Categories
Blog Internet Politika

Četiri godine pollitike

Za koji tjedan biti će pune četiri godine postojanja pollitike.com; u brojevima to bi bilo nekih 1.600.000 jedinstvenih posjetitelja u 3.4 milijuna posjeta i oko 12 milijuna serviranih stranica. To je 4.400 registriranih korisnika, nešto više od 8.700 dnevnika i 257.000 komentara. Ako to pretvorimo u vrijeme utrošeno na pollitici, ispada da su posjetitelji pollitike na čitanje, pisanje i komentiranje utrošili impresivnih 71 čovjek godinu (skoro pa bih rekao da smo dali mjerljivi utjecaj na pad učinkovitosti države kao cjeline). Nekako mi se čini prilično solidna brojka osobito uzevši u obzir na utjecaj koji je pollitika.com proizvela tijekom posljednjih nekoliko godina, a bilo je toga puno, od BrodoSplita (ako se itko toga sjeća), preko Sunčanog Hvara koji sada ulazi u završnicu pa do (barem meni najvažnije akcije) popisa birača.

Pollitika.com je također kreirala i cijeli niz novih prijateljstava, osjećam se barem malo odgovornim za najmanje jednu političku stranku, a nažalost bilo je i par neugodnosti. No tako to biva.

Kako god okrenuli, četiri godine je puno i nekako se osjeća zamor materijala i došlo je vrijeme da se okrene novi list. Osim skromnog rođendanskog tuluma kojeg bi mogli organizirati tamo negdje u rujnu (onako kao i dosada, subotom popodne) ima nekoliko stvari koje bih htio najaviti, a koje će se redom desiti u slijedećih nekoliko dana i tjedana:

  • redizajn pollitike: u slijedećih nekoliko tjedana završiti ćemo (napokon) redizajn i upgrade pollitike. Redizajn nije toliko redizajn funkcionalnosti koliko je ideja da se postojeći izgled “popegla”, modernizira i općenito cijela stranica učini čitiljivijom i preglednijom. Mislim da imamo sjajan dizajn i nadam se da će nova pollitika biti dobro prihvaćena.
  • seoba na novi server: čisto tehnički podatak, ali baza podataka na kojoj počiva pollitika je sada dosegla otprilike 1gb (toliko smo sadržaja izgenerirali) i server na kojoj se pollitika trenutno vrti je nekako počeo štekati što rezultira u čestim greškama, sporoj reakciji servera i ono što redoviti komentatori imaju prilike često iskusiti – dupliranju sadržaja (koje je u biti uzrokovano sa strane korisnika, ali razlog za to je na strani servera). Uglavnom, pollitika.com će biti vrlo uskoro preseljena na novi server koji je nekih 4-5x jači od ovog na kojem se sada nalazi, a i sam server će biti dosta bolje optimiziran (da ne kažem da je zemljopisno bliži pa ćemo i tu uštediti kojih par desetaka milisekundi na svaki zahtjev).
  • sustav bodovanja i karme: ozbiljno razmišljam o tome da dramatično redizajniram sustav bodovanja, pa ako netko ima neku ideju neka je slobodno iznese (dakle svaki suvisli prijedlog je dobrodošao OSIM prijedloga da se ukine bodovanje jer to nije opcija čak niti za razmatranje). Zanimaju me razmišljanja korisnika (osobito onih koji aktivno koriste sustav bodovanja) što oni misle o tome kako postojeći sustav funkcionira, što bi se novim sustavom trebalo postići i kako vrednovati pojedine aktivnosti korisnika (kreiranje dnevnika i komentara vs. bodovanje), kako staviti u odnos negativne i pozitivne bodove. Ono što će se sigurno desiti je to da ću korisnicima s niskom karmom onemogućiti kreiranje novih sadržaja bez prethodne moderacije (što je do sada bilo rezervirano samo za neregistrirane korisnike), također mislim da ću uvesti i kategoriju spam komentara (što ćete moći slobodno odabrati da li ih želite gledati ili ne). U kontaktu sam s nekoliko grupa ljudi iz Hrvatske i inozemstva a koji se bave takvim sustavima moderacije i pokušati ćemo implementirati nešto stvarno dobro i novo (i naravno, transparentno svima), diskusije o tome će svakako biti u slijedećim tjednima i mjesecima. Ovaj sustav je nužno redizajnirati jer je više nego očigledno kako postojeće metode pravljenja reda ne funkcioniraju. Pollitika.com nije forum i neke aktivnosti jednostavno nisu dobrodošle (s čime dio sudionika očito ima problem), a jednako tako mislim da je vrijeme da se malo radikalnije (ali transparentno) pozabavimo onima koji prave nered (što namjerno, a što slučajno). Mislim da kvaliteta diskusije i predočeni argumenti imaju apsolutnu prednost i to treba zaštititi.
  • vikend dnevnici: jedno od mogućih rješenja (barem dijela) gore postavljanih pitanja je kako napraviti ispušni ventil. Rješenje koje sam vidio na nekoliko sličnih web stranica je da se petkom popodne kreira jedan dnevnik koji može biti aktivan do ponedjeljka rano ujutro, a koji nije vezan formom. Pa me zanima mišljenje i o tome, da li mislite da bi to pomoglo i možemo li se dogovoriti da napravimo seriju tih “vikend dnevnika”?
  • kuda dalje: nekoliko se puta u posljednjih godinu-dvije postavilo pitanje kuda dalje s pollitikom? Moram priznati da sam o tome puno i dugo razmišljao i na kraju (tamo negdje onih dana kada je bila frka s registrom) donio i finalnu odluku koju sam u međuvremenu proveo u djelo. Što će se desiti s pollitikom i u kojem smjeru će cijela priča ići imam namjeru objasniti u detalje u slijedećih nekoliko dana, tako da molim još malo strpljenja.
  • mali projekti: ono što mogu odmah reći je da će se u skorijem razdoblju pojaviti nekoliko novih projekata koji će se nadograđivati na pollitika.com; nešto slično kao što smo već prije napravili sa popisom birača. Nekolicina ljudi s pollitike je već uključena u to, no pričekajte još koji dan da vidite prvi projekt, a do kraja kolovoza ako sve bude OK biti će i drugi.

