Decentralizacija novca i centralizacija države?

Ponekad se možete iznenaditi s podacima koji bi naočigled morali biti svima poznati. Na primjer, jeste li znali da u Hrvatskoj o državnom proračunu ovisi otprilike 340-350.000 ljudi, od njih ukupno milijun i četiri stotine tisuća koje mogu reći da imaju radno mjesto. Postoje tu razna nagađanja i ako pitate Vladu, oni će se zaklinjati u daleko manje brojke u koje nisu sigurni, jer Ministarstvo uprave kojem bi temeljni zadatak morao biti da zna gdje sve ima svojih zaposlenih nije uspjelo prebrojiti sve te silne državne službenike makar su u prebrojavanje do sada uložili više od 30 milijuna kuna i to u posljednjih godinu dana. Istraga je dakle u tijeku.

Mene danas zanima manjina od 35.000 ljudi koja je zaposlena u hrvatskim općinama, gradovima i županijama. Da li ste znali da u Hrvatskoj postoji  429 općina, 127 gradova, 20 županija i grad Zagreb koji je slučaj za sebe. To je ukupno 577 tijela lokalne uprave i samouprave a u svakom od njih radi, u prosjeku oko 600 ljudi 60 ljudi. Dobro ste pročitali, i ja sam provjerio kalkulaciju dvaput.

Nakon raspada bivše nam države u Hrvatskoj je bilo oko stotinjak općina i gradova i fragmentacija državnog teritorija nastala je dobrim dijelom kao podjela političkog plijena manjim feudalcima. Tako smo došli do impresivnih 429 općina, makar i daleko države nemaju toliko lokalnih jedinica, ili pak 127 gradova unatoč tome što jedan dio njih nema niti raskršće i semafor kao donji minimum da bi ih tako mogli nazvati. Jedan solidni dio tih jedinica nije ni samoodrživ, pa postoji državni fond za izravnanje iz kojega se uzima bogatima a daje siromašnima, što je na nekoj razini prihvatljivo, no temeljni problem je kvaliteta i razina usluga koja se u tim lokalnim jedinicama dobijaju. Jedinice lokalne samouprave ovisno o razini o kojoj govorimo zadužene su za primarnu zdrastvenu zaštitu, za škole te za cijeli niz mišljenja i dozvola. Kako mnoge nisu u stanju zaraditi da se same pokriju, tako smo u posljednjih dvadeset godina dobili jedan dio nameta, onih glasovitih „parafiskalnih“ koji uglavnom služe za popunjavanje proračuna, a koji su u tih dvadesetak godina počeli živjeti svojim životima i kreiraju mnogobrojne probleme.

Lokalna uprava i samouprava je nadalje mjesto na koji se pospremaju partijski vojnici kako bi ih se zbrinulo (i njih i njihove obitelji) i kako bi ih se oslobodilo drugih obveza da bi mogli obavljati stranački posao. Također, u času kada imate situaciju da bi nekome dali veću plaću, tada se uobičajeno pribjegava metodama proglašenja neke osobe načelnikom ili pročelnikom (makar za to nema stvarnog uporišta u količini posla), a da bi netko mogao postati takav dužnosnik na lokanoj razini, osim kabineta neminovno s njime stiže i tajnica, te minimalno jedna osoba koja doista nešto i radi u njegovome odjelu, a kada smo već kod toga onda ni automobil i vozač nisu daleko. Lokalna uprava je nadalje podložna korupciji kao i sve ostale razine vlasti, no u lokalnoj upravi se govori o daleko manjim brojevima pa još uvijek nismo imali kvalitetnu intervenciju USKOKa na lokalnim razinama (osim možda ovih posljednjih događanja u slavonskom sibinju ili Varaždinu). No ono što je bizarno, je da smo postupkom fragmentiranja državnog teritorija i decentralizacije uspjeli doći do situacije gdje jedan službenik minijaturne općine kojem je silom prilika upala sjekira u med, ima moć zaustaviti stotine milijuna kuna ili eura investicija. Ako ne vjerujete, pogledajte što se događalo s IKEA-om ili pogledajte neke svjetlije primjere kako se i u okviru postojećih uvjeta može voditi uspješna općina poput Svete Nedjelje.

