Categories
Politika

Grčka kriza

Prije nekoliko tjedana sam bio na jednome skupu održanom u Madridu na kojem se okupiljaju ljudi koji žive od toga da savjetuju političare. Jedan od tih ljudi je i savjetnik grčkog premijera Georgius Papandreoua koji se, kao što to cijel svijet zna, suočava s jednom od najvećih kriza ikada. U internim diskusijama koje su se vodila u gluho doba noći, izrečena je procjena da Europa ne može više braniti Grčku, pa možda čak niti Portugal ili Španjolsku nego da treba zbiti redove i podvuči crtu što se može a što ne može spasiti. Po riječima gore spomenutog savjetnika, oni su doista očekivali da Grčka bude izbačena iz eurozone prije nekoliko tjedana. To se zasada nije desilo, no takav razvoj događaja još uvijek nije isključen.

Grčka je pod velikim pritiskom svih mogućih međunarodnih institucija i od nje se očekuje ne samo radikalna privatizacija, nego i drastični rezovi u proračunu koji su rezultirali velikim otporom u Grčkoj javnosti. Jedan od razloga za otport je, kako to kažu grci, zašto bi oni kao pojedinci odgovarali za aktivnosti vlade i velikih kompanija? Načelno, pitanje stoji na mjestu.

Jučer je u Britanskom Telegraphu gradonačelnik Londona Boris Johnson rekao kako bi EU i zemlje eurozone morale pustiti da Grčka ode u default (ekvivalent bankrota), te da bi morala biti izbačena iz eurozone i da ne bi smjeli dopustiti da banke i EU spašavaju Grčku ekonomiju. Kako kaže Boris; “Godinama, europske vlade su govorile kako bi bilo suludo i nezamislivo da neka zemlja napusti euro. Ali ova druga opcija je sada neizbježna, i što se prije to dogodi to bolje”.

Paul Krugman, nobelovac za ekonomiju, govori pak o tome kako se EU našla u vrlo nezavidnoj poziciji te kako pružanje ekonomske pomoći Grčkoj uopće nije rješenje problemam nego je to posudba novca državi koja mora izvršavati svoje obveze i samim činom posudbe on nije riješen nego je samo gurnut za neko drugo vremensko razdoblje. Istovremeno, Krugman kaže kako će izbjegavanje rješavanja Grčkog problema ujedno značiti i produženje razdoblja velike nezaposlenosti i smanjene proizvodnje – a ta rečenica već i za nas hrvate mora zvučati poznato.

Pred donekle sličnom dilemom se nalazi i naš vlastiti guverner Rohatinski koji suočen s apsolutnom paralizom izvršne vlasti ima dvije opcije na stolu. Prva opcija je da kroz mehanizme HNB-a krpa situaciju koliko god može, dok je druga opcija da jednostavno pusti da se cijela ekonomija i vlast dezintegriraju. Boris Johnson ali i Paul Krugman u slučaju Grčke preporučuju ovaj drugi recept jer smatraju da je prvotni scenarij čekanja i vatrogasnih mjera kratkotrajne prirode i da ne rješava nijedan bitan problem, dok političari iz EU kao u ostalom i Rohatinski čine sve što mogu da cijela ekonomija ne eksplodira svima nama u lice.

Krugman nadalje govori kako rentna ekonomija, a hrvatska ekonomija ima izrazite karakteristike rentne ekonomije, ne može funkcionirati na dugu stazu i s dugoročno poznatim efektima jer bi ona podrazumijevala da oni koji žive od rente, bio to kapital ili imovina neće pristati ili im nije dopušteno da u bilo kojem trenutku pretrpe gubitak (što bi bio recimo ekvivalent Grčkog defaulta). Prevedeno na hrvatski, možete li zamisliti da bi bilo tko, a tko je kupio stan po recimo 2.300 eur svojevoljno dopusti scenarij u kojem bi vrijednost te iste imovine pod nekim novim ekonomskim uvjetima pala na recimo 1.300eur? Pretpostavljam da ne.

Grci sada protestiraju protiv privatizacije i rezova jer smatraju da nisu sudjelovali u lošim odlukama, no istovremeno nisu se bunili kada su prodavali imovinu po cijenama iznad svih očekivanja, kada su za svoj posao bili plaćeni u gotovi ili kada su gradili svoje kuće bez dozvole. Dobro promatrajte što se događa u Grčkoj jer će nam njihova iskustva trebati, s tom razlikom što se za nas nitko neće osobito boriti.

p.s. ovo je moja pedeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
There can’t be a crisis next week. My schedule is already full.

Categories
Politika Priroda i društvo

Alternativni životi

Prije neki dan raspravljao sam u jednom društvu koje su to temeljne karakteristike politike i političara koji nas u ovome času vode. Kao prvo, ako malo bolje pogledate ključne ljude, svi oni koji su postojali prije dvadeset godina, a ako ih bilologija nije zaustavila u tome, i dalje su ovdje i očito dijele lekcije bez prestanka. “Kadrovska” politika političkih stranaka je vrlo monotona i u biti tkogod se ulovio neke pozicije inzistira na njoj do kraja. Kakva je šansa da jedan političar kategorije Šeksa dvadeset godina kasnije daje suvisli doprinos društvu je krajnje zanimljivo pitanje (iako je odgovor pomalo očekivan).

Druga temeljna karakteristika je da praktički nijedna osoba koju trenutno gledamo u Saboru ili u Vladi nikada nije radila u privatnom sektoru, svi oni od svojih samih početaka vezani su uz politiku ili poslove koje im je osigurala politika, tako da se s velikom sigurnošću može reći kako su apsolutno nesposobni preživjeti na otvorenom tržištu rada, a osobito ne zadržavajući pritom i životni stil kojeg su u posljednjih godina stekli i koji je uglavnom neproporcionalan s prihodima koje ostvaruju. Uzmimo primjerice Luku Bebića koji je na krajnje zanimljiv način relativno nedavno stekao ogromni stan u Zagrebu a kojeg po logici stvari, osim ako poput indijskog šamana ne živi samo od sunca i vode, nema čime platiti. Ili pak tko se sjeća bivšeg ministra Rončevića čija je plaća istovjetna rati kredita, i sada ne računajući tekuće sudske procese, postavlja se pitanje kako on ima namjeru otplaćivati rate kredita u času kada mu prestane saborski mandat, a što bi se trebalo dogoditi relativno brzo.

Ili primjerice naša premijerka, možete li nju danas zamisliti iza mikrofona hrvatskog radija (i plaće koja slijedi uz to), ili pak da svoju penziju dočekuje kao dežurna pravnica u nekoj instituciji? Njezin stambeni problem je riješen pa si barem time neće morati razbijati glavu. Isti principi vrijede i za ekipu iz oporbe, koji na apsolutni isti način nemaju sekunde radnog staža u privatnom sektoru nego su doslovce iz studentskih prebacili se u skupštinske ili saborske klupe. Kako onda možemo očekivati od takve ekipe koja nikada iza sebe nije ništa ostavila (osim eventualno pustoši) da na mudar i trezven način donosi odluke o budućnosti ove zemlje?

Veliki korektivni potencijal mogu donijeti birači, jer oni imaju jednom u četiri godine opciju da izaberu neke druge ljude i barem pokušaju u ovu našu močvaru smrdljivih političara unijeti promjenu. No, promatrajući reakcije koje se događaju nakon Splita (a očekujući što će se desiti u Zagrebu na dan kada ovo budete čitali), čini mi se kako se naši birači i dalje bave nekim davnim i prošlim vremenima i kako nismo u stanju shvatiti da se vremena mijenjaju i ono što je nekada bilo prihvatljivo danas više nije. Danas više nije prihvatljivo bacati kamenje na homoseksualce jednako kao što i prije petnaestak godina nije bilo prihvatljivo paliti nečiju imovinu. Ili kao što smo naučili prije pedesetak godina nema razloga zašto se Rosa Parks ne bi provozala autobusom na prednjem sjedalu, ili zašto žene ne bi smjele glasati, ili zašto su židovi ljudi poput nas, bez apsolutno ikakve razlike.

Nažalost, postoji veliki dio populacije koji se nije uspio prilagoditi zahtjevima novog vremena, baš kao što i naši političari nemaju alternativu, ne zato što mi nemamo alternativu nego oni; i jedni i drugi znaju da su u tom novom vremenu izgubljeni i u biti bezvrijedni pa se stoga grčevito drže onoga što misle da znaju i da funkcionira.

Hrvatska koju smo vidjeli na djelić sekunde prošle subote u biti samo je vrh sante leda koja je na trenutak probila površinu, a oni koji su bili zaduženi da nas odvedu u neka nova, bolja i naprednija vremena nisu u tome uspjeli i to ne zato što su probali pa nije išlo, nego i oni sami tamo ne žele ići. Hrvatska mora mijenjati ne samo svoje političare nego i temeljne vrijednosti na kojima ova država počiva. Bez te promjene neće biti napretka.

p.s. ovo je moja pedeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 18. lipnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
An honest politician is regarded as a sort of marvel, like a calf with five legs, and the news that one has appeared is commonly received with derision.

Categories
Gadgets

iPad2 i Zune

Nisam već dugo o gadgetima pa da se pohvalim s dvije friške akvizicije.

Nabavio sam si Apple iPad 2. Imam nekakav moratorij na Apple proizvode (iako ih imam nekoliko, uključivo i raritetnih primjeraka) no iPad je ušao u konkurenciju jer jako puno vremena provodim na putu, kojekakvim sastancima, konferencijama i edukacijama i iskustvo je pokazalo kako je blackberry premaleni za neke mass mailing opcije koje ja radim (do 300 dolaznih mailova dnevno) i definitivno premaleni za suvislo surfanje. Dakle za jedan sasvim solidni dio office posla iPad je sasvim ok. Testirao sam ga par dana, čak i usporedio sa Samsung Galaxy tabom i odabir je pao. Nabavio sam si 32gb 3G opciju, pokupovao nekolicinu aplikacija (između ostalog i keynote; ipad je super prezentacijski alat kada je grupa malena dvije-tri osobe).

Obzirom da sam se donekle osjećao loše zbog kupovine Apple proizvoda morao sam to nekako kontrirati i kako sam ionako bio odlučio kupiti dobri mp3 player nakon malo proučavanja odlučio sam kupiti Microsoft Zune. Zune koliko je meni poznato uopće nije u prodaji u našim krajevima i ne poznajem ama baš nikoga tko ga posjeduje. Pročitao sam niz recenzija i u biti recenzenti se redom slažu kako je Zune bolji uređaj od iPoda i jedina mu je mana što nije Apple. Može ga se sinhronizirati putem kabela ili wifi-ja, a korisničko sučelje je u najmanju ruku genijalno i nakon što sam ga upalio jasno mi je odakle je windows mobile 7 vukao uzore.
Kupio sam si 32gb Zune HD verziju koja može vrtiti i HD video i uređaj radi super a dosta je jeftiniji od iPoda. Svaka preporuka ako ste voljni investirati u uređaj koji nije mainstream.

Microsoft Zune HD