Toliko zasada, svaki komentar je dobrodošao.

    Categories
    Edukacija i školstvo

    Hrvatska 2040

    Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

    U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

    Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

    I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

    Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

    Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

    Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

    p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

    Web pick tjedna:
    http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

    Categories
    Business

    Pet majmuna

    Prošle nedjelje u Zagrebu se održao sjajan koncert Leonarda Cohena na kojem je on između ostalog otpjevao svoju dobro poznatu pjesmu “Everybody knows”. Ta pjesmica između ostalog govori o tome kako je borba bila namještena, kako siromašni ostaju siromašni a bogati još bogatiji, Cohen tvrdi kako brod lagano tone, kako nam je kapetan lagao i kako svi mi imamo taj nekakav “slomljeni” osjećaj kao da nam je umro otac ili uginuo kućni ljubimac. Vrlo tužna pjesma koja u biti govori o tome kako svi mi uočavamo što se događa ali ne reagiramo i ne želimo ili se ne usudimo raditi promjene. Ta pjesmica me podsjetila na priču o pet majmuna koju je dobro znati i povremeno se prisjetiti jer ona na najbolji mogući način ilustrira zašto je promjena nužna i važna. Priča ide otprilike ovako:

    Zamislite situaciju da u kavez stavite pet majmuna, u sredinu kaveza postavite ljestve i na vrh ljestava grozd svježih banana. Svi znamo da nijedan majmun pri zdravoj pameti ne može odoliti banani pa će tako prvom prilikom neki od njih pojuriti po ljestvama ne bi li ubrao jednu. Kada se popne taman nadomak banane onda sve majmune polijete ledeno hladnom vodom. Prvo malo šoka i nevjerice i kada netko drugi skupi hrabrosti i krene po banane ponovite polijevanje i tako sve dotle dok majmuni ne shvate da će posezanje za bananom neminovno rezultirati hladnim tušem. Kada se to dogodi onda se ponašanje u kavezu mijenja i ako se neki od majmuna osjeti sretnim (ili gladnim) pa unatoč izvjesnoj sudbini krene prema bananama ovi ostali će ga povući na pod i zatući.

    Kada su majmuni utvrdili gradivo, onda iz kaveza uzmete jednog majmuna i stavite novog koji pojma nema što će se desiti kada se krene penjati po banane. Naravno (i očekivano) čim on krene po ljestvama ovi ostali će ga povući dolje i izmlatiti. Nakon nekog vremena i ovaj novi majmum, koji u biti nikada nije bio poliven hladnom vodom odustaje i ne želi više banane makar su mu tako blizu a on tako gladan. Tada je pravi trenutak da ponovno uzmete jednog od majmuna koji zna što će se dogoditi i ubacite još jednoga koji pojma nema. Ovaj postupak ponavljate sve dotle dok u kavezu nemate više nijednog majmuna koji ima neposredno iskustvo što će se desiti kada se krene penjati po ljestvama i pokušati ubrati bananu.

    Kada ste uspješno zamijenili sve majmune, neovisno o tom što oni pojma nemaju, ako neki od njih krene prema bananama ovi preostali će ga povući na pod i ubiti ekvivalent majmunskog boga u njemu, makar ne znaju da ako dođe do te banane da će ih sve skupa politi ledeno hladna voda.

    Poanta priče o pet majmuna je u tome što za mnogobrojne odluke koje donosimo mi u biti ne znamo prave konsekvence nego postoji neko znanje i mišljenje da se nešto radi baš tako, te da svaki drugačiji pokušaj jednostavno nije dobar. U jednoj tvrtci su mi svojevremeno pokazivali kako razvrstavaju poštu. Ukratko, poštar donese poštu i prva stvar koja se dogodi je da se sva pošta (a dobijaju je podosta) odnese na jedan stol. Ono što je zanimljivo je da za tim stolom nitko ne sjedi i u biti nema racionalnog objašnjenja zašto bi poštu stavljali i razvrstavali baš tamo. Niti je taj stol osobito podesan za razvrstavanje, niti je na nekom logičnom mjestu da bude lagano dostupan svima, čak ni osvjetljenje nije neko a ni kanta za smeće i nepotrebne omotnice nije blizu. No svejedno, pošta se tamo razvrstava po svjedočenju lokalnog zaposlenika-starosjedioca “oduvijek”.

    Nakon relativno kratkog istraživanja otkrili smo da je nekada davno (prije pretvorbe i privatizacije) upravo za tim stolom sjedio čovjek čija je funkcija bila razvrstavanje pošte. On je u međuvremenu otišao u penziju, njegovo mjesto je postalo nepotrebno no procedura je ostala unatoč tome što je totalno besmislena i nepotrebna. Pet majmuna.

    Sada kada znate ovu priču, zamolio bih da se osvrnete oko sebe po vašoj kući, po tvrtci u kojoj radite ili tijekom dnevnika pokušate identificirati majmune u kadru. Pokušajte se sjetiti djeda koja vas je upozoravao na propuh koji navodno ubija, mamu koja vam je branila jesti hladni sladoled jer ćete se prehladiti, prijatelja koji uvijek glasaju za iste, u stvari – ne treba otići dalje od ogledala. Dobrodošli u banana republiku!

    Napomena: Nijedan majmun nije bio poliven ili pretučen za potrebe pisanja ovog članka.

    p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 31. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

    Web pick tjedna:
    http://mrak.org/tag/tps/ Na mračnom blogu ima jedna cijela serija tekstova o učinkovitosti i preispitivanju stvarnosti koja je bazirana na Japanskoj kulturi i Toyotinoj filozofiji proizvodnje automobila. Hrvatska nema (značajne) auto industrije ali se iz toga može puno naučiti.