Digitalna ekonomija besplatnog

Jeste li znali da začeci zaštite autorskih prava proizlaze iz razdoblja u kojem su tiskarski strojevi postali široko rasprostranjeni, dakle negdje tamo krajem petnaestog, početkom šesnaestog stoljeća? Zanimljiva je to analogija jer nam se nešto slično događa i danas. Široka rasprostranjenost tiskarskih strojeva omogućila je tada mnogima da umnožavaju knjige prilično jeftino što nije bio osobiti problem ako ste umnožavali bibliju ili neke državne dokumente. Na istim strojevima mogli ste umnožavati i druge tiskovine koje si bile kritične prema crkvi ili državi te je iz nastojanja da se kontrolira umnožavanje informacije nastao cijeli niz zakona i propisa koji su regulirali tko je taj koji može umnožavati neku informaciju i pod kojim uvjetima, da bi nešto kasnije ta inicijativa počela štititi izdavače (koji su tada ujedno bili i tiskari) kako njihov proizvod nitko drugi ne bi mogao umnožiti u određenom vremenskom razdoblju.

Zaštita intelektualnih prava bila je kreirana da bi zaštitila tiskanu riječ i taj cijeli koncept nije se puno širio do deventaestog stoljeća i industrijske revolucije kada više nije bilo potrebno štititi samo pisanu riječ nego i konkretne izume i inovacije. Vrijedi reći kako su tadašnji zakoni u svojoj biti štitili fizički proizvod, bila to knjiga ili stroj, a tek u dvadesetom stoljeću stižemo do punog značenja intelektualnog vlasništva koje danas može štititi i ideje koje možda i nemaju materijalni oblik.

Koncept zaštite intelektualnog vlasništva kakvog danas poznajemo prilično je teško primjeniti na svijet digitalnog, a još manje na umreženi svijet interneta u kojem za razliku od onog materijalnog, izraditi kopiju originalne informacije ne samo da sa sobom više ne nosi nikakav trošak nego je i toliko jednostavno da uopće ne treba uložiti nikakav osobiti trud.

Da ste prije nekoliko stotina godina odlučili iskopirati nečiju knjigu, taj cijeli proces je uključivao sasvim mjerljivi trošak, pa je sukladno tome i kasnija distribucija “ukradenog” proizvoda nosila sa sobom želju za povratom investicije. Tako da je distribucija, makar ilegalna dijelom bila ograničena, a dijelom je uključivala i ekonomsku naknadu za korištenje. U digitalnoj ekonomiji to nije tako, slobodno možete otići na jedan od stotina tisuća portala i pronaći na njemu zanimljivu informaciju (bila ona u obliku teksta, slike, videa ili nekom drugom) te je uz nekoliko poteza mišem iskopirati i objaviti na svojem facebook profilu, ponuditi poveznicu na nju na svom twitter računu ili objaviti na svom blogu ili portalu.

Kopiranjem sadržaja i objavom na svojoj internet stranici niste doduše umanjili vrijednost prvotne informacije, ali ste originalnom izdavaču dramtično otežali povrat investicije u kreiranje i objavu informacije. Pojednostavljeno rečeno, ako ste iskopirali vijest s neke internet stranice otežali ste tom izdavaču da kroz svoje internet aktivnosti vrati trošak uložen u novinare, lekture i korekture, urednike i svu onu infrastrukturu koja je uopće bila potrebna da bi ta vijest ugledala vaš monitor.

Lakoća kopiranja sadržaja (računalo) i daljnje distribucije (internet) već su značajno nagrizli temelje poprilično profitabilne muzičke industrije, distribucija video sadržaja je također na udaru već nekoliko godina i jedino što je drži je količina podataka koju je potrebno preseliti s jedne lokaciju na drugu kako bi pogledali primjerice cjelovečernji film, a gore spomenutu izdavačku industriju knjiga na životu drži navika da knjigu čitamo iz papirnatog medija što je balans kojeg uređaji poput Amazonovog Kindlea i drugi eČitači dramatično mijenjaju. Amazon već danas prodaje više digitalnih knjiga nego onih tvrdo ukoričenih, a sedam posto čitatelja knjiga posjeduju neki od eČitača (pazite, to su oni koji čitaju redovito i najveći su konzumenti tiskanog štiva).

Internet portali koji pružaju vijesti zasada su najlošije su prošli u ekonomiji digitalnog, jer za razliku od papirnatih novina koje se na kiosku natječu s drugim novinama, web portali se natječu sa baš svakom web stranicom na internetu. Pokušaj da limitirate pristup svojim sadržajima u najmanju ruku nisu dočekani s dobrodošlicom od strane konzumenata informacije koji su na internetu navikli da sve, ili gotovo sve, dobijaju lagano i besplatno, dok je legalnost stjecanja od sekundarne važnosti.

