Što je to dobar gospodar?

Negdje u našim zakonima piše da kada se nalazite na nekoj poziciji, bila ona rukovodeća ili ne, dužni ste postupati s pažnjom “dobrog gospodara”. Zamislite recimo situaciju da ste jedan od tisuća malih poduzetnika ili obrtnika. Na preporuku ili kako već, odlučili ste izvršiti nekome neku uslugu ili isporučiti proizvod koji je u biti male vrijednosti. Recimo da ste isporučili uslugu (npr. elektroinstalacija) u vrijednosti od 7.000 kuna neto. Obzirom da je posao male vrijednosti, ugovor ne postoji, papirnate narudžbe također nema nego je posao ugovoren onako s nogu ili kroz nekoliko telefonskih razgovora i jedan izlazak na teren da vidite o čemu se radi. Uredno ste obavili posao i potom ga fakturirali no od vašeg kupca više ni traga ni glasa. Kupac je odlučio ne platiti vaš račun.

U času kada se to dogodilo vi ste već u minusu. Ne računajući na troškove koje ste imali da bi uopće obavili posao, na razliku morate platiti 20% poreza na dobit (1.400kn ako je riječ o usluzi), i morate platiti državi porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.610 kuna. Dakle, samom činjenicom da ste ispostavili račun 3.000 kuna u biti ide državi. Krenuli ste se naganjati kupca, pisati mu pisma, opomene, prolaziti njegovom ulicom kada ste u blizini u nadi da ćete ga pronaći u uredu ili kod kuće. U jednom trenutku ste odlučili odustati i jednostavno želite to otpisati i krenuti se dalje baviti svojim poslom. U tom trenutku će vam vaš knjigovođa reći kako to i nije baš tako jednostavno jer da bi mogli otpisati neko dugovanje i učinili taj otpis porezno priznatim (dakle da vratite barem dio od onih tri tisuće kuna koje ste već platili državi) morate učiniti sve pravne radnje koje vam stoje na raspolaganju, a to znači da morate napraviti prijedlog za ovrhu i u slučaju da se stranka žali (a žaliti će se jer mu je cilj ne platiti) prolongirate sve skupa za nekoliko godina koliko traje sudski spor.

Čini se kako je ovo logičan scenarij, no možda to i nije baš tako. Angažiranje odvjetnika za ovrhu košta novaca, javni bilježnik koji provodi ovrhu košta novaca, a ako se stranka žali, sve se skupa prebacuje na sud gdje će imalo motivirani dužnik iskoristiti svoja prava i tražiti koješta, od vještačenja pa do zvanja svjedoka; a cijelo to vrijeme vi kao dužnik morate plaćati sud i svojeg odvjetnika te dio svog vremena utrošiti na svu to papirologiju, svjedočenja i vještačenja. U postupak morate uložiti minimalno 4-5.000 kuna povrh ovih 7.000 koje ste već u biti izgubili i povrh 1.610kn PDVa koje ste već platili državi, a sve skupa kako bi za nekoliko godina možda došli do pravomoćne presude i to u trenutku kada će vaš dužnik možda biti u blokadi ili predmet stečaja ili likvidacije i nikada se nećete naplatiti. Sudska naplata potraživanja je rizik.

Imate li strpljenja i novaca da uložite u sudsku parnicu ili bi bilo bolje da tih 7.000kn otpišete odmah, a 5.000 uložite u business od kojega živite? Ne bi li to bilo mudrija odluka? Što bi dobri gospodar trebao učiniti? Nažalost, iako je logičnije da odmah otpišete tih 7.000kn i fokusirate se na svoju djelatnost, država kaže da morate utužiti prije nego ostvarite pravo na otpis potraživanja. Država kaže da bez gore opisane procedure smijete otpisati potraživanje do najviše 5.000 kuna bruto. Ne bi li bilo bolje tu letvicu podići, na 20 ili možda čak 30.000 kuna i na taj način omogućiti poduzetnicima da sami odrežu trošak i proglase gubitak prije nego što se on multiplicira, da na taj način smanjite pritisak na bilježnike i sudove koji onda to dobiveno vrijeme mogu potrošiti na kvalitetnija i brža suđenja ljudima poput onih koji se bave farbanjem tunela po cijeni pozlate? Eto anti recesijske mjere, samo kada bi je netko još usvojio!

p.s. ovo je moja trideseta i prva iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 29. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The income tax created more criminals than any other single act of government.

