Categories
eDržava Politika

Potencijal eDržave i kako do njega?

Ove nedjelje nakon sedam sati početi ćemo zbrajati konsekvence osmogodišnje vladavine HDZ-a i razmatrati što će se to točno desiti u slijedećem razdoblju. Iako je gubitak izbora od strane HDZ-a izvjestan, biti će zanimljivo vidjeti koliko velik. Da li je HDZ danas slabiji nego trećeg siječnja 2000. godine ili će ipak osvojiti više glasova (o čemu će direktno ovisiti sudbina današnje predsjednice). Tu je naravno i Kukuriku, koalicija pobjednika koja baš ne odiše oduševljenjem da baš u ovom trenutku preuzima vlast. Hoće li oni imati većinu i koliko će ona jaka biti? Hoće li se u svojoj vladavini morati oslanjati na usluge manjina ili manjinskih stranaka? Manjine su u Hrvatskoj uvijek priklonjene vlasti i računa se na njih gotovo kao “joker” karta, no pitanje je da li cijena primjerena i može li je ova zemlja platiti. Ovogodišnji izbori su prilika i da se zauvijek oprostimo s nekim strankama s političke scene, primjerice s HSS-om koji je prokockao apsolutno sve što su ikada imali, HSLS koji se poput zombija (a mogli bi reći i zajedno s nekolicinom političkih zombija) pokušava izdići iz mrtvih ili lista Milana Bandića koji očito nema mjeru da prepozna kada i gdje treba stati. Tu su i navodna “iznenađenja” ovih izbora poput Laburista koji su izrasli na krilima populizma jedne osobe i simpatije medija, kao i niz manjih stranaka i lista koje imaju šansu proći izborni prag poput liste don. Ivana Grubišića ili Ladonje koja očekuje saborske mandate u osmoj izbornoj jedinici (a za koju i ja radim).

Nakon što se podvuče crta i krene u formiranje vlade, odmah ćemo vidjeti koliko je nova pozicija voljna uskočiti u fotelje i to na način da vidimo hoće li čekati da u miru proslave božićne i novogodišnje praznike, ili ćemo prvu sjednicu sabora imati prije nove godine kako bi nova Vlada mogla početi djelovati već od 1. siječnja. Ako već spominjemo Vladu, biti će interesantno gledati tko su točno ti ljudi koji će upravljati zemljom i s kolikim autoritetom su krenuli; nadam se da će biti dramatično samostalniji i odlučniji od prethodnih nekoliko vlada koja makar je odisala autoritetom u svojoj biti nije donijela godinama nijednu imalo suvislu ili odlučnu odluku. Ljudi poput Čačića i Linića su stoga bitni, jer za razliku od mnogih, njih nije strah donijeti odluku ili na glas reći kako stvari stoje. Unatoč tome što su svaki od njih na svoj način gromobrani i sa sobom donose niz nezadovoljstava, činjenica je kako su nam danas više nego ikad potrebni odlučniji ljudi.

U času kada nova vlada krene s aktivnostima, problem će biti odrediti ispravni balans između brzih pobjeda i dugoročnih poteza. Naime, političari u svome arsenalu (ako ga uopće odluče iskoristiti) mogu svoje aktivnosti usmjeravati na aktivnosti koje će nositi brze povrate, no ti potezi rijetko imaju dugoročne konsekvence, a našoj državi nužno trebaju i jedni i drugi potezi.

Kritični dio mandata slijedeće vlade biti će nastavak borbe protiv korupcije i kriminala vezanog za državni novac i to je prostor u kojem se postavljaju temelji pravne države (koja se iako nazire, iskreno rečeno, mora tek dokazati) i u kojem uostalom postoje prostori za značajne uštede. Vojska od 350.000 državnih službenika, namještenika i svih onih koji su direktno povezani na državni proračun košta sve nas oko 30-35 milijardi kuna godišnje, ako im dodamo trošak radnog stola, grijanja, hlađenja i telefona nije teško zaključiti da se radi o gotovo 50 milijardi koje jednostavno nemamo odakle plaćati. Jedno od rješenja je i agresivna informatizacija države, u čemu su dosadašnje vlade spektakularno padale, a koja može pomoći u ubrzanju tokova informacija i dramatičnom otežavanju svakog kriminalnog pokušaja.