Problem, ako on postoji, je u tome što je naša država puno previše decentralizirana i ne samo da nas to košta ogromne količine novaca (jer ipak, treba isplatiti plaće za 35.000 ljudi), nego je poslovanje i normalno obavljanje funkcija države, a koje dijelom obavljaju te malene općine i nepotrebni gradovi dovedeno do granice izdržljivosti, u kojem nitko, osim onih koji baš moraju, ne želi investirati u takva područja neovisno o tome da li se radi o mitu i korupciji gdje treba namiriti svakog referenta u lancu, ili se jednostavno radi o nekompetenciji ljudi koji obavljaju te poslove ili pak čistoj stranačkoj podobnosti da bi dobili dozvolu za neki posao.

I sada, ako se složite sa svime što gore piše, donekle je nejasno zašto naši političari uporno govore o decentralizaciji države ako je fragmentacija koju smo postigli odavno postala neproduktivna? No kada analizirate što su oni točno rekli, shvatiti ćete da njima nije problem broj općina (jer oni u njima ionako ne rade) nego u količini novca koja se slijeva u blagajne njihovih stanačkih pulena.

Pravo rješenje koje bi omogućilo da država doista profunkcionira bi morao biti hibrid oba problema. S jedne strane treba drastično smanjiti broj lokalnih jedinica i sasvim je sigurno da će mnogi u tom postupku ostati bez posla jer je država jednostavno preskupa da bi je više mogli izdržavati. A s druge strane trebamo omogućiti da se više novaca slijeva u lokalne proračune (one koj su ostali).

p.s. ovo je moja šezdeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. listopada 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Praćenje financiranja političkih stranaka i kandidata

Bio sam jutros na nečemu što je bila kombinacija predstavljanje web aplikacije koju je APIS IT izradio za potrebe državnog izbornog povjerenstva a čija je funkcija nadzor nad financiranjem i trošenjem sredstava u izbornoj kampanji a sve skupa temeljem novog zakona o financiranju izborne promidžbe i koječega drugoga.

Poanta aplikacije je u biti plemenita i služi zato da bi se u aplikaciju unosili podaci koje bi potom DIP mogao lagano pregledavati i provjeravati da li stranke i kandidati posluju sukladno zakonu, no nekako mi se čini da je u praksi sustav dizajniran samo s DIPom na pameti bez osobite podrške onima koji podatke moraju puniti u aplikaciju.

APIS IT je zanimljiva kompanija koja je (ako me sjećanje ne vara, a previše sam lijen da provjeravam), 50% u vlasništvu grada Zagreba a druga polovica u vlasništvu RH. Kad dođete do njihove zgrade zapuhne vas takav zadah kraja sedamdesetih i osamdesetih godina kojeg može pružiti samo izvorna socrealistička arhitektura koju je danas već donekle teško naći. Mimo donekle jedinstvene arhitekture interijera, APIS IT je institucija koja se brine za IT potrebe ove države i oni su vjerojatno vlasnici i oni koji održavaju državne data centre (ne sve ali sasvim sigurno neke bitnije), i po svojoj funkciji su donekle slični FINA-i s time što paze da budu low_profile. Meni osobno su izletili u radar u času kada je Milan Bandić počeo adresirati ljude po tome da li su invalidi ili nisu, da li su obrtnici ili nisu i po sličnim kriterijima, a što su podaci koje njegova kampanja nikako nije smjela imati ali ako ih je odnekle dobila to je bio upravo APIS IT (za što po mojim saznanjima do danas nitko nije odgovarao).

Anyway, aplikacija je dizajnirana da radi na internet exploreru 6 ili većem jer po riječima voditelja projekta “99% korisnika u Hrvatskoj koristi Internet explorer” (tom rečenicom se odmah sam diskvalificirao iz daljnje rasprave).

Ono što je dalje zanimljivo je da je korištenje aplikacije “opcionalno” dakle nije propisano Zakonom, no međutim zbog potrebe DIPa za dnevnim uvidom u financijske podatke stranaka i kandidata oni “očekuju” da je koristite (ove dvije tvrdnje su malo u kontradikciji no to se ne smatra osobitom problemom). Nadalje, krajnji rezultat tih aplikacija su pravilnikom propisani izvještaji koji se iz aplikacije printaju i potom potpisuju i pečatiraju i šalju DIP-u (što je pomalo redundantno i ekipa iz DIPa i APISa ne vidi neku pretjeranu ironiju o tome), a same PDFove po riječima voditelja projekta nije moguće digitalno potpisati (u čemu je totalno u krivu jer ja zakon o elektroničkom potpisu poznat, važeći i institucije su obvezne preuzeti takav dokument ako ga dobiju; to što ne znaju ili ne mogu provjeriti potpis je sasvim drugi par rukava).

Tijekom prezentacije i diskusije pojavilo se nekoliko situacija (daleko više nego što mislim da je pristojno priznati) koje nisu predviđene aplikacijom iz čega su se pokazale slabosti, besmislenosti i u biti neprovedivost pojedinih točaka zakona o financiranju izborne promidžbe, a više je nego očito kako su web aplikaciju izradili inženjeri i birokrati bez čak i minimalnog uvida u stvarno ponašanje korisnika i “situaciju na terenu”.

Kako god bilo, nužno je pohvaliti napor DIP-a u razvoju ovakve aplikacije (premda bi bilo interesantno čuti koliko je ona koštala) i vjerujem da će slijedeća verzija biti daleko bolja, no isto tako treba kritizirati očigledni nedostatak pripreme a osobito nedostatak komunikacije s krajnjim korisnicima u fazi dizajniranja same aplikacije.

Očekujem da će se o ovome još puno pisati u novinama u slijedećem razdoblju kao velikom problemu, pa čisto da dam 3+ za ideju i trud, te nategnutu dvojku za izvedbu.

Izbori 2011

Promatrao sam prije nekoliko dana diskusiju koja se razvila ispod dnevnika Roberta Hirca, gdje je najjednostavnije rečeno bio izvrgnut poprilično žestokoj kritici a njegov dnevnik, od naslova pa na dalje proglašen je teškom demagogijom. Bacite pogled i provjerite sami.

Zanimljiva mi je ta situacija u kojoj se bilo što predloženo ne smatra dobrim ili točnim. Kako je to moguće da ima toliko toga što prepoznajemo da ne valjda a istovremeno nismo u stanju prepoznati i pohvaliti barem neke stvari koje valjaju i imaju smisla? Čisto statistički gledano, vjerojatnost je da u programu i Kukuriku-a i HDZ-a mora biti nešto što je dobro i originalno? U času kada su programi HDZa i Kukurikua izišli van, uzeo sam si truda i kaznio se čitanjem tog teksta. Ukratko, malo toga pametnoga ima unutra osim velikih i opširnih referenci na ono što je bilo i relativno neodređene reference na ono što bi trebali imati u budućnosti. Ja pak mislim da je situacija u biti vrlo jednostavna i da se može riješiti na poprilično jednostavan način i evo tu nekoliko temeljnih ideja koje mislim da bi trebalo provesti, neke od njih su kratkotrajne, neke dugotrajne, neke možda i utopijske:

  • Kao prvo, ono što očajnički moramo riješiti je pitanje izbora, no rješenje toga je pitanje za srednji rok i kao preduvjet morate biti na vlasti. Problem s promjenom izbornog sustava je uglavnom u tome što bi oni koji glasaju za promjene morali biti svjesni promjena koje će to donijeti njima samima i te promjene neće naići na odobravanje samom činjenicom da je riječ o promjenama. Ono što treba učiniti je riješiti pitanje biračkih popisa koji možda i nisu toliko bitni za nacionalne izbore ali su kritični za lokalne. Obzirom da su naši birački popisi krajnje kompromitirani, ono što bi trebalo učiniti je napraviti ih iznova pa makar to značilo da krenemo s registracijom birača od nule. Druga promjena u izbornom zakonu bi morale biti izborne liste koje bi morale biti u cijelosti ili barem djelomično otvorene – to znači da možete birati pojedinca a ne stranku. Ovo je ključno iz dva razloga; prvi je taj da birači sami odlučuju i ocjenjuju rad pojedinih zastupnika, a drugo je zato da napokon dođemo do situacije u kojoj će građanin znati tko je “njegov” zastupnik u Saboru. Problem s ovim promjenama je taj što on dugoročno mijenja odnose u samim strankama na uštrb stranačkog vodstva i strukture (dakle nju slabi), a jača snagu pojedinaca – što znači da je to potez koji bi utjecao prvenstveno na one koji danas kroje politiku.
  • Drugi i u biti krucijalni problem je daleko preskupa država. Ono što se desilo u posljednjih dvadeset godina je da je praktički svatko od nas uz donekle rijetke izuzetke dobija neku vrstu subvencije. Imamo tako 1.2 milijuna umirovljenika, oko 350.000 ljudi koji na ovaj ili onaj način direktno dobijaju plaću i, te na trošak državnog proračuna. Isto tako je činjenica da nam država u svojoj ukupnosti bilježi ogromni pad no taj pad do sada i dalje nije dotakao državnu upravu i one koji koji dobijaju državne subvencije. To dakle znači da su nužni tzv. “bolni rezovi”, a to znači da će dio ljudi iz državne uprave dobiti otkaze, to znači da će standard umirovljenika i svih onih koji dobijaju subvencije (ma kako se one zvale) morati pasti. Država mora postati jeftinija i država jednostavno ne smije biti mehanizam za preraspodjelu bogatstva iz jednostavnog razloga što je trošak te redistribucije prevelik, a efikasnost loša (što ne znači da se država ne smije brinuti za najslabije).
  • Treći problem su naši porezi koji su preveliki. Na poreze je najbolje gledati kao spojene posude ili možda još bolje na jezera u nizu. Prvi i najveći prihod države u hrvatskoj je Porez na dodanu vrijednosti što je donekle ok jer on obuhvaća ama baš svakog građanina i pravnu osobu u Hrvatskoj. U tim pravnim osobama rade ljudi koji ostvaruju dohodak i na taj dohodak plaćaju porez. Ako je trošak države velik, ako ima previše umirovljenika, ako ima premalo obveznika plaćanja doprinosa za zdravstvo (koji je ionako vrsta poreza) tada je trošak rada velik. Ako našu proizvodnju i usluge opteretimo velikom porezima taj se trošak mora preliti na kranji trošak proizvoda što ga onda čini nekonkurentnim. Ako je primjerice PDV veći, on na jednaki način opterećuje primjerice cijenu jedne čokolade, no ako je trošak rada velik, on opterećuje samo trošak domaće čokolade a ne i strane. Nakon dohotka imate “jezero” poreza na dobit, dakle onog poreza koji opterećuje uspjeh tvrtke, dakle razliku između prihoda i troškova. Tu dobit tvrtka može iskoristiti ili za daljnje investicije, širenje posla, nove strojeve ili nove zaposlene ili ih jednostavno može isplatiti vlasniku. I posljednje jezero bi bio porez na kapitalnu dobit koji kod nas uopće ne postoji. Ne bi li bilo bolje da umanjimo porez na dobit (koji kao posljedicu ima i smanjeno izbjegavanje poreza) a s tom razlikom opteretimo isplate dobiti vlasnicima kapitala koji u ovome času nikako nisu oporezovani?.

Ove tri točke bave se time da nas predstavljaju političari koje doista želimo, da ne trošimo više nego što imamo (pa koliko god bolno to bilo) te da privatnoj inicijativi otvorimo prostor da stvara nove vrijednosti te da bude konkurentna u svijetu, jer bez toga nema ničega. Ima tu još toga što bi se moralo dodati, primjerice pitanje pravosuđa i kompetentne uprave ili otvorenost i transparentnost javne uprave, no moje je mišljenje da to mora izvirati iz ove tri točke po definiciji te da ih ne treba nužno gurati u posebnu stavku. Moramo imati zakone i pravosuđe koje te zakone provodi a koje će jasno pokazati kako je rizik od kazne veći od potencijalne dobiti, a zakoni prema svima moraju biti jednako primjenjivi i bez zadrške.

I sada, na kraju, ako se složimo da su gornje tri stepenice kritični parametri za uspjeh države kao cjeline, dolazimo do zaključka kako se sve tri točke u svojoj biti bave temeljnim vrijednostima koje su u posljednjih dvadesetak godina totalno nestale ili su zloupotrijebljene do razine neprepoznatljivosti, pa stoga kada se i pojavi netko tko je identificirao problem i ponovno pokuša objasniti kako treba krenuti od samih temelja, bude proglašen demagogom, a popis akcija neiskrenim popisom dobrih želja.

Svi smo voljni kritizirati ponuđeno ali nismo voljno pokazati koja su to “prava rješenja”, eventualno obećajemo da ćemo ih pozdraviti kada ih vidimo. Mislim da se to mora promijeniti.

Misao dana:
A government big enough to give you everything you want is a government big enough to take from you everything you have.

p.s. samo da objasnim situaciju s Večernjim i kolumnama; prošloga tjedna sam napisao kolumnu koja nije izašla u subotu zbog kombinacije faktora od kojih najmanje jedan uključuje blackberry outage i činjenicu da sam u kritičnom trenutku ostao bez baterije na telefonu, da mailovi nisu radili i da se nisam mogao javiti jer sam se nalazio na primanju u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova; očekujem da će od slijedeće subote niz kolumni biti nastavljen