Industrijska proizvodnja magle

Prije nekoliko kolumni spomenuo sam Toyotinu filozofiju proizvodnje automobila. Ono po čemu su oni poznati i što je danas industrijski standard zove se “Just In Time” proizvodnja. Glavna karakteristika JIT proizvodnje je to što se skladište sirovina smanjuje na donju moguću mjeru, pa tako Toyotine tvornice imaju zalihe repromaterijala koje su dostatne jedva za nekoliko sati proizvodnje. Ovaj njihov stav proizlazi iz filozofije da roba koja stoji ne stvara vrijednost pa se sukladno tome smatra otpadom. U njihovoj filozofiji najveći otpad od svih je prekomjerna zaliha.

Ako imate previše zalihe kao prvo zamrznuli ste veliku količinu novaca, ta zaliha zauzima puno prostora i možda morate iznajmiti ili čak sagraditi skladište da bi je negdje držali. U tom skladištu će raditi ljudi koji će utovarivati i istovarivati tu zalihu, možda morate kupiti i viličara ili kombi da bi je razvozili. Ako je skladište dovoljno veliko netko mora njime upravljati, a robu koja je u skladištu morate i prebrojavati. Zaliha zahtjeva i neku brigu, jer nekim artiklima ističe rok trajanja, a neki zahtjevaju neko održavanje iako stoje na polici (npr. od korozije) što će vas prije ili kasnije dovesti do toga da morate investirati u veliki računalni sustav koji će upravljati svim tim silnim procesima koji se događaju s vašim otpadom (iako ga knjigovođe vode pod zaliha). Ono što je najgore, u nekome trenutku će neki od direktora zatražiti ili prodati neki od artikala za kojeg će se ispostaviti da ih nema na skladištu te će doći do zaključka kako im treba još strojeva i još više zalihe kako bi sustigli zahtjeve tržišta.

Naša država nema zaliha, ali zato ima previše birokracije. Ako imate previše zaposlenih onda ćete učiniti sve da ih nekako zaposlite, pa će novi (ali nepotrebni) radni zadaci biti osmišljeni kako bi neiskorištenoj radnoj snazi dali nekakve zadatke. Izvršavanje tih zadataka zahtjeva materijal i energiju, no u biti oni ne proizvode ništa nego otpad. Višak ljudi morate negdje smjestiti pa im trebate iznajmiti ili kupiti poslovni prostor, koji potom treba biti hlađen i grijan, mora biti umrežen i opremljen adekvatnim namještajem. Nepotrebni činovnici će po prirodi svojih nepotrebnih radnih zadataka komunicirati s drugim jednako nepotrebnim činovnicima pa ćemo im morati osigurati i email accounte, mobilne telefone ali i osobna vozila kako bi se nalazili na zajedničkim sastancima koordinacija koja će raspravljati važna pitanja oko radnih zadataka prekobrojnih ljudi kojima upravljaju. Naravno, ti silni zaposleni zahtjevaju i neku brigu pa je potrebno oformiti i kadrovsku službu koja brine o svim evidencijama i dokumentaciji koja je nužna da bi upravljali svojim zaposlenima, a prije ili kasnije morati ćete oformiti i neko krovno tijelo (nazovimo ga za potrebe ovog teksta Ministarstvom uprave) koje će i upravljati svim tim nepotrebnim ljudima. I na kraju, neki od dežurnih političara će osmisliti neki novi zadatak kojeg gore navedeni zaposleni neće biti u mogućnosti riješiti jer su zaokupljeni drugim zadacima koji opravdavaju njihovo postojanje i jednostavno neće biti druge alternative nego zaposliti nove činovnike.