Država ima cijeli niz informatičkih alata koji joj stoje na raspolaganju (neiskorišteni) a koji bi pomogli u ubrzavanju svega i svačega. Počevši od toga da primjerice formulare za izdavanje novih dokumenata možete ispuniti na internetu i samo se pojaviti prilikom preuzimanja, preko toga da službenici ne traže od vas podatke koji su ionako konstantni i ne mijenjaju se (domovnica ili izvadak iz matičnih knjiga), pa do kreativnijih web stranica koje poput javne nabave pokazuju sve financijske i ostale aktivnosti vlasti; npr. troškovi po kreditnim karticama, putnim nalozima, ispisi gostiju s tisuća portirnica ili izvadci iz dnevnika vožnje koji pokazuju tko je i kada vozio čije dijete državnim automobilom na engleski ili muzičku. Država nadalje upravlja ogromnom imovinom pa bi možda bilo dobro tu imovinu katalogizirati i vidjeti gdje i tko upravlja njome i kakva se ekonomska korist crpi od nje. Vjerojatno je daleko bolje da u neki napušteni objekt uselimo mali tehnološki inkubator nego da zgrada stoji prazna a poduzetnici plaćaju skupe najmove koji će njihovu potencijalno dobru ideju u cijelosti ugušiti.

Informatička tehnologija je iznimno efikasna da postigne brze rezultate i digne zadovoljstvo građana, stimulira općenito razvoj IT sektora i informatičkih tehnologija u društvu (a tu nam je budućnost htjeli mi to ili ne), no ono što je daleko najbitnije, u cijelosti zaobilazi snažnu i okoštalu birokratsku strukturu koja se bori protiv svake promjene. Nadajmo se da će nova vlada imati mudrosti ili barem sreće prepoznati potencijale koje IT pruža, a za koje sasvim sigurno imamo dovoljno pametnih i kreativnih ljudi da ih stave u pogon i ostvare mjerljive pomake u kratkom roku.

p.s. ovaj tekst je objavljen u magazinu Forum

Misao dana:
I sit looking at this damn computer screen all day long, day in and day out, week after week, and think: Man, if I could just find the ‘on’ switch…

Categories
Blog eDržava Politika Priroda i društvo Putovanja

Mala inventura

Već duže vremena mi je na pameti kako bi se morao malo intenzivnije baviti ovim blogom, no količina posla, razno raznih obveza a ponekad i nedostatak ideje onda i kada volje ima jednostavno su ga stavili u sjenu pa stoji tu i trpi zub vremena. Malo sam danas ažurirao tekst o blogeru, malo reorganizirao arhivu, izbacio van knjižnicu i podesio widgete u desnoj kolumni pa će to za neko vrijeme sada biti ok. Čisto da znate, neovisno o tome što na blogu vrlo rijetko pišem (evo, ovo je tek drugi tekst u prosincu ove godine), blog je ove godine posjetilo 106.000 ljudi, što i nije tako loše za svega pedesetak tekstova koliko sam ih u ovoj godini napisao. Nadam se, a pokušati ću se disciplinirati, da u slijedećem razdoblju pišem daleko više. Moja suradnja s Obzorom Večernjeg lista je prije nekoliko tjedana završila i moram još vidjeti u kojoj formi i gdje točno ću nastaviti pisati.

Prethodna 2010. godina je za mene bila iznimno neugodna, kao prvo tu je bila priča o mojim porezima koja je lansirana bila u iznimno neugodnom trenutku kada se zbog mnogih razloga s time nisam mogao boriti. Ta cijela priča me baš iznimno pogodila jer je u cijelosti fabricirana, a okolnosti što se točno desilo i kako ispričana je tek naknadno ali nakon što mi je pozicija u Uredu predsjednika promakla. Da odmah bude jasno ta pozicija je sa sobom nosila dobre i loše stvari, dobro je bilo to što se u kratkom trenutku otvorila prilika da se napravi neka konkretna promjena u strukturi državne uprave i napravi primjer za kojeg sam uvjeren da ga dugo nećemo gledati; a loše bi pak bilo to što ja (budimo realni) nisam baš timski igrač ili osoba koja osobito poštuje hijerarhiju, a Ured predsjednika je upravo to – sve je s razlogom podređeno isključivo instituciji predsjednika i to tako mora biti. Biti će još prilika, a u međuvremenu postoje i drugi načini da se pomogne (državi, društvu, vlasti i predsjedniku).

