Birački popisi

Negdje tamo prije pet šest godina i nakon svega što mi se dogodilo u privatnom businessu bio sam odlučio bi bilo dobro spriječiti da se bilo što slično desi nekome drugome. Naravno, mogao sam svoju frustraciju i bijes iskaliti na neposrednim izvršiteljima, no mene su uvijek više zanimali dugoročni planovi. Koji su to kotačići koje treba pokrenuti danas da bi za 10 ili 20 godina postigli željeni rezultat. No, bolju državu nažalost nije moguće postići s onima koji su problem proizveli i tako se rodio moj mali plan da smijenim Vladu i to zato jer je smatram korumpiranom i nekompetentnom. Mene u biti ne zanima toliko koja će je Vlada zamijeniti iako imam svoje jasne preference, no želim da to bude vlada poštenih i sposobnih ljudi. Ta Vlada neće biti nikada izabrana bez poštenih izbora, a poštenih izbora nikada neće biti bez čiste situacije na biračkim popisima.

Situacija s biračkim popisima je bila dobro poznata i prije mene, no nitko nije baš dobro razumio kako se ta cijela komplicirana shema izborne prevare doista izvodi. Moja ideja koja se pretvorila u web stranicu popisbiraca.pollitika.com bila je vrlo jednostavna jer sam na temelju podataka iz biračkih popisa izračunao koliko je birača prijavljeno na kojoj adresi u Hrvatskoj. S moje pozicije stanovnika centra Zagreba ja doista ne znam tko je taj koji glasa a da ne bi smio, ali sam apsolutno u poziciji da izračunam gdje se on nalazi. Za popis birača sam dobio svjetsku nagradu za demokraciju koju sam pokupio krajem 2009. u francuskom parlamentu, a tu kod nas, kako to obično biva, proveo sam jutro s donekle nezainteresiranim policijskim inspektorom koji kada sam mu rekao da ima barem 600.000 nepostojećih i lažnih birača na popisu od mene tražio konkretna imena (kao u jednom vicu, pa je bilo malo teško održati ozbiljnu facu).

Deveta izborna jedinica koje slove kao bastion Darka Milinovića i Božidara Kalmete posebno je zanimljiva jer je bilo očito da je u razdoblju od 2004. do 2007. godine broj birača tamo narastao za impresivnih 40.000 ili oko 10% biračkog tijela unatoč tome što ta brojka nije mogla biti opravdana unutarnjim migracijama (seobom građana iz jedne u drugu izbornu jedinicu), a još manje eksternim jer prema podacima koje hrvatska predaje eurostatu broj novopridošlih građana je nekoliko puta manji od anomalije koja se desila u Milinovićevom dvorištu. Nakon stotina novinskih napisa reagirao je i DORH koji je dao nalog policiji da istraži cijelu priču no oni nijednog lažnog birača nisu našli, što i nije neko čudo jer tih ljudi tamo ionako nema, no daleko bitnije, nerealno je očekivati od policije da riješi problem budući da su ga oni napravili izdajući dokumente ljudima za koje su morali znati (a morali su, jer kako bi onda objasnili ljude koji su prijavljeni na adresama škola, ambulanti ili policijskih postaja). Prema svježim podacima GONG-a, od 2007. do danas broj birača u devetoj izbornoj je narastao za dodatnih 20.000 ljudi što je dovoljno da se slijedeći X-Files film snima među Ličkim brdima.

Problem se može riješiti novim zakonom o prebivalištu, no vladajući HDZ kao i srpska manjima uspješno su minirali te prijedloge pa će situacija u prosincu biti ista kao i 2007. godine, s tom razlikom da ćemo ovoga puta znati tko su ti misteriozni ljudi koji se pojavljuju samo na dan izbora.

Hrvatski birački popisi ultimativni su primjer krajnje korumpiranog društva koje je povlasticama, subvencijama i na različite druge načine postiglo to da smo praktički svi umočeni jer skoro pa svatko u ovome društvu uživa barem nešto što mu ne pripada. Popis birača koji sam objavio možda je jedna dobivena bitka u tom ratu, no bitka protiv korupcije počinje tako da i sami nismo korumpirani. Pitam se koliko nas može to za sebe reći?

p.s. ovo je moja šezdeseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Research has shown that the perceived style of leadership is by far the most important thing to most voters in evaluating officeholders and candidates.

