Categories
Business

Daje se na znanje

Eto, ponovno ulazimo u izborno razdoblje. Kao što znate, jedan dio mog posla od kojeg živim su izborne kampanje, a obzirom da istovremeno radim i mnoge druge aktivnosti koje se također bave politikom moje je mišljenje da je nužno da javno napišem za koga radim i s kime surađujem, te uostalom gdje su moje političke preference. Mislim da je bitno da to imate na umu u času kada čitate neki od mojih tekstova ili tumačite neku od aktivnosti koje pripremam u slijedećim mjesecima. Puno energije ulažem u to da uskladim svoje aktivnosti i izbjegnem potencijalni sukob interesa, a za svaki slučaj ako mislite da on postoji mislim da je bitno da on bude jasno i transparentno iskazan.

Tekstove slične ovome sam napisao i pred parlamentarne izbore 2007. godine, lokalne izbore 2009. te predsjedničke izbore 2010, pa ponavljam taj dobar običaj i danas.

Ove godine na parlamentarnim izborima surađujem s Ladonjom. Ladonja je organizacija koja djeluje na području Istre i Kvarnera i koja pokušava promijeniti status quo koji postoji u tom prostoru. O Ladonji više možete pročitati na njihovoj web stranici a ako ima konkretnih pitanja rado ću odgovoriti zašto upravo oni.

Categories
Priroda i društvo

Vladavina prava kao misaona imenica

Vladavina prava znači da se zakoni primjenjuju uvijek, na sve sudionike bez iznimki te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Umjetnici kada žele pravdu ovjekovječiti obično je nacrtaju ili isklešu s povezom preko očiju upravo zato kako bi bilo jasno da će se pravda izvagati ne znajući tko sjedi na kojoj strani. S druge strane, mentalitet nekih prošlih vremena i dalje podrazumijeva da je funkcija pravde zaštiti opće dobro, a budući da je u očima mnogih država opće dobro to otvara prostor za cijeli niz vrlo zanimljivih rastezanja, zanemarivanja ili rada koje su u cijelosti u suprotnosti sa zakonom.

Jedan moj prijatelj je na najbolji mogući način osjetio tu selektivnu primjenu zakona. On se bavi prodajom proizvoda koje država redovito kupuje. Ti proizvodi mogu se nabaviti od više dobavljača i u biti njegov uspjeh ovisi o tome koliko uspije sakupiti prometa, rabata i svih onih drugih parametara temeljem kojih se definira krajnja cijena prema korisniku. U konkretnom slučaju, obzirom da država kupuje veću količinu od relativno uskog kruga dobavljača država se radi jednostavnosti ali i objedinjene najave odlučila na potpisivanje tzv. okvirnog sporazuma. To je vrsta ugovora između države i dobavljača kojime se definiraju uvjeti pod kojima će država kupiti neki proizvod ili uslugu; s to je dobro za dobavljače jer posao ugovaraju jednom, a ne na desetinama manjih nabava, a s druge strane bolje je za državu jer svu nabavu objedini na jednom mjestu, volumeni su veći i krajnja cijena koja se postigne u takvom nadmetanju je povoljnija za poreznog obveznika.

Okvirni sporazum ugovara se s jednim ili više dobavljača, a onda se nižim razinama prepušta da odluče od koga će točno naručiti budući da svi oni udovoljavaju tehničku specifikaciju.

Moj prijatelj se uspio kvalificirati i potpisao je okvirni ugovor s državom, no kod jednog od kupaca niže razine njegov proizvod nije prošao zato što je jedan od njegovih konkurenata ponudio nižu cijenu. To samo po sebi i ne bi bio problem da cijene koje su ostvarene na javnoj nabavi nisu javno poznate svim sudionicima nabave (i cijeloj javnosti). Dapače, zakon o javnoj nabavi izrjekom kaže kako nakon potpisa okvirnog ugovora nije moguće mijenjati bitne elemente (npr. cijenu) pa čak niti onda kada se cijena mijenja na niže. Ta odredba postoji upravo zato kako bi se spriječio dumping i nelojalna konkurencija u trenucima kada su ponude na stolu i točno se zna tko je ponudio što.

Ono što je posebno u gore opisanom slučaju je to da umjesto da je drugostupanjsko tijelo javne nabave nakon žalbe poništilo nabavu ili odredilo da posao dobije onaj koji se držao zakona i okvirnog sporazuma, to isto tijelo je donijelo odluku kojim se potvrđuje prvobitna odluka unatoč tome što je mijenjanje cijene kao bitnog elementa ponude izrijekom zakonom zabranjeno. Dapače, nije čak niti riječ o neupućenosti drugostupanjskog službenika, nego o tome da je ovaj u napadu svoje genijalnosti čak i napisao kako se u ovom konkretnom slučaju zakon ne primjenjuje jer je javni interes da se pojedina usluga ili proizvod plati što je manje moguće.

Pokušavajući uštediti par tisuća kuna, revni službenik stao je iznad zakona, u cijelosti ga stavio izvan snage i tim postupkom zario bodež u srce pravde i pravne države prema kojoj toliko stremimo. Eto, ako vas zanima zašto nećemo zatvoriti poglavlje 23, zašto nas ne smatraju državom u kojoj vlada pravo i državom u kojoj nema stranih investitora to je zato što se zakoni ne primjenjuju ili ne primjenjuju na sve jednako, a za one koji to nisu znali, opće i javno dobro nisu nužno ekvivalenti riječi država.

p.s. ovo je moja trideseta i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 26. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Laws are made for men of ordinary understanding and should, therefore, be construed by the ordinary rules of common sense. Their meaning is not to be sought for in metaphysical subtleties which may make anything mean everything or nothing at pleasure.

Categories
Politika

O novoj desnici

Prije sada već malo više od dva mjeseca na web stranicama pollitika.com-a objavljen je popis od tristotinjak branitelja koji su navodno traženi od strane Srbije. Navedeni popis, neovisno o tome da li je vjerodostojan ili nije uspio je pokrenuti jednu sasvim solidnu lavinu medijskog praćenja i u biti od te točke su i krenula sva ova javno iskazana nezadovoljstva branitelja. Ono što je mene impresioniralo u cijelom tom slučaju je da je taj tekst pročitalo više od 70.000 ljudi u nekih 36-48 sati od objave (i to vikendom, kada je posjećenost svega jedna trećina onoga na radni dan), a vjerojatno i desetine tisuća na drugim web stranicama koje su prenijele popis. Ne računajući čistu znatiželju, moj je zaključak kako je popis pažljivo pregledala i jedna sasvim solidna brojka ljudi koji iz ovog ili onog razloga strahuju da bi se mogli naći na tom popisu, a makar naša policija i DORH ne znaju zašto, oni očito dobro znaju.

To nas u biti dovodi do naglog uskrsnuća desnice u Hrvatskoj. Ako malo bolje promislite, postoji barem jedna stvar koju je HDZ sa Sanaderom na čelu odradio maestralno, a to je da su u cijelosti apsorbirali i pacificirali radikalnu desnu stranu političkog spektra. Ta, nazovimo je krajnja desnica nije nestala nego su joj samo privremeno bili zatomljeni apetiti, no danas je više nego očito da je HDZ izgubio kapacitet, sposobnost ili želju da je dalje suzdržava. Ili, što je jednako vjerojatno, postoji grupacija kojoj odgovara radikalizirana situacija, jer u izborna vremena nema boljega neko prikupljanje biračkog tijela na ideološkim osnovama, a priče o ustašama i partizanima, vjeronauku u školama ili svetosti domovinskog rata su svakako najbolji i provjereni mehanizami za postizanje tog cilja.

Istovremeno, poput Čondića u doba Splitske rive (usput rečeno, gdje je on, totalno je nestao iz vida) izronila je nekolicina glasnih koji sada pokušavaju zauzeti prostor ne bi li valjda kroz izborni proces svoje utočište potražili u Saboru. Istovremeno, ako promotrite tko su ti ljudi, to su oni čija se imena spominju u različitim istragama ili nikada rasvijetljenim događajima a za čije razrješenje vrijeme polako ali sigurno dolazi, pa su valjda i oni sami shvatili kako su istjerani na čistinu i kako je jedina akcija koju mogu poduzeti stvaranje puno buke.

Tu je u biti i poveznica s ovim tzv. “Facebook” prosvjednicima koji u biti predstavljaju neku vrst anarhične ljevice i nije li doista fascinantno kako se ti anarhistički ljevičari, koji bi nas vratili u komunizam u kojem nikada nismo bili, nacionalizirali banke i tiskali novac po političkoj direktivi uredno skrivaju u povorkama pod parolama kvazi desničarskih udruga od kojih je najmanje jedna, vidi koincidencije, osnovane 10. travnja neke godine. Ova nova, moderna i neuračunljiva desnica je možda malo mudrija pa ne govori o nacionalizaciji banaka ali bi im rado nacionalizirali profit, osnivali bi se centri za istraživanje ratnih zločina u kojima bi odmah sudjelovalo 20.000 branitelja (koje treba platiti ni manje ni više nego 2mlrd kuna godišnje uz konzervativnu plaću od 8.000kn bruto i bez ikakvih drugih troškova) te naravno, biser tisućljeća gdje bi samo branitelji mogli suditi braniteljima. Ti zahtjevi ne pokazuju samo odsutnost zdravog razuma nego i to kako ti ljudi još uvijek žive u nekim davnim i zaboravljenim vremenima.

Duboka društvena kriza koja na ovim prostorima traje već dvadeset godina pokazala se kao kritični čimbenik da i ekonomska kriza bude dublja i dugotrajnija nego drugdje. Nedostatak leadershipa kako u poziciji tako i u opoziciji uzrokovao je ovakvo stanje koje je uvijek pogodno za razvoj ekstremnih ideologija ili u ovome konkretnom slučaju ekstremnih pokreta koji su svi redom motivirani osobnim  agendama.

p.s. ovo je moja trideseta i osma kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 19. ožujka 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
We’ve been very bad at understanding why the right-wing does things.