Druga neugodna stvar koja se desila nedugo zatim je bila priča o registru branitelja kada sam bio uhićen i nekih desetak dana redoviti gost u Policiji dok se pregledavala zaplijenjena oprema. Stresno je bilo biti uhićen jer ni danas ne vidim razloga zašto je to bilo potrebno, od čega je daleko najgore bilo čitati koje su potencijalne konsekvence (a konsekvenca je 10 godina zatvora što bi me valjda učinilo posljednjim političkim disidentom u Europi), no daleko je stresnije živjeti s policijskom zaštitom ili znajući da si pod konstantnim praćenjem i prisluškivanjem. Posljedica toga je bilo otkazivanje nekih suradnji što me efektivno učinilo nezaposlenim i bez prihoda cijele 2010. godine ne zato što posla nije bilo nego zato što sam jednostavno neko vrijeme bio toksični materijal. Jedan moj prijatelj kaže da se najviše uči kada gubiš, i ako je postojala godina u kojoj sam puno naučio to je svakako bila 2010.

Ironično, u veljači sam naučio kako mediji mogu biti površni i nemilosrdni (što sam morao znati i prije toga jer se dobrim dijelom njima bavim profesionalno), a da bi svega dva mjeseca kasnije mogao upravo medijima i medijskom pritisku zahvaliti što je moje uhićenje trajalo tek pola dana (iako su neugodnosti koje su slijedile trajale mjesecima).

U desetak dana ispitivanja u Heinzlovoj odlučio sam i pokrenuo Vjetrenjaču koja je u proteklih godinu i pol odradila nekoliko zanimljivih akcija od kojih je posljednja ona o registru javne nabave. Poanta svih aktivnosti u kojima sudjelujem je stvaranje boljeg društva. Naravno da to zvuči apstraktno i u biti idealistički, no jednako tako riječ je o dugotrajnom procesu. Moramo se suočiti s problemima koje imamo (na svim razinama) neovisno o tome koliko to bolno bilo. Problemi koje sam pomogao” prokazati” nisu nužno riješeni ali smatram da su barem definirani i da je sada samo pitanje odluke da se oni i razriješe. Druga razina koju mislim da je sada svima jasna je kako je vrlo malo potrebno da se napravi mjerljiva razlika, odnosno kako vrlo mala skupina fokusiranih ljudi mogu pridonjeti promjeni. Ideje nisu iscrpljene i bitka s Vjetrenjačama u biti tek započinje.

Ova godina je daleko bolja, iako i dalje daleko od idealne. Imao sam prilike iznimno puno putovati, nemam nabrajati destinacije ali recimo samo da foursqare kaže da sam bio na više od dvadeset različitih aerodroma (i imao nekih stotinjak letova na nekoliko kontinenata po nekoliko puta), a i kilometri u automobilu su se poprilično impresivno nakupili. Upoznao sam neke sjajne ljude a koji su na moje totalno iznenađenje znali tko sam, a imao sam i nekoliko iznimno popraćenih predavanja koja su direktno rezultirali novim poslovnim angažmanima. Mislim da ću u slijedećem razdoblju sve više vremena boraviti izvan granica jer je tamo daleko jednostavnije raditi; preko granice ne moraš objašnjavati “tko si” i “čiji si”, ljude puno više zanima što si u stanju napraviti i kakve ideje imaš nego da preispituju plemensku pripadnost ili motive. Putovanja su naporna, zbog nedostatka vremena često putujem u zadnji čas i zadržavam se donji minimum vremena, no putovanja mi daju ideje i pune baterije.

