Nesuvislost nesuvislosti

Vjerojatno ste vidjeli fotografije velikih redova snimljenih ispred zagrebačke policije? Riječ je o umirovljenicima kojima prestaje privilegij besplatne vožnje gradskim prijevozom i da bi ostvarili ponovno to pravo oni  moraju dobiti i potvrdu MUP-a o prebivalištu.

Moj problem s tom odlukom je ta što osobna iskaznica između ostalog sadrži i adresu stanovanja. Nažalost, zagrebačkoj gradskoj upravi  to nije dovoljno i gradonačelnik jednostavno ne vjeruje u osobne dokumente izdane od strane MUP-a te traži i zasebnu potvrdu prebivališta koja će u 99% slučajeva potvrditi ono što ionako piše na tom komadiću plastike. Situacija je suluda zato što je jedan (neki bi zlobno rekli, jednako suludi) čelnik institucije odlučio da dokument kojeg izdaje druga institucija (u ovome slučaju policija) nije vjerodostojan. Ukratko, Milan Bandić policiji ne vjeruje i ono što je najbolje, očito može istjerati svoju volju. Na stranu to što sada tisuće ljudi čeka i povremeno kolabira od umora i stresa ispred vratiju policijske postaje, no kako je to uopće moguće? Da li netko mora doslovce umrijeti u redu za potvrdu da se pita ima li inteligentnog života u zgradi poglavarstva?

Ili situacija druga, jednako tragikomična, članak u novinama opisuje nekolicinu ljudi koja je htjela na krovovima svojih kuća instalirati malene vjetroturbine ili solarne ćelije za proizvodnju struje. U Hrvatskoj vam je praktički svejedno da li gradite Plomin III ili stavljate fotonaponsku ćeliju na krov svoje kuće jer vam i za jedno i za drugo treba pedesetak međudosbno različitih dozvola.  I dok ima fanatika (evo mene jednog od njih) koji bi rado ušli u nabavku jednog takvog sustava, sama ideja da moram prikupiti 50 različitih dozvola momentalno ubija svaku želju za takvom investicijom. U nekim susjednim zemljama, gdje samo morate najaviti instalaciju ili gdje odete u svoj ekvivalenet Elektre i potpišete ugovor broj takvih instalacija je nevjerojatno velik. U susjednoj Italiji  postoje stotine tisuća malih proizvođača struje, a u Velikoj britaniji je u prvih godinu dana od uvođenja te mogućnosti instalirano preko 15.000 sustava za proizvodnju energije. Ovakvi sustavi smanjuju potrebu za uvoznim energentima (smanjuju deficit platne bilance), umanjuju opterećenje mreže tj. povećavaju joj kapacitet i općenito dižu svjest o potrebi čuvanja energije i okoliša. Za gradnju 30kW kotlovnice na lož ulje ne treba vam nijedna dozvola, dok za 30kW fotonaponskih ćelija morate imati njih 50.

Situacija treća, želite se zaposliti i potencijalni poslodavci (osobito ovi povezani s državom) očekuju od Vas da im dostavite ovjerene kopije dokumenata, od diplome na dalje. A da bi stvar bila bizarnija neki dokumenti ne smiju biti stariji od 6 mjeseci, što možda ima smisla za potvrdu o nekažnjavanju, ali apsolutno nema za domovnicu ili ovjeru kopije diplome. Istovremeno, javni bilježnik koji ovjerava kopiju ne ovjerava vjerodostojnost nekog dokumenta nego samo da su original i kopija istovjetni. Takva potvrda bilježnika nema apsolutno nikakvu pravnu vrijednost za provoditelja natječaja. Ako se pojavite kod bilježnika s photoshopiranom diplomom Yalea on će je ovjeriti bez imalo razmišljanja. Kažu mi ljudi da komplet ovjerenih dokumenata zna koštati i nekoliko stotina kuna za posao koji je ionako preko veze nekome dodijeljen prije i nego što je natječaj raspisan.

I da zaključim, Hrvatska je zemlja u kojoj nije osobito bitno poštivati Zakon (kako nam to dokazuje Bandić), investicije i dobrobit za okoliš baš i nije tako dobrodošao, a jedina funkcija nas koji ne radimo pod kapom državnog proračuna je da ga punimo našim molbama, zahtjevima, potvrdama i na taj način toj silnoj administraciji dajemo posla. sustav funkcionira, plaće stižu na vrijeme i nije čudo da se Jadranka pita gdje je uopće problem kada sve ide fino?

p.s. ovo je moja četrdeseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
A mayor is a symbol and a public face of what a city bureaucracy provides its citizens.

