hrvatsku kao svoj centar razvoja iz kojeg naši konzultanti putuju širom svijeta i rješavaju (tuđe, jer smo valjda prepametni za svoje) probleme.

Budućnost hrvatske informatičke industrije nije ograničena ljudima ili znanjem, nego isključivo vizijom onih koji tom industrijom upravljaju, odnosno onih koji te usluge kupuju. Nažalost, vizija je nešto s čime smo oduvijek i u svim poljima bili deficitarni.

p.s. ovo je tekst kojeg sam napisao za magazin Banka, objavljen je i na njihovim stranicama na ovom linku.

Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

Misao dana:
Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?