Ove godine sam imao i priliku raditi za Ladonju koja je pokušala ući u Hrvatski sabor. Ladonja nažalost nije ušla u Sabor ali je prošla izborni prag, što je inače prvi puta u posljednjih dvadeset godina da je totalno nova politička opcija uopće prošla izborni prag. Ovaj rezultat je iznimno frustrirajući jer smo s jedne strane pobijedili (prešli prag), a s druge strane izgubili (za 189 glasova) na najspektakulariji mogući način. Ono što je također bilo zanimljivo u toj kampanji je razina otpora koja se pojavila. Ladonja djeluje na području Istre i Kvarnera i otpor političke strukture (prvenstveno IDS-a) je doista impresivan, premreženost i ovisnost politike i lokalnih medija je vjerojatno daleko najizraženiji upravo tamo i totalno je nerealno čitati neke od tekstova koji se tamo redovito objavljuju a autori još što je najbolje imaju i obraza potpisati se. Drugi vrlo izraženi element je otpor prema čelniku Ladonje Pliniu Cuccurinu koji kod pojedinih novinara, političara i IDS-ovih aktivista graniči (barem meni) s govorom mržnje, dok istovremeno deseci prijateljskih i ostalih savjeta i argumenata koje sam dobijao tijekom proteklih mjeseci neodoljivo podsjećaju na sve ono što se događalo 2009. godine kada sam radio kampanju za Josipa Kregara a percipirano protiv SDP-a. Pogledajte danas tko sjedi u saborskoj klupi SDP-a, a tko je van njega? Nekako mi se čini da će se isto dogoditi i u Istri. Nažalost propustili smo to napraviti ove godine no promjena u Istri je nužna i u svojoj biti neizbježna. Nevjerojatno je koliko s jedne strane kolektivno tražimo ljude koji će nas izvući iz problema i krize, a onda kada se oni i pojave i istaknu barem malo, tada ih svim silama želimo ne samo spustiti ponovno dolje nego ih još pritom moramo i malo iscipelariti (valjda da zapamte gdje im je mjesto).

Politika je dobrim dijelom lišena racionalnih odluka, političari su ljudi koji po svojoj definiciji moraju imati izraženi ego, a birači u političarima pokušavaju vidjeti sebe. No unatoč tome povremeno bi boljima i uspješnijima trebalo dati priliku.

Nakon osam godina jučer smo napokon dobili novu Vladu. O onoj prethodnoj SDPovoj od prije skoro pa dvanaest godina puno se toga ružno pisalo i nekako je kolektivna memorija odlučila da ih se proglasi lošima, no s moje pozicije to je vjerojatno najbolja vlada koju smo do sada imali. Proteklih osam godina, kako bi Balašević rekao “pijanstva i kiča” su bili vrlo naporni za promatrati ali i preživjeti a posljednje dvije su bile osobito mučne. Ne znam kako Vama ali meni je bilo strašno promatrati to javno vrijeđanje inteligencije građana sa skoro pa svake moguće govornice. Nadam se da ćemo imati daleko bolju Vladu, ne zato što je SDPova nego zato što nam bolja Vlada očajnički treba. Zoran Milanović je baš kao i gore spomenuti čelnik Ladonje lik kojeg ili volite ili mrzite ali rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Ono što je sigurno je da se čini kako je u protekle četiri godine sazrio i njegov nastup posljednjih mjeseci to jasno pokazuje. Do jučer smo od njega imali šanse vidjeti samo pakiranje i celofan koji je poprilično dobar, ali sada kreće posao i kroz prve odluke će se vrlo brzo vidjeti što nas čeka.

Ako postoji karakteristika prethodnih vlada (a posljednje osobito), to je neodlučnost i apsolutna nesposobnost za bilo kakve pomake i odluke. Ova vlada može biti dobra ili loša, što je manje bitno, no ono što si ne smije dopustiti je da propusti donositi odluke (i zato su Čačić i Linić dobrodošli jer se oni ne boje zauzeti stav i donijeti odluku), a nadam se da će i barem neki od ministara koji su također ušli u Vladu raditi isto.

Slijedeća godina neće bit ugodna, a vjerojatno neće biti ni bolja od 2011. no u njoj barem imamo potencijal posložiti temelje da godine koje dolaze budu bolje.

