Mi smo ljudi koje čekamo

U americi ima jedna izreka koju je svojevremeno opjevao čak i Holly Johnson u svojoj pjesmici Americanos, a koja između ostalog kaže “postoji zemlja u kojoj i klinac bez love može postati predsjednik”. Ovo je u biti jedna sjajna motivacijska poruka duboko usađena u američku kulturu iz koje proizlazