Kakve političare želimo?

Prije nekoliko mjeseci bio sam sudionik jednog okruglog stola gdje se diskutiralo o svemu i svačemu (uglavnom digitalnom) i jedan od sugovornika je ustvrdio u jedonm trenutku kako on točno zna kakvu web stranicu želi za svoju organizaciju te kako je tri mjeseca proveo objašnjavajući dizajnerima i programerima što mu treba. Moje protupitanje je bilo da li dotični doista zna što želi, jer ako mora tri mjeseca objašnjavati što želi postići možda i nije toliko siguran što je krajnji cilj. Moja slijedeća tvrdnja na istu tu temu kaže da možda dizajneri i programeri nisu smjeli isporučiti web stranicu koju je naručitelj tri mjeseca opisivao nego je jednostavno trebalo isporučiti web stranicu koja je naručitelju potrebna. Dakle vrijedi razlikovati što netko želi u odnosu na ono što njemu treba.

Slična situacija je i s politikom i političarima, naime puno toga što bi mi htjeli od naših političara ne samo da je u cijelosti pogrešno nego nam uopće ne treba, dok ljudi i rješenja koja oni sa sobom donose a koja nam trebaju vrlo često budu totalno ignorirana, a još ćešće ih uopće niti ne prepoznamo unatoč tome što su nam ponuđena.

Ako promatrate primjericu ekipu na vlasti, činjenica je (koja bi se zasigurno mogla i znanstveno dokazati i prebrojati) kako ono čime se oni bave i što rade nema puno veze s vladanjem a kamoli služenjem. Naša politička elita svoje dragocjeno vrijeme (a u biti to je naše dragocjeno vrijeme jer ih plaćamo iz vlastitih džepova) troši na besmislena jurcanja po domovini, a izjave koje pritom daju vrijeđaju inteligenciju skoro pa svakoga. Primjerice, podsjetite se epiteta koje je premijerka zaslužila prije nekoliko dana u Metkoviću? Da li je to govor i izričaj koji je prihvatljiv i što je dotični lokalni političar mislio kada je izgovarao te beskrajno mudre rečenice. Da li je to njegov intelektualni maksimum? Zašto se Jadranka nije uvrijedila na takvu karakterizaciju, te uostalom postoji li bilo tko tko vjeruje da postoje birači kojima godi takav način ophođenja i komunikacije i koji će temeljem tog performansa (jer kako bi to drugačije nazvali) doista odlučiti dati glas jednoj ili drugoj opciji? Kako to dvoje ljudi doživljava javnost kojom stjecajem okolnosti upravljaju ako misle da su takve rečenice primjerene? I na kraju, da li su to ljudi koje želimo imati na takvim pozicijama da upravljaju nekim zemljopisnim teritorijem i donose odluke koje se na ovaj ili onaj način reflektiraju na naše svakodnevne živote. Vjerujete li da osoba koja dopusti da ju bilo tko u jednom forumu koji bi po prirodi morao biti ozbiljan nazove „princezom“ ima nužni doticaj sa stvarnošću koji je potreban da bi uopće prepoznala probleme koji muče ove ljude na dnu piramide?

Istovremeno, imamo nekolicinu političara ili onih koji bi to htjeli postati, ili još bolje onih koji govore o pravim problemima društva i kojima bi morali u nekome času dati nešto prostora, no njih tretiramo kao lokalne zabavljače koji, eto, ponekad govore mudro ali nismo im spremni dati onaj glas koji je potreban da stignu na poziciju na kojoj ih jako trebamo. Iz čega proizlazi ta silna potreba da s jedne strane glasamo za ljude koji nas uporno vrijeđaju s vrha, dok istovremeno ne želimo da talente, kojih nesumnjivo ima, dobiju svojih pet minuta i šansu da pokušaju ispraviti greške koja je ova politička elita uporno gomilala posljednjih dvadesetak godina? Zašto takvim likovima nikada ne bi dopustili da uređuju odnose u našim obiteljima ili tvrtkama u kojima radimo, ali im dopuštamo da upravljaju državom u kojom živimo?

Ne bi li bilo mudrije da slijedećih nekoliko mjeseci provedemo proučavajući kandidate i ideje, te napokon, za promjenu, odlučimo glasati za političare kakvi nam trebaju, a ne za političare kakve žeimo, pa koliko god teško bilo napraviti takav odabir i odluku?

p.s. ovo je moja šezdeset i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 27. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Politicians are people who, when they see light at the end of the tunnel, go out and buy some more tunnel.

7 Replies to “Kakve političare želimo?”

  1. da ljudi žele razmišljati, ne bi glasovali po inerciji. njima je lakše zaokružiti opciju koja im obećaje brda i doline, mada u podsvjesti znaju da je to neodgovorno. na stranu da je ovo isključivo problem u Hrvatskoj, Ameri bez problema svakih par godina daju vlast republikancima…

  2. “možda dizajneri i programeri nisu smjeli isporučiti web stranicu koju je naručitelj tri mjeseca opisivao nego je jednostavno trebalo isporučiti web stranicu koja je naručitelju potrebna. Dakle vrijedi razlikovati što netko želi u odnosu na ono što njemu treba.”
    U potpunosti se ne slažem sa navedenom tvrdnjom. Pružatelj usluge ne diktira klijentu što će mu isporučiti. Može dati na uvid ograničenja i najbolje prakse, ali na kraju onaj tko plaća odlučuje što želi i što će dobiti.

    1. vidiš, zanimljiva obzervacija i stav

      ja sam oduvijek odbio sudjelovati u projektima u kojima klijent i ja imamo različita mjerila uspjeha, smatram da je neprihvatljivo da odradim i naplatim posao za kojeg vjerujem da je u konačnici štetan i za klijenta a samim time i za mene; nisam voljan trgovati reputaciju za novac, pa ma koliko god reputacije bilo malo i koliko god to zvučalo kao demagoški stav

      (to se ne događa često, ali se događalo)

  3. Postoji razlika između “odbiti sudjelovati” i “isporučiti nešto mimo specifikacije onoga tko naručuje i plaća”.

    1. kao što sam napisao, ne želim sudjelovati u bilo kojoj priči koja je po mojem mišljenju pogrešna i štetna, pa neovisno o tome da li je to klijent spreman platiti ili ne

  4. Marko :
    kao što sam napisao, ne želim sudjelovati u bilo kojoj priči koja je po mojem mišljenju pogrešna i štetna, pa neovisno o tome da li je to klijent spreman platiti ili ne

    S tim se apsolutno slažem. Ali u tekstu si napisao “možda dizajneri i programeri nisu smjeli isporučiti web stranicu koju je naručitelj tri mjeseca opisivao nego je jednostavno trebalo isporučiti web stranicu koja je naručitelju potrebna”. S tim se ne slažem. Ako se nešto preuzme, radi se kako traži naručitelj (a ne kako mi mislimo da bi trebalo, ali u to nismo uvjerili naručitelja). Ili se, kako sad zagovaraš (a ja se s tim slažem) odustane od posla jer se ne želi raditi ofrlje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.