Švicarci, nastavak

Prošle subote pisao sam o švicarskim francima i u jednome trenutku zapitao se koji su to ministri koji tako jako navijaju za rješenje problema švicaraca da smo došli do razine da se cijela vlada uključuje u problem koji ni daleko veće i moćnije nacije nisu uspjele riješiti. U utorak su nas zapljusnule analize imovinskih kartica i ono što je postalo očigledno je da su u švicarcima najizloženiji dva ministra koji su u biti zaduženi da riješe veliku većinu problema koje imamo. I dok Domagoja Miloševića ne trebamo previše žaliti jer on sasvim sigurno ima odakle platiti svoje kredite, morali bi se zapitati kako je moguće da je u istu situaciju upao Đuro Popijač koji u životu nije minute proveo u privatnom sektoru i koji se bez ikakvog problema zadužio za pola milijuna švicarskih franaka. Ne govorim ja samo o suludosti te opcije, nego bi bilo vidjeti koji su to kolaterali uzeti u obzir da bi banka dopustila toliki kredit jednom državnom činovniku (podsjetimo se samo jednako suludih kreditnih linija Rončeviću i barba Luki, jesu li i njihovi u švicarcima?).

Tu je naravno i priča o samom odabiru švicarskog franka zbog čega bi Popijaču trebalo uzeti radnu sposobnost, a o ministarskoj fotelji da i ne govorimo. Usput rečeno, impresivno je da smo saznali da osoba koja je na najgorem mogućem putu da spasi hrvatsko gospodarstvo u međuvremenu putem supruge upravlja jednako neuspješnim pokušajem prodaje zidnih obloga ali i da u slobodno vrijeme između dvije sjednice Vlade ima vremena i obići i brinuti o voćnjaku koji donosi oko dvije stotine tona jabuka i pola milijuna kuna prihoda i u kojem je zaposleno dvoje ljudi. To dvoje ljudi, pod pretpostavkom da su prijavljeni na punu plaću a ne na minimalac, koštaju našeg Popijača oko 200.000 kuna godišnje, a od preostalih 300.000 kuna treba pokriti troškove koje bi u voćnjaku mogli imati (od goriva za kosilice, održavanja, gnojiva i herbicida na dalje), a bio bi red platiti i državi nešto sitno poreza tako da je vrlo teško za reći koliko je Popijač zaradio, ali sam sasvim siguran da je pokupio neke sasvim solidne državne poticaje. Istovremeno, u susjednoj nam Sloveniji ministrica unutarnjih poslova je bila prisiljena dati ostavku zbog sumnje da je bilo nekorektnosti u postupku zakupa poslovnog prostora za slovenski ekvivalent Uskoka. Naglašavam riječ “sumnja”, dakle ništa nije dokazano nego se samo pretpostavlja da tu nešto ne miriše kako treba. Kada bi primjenjivali iste kriterije u Hrvatskoj, tada ne samo da više nikada ne bi čuli za Đuru Popijača, nego ne bi imali koga u vladi, ali bi i dobar dio oporbe ostao bez svojih pozicija.

Druga priča koja se provlači s švicarcima je da su banke nagovarale klijente da uzmu kredite u francima i da su banke nekako krive jer ste taj kredit uzeli. Loš mi je to argument. Ako ste odlučili kupiti automobil onda ćete proći nekoliko salona, sasvim sigurno popričati s prodavačem koji će vas uvjeriti da je upravo model koji ste odabrali najbolje što se u ovome času nudi na tržištu, ali ćete jednako tako zatražiti probnu vožnju, popričati s prijateljima, pogledati po internetskim forumima i na youtubeu pokušati pronaći emisiju Top Gear-a s tim automobilom prije nego donesete odluku. Ako ste toliko vremena i energije voljni potrošiti na kupnju automobila, zašto se onda niste jednako posvetili proučavanju valutnih rizika kada ste uzimali pola milijuna švicarskih franaka kredita? Ako odbijate povjerovati u najnoviju reklamu za deterđent na televiziji, a čije pakiranje košta stotinjak kuna, zašto odjednom krivite banke da su vas uvjerile da je to najbolja moguća opcija? Pa nije valjda da vjerujete bankaru koji nije vaš prijatelj, nego suprostavljena strana na ugovoru? Priznajte, krediti su se dijelili šakom i kapom, a vi ste odlučili zgrabiti priliku ne čitajući mala slova. Ako treba tražiti krivca doista ne treba ići daleko, samo treba pogledati u ogledalo.

p.s. ovo je moja pedeseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 13. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Knowledge rests not upon truth alone, but upon error also.

