Ayn Rand

Nisam već godinama valjda iskoristio priliku da pišem o knjigama i zbilja mi je žao zbog toga, s jedne strane nešto manje čitam nego ranije i više toga su neke stručne knjige o vrlo specifičnim temama za koje i nema previše publike (a da budem iskren, nemam baš namjeru podijeliti sa svim zainteresiranim koje točno knjige čitam i zašto :).

Prije nekoliko mjeseci na Nenadovu sugestiju počeo sam čitati dvije knjige Rusko-Američke spisateljice Ayn Rand. Ayn je 1926. emigrirala u Ameriku i bavila se kao scenarist i pisac djela koja su se izvodila i na Broadwayu, no njezina dva najznačajnija djela su svakako Fountainhead i Atlas Shrugged. Te dvije knjige su u biti baza za njezinu filozofsku ili možda čak ideološku doktrinu koja je nazvana Objektivizam.

Fountainhead je objavljen 1943. godine i bavi se talentiranim New yorškim arhitektom Howard Roarkom i njegovim usponima i padovima i problemima koje talentirani ljudi imaju u svijetu kojime upravljaju mediokriteti.

Atlas Shrugged je objavljen četrnaest godina kasnije 1957. i govori o društvu kojem upravlja birokracija u sustavu koji dobrim dijelom počiva na konceptima komunizma/socijalizma i koje kroz svoj sustav redistribucije dobara uništava zdravo tkivo zemlje.

Ne bih vam prepričavao knjige jer su knjige sjajne i vrijede svake sekunde koje su utrošenje u njihovo čitanje. Mogu slobodno reći da se već godinama nisam toliko zapalio za neku knjigu kao za ove dvije i makar su ogromne (čitam na Kindleu pa ne znam koliko bi imale stranica u paperbacku ali vjerujem da zajedno imaju oko dvije tisuće stranica paperbacka). Fountainhead u svom centru ima pojedinca Howarda Roarka, dok je u centru Atlasa cijelo društvo – no obje knjige se u svojoj osnovi bave istom tematikom i kroz beletristiku u biti dobijate uvid u filozofiju objektivizma koju pokušava (i velikimd ijelom uspješno brani) Ayn Rand.

Objektivizam kako sam ga ja doživio se u biti može nazvati i radikalnim neoliberalizmom, jer Ayn Rand polazi od premise kako se država mora brinuti za svoje manjine, a najmanja pojedinačna manjina je pojedinac, a pojedincu je sve dopušteno dok time ne ugrožava drugog pojedinca. Ona s gađenjem odbacuje ideju altruizma i u biti smatra da pojedinac najveću dobrobit društvu pruža samo ako doživi svoj puni potencijal a do kojeg dolazi slobodnom trgovinom s drugim pojedincima (dakle odnosom između pojedinaca koji se bazira na zajedničkoj koristi).

Istovremeno, u knjigama govori o problemima koje nadareni pojedinci imaju da bi ostvarili svoje potencijale, a koji su zapriječeni ili različitim društvenim skupinama (gatekeeperima) koji ograničavaju ili se aktivno bore protiv napretka, promjena ili unošenja nove kvalitete; dok u Atlasu promatramo to isto s pozicije društva i parazitske strukture mediokriteta koji su našli za shodno da reguliraju i preusmjeravaju društvene i ekonomske tokove po načelima koji nisu bazirani na ekonomiji uspjeha ili zajedničkoj koristi svih strana koje su uključene u transakciju. Priča je u pojedinim elementima dovedena do totalnih ekstrema i u biti karikature tako da u dijelovima morate napeti maštu da dopustite da pojedini zapleti ili iznesene ideje ostanu u domeni realnog.

Kako god bilo, ove dvije knjige morate pročitati jer makar se ne složili sa svime iznesenime te dvije knjige su kao prvo sjajna beletristika i sama ta činjenice su više nego dobra isprika za čitanje. Mimo toga, pogled na pojedinca i društvo je po meni sjajan i primjerice razina identifikacije s nekim mojim stavovima je bila nevjerojatno visoka, a istovremeno promatrajući njezine opise društva i odluka se donose i na kakav način daju dodatno paralelu vremenu (ali i lokaciji) u kojem živimo iako je od objave te dvije knjige prošlo više od pedeset godina.

