Posljednja kolumna?

Ova kolumna koju čitate je moja pedeset i treća kolumna, s njom sam navršio prvu punu godinu pisanja za Obzor i Večernji list. U proteklih godinu dana napisao sam nekoliko sjajnih, nekoliko loših i vjerojatno solidnu količinu prosječnih kolumni, no kao donji minimum nadam se da sam ponudio barem neke zanimljive ideje ili poglede, jer nekako kada se promatra što i kako pišem, gotovo uvijek izađe zakjučak kako pišem „drugačije“, neovisno o tome mislite li da je to dobro ili loše.

Također, ono što vrijedi napisati da je posljednjih mjeseci bilo doista teško pisati. Ponekad se desi da kolumna samo iscuri u nekoliko minuta, no u posljednje vrijeme to je postalo sve teže i teže. Razlog nije nedostatak inspiracije, jer ideja imam na stotine, no problem je da teme o kojima pišem, a koje se uglavnom bave društvom u kojem živimo i ovom našom zemljom, odlaze u vjetar. Nije da očekujem da će premijerka sazvati hitnu sjednicu Vlade nakon čitanja moje kolumne, baš kao što to nije napravila ni nakon čitanja desetina, stotina i tisuća drugih članaka koji su objavljeni u raznim medijima i koji svi redom govore o sličnim problemima. Problem je ukratko da se često čini kako sva ta frustracija, energije i ideje jednostavno odlaze u vjetar. Ništa se ne mijenja, a moralo bi.

Razmišljajući o tome, uporno sam se podsjećao i vraćao na jedan youtube video. Riječ je o video snimci predavanja koje je dao američki profesor Randy Pausch 2008. godine na američkom sveučilištu Carnegie Mellon, a u okviru serije predavanja koja se održavaju na tom sveučilištu i koja se zovu „Last lecture“ ili prevedeno na hrvatski „Posljednje predavanje“. Ideja tih predavanja je da se postavi pitanje predavaču; kada bi imao priliku dati jedno posljednje predavanje, o čemu bi ono bilo? Kada malo bolje razmislite, to je jedno sjajno pitanje koje predavača provocira da napravi najbolje uzlaganje ikada. Ono po čemu je predavanje Randy Pauscha posebno je činjenica da je to njemu doista bilo posljednje predavanje, u času kada je predavanje održano, njemu je dijagnosticiran rak jetre i doktori su mu davali nekoliko mjeseci života (Pausch je preminuo u srpnju 2008. godine). Predavanje traje sat i petnaest minuta i svakako vam preporučam da ga pronađete i pogledate od početka do kraja, bez preskakanja, biti će vam jasno zašto.

Randy u tom predavanju razotkriva nekoliko iznimno bitnih životnih lekcija. Jedna od njih u formi pitanja glasi „čemu služe zidovi?“. I to je odlično pitanje, jer odgovor na njega ukratko kaže da zidovi služe da spriječe nedovoljno motivirane ljude da preskoče preko. Ako malo bolje razmislite, to je jedna od malo žešćih životnih metafora koja u biti kaže da ako nešto dovoljno jako želite, tada ćete naći načina da preskočite taj zid, neovisno o tome koliko prijelaz bio težak. Ako to prevedemo na moju gornju dilemu ima li sve skupa smisla i čemu trud, odgovor ukratko glasi da smo svi mi pred svojim zidom i ako ga ne prođemo, proći će netko drugi. Može biti da je to sebična pozicija, no promjene u našim životima ili društvu se neće dogoditi ako sami nešto ne učinimo. To je teško, često neugodno i rijetko zahvalnicu, no kao što je Gandhi rekao; budi promjena koju želiš svijetu.

Druga lekcija, koja se u biti nadopunjava na ovu prvu je da ne treba stati. Kada imate klince, učenike, studente, zaposlenike, namještenike, ministre, zastupnike i jednoga dana prestanete od njih tražiti brže i bolje, kada ih prestanete kritizirati, kada odustanete od daljnjeg pisanja, to je dan kada ste od njih odustali. To je dan kada ste odlučili da se više ne vrijedi truditi i da nikada neće naučiti, to je ukrako dan kada ste se njih odrekli. Utrošite sat i četvrt da pogledate Randyevo posljednje predavanje, možda ono i vama da motivaciju da nastavite dalje, da preskočite zid i da ne odustanete. Ja neću.

p.s. ovo je moja pedeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 2. srpnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The brick walls are there for a reason. The brick walls are not there to keep us out. The brick walls are there to give us a chance to show how badly we want something. Because the brick walls are there to stop the people who don’t want it badly enough. They’re there to stop the other people.

6 Replies to “Posljednja kolumna?”

  1. Marko,

    Tvoj blog je jedini hrvatski blog na koji redovito citam preko RSSa, i razlog zbog kojeg sam otkrio i poceo kupovati Obzor. Hvala ti na upornom pisanju.

    Utjecaj je po meni izrazito znacajan – bez tebe i jos ‘za izbrojat na prste jedne ruke’ ljudi u medijskom prostoru, drustvena definicija ‘normalnog’ bi vjerojatno bila jos i dalje od normale.

    Sve najbolje i nadam se mnogim kolumnama.

  2. Celog svog života slušam kako sam: ekscentrik, namćor, Don Kihot, pitanja: “što negledam svoja posla”…
    I onda pročitam da sve one sitne stvari koje sam činio da bi svima pa i meni bilo bolje, sve to nije uzalud.
    Zbog mene su se menjali režimi saobraćaja, popravljali semafori i šahtovi, a ćerka zbog mog zvocanja davala ispite…
    Svima delujem kao večiti nezadovoljnik, a ustvari ja hodam ulicom sa osmehom na licu iako dobro znam gde živim.
    A sada imam potvrdu da sve to ima smisla.
    Hvala Vam puno za vašu kolumnu.
    Branko

  3. Pingback: Borba protiv stresa: 4A i – Randy | Postanite nepušač!

Leave a Reply

Your email address will not be published.