Švicarci

Nije mi totalno jasna priča o Švicarskim francima i ulozi naše vlade u toj bjelosvjetskoj zavjeri. Ako ste pratili malo priču, ili što je vjerojatnije slušali malo bolje susjede, prijatelje ili rodbinu, ako ste u nekome času kupili nešto na kredit u francima i imali mjesečnu ratu od 1.800 kuna, te ako je kredit dovoljno dugotrajan ta ista rata će na današnji dan biti dramatično veća pa čak može doseći i tri tisuće kuna, dok će vaša glavnica, koliko je god do danas otplatili po svemu sudeći biti veća od iznosa koji ste u startu u kunama posudili i koliko ste isplatili prodavatelju stana, kuće, automobila ili čega već.

Iz nekog čudnog razloga, naša Vlada se gura da riješi problem nekontroliranog rasta švicarskog franka te da pokuša ublažiti efekte tih tečajnih razlika. Vjerojatno je neki ministar do grla zadužen u švicarcima, trebalo bi malo provjeriti imovinske kartice – čisto da razumijemo motivaciju. Uopće ne razumijem zašto se vlada petlja u taj dio, budući da znamo da do sada nisu bili uspješni u rješavanju niti jednog jedinog drugog problema koji im leži na ramenima a koji su svi redom veći od problema dijela populacije zaduženog u francima. Onako na prvu, na pamet mi pada problem tri stotine tisuća nezaposlenih, polovice stanovništva koje je radno nesposobno iako to tako ne bi smjelo biti, ekonomija koja se raspada impresivnom brzinom, problem korupcije i kriminala kao uostalom i tisuće drugih problema na nižim razinama.

S druge strane, pogledajte to sa strane osobe koja nije odabrala kredit u švicarcima nego je odabrala primjerice kredit u kunama (s većom kamatom) ili kredit u eurima. Koji je smisao da država na bilo koji način utječe na kredite onih koji su u nekome času mislili kako su jako mudri i uzeli kredit u švicarcima? Mislili su kako je kamata niska i kako će nadmudriti nas ostale, a sada kada im se to razmišljanje obilo o glavu onda traže pomoć države. Što mislite, da je švicarac pao, na kunu dvije, bi li onda ta solidno zadužena ekipa prijavila to državi i rekla “Gle, uštedili smo brdo novaca, evo državi malo da i ona nešto dobije od toga?”. Pretpostavljam da ne. No poanta je to da smo mi duboko u kapitalizmu i za to smo se borili i sada bi se morali uloviti u koštac s posljedicama te odluke. Morali bi shvatiti i to da hrvatska kuna nikada nije bila osobito uspješna valuta jer u nju objektivno nitko nije vjerovao pa je stvorena famozna devizna klauzula jer nitko ne vjeruje da ona dugoročno može ostati stabilna (da ne kažemo da smo jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojoj imamo godišnju inflaciju a istovremeno valuta jača).  Nisu pomogli niti političari jer kada daju izjave umjesto da govorimo o iznosima investicijama u kunama, oni uporno o eurima ili dolarima. Kako da očekujete da bilo tko povjeruje takvoj valuti ako se nitko na nju niti ne referira? Kuna je žestoko indeksirana i vezana za euro i ako smo već odlučili ploviti na tom brodu, onda moramo živjeti i s konsekvencama te odluke, no bitno je na početku birati mudro i ako je ikako moguće dugoročno. No mudre, a još manje dugoročne odluke nisu često  viđane na ovim prostorima.

Kažu neke analize kako se 60% ukupnog privatnog bogatstva ovoga svijeta nalazi u Švicarskoj, a to bi moglo značiti i da ljudi čiji su novci u toj državi-banci i nemaju nekog osobitog razloga da se brinu o rastu franka. S druge strane, čak i Švicarska ima industriju koja proizvodi i prodaje, njima također ne odgovara da franak bude skup jer su onda njihovi sirevi, satovi i turizam skupi. Kad malo bolje razmislim možda im i treba pomoć, a kako ovi naši vladajući očito ne znaju da je to nemoguće, možda i uspiju. Ako se to slučajno desi, neka im netko kaže kako imamo i problem mira na bliskom istoku a o gladi u svijetu da i ne govorimo. Možda ako prebace fokus na te velike probleme, mi ovdje uspijemo riješiti ove naše.

p.s. ovo je moja pedeseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. kolovoza 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
If only God would give me some clear sign! Like making a large deposit in my name at a Swiss bank.