Teme kojima se bave ove dvije knjige možda jesu dobrim dijelom apstraktne i dugo sam se vremena i sam opirao razmišljanju o tim stvarima jer se smatram više praktičnom osobom kojoj treba nabaciti problem ne bi li ga krenuo rješavati. Ayn Rand se bavi time što je to pojedinac, što je uloga države, puno vremena provodi govoreći i argumentirajući individualizam, slobodu mišljenja, slobodu i zaštitu privatne imovine i naravno o slobodi poduzetništva. Ako to prebacite na ovu našu situaciju (a paralela ima koliko god hoćete) onda na ovaj ili onaj način morate doći do toga da za konstrukciju vrijednosnog sustava na kojem funkcionirate kao osoba morate odabrati neke temelje, koji god oni bili – i to je trenutak u kojem morate prijeći u domenu filozofije; morate odrediti sebe i načela na kojem funkcionirate ali morate definirati i odnos sebe kao pojedinca u odnosu na društvo (i posljedični državu) i tu Ayn Rand i njezine dvije knjige mogu puno pomoći pa makar se i ne složili s nekim idejama, vrijednosnim sudovima ili konceptima za koje se ona zalaže.

Dakle; žestoka preporuka i za domaću zadaću svakako pročitati Fountainhead i Atlas Shrugged.

Evo i nekoliko sjajnih citata:

  • I swear by my life, and my love of it, that I will never live for the sake of another man, nor ask another man to live for mine.
  • In any compromise between food and poison, it is only death that can win. In any compromise between good and evil, it is only evil that can profit.
  • Money demands that you sell, not your weakness to men’s stupidity, but your talent to their reason.
  • I refuse to accept as guilt the fact of my own existence.
  • “If you saw Atlas, the giant who holds the world on his shoulders, if you saw that he stood, blood running down his chest, his knees buckling, his arms trembling but still trying to hold the world aloft with the last of his strength, and the greater his effort the heavier the world bore down on his shoulders—what would you tell him to do?” ” To Shrug.”
  • “Parties are intended to be celebrations, and celebrations should be only for those who have something to celebrate”.
  • One can’t love man without hating most of the creatures who pretend to bear his name.
  • I am a man who does not exist for others.
  • I have come here to say that I do not recognize anyone’s right to one minute of my life…. It had to be said. The world is perishing from an orgy of self-sacrificing.
  • I can accept anything, except what seems to be the easiest for most people: the half-way, the almost, the just-about, the in-between.
  • There is no such thing as duty. If you know that a thing is right, you want to do it. If you don’t want to do it—it isn’t right. If it’s right and you don’t want to do it—you don’t know what right is and you’re not a man.
  • A gun is not an argument.
  • Every government interference in the economy consists of giving an unearned benefit, extorted by force, to some men at the expense of others.
  • Remember also that the smallest minority on earth is the individual. Those who deny individual rights, cannot claim to be defenders of minorities.
  • When a man declares: “There are no blacks and whites [in morality]” he is making a psychological confession, and what he means is: “I am unwilling to be wholly good—and please don’t regard me as wholly evil!”
  • A genius is a genius, regardless of the number of morons who belong to the same race—and a moron is a moron, regardless of the number of geniuses who share his racial origin.
  • Pity for the guilty is treason to the innocent.
  • I borba protiv korupcije je korumpirana

    U doba Zagreb summita prije četiri-pet godina (možda se sjećate velikih prometnih gužvi) po prvi puta sam shvatio kako smo u cjelini, kao država, u velikom problemu. Tada je Sanader bio na vrhuncu svoje moći, no na summitu je govorio i Mart Laar, bivši Estonijski premijer i za Hrvate gotovo nepoznati političar koji je o korupciji rekao doslovce slijedeće: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”.

    Promatrajući način na koji su se dijelili poslovi, impresivnu kolekciju satova tadašnjeg premijera, način na koji je stekao vlasništvo nad svojom kućom ili uostalom način na koji komunicira sa svojom okolinom bilo je jasno da borba protiv korupcije u hrvatskoj pada na prvoj stepenici. U posljednjih nekoliko godina parazit korupcije progutao je društvo i nakon odlaska Sanadera očito je došlo do promjene. Ne tvrdim da smo se doista počeli obračunavati s korupcijom jer mi se više čini da je pod tom borbom u stvari zamaskiran obračun s mrtvim tijelom HDZ-a, no svaki novi dodatni centimetar slobode za policiju i pravosuđe otvara prostor kojeg će zainteresirani teško obuzdati u budućnosti i barem s te strane je situacija ipak nešto bolja.