Ekonomski program za zamisliti se

Prije nekoliko dana analitičari jedne velike banke smanjili su prognoze gospodarskog rasta Hrvatske za par dijelova postotka (što zvuči i dalje daleko bolje od alternativnog tumačenja iste brojke koji kaže da je procjena gospodarskog rasta u 2011. smanjena za 30%). Potom nas je i EU malo izgrdila jer naša kriza u koju smo upali slijedi neke svoje vlastite zakone i zakonitosti koji su eto zaobišli ostatak Europe pa je stoga naša kriza dublja i duža od ovih tuđih, a šlag na metaforičku tortu neuspjeha dodao je i pad Hrvatske na svjetskoj ljestvici konkurentnosti. Vijesti, rekli bi, nisu dobre a prognoza još manje.

Prije gotovo godinu dana Hrvatska Vlada pokazala je svoje antirecesijske mjere koje su navodon bile dizajnirane da izvuku zemlju iz krize, a koje su za potrebe predstavljanja bile uobličene u formi powerpoint prezentacije koji je bio očito sklepan u dan-dva koji su tom predstavljanju prethodili i u kojem nije bilo previše osobito smislenih prijedloga, osobito ne onih koji su se u proteklih godinu dana pretvorili u djelo.

Jedan od temeljnih problema tog pristupa je što se cijeloj ekonomiji pristupa selektivno, pa je ako se sjećate kreiran program prodaje stanova (čiji su rezultati toliko porazni da ga se nitko niti ne usudi spomenuti na glas), pa su tu potom bili programi kreditiranja poduzetnika A, B i C od kojih je ovaj prvi koliko-toliko zaživio, dok su B i C više neuspjeli pokušaji; a zajedničko svojstvo svima njima je da nisu polučili nikakve osobite ili spomena vrijedne rezultate. Veliki dio problema se svodi na ograničeno promatranje ekonomije samih donositelja odluka iz jednostavnog razloga što oni sami nikada nisu radili ili stvarali svoju vlastitu dodanu vrijednost nego su kroz različite političke ili druge veze kvaziupravljali pojedinim sustavima. Uzmite primjer FINA-e u kojoj je svojevremeno stolovao ministar Popijač a koja je u biti relikt nekadašnjeg SDK transformiranog u ZAP transformiranog u FINA-u, a koji sve to vrijeme nosi pod sobom monopol ili barem garantirani dio kolača koji mu donosi država. Čak i u trenucima kada tržišna ekonomija izjede poslovni model FINA-e (transferom bankarskih transakcija u banke i e-poslovanje), država se dosjeti i poluprovedivim zakonom prebaci registar računa i upravljanje ovrhama garantirajući i dalje toj u biti redundantnoj i u zapadonj ekonomiji totalno nezapamćenoj instituciji izvore prihoda. I sada netko od tog ministra očekuje rješenje bilo čega? On čak i kada pogriješi, a pogriješio je uvođenjem pravilnika o evidenciji radnog vremena koji vrijeđa inteligenciju, i dalje treba godinu dana da bi ispravio pogrešku. To je otprilike brzina kojom hrvatska birokracija rješava probleme, dakle sada znamo da za suludi dokument na razini pravilnika ministarstva trebamo godinu dana vremena kako bi ga riješili, neovisno o razini gluposti koja je u tom pravilniku sadržana.

Kako bi rat s recesijom uspio, umjesto da se fokusiramo na pojedinačne slučajeve i pojedinačna gašenja vatre, nužno je promijeniti pristup i početi se boriti s pravnim okvirom koji onemogućava suvisli razvoj. Da li je bolje kreditnom linijom osigurati sredstva za razvoj jedne kompanije koja u ovome času možda ima čak i 1.000 zaposlenih (s time da nikada niste sigurni da li ste tim novcem kupili njihov razvoj ili samo održavanje glave iznad vode za dodatnih godinu-dvije), ili je bolje kreirati mjere koje se primjenjuju na sve poduzetnike, odmah i jednako?

Koji je smisao stvarati mjere koje preferiraju samo jednu granu industrije (primjerice građevinarstvo), a istovremeno zapustiti proizvodnju, uslužni sektor, IT industriju koja je danas neizostavna u temeljima poslovanja svake tvrtke, ili pak ulagati u obrazovanje kojeg nam nedostaje i koje donosi brze povrate?

p.s. ovo je moja četrdeseta i druga kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Every decent man is ashamed of the government he lives under.

Retardacija

Ne znam jeste li to čitali ili ste to možda čuli iz prve ruke nekog od svojih prijatelja ili kolega, no u posljednje vrijeme su se razmilili inspektori svega i svačega i intenzivno naplaćuju mandatne kazne koje manje ili više nemate šanse izbjeći i bolje je platiti ih na licu mjesta. Ovih dana sam čuo za nekolicinu doista besmislenih kazni, pa sam pomislio da bi možda bilo dobro da opišemo tu tragikomediju dijelom kao upozorenje a dijelom kao apel zdravom razumu ako i on nije emigrirao iz ove tužne zemlje.

Ukratko, u tvrku jednog mog poznanika banula je inspekcija rada te su krenuli prebrojavati zaposlene, provjeravati ugovore i sve ostalo što oni rade kada naiđu u posjetu. Legenda kaže da provjeravaju i ima li netko certifikat za prvu pomoć, provjeravaju vatrogasne aparate i desetine drugih sitnica za koje vjerojatno i niste znali da du obavezne a koje su kritične za neometano funkcioniranje gospodarstva. Kako god bilo, u dotičnom primjeru su se zakvačili na evidenciju radnog vremena koja je providnošću ministra Popijača prošle godine propisana pravilnikom i u kojoj između ostalog morate upisati dane koje su djelatnici proveli na godišnjem odmoru. Tu i nailazimo na problem jer u članku 56. Zakona o radu jasno piše kako djelatnik mora biti obaviješten o godišnjem odmoru najmanje 15 dana prije početka odmora. Donekle se to čini logičnim, no upravo ta rečenica koja se može interpretirati na samo jedan jedini način, stvara ogromne probleme i pretvara vas u potencijalnog kriminalca. Naime, zamislite situaciju u kojoj se razboli vaš suprug ili roditelj (ili jednostavno slomi ruku ili nogu) i trebate ga dva – tri dana razvoziti po doktorima? Za tako nešto nemate pravo na bolovanje i uzeti ćete godišnji odmor, no kako niste najavili svome poslodavcu lom ruke ili noge užeg člana obitelji, a on to nije proveo u svojim aktima, poslodavac (vjerovali vi to ili ne) je prekršajno odgovoran za nastalu situaciju i ne gine mu mandatna kazna na licu mjesta.

Ako ste mislili da je to sivo područje i da tu ne be smjeli inspektori kažnjavati onda pazite slijedeći primjer. HZZO (onaj isti iz afere Medikol) vam ne dopušta da u jednom dolasku na šalter i prijavite ili odjavite više od tri osobe. Ako imate takvu situaciju tada morate predati sve dokumente (osobno ili putem interneta) i onda HZZO to u nekom svom tempu obrađuje. Zakonski rok za prijavu djelatnika je 15 dana i do tada bi papiri morali biti riješeni. Ako se poklopi neki vikend ili praznik ili bilo koja druga okolnost, lagano vam se može desiti da predate dokumente na vrijeme, no potvrđenu dokumentaciju dobijete koji dan kasnije s datumom dana kada ju je HZZO obradio (čak i za one koje ste poslali putem interneta). Kada navrati inspektor i uoči krive datume automatski ste u prekršaju i ako ste dobrih pregovaračkih sposobnosti uspjeti ćete u HZZO-u zamoliti da vam vrate dokumentaciju s ispravnim datumima (kako je to moguće u računalu provesti je nejasno), no možda vam to i ne uspije. Kako god bilo, nije da ste vi djelatnika zaposlili na crno, ili da ga nemate namjeru platiti ili bilo što tome slično nego jednostavno procedura i papirologija traje neko vrijeme i makar je riječ o formalnosti i nju netko treba obaviti. Istovremeno, istovjetni set dokumenata morate predati u HZMO-u, tamo nema ograničenja niti redova ili čekanja.

U sustavu u kojem država nije u stanju osigurati provedbu jednostavnih pravila dolazi do neminovne preregulacije koja kao u gornjim primjerima vrlo često kreira bizarne situacije u kojima se doslovce nemoguće držati slova zakona jer se on protivi zdravoj logici koja očito nije krasila predlagatelja. I sada bi netko govorio o završnim mjerilima poglavlja 23. Gluposti.

p.s. ovo je moja četrdeseta i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. travnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
It is highly improbable that the bureaucrat will put his life on the line. It is absolutely impossible that he’ll put his job on the line.