Misao dana:
The world is full of people whose notion of a satisfactory future is, in fact, a return to the idealised past.

Categories
Politika

O bivšim ministrima

Ovo je tekst koji sam napisao za politikaplus.hr no evo ga i ovdje, malo je dugačko ali eto, ministar mi je pomalo dignuo živac:

Vrlo uskoro bivši ministar Đuro Popijač izjavio je na poslovnom forumu, a potom ponovio to isto i nekim radio postajama kako je objava registra javne nabave “kriminalizirala sve poduzetnike”. Ministar je toj izjavi pridodao još pokoju verbalnu glupost i kada sam to pročitao postavilo se pitanje da li je moralno i etički odgovorom udarati metaforičko mrtvo kljuse HDZ-a, kao i gore spomenutog ministra svega nekoliko sati prije izbora i nekoliko sati prije nego što će HDZ prijeći u oporbu? Dobro ponašanje kaže kako to od mene ne bi bilo lijepo, no istovremeno obzirom da se Popijač svojim alpinističkim podvigom bez ijednog drugog očiglednog talenta uspio uvući na sam vrh izborne liste, te kako unatoč svemu postoji još uvijek stabilnih 20-25% ljudi koji će glasati za ljude poput njega, izvjesno je da će Đuro okupirati prostor Hrvatskog sabora slijedeće četiri godine pa će tako proizvoditi trošak državnom proračunu sve do 2015 godine, a ako se Kukuriku ne iskaže i ne ukine povlastice bivših dužnosnika, Đuro to može rastegnuti skroz do 2016. godine. Iz tih razloga smatram da bi mu ipak trebalo odgovoriti.

Druga dilema koju imate kada trebate odgovoriti osobi poput Đure Popijača je valjda jedna od prvih lekcija koje sam imao iz logike na fakultetu koja pak kaže kako nije u redu prilikom odgovaranja na neki napad uzvraćati na osobnoj razini (glasoviti ad hominem) i toga se strogo držim. Istovremeno, postoje trenuci kada je nasilje neizbježno i neki ljudi jednostavno nisu u stanju percipirati svijet oko sebe i tada, morate ga opaliti po prstima jer je to jedini jezik koji razumije. Tako da bih prvo obavio ovaj Ad Hominem dio prije nego što krenem objasniti zašto Đuro Popijač pojma nema.

Lik i djelo Đure Popijača, a njegovu biografiju možete promatrati još neokoliko dana na stranicama vlada.hr, ne krasi niti jedan jedini dan rada u privatnom sektoru. Ali baš niti jedan jedini. Nekako si mislim da je to iznimno bitno jer ljudi koji nisu iskusili neizvjesnost isplate plaće ili pak važnost ostvarivanja poslovnog uspjeha koji nije baziran na monopolu temeljenom na administrativnoj odluci jednostavno nisu podesni da razumiju kako se većina ljudi ove zemlje bori za svakodnevno preživljavanje; a budući da je on (barem još koji dan) ministar gospodarstva, rada i poduzetništva – čini mi se da je on jedinstveno nekvalificiran da obavlja tu funkciju, čak bih rekao kako je relativno teško naći osobu koja je do te mjere nekvalificirana za neki posao i ako postoji dokaz Dilbertovog principa onda je on utjelovljen u liku & nedostatku djela dotičnog gospodina.  Đuro je nadalje većinu svoje karijere proveo u SDK, ZAP i FINA-i što se netreniranom oku čini kao nekoliko tvrtki, no riječ je o jednoj te istoj instituciji koja nema stvarnog pandana u tržišnoj ekonomiji, iz koje je otišao u HUP gdje su ga se (tako mi insideri kažu) jedva riješili i pod izlikom napredovanja pretvorili u ministra. FINA, da se malo njome pozabavimo, nema stvarnog razloga da postoji i ako promatrate što sve ona radi i na koji se način financira biti će vam totalno jasno kako je ta javna tvrtka sanirana već nekoliko puta na razne manje ili više suptilne načine i duboko sam uvjeren da ćemo prije ili kasnije govoriti i o reformi, restrukturiranju ili privatizaciji te tvrtke jer je ona jednostavno jedna velika kočnica i nepotrebni trošak financijskog sustava RH. Toliko o dvadeset godina Đurinog doprinosa FINA-i. Đuro Popijač dakle nikada nije radio u gospodarstvu, dvojbeno je da li je ikada radio, a o poduzetništvu očigledno zna vrlo malo (barem promatrajući rezultate tvrtki s kojima je povezan). Istini za volju, u HUP-u je imao prilike susresti puno gospodarstvenika i poduzetnika (nešto manje radnika), no ponovno, ako samo šećete fakultetom to ne znači da će se silna pamet zalijepiti za vas, ipak je potrebni malo veći angažman. Ako uzmemo bilo koji od ekonomskih pokazatelja ove zemlje u razdoblju koje je svojim ministriranjem počastio Đuro Popijač, sasvim je jasno da posljednjih godina, baš kao niti u FINA-i nismo imali prilike vidjeti demonstraciju njegovog neotkrivenog ekonomsko-radno-poduzetničkog genija.

Ukratko, živim u dubokom uvjerenju kako ima malo irelevantnijih ljudi od Đure Popijača da govore o bilo čemu, no kako on ima položajnu rentu, red je i da se odgovori na njegov verbalni ispad kako je projekt Vjetrenjače kriminalizirao poduzetnike.

Gospodin Popijač je zasigurno imao priliku čuti, barem iz medija, za tvrtku FIMI MEDIA, ona je naime uspjela u proteklih nekoliko godina osigurati cijeli niz vrlo dobro plaćenih državnih poslova mimo procedure javnog natječaja ili pak korištenjem glasovite odredbe IIb i neposrednom pogodbom. Metodologija je vrlo jednostavna, ponudite uslugu koja vrijedi stotinu tisuća kuna za jedan milijun, na devetsto tisuća uredno platite 20% poreza na dobiti i s preostalih 720 tisuća radite štogod želite pa čak možete uplatiti i donaciju demokratskoj zajednici po izboru. Ako na web stranici javne nabave promotrimo broj tvrtki koje bilježe nevjerojatne profite vidjeti ćemo da su neke od njih, vidi slučajnosti, povezane sa samim vrhom vlasti ili se pojavljuju kao istaknuti donatori gore navedenog kljuseta ali i nekih drugih političkih grupacija koje će također biti pometene u nedjelju. Registar za provjetravanje javne nabave omogućuje svima da osobno provjere koliko je koji pravni subjekt države (a ima ih više od četiri tisuće) napravio javnih nabava, tko je dobavio robu ili usluge, koliko se uštedilo, koliko se uopće ponuđača javili kao i cijeli niz drugih parametara koji osiguravaju da je neki natječaj doista bio transparentan. Također, za svakog ponuđača se može vidjeti na koliko je natječaja bio pobjednik, koliko je novaca dobio od države i na koje tipove natječaja i kojim pravnim osobama se javljao. Možete ukratko vrlo jednostavno i brzo dobiti sliku tko je poslovao s kime. Web aplikacija koju smo izradili osigurava transparentnost postupaka javne nabave. Transparentnost ne znači da se radi o kriminalu, niti smo mi to i u jednom trenutku tvrdili.

Problem koji se pojavljuje u svim koruptivnim aktivnostima je taj što su svi oni koji su u korupciji sudjelovali ujedno i vitalno zainteresirani da se o njoj nikada ništa ne sazna. Temeljni alat korumpiranih državnih dužnosnika je zaustavljanje svakog informiranja javnosti o utrošenom javnom novcu pa se onda u pokušaju da se zataškaju nepodopštine i sprega javnog i privatnog sektora kreiraju web stranice poput one od Narodnih novina na kojima se silom zakona moraju objavljivati javne nabave. Na toj stranici primjerice nema mogućnosti pretraživanja, podaci su dostupni samo ograničeno razdoblje, dio web stranice je ograničen samo onima koji plaćaju besmisleno skupu pretplatu, a sami podaci su poslagani u redosljedu dolaska u Narodne novine, a da sve skupa bilo još nepreglednije, na istome se popisu objavljuju sve informacija o javnim nabavama, počevši od najava nabave, objave nabave, poništenja, korekcija i svi ostali oblici aktivnosti koji su ponuđeni. Web stranica Narodnih novina možda služi tome da se udovolji neki od tisuća zahtjeva EU, no web stranica je apsolutno neprimjerena i neupotrebljiva za bilo što drugo. To znamo mi u Vjetrenjači, a to zna vrlo dobro i ministar Popijač. Ako ministar misli drugačije, predlažemo mali “dvoboj” u kojem će on predložiti javnu instituciju a potom idemo mjeriti koliko će kome vremena trebati da sazna sve o svim javnim natječajima koje je ta institucija napravila. Nama će trebati nekoliko sekundi, dok će ministru vjerojatno trebati sve četiri oporbene godine da ostvari isti rezultat.

Istraživanja koja su provedena, kažu kako je oko 4 milijarde kuna godišnje nestalo iz državnog proračuna a većina toga kroz sustav javne nabave. Svi mi danas znamo o gore spomenutoj FIMI mediji, o bojanjima tunela, o kilometrima “Kalmentine”, a naslućuje se što bi se moglo pronaći u sustavu zdravstva i mirovina. Ispada stoga da je barem 10% svih nabava, ili jedna od njih deset u cijelosti plod korupcije i namještanja (a i to je optimistična brojka), ili daleko vjerojatnije, nekoliko od njih deset na ovaj ili onaj način pogoduju onima koji su u nju uključeni.

Ono što ministar Popijač ne zna, ili (što je daleko vjerojatnije) ne želi znati, je to da je transparentnost prvi i pojedinačno najjači alat za borbu protiv korupcije. Da bi se uopće uhvatili u koštac s korupcijom sami ne smijete biti korumpirani, i dok udruga Vjetrenjača apsolutno zadovoljava taj kriterij, mi uz najbolju volju to isto ne vidimo u ministru Popijaču, dapače donekle je znakovito kako se on prepoznao u navodnom kriminaliziranju.

Web stranica koju smo napravili nastala je na uzoru na američki fedspending.gov, baš poput nas prije nekoliko godina američka je nevladina organizacija kreirala ovu aplikaciju i ponudila je javnosti. Nitko se tada nije, a osobito ne neki državni dužnosnik, usudila kritizirati projekt ili reći kako transparentnost javne nabave kriminalizira poduzetnike. Projekt je toliko uspješan da je nekoliko godina kasnije postao dio programa američke vlade i danas se nalazi na adresi usaspending.gov. Imamo mi i daleko bližih primjera, poput primjerice slovenskog supervizora gdje je moguće vidjeti ama baš svaki trošak državne uprave koliko god on maleni bio. Zanimljivo bi bilo vidjeti troškove primjerice ministra Popijača i njegove državne kreditne kartice, ili možda prelistati dnevnik vožnje njegovog vozača da vidimo gdje se to sve ministar vozio o našem trošku ili pak možda pregledati listu posjetitelja da vidimo s kime je i o čemu razgovarao. Veliko je pitanje da li bi ministar izdržao taj test javnog interesa.

Htio to ministar priznati ili ne (a organizacija kojoj pripada ionako živi u nekom svom svemiru koji se samo povremeno susreće s našim, a i to kada se dogodi sve češće je u Gajevoj ili Remetincu), dolaze neka nova vremena i pravila kako su se odrađivali poslovi više jednostavno ne prolaze. Građani traže i zaslužuju daleko više, ruka ruku više ne smije miti bez jako dobrog i opravdanog razloga, a oni koji svoju poziciju, poput ministarske, baziraju na tome da zadržavaju i trguju informacijama zaslužili su da umru u ropotarnici povijesne zbiljnosti.

Nije stoga niti čudo da je odlazeći ministar, kada već nije u mogućnosti pokazati ijedno jedino vlastito postignuće, u stanju na ovaj način kritizirati projekte koji ne samo da unosi transparentnost i fair play u sustavu javne nabave, nego direktno ugrožava cijeli onaj politički sustav koji je njega postavio u fotelju koju nikada i ni po čemu nije zaslužio.