    Kod nas je definicija riječi korupcija dugo vremena bila vrlo uska i malo toga se smatralo korupcijom,  ona uopće ne mora uključivati osobnu financijsku dobit, ona uključuje i koncepte u kojima smo duboko ogrezli poput kronizma – dodjela položaja ljudima bez ikakvih kvalifikacija (osim naravno obiteljske, prijateljske ili partijske) ili nešto blaži oblik kojeg znamo pod nazivom nepotizam. Tu je i selektivna primjena zakona koja pojedince čini favoriziranim što nas dovodi do policijske korupcije koja uključuje selekciju slučajeva, osoba i organizacija protiv kojih će se voditi istrage i uhićenja, te naravno pogodovanje pojedincima ili institucijama da izbjegnu ili otegnu u izvršenju neke obveze (primjer INA-e i neplaćanja trošarina). I ako to sve uzmete u obzir biti će Vam jasno da živimo u državi neograničene političke korupcije koja se u literaturi naziva kleptokracijom ili doslovnije “vladavinom lopova”.

    Mali je problem što smo danas došli do druge krajnosti, te je svijest o korupciji i nužnosti borbe paralizirala cijelo društvo pa tako poput navijača na stadionima skandiramo svakom novom uhićenju te iz dana u dan tražimo još krvi, a sve to dok se vlada i pravosuđe očajnički trudi ugoditi glasu rulje umjesto da se zakoni koje imamo provode jednako prema svima. Ključ borbe protiv korupcije nije samo obračun i odstranjivanje  korumpiranih, nego pravedni pristup prema svima uključivo i najokorjelijim kriminalcima što danas nije tako jer smo uspjeli korumpirati čak i borbu protiv korupcije. Pogledajte samo postupke koji se trenutno vode i koji na silu htjeli mi to ili ne žele umočiti prethodnog premijera, dok je Damir Polančec već stradao u predmetu u kojem to možda nije ni trebao, a istovremeno cijeli niz operativaca čija je jedina kvalifikacija (osim partijske afiliacije) da budu na poziciji na kojoj su uhićeni bila njihova sposobnost da riješe problem i skrenu tokove novca na način da nešto zaostane i u privatnim džepovima.

    Ono što nam nasušno treba je precizna i opće prihvaćena definicija što je to korupcija iz jednostavnog razloga što smo od silne borbe i političkog odlučivanja tko je a tko nije kriv došli u situaciju gdje su svi ekonomski tokovi zamrznuti, a svi oni koji se po definiciji svojeg posla moraju potpisivati na razne ugovore, naloge ili odluke dobro važu hoće li im neki putni nalog biti olakšavajuće ili otegotna okolnost u budućoj, a s današnje pozicije, sasvim izglednoj istrazi USKOKa.

    Slijedom okolnosti stvorili smo državu u kojoj živimo pod zakonima koji su u samom početku bili nedorečeni, neprimjenjivi i nedosljedni. Stvorili smo vladajuću klasu koja egzistira na krivnji svojih građana, a borba protiv korupcije je samo još jedan način da nam se svima da do znanja kako smo svi mi u svojoj biti isti.

    p.s. ovo je moja sedamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 23. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

    Web pick tjedna:
    http://en.wikipedia.org/wiki/Political_corruption Mali kviz; pročitajte što wikipedija ima za reći na temu političke, policijske i korporativne korupcije i što ona sve podrazumijeva. Da li znate, osobno svjedočite ili vidite neke segmente korupcije koju do sada niste prepoznali?

    Gdje je nestao čovjek?

    Teško je ne osvrnuti se na ovotjedno svjedočenje prethodnog premijera Ive Sanadera pred Saborskim istražnim povjerenstvom i to iz nekoliko razloga.

    Prvo i onako očigledno pitanje je cilj ovog povjerenstva i što se njime u stvari želi postići? Teško je odgovoriti na to pitanje i za pretpostaviti je kako je oporba inzistirala na ovome povjerenstvu pokušavajući utvrditi odgovornost vladajuće stranke za dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a. Senzacionalisti kakvi jesmo, zasigurno svi skupa traže u cijelom aranžmanu sakrivene motive ili dobiti, no praktično gledano, obzirom da je situacija s INA-om takva kakva je, te da je riječ o kompaniji kojom se trguje na burzi, te da je u konačnici o cijeloj toj priči glasala cijela Vlada – vrlo je teško očekivati da će se iz cijele istrage iznjedriti i jedno jedino konkretno ime, a još manje konkretni krivac ako on uopće postoji naravno uz uvjet da krivnje uopće ima – a već danas je jasno da nikakve štete koju bi mogli izraziti u nekakvim kunama nema.

    Drugo je pitanje što HDZ želi postići i na njega je donekle jednostavnije odgovoriti. Svaki napad na aktivnosti Vlade u kojoj je HDZ većinska stranka ujedno je i napad na HDZ pa sukladno tome potrebno je razvodniti rezultate povjerentstva ma koji oni bili, a ako je ikako moguće u cijelu priču ubaciti i odgovornost prethodne Vlade u čemu se samo manjim dijelom uspjelo.

    Posebni je problem međuodnosa unutar samog HDZ-a, gdje se po prvi puta dogodilo da je bivši potpredsjednik Vlade (koji je uzgred rečeno ulovljen s rumenim obrazima i ručicom u Podravkinom pekmezu kojeg je pridržavao MOL) u nemilosti države a samim time i HDZ-a, a sam vrh piramide kojem se to pokušava prišiti je ex. premijer Sanader koji već neko vrijeme figurira kao osoba kojoj je namijenjena uloga dežurnog Pedra na kojeg očito po svaku cijenu treba koncentrirati svu frustraciju složene situacije u kojoj se nalazimo.

    Postoji dakle suglasje u kojem i HDZ i SDP žele opteretiti Polančeca i Sanadera, s time da je SDP-u sasvim svejedno a u biti i poželjno da u postupku oblate i vladu (SDP zato lupa sjekirom), dok je HDZu jako bitno da se razračuna samo sa svojim otpadnicima i pritom ne umoči aktualne članove vlade makar će neki od njih vrlo brzo postati aorist (HDZ zato ide pažljivije i skalpelom).

    Ukratko, imamo sastojke sasvim solidne drame. Heroinu koja je kopernikanskim obratom i praktički aklamacijom preuzela vlast te odmah potom načela konzervu korupcije, bivšeg premijera koji u ovome činu ima ulogu glavnog negativca, njegovog vjernog pratitelja Polančeca kojeg također prati prokletstvo loše karme, te naravno nekontrolirana svjetina koju za ovu priliku uprizoruje SDP prijeteći kukom i motikom tražeći krv, pa čija god ona bila.

    Zanimljivo je promatrati reakcije javnosti iz kojih je očito da su oporbenjaci uspjeli sagraditi zanimljivo suglasje sa Sanaderom te ga nisu preoštro ispitivali (vjerojatno zato jer su se bojali da će im i odgovoriti), za razliku od njegovih vlastitih HDZ-ovaca koji su pak bili daleko direktniji ali su svoju nervozu sakrivali ne dižući pogled iz očito jako opsežne i beskrajno zanimljive dokumentacije.

    Nisam baš toliko siguran koliko je igrokaz uspio; među redovima se očekivala totalna demontaža Sanadera pred očima povjerenstva, dok se u praksi to pretvorilo u više nego očiglednu nadmoć suverenog (iako možda bivšeg) političara nad neukom oporbom i posramljenim mu bivšim stranačkim drugovima, koji ih je umjesto pažljivo odvaganih i od odvjetnika odobrenih odgovora počastio besplatnom lekcijom iz politike i ekonomije. I za kraj, dok odlučujemo o tome da li smo zadovoljni predstavom, vrijedi se podsjetiti kako drame često završavaju smrću. Krvi još nismo vidjeli i u ovom času teško je reći hoće li pravda sustići negativce ili će u svježe iskopanu raku upasti gore spomenuta heroina, kako to već doliči svakoj imalo uspješnoj tragediji.

    p.s. ovo je moja šesnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

    Web pick tjedna:
    Zanimljivo je da USKOK koji bi morao biti samostalno tijelo nema svoje vlastite web stranice nego su one sakrivene na stranicama državnog odvjetništva. Jednako tako je zanimljivo da se javnosti obraćaju svega nekoliko puta mjesečno, i da je na samoj stranici vjerojatno najzanimljiviji sadržaj foto galerija sobe za ispitivanje.