Zamislite situaciju da ste novinar koji je objavio vijest kako su Somalijski pirati oteli brod uz obalu Afrike, kako ćete naplatiti tu informaciju ako ne kroz marketinške aktivnosti na internet stranicama svoje novine? No tu istu infromaciju će u roku od nekoliko sekundi preuzeti desetine ako ne i stotine drugih web portala. Ono što je prije desetak minuta bila velika ekskluziva i “breaking news” odjednom je postala masovna roba bez tržišne vrijednosti na stotinama web stranica. Upravo ta situacija se dogodila prošle godine kada je google news (još jedan besplatni news servis) prebrojao 11.264 izvora za jednu te istu vijest.

Druga varijanta je naravno da odlučite naplatiti pretplatu kako bi korisnici pristupili ekskluzivnom sadržaju, no kako iskustvo Londonskog Timesa kaže, rezultati nisu ohrabrujući. Promet na njihovoj web stranici od časa kada su dopustili pristup sadržaju samo pretplatnicima smanjio se impresivnih 97%. U ljetnim mjesecima ove godine uspjeli su evidentirati dvije stotine tisuća transakcija od čega polovica otpada na one pretplatnike papirnatog izdanja koji su odlučili aktivirati i besplatnu digitalnu pretplatu, dok se preostalih sto tisuća sastoji od kupovine pojedinačnih članaka ili mjesečne pretplate.

Rijetko koja novina ima financijsku snagu da preživi pad čitanosti na jednu tridesetinu, a upravu se to desilo Londonskom Timesu. No čak i bez plaćene pretplate pad prihoda događa se i svim hrvatskim medijima s tom razlikom što Times pretendira na publiku od više od pola milijarde konzumenata koji govore engleski jezik, dok naši mediji taj isti teret moraju raspodijeliti na četiri i pol milijuna osiromašenih građana od kojih polovica ionako nema pristup internetu. Jedina reakcija koju u takvoj situaciji možete poduzeti je smanjiti troškove poizvodnje vijesti kako bi taj trošak pratio prihode, što će neminovno dovesti do toga da i sami pribjegavate kopiranju vijesti s drugih portala, a kvaliteta novinarske informacije srozati će se do razine tabloida i čitljivosti. Čekajte, pa to se već dogodilo!

p.s. ovo je tekst koji sam napisao za prošlotjedni Obzor

10 Replies to “Digitalna ekonomija besplatnog”

  1. Meni je interesantno nešto drugo: problem koji se javlja sa autorskim pravima. Ako su ista osnov kapitalističkog sistema, i ne samo to, ako su ista jedan od najznačajnijih preduslova emancipacije pojedinca (ona predstavljaju mehanizam zaštite nečijeg znanja, vremena, rada, kreativnosti…), postavlja se pitanje šta se dobija ukoliko ta autorska prava praktično sve više postaju redukovana.

    Ne samo da se na taj način, a što posebno dolazi do izražaja danas u vrijeme modernih sredstava komunikacije, direktno potkrada kreativni pojedinac, ne samo da se šalje (istina, indirektna) poruka da je bolje naučiti kako pronaći nešto zanimljivo, nego kako stvoriti nešto zanimljivo, već imamo na djelu situaciju da, uprkos nevjerovatnom broju mogućnosti, postajemo svjedoci sve veće-uniformisanosti civilizacije.

    Civilizacija postaje jednolična, dosadna, apatična, nekreativna. To je osnovni problem.

  2. @Milko: Gomila gluposti. Kreativnost ne ovisi o plaćanju, najveća djela su nastala od ljudi koji nisu bili nagrađeni za njihovo stvaranje. Autorska prava nisu ništa drugo nego legalizirani monopol, i danas su u praksi toliko izvitoperena da više ne služe nikakvoj svrsi. Najvažnije je imati na umu da ona nikad nisu štitila autora djela, nego njihovog umnoživača.

  3. @Berislav Lopac

    Ja se ne mogu s ovime složiti. Autor također mora živjeti, mora jesti, stanovati, itd. Pritom on je taj koji je idejni začetnik proizvoda ili čak i njegov stvaratelj. A često za to dobije malu nagradu, negdje je u sjeni ili se njegovo djelo potpuno izvitoperuje u rukama posrednika.
    Posrednici zarađuju novac. Nažalost vrlo često ne znaju što drže u rukama pa se ono za što se netko dugo školovao i o čemu je neko vrijeme razmišljao prije negoli je to stvorio ne koristi ispravno – ne prodaje se na adekvatan način i u ispravnu svrhu, ne daje se dobra uputa kako koristiti i slično. Primjer: Jednom sam sudjelovala u jednom assessmentu gdje je alat izradila jedna velika konzult. kuća i prodala drugoj kući da to aplicira kod klijenta. Obično velike kuće imaju centre za izradu know-how – gdje se stvarno stvara vrijednost i gdje sjede školovani ljudi i ti alati su dobri, ali u realizaciji onda ima većinom ljude koji nisu adekvatno kvalificirani i doslovno nisu svjesni što drže u rukama. I tako recimo dođe taj assessment, izrade se alati, prilikom printanja se pomiješaju pitanja pojedinih kategorija za mjerenje, ali svi ti pusti ljudi na prvoj liniji uopće ne primjećuju da nešto ne štima. Nemaju adekvatno obrazovanje, ne shvaćaju kako je alat stvoren, čemu zapravo služi, već su priučeni – što nema adekvatne dubine. Za mene je to bilo iskustvo koje me zaprepastilo. Tu je totalno obezvrjeđen autor i njegovo znanje jer je ono što je stvorio slikovito rečeno bačeno u smeće. Taj čovjek je X godina studirao, za to je moralo raditi X ljudi da bi mu to omogućilo (obitelj, društvo) i od toga na kraju minimalna korist ili čak i šteta.
    Ja bih uvela naknadu i za ideje :). Ili bih naredila onima koji ih imaju da šute :).
    Po Porterovom Value Chain najveću vrijednost u organizaciji ima research&development, znači stvaranje nove vrijednosti, a najmanju prodaja.

  4. Gledajući iz kuta laika, doživljavam ovu temu više kao čovjek koji smatra da istine više nema u javnim tiskovinama, kako pravi autori iščezavaju, i kako će se , ako Bog da, i ovo
    digitalno doba urušiti samo od sebe, a ostat će ono samo najbolje.Hvala

  5. Nedavno sam imao problema sa kršanjem autorskih prava. Naime, u nedostatku inspiracije počeo sam kopirati postove sa jedne druge stranice. Urednik je to skužio te smo se zakačili, bilo je čak i sudskih prijetnji. Ali, urednik se pokazao pravim čovjekom te smo uspjeli izgladiti stvari. Jedno iskustvo koje me opametilo…

  6. @Milko: Naprotiv, ti ne razumiješ suštinu. Nije problem u ideji zaštite autorskih prava, nego u njihovoj (trenutnoj) realizaciji. A s ljevičarstvom nema veze, naprotiv — monopol je najveći neprijatelj kapitalizma. Donosiš paušalne ocjene ne poznajući ni mene niti tematiku o kojoj je riječ, što te potpuno diskreditira.

    @Petra: Tvoj komentar upravo potvrđuje moju poantu. Naravno da autorska prava treba zaštititi, ali ne na način kako se to sada radi. Trenutno imamo situaciju koja jako podsjeća na ono kaponeovsko “plaćanje za zaštitu”: nekakva grupa sebe proglasi zaštitnikom prava nekih autora, i onda provodi monopol i naplatu kako im se sprdne, nerijetko i na štetu samih autora koje bi trebali štititi.

  7. Zaštita autorskih prava je pozitivna praksa. Prava se krše kad god to sustav dozvoljava. Ne radi se ustvari o problemu zaštite prava, ona su već sama po sebi dobro regulirana, već je problem funkcioniranja sustava. Ovdje se kroz mala vrata otvara puno veće pitanje, jer autorska prava su samo jedan mali dio prava koja se krše na internetu. Puno su veća pitanja nadzora, manipulacije, privatnosti, zaštite malodobnih, sigurnosti. Internet je divlji zapad modernog doba, oni koji i propisuju neka pravila ne posjeduju mehanizme provedbe istih. To je već tema za sebe…

  8. Sa stanovištva autora je to povreda prava, a sa stanovišta većine monopol na informaciji čime se usporava razvoj društva. Uzmemo li autorska prava na prvom mjestu, tada bi školovanje bilo nemoguće bez plaćanja autorskih prava na znanje koje je u knjigama. I dok se to u školstvu naizgled plaća (cijena knjige), pravo je pitanje da li je autor knjige trebao obeštetiti autore koji su mu bili referenca za pisanje. I tako u nedogled. Bitno jednostavnije bi bilo da se za autorska djela uvede naknada od države (ovisno o važnosti i upotrebljivosti iznešenih informacija) te bi time autor predao rad državi i za to dobivao naknadu, a država bi ga dalje besplatno djelila i time obrazovala ostale i podizala razinu znanja. Ali daleko smo mi od toga da se stvori društvo znanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.