Da bi se mogli uhvatit u koštac s eliminiranjem otpada, morate za početak shvatiti što je to otpad i početi ga rješavati. U jeziku birokracije, to je kod nas bio projekt Hitroreza s tom razlikom što je on u nas bio korišten kao marketinški alat za potrebe jedne predizborne kampanje. Iako je njegov kredibilitet potrošen, (hitro)rez mora biti napravljen. Ponekad je traženje rješenja slično potrazi za nečime što ste izgubili. Samo zato što vam je dugo trebalo da pronađete izgubljeni predmet ne znači da ga je bilo teško naći.

p.s. ovo je moja trideseta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 22. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Join in the new game that’s sweeping the country. It’s called “Bureaucracy” Everybody stands in a circle. The first person to do anything loses.

Brzi vlak

Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.

Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi “rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih”, iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!

Promašena poanta je otprilike slijedeća; negdje krajem devedesetih imali smo BDP koji koliko-toliko odgovara BDP-u kojeg imamo danas. Tada smo imali oko 1.8 milijuna zaposlenih, a danas ih imamo samo 1.4 milijuna. Radnih mjesta je oko 400.000 manje nego prije dvadeset godina. Nadalje, niti ta brojka nije baš jako reprezentativna jer je udio javne uprave u ovih 1.4 milijuna relativno i apsolutno daleko veći nego što je bio tada u 1.8 milijuna; tako da je broj onih koji nešto stvarno proizvode u biti i manji. Iako nam je broj zaposlenih kontinuirano padao posljednjih dvadeset godina (uz ovaj kratki intermezzo poslije dvije tisućite, a objektivno 2002. godine), cijelo je vrijeme rasla učinkovitost ovih preostalih. Svejedno, čak i u toj brojci od 1.4 milijuna bilo je dosta neproduktivnih radnika koji su zauzimali i ne baš tako isplativa radna mjesta; no, pijanka je trajala, posao je rasao u značajnim postocima i nitko se nije previše bavio time da otkrijemo tko su ti neproduktivni radnici, osim toga pronaći ih je nekakav trošak, a i samo otpuštanje uvijek loše djeluje na moral ovih koji ostaju. Kriza je stigla i sve je došlo na naplatu i puno takvih radnih mjesta je moralo biti ukinuto. Ako pogledamo strukturu nezaposlenih sasvim je jasno kako su bez posla ostali nisko produktivni radnici koji su po definiciji manje školovani. Tržišna vrijednost rada tih radnika nije nužno “nula kuna”, ali je svakako manja od troška edukacije, zapošljavanja i fiksnih troškova koje oni generiraju samim svojim postojanjem.

U času kada ekonomija krene nazad u pozitivne vode, a za potrebe diskusije možemo naivno nagađati da se to događa već danas, morati će proći dosta vremena dok se razina poslovnih aktivnosti ne digne do zadovoljavajućeg nivoa (a to je psihološki razina na kojoj smo bili prije dvije-tri godine) i taj rast će se crpiti iz daljnjeg rasta produktivnosti onih koji su uspjeli zadržati radno mjesto; tek kada iskoristimo te mogućnosti do njihovog logičnog maksimuma će ova grupacija koja je masovno otpuštana početi dobijati natrag nove prilike na tržištu rada. Pjesnički rečeno, plima će prije ili kasnije dići sve brodove (iako ne nužno i brodogradnju).

U međuvremenu, dok čekamo plimu, za očekivati je kako će mnogi koji su posljednje dvije-tri godine jedva držali dah ili izdahnuti ili preko ograde pobacati suvišan teret kako bi se održali na površini. To je ukratko razlog zašto imamo veliku šansu doprijeti do impresivnih 350.000 nezaposlenih.

Savjete o tome kako smanjiti broj nezaposlenih je trebao saslušati Popijačev predthodnih krajem 2007 ili tijekom 2008. godine i tada bi se ta brojka možda zaustavila na 300.000. Mudre savjete (ako ih uspije prepoznati) koje Đuro u funkciju stavi danas, svoje će rezultate početi pokazivati u času kada on već dugo vremena neće biti ministar.

p.s. ovo je moja dvadeset i deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 15. siječnja 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
Bureaucracy is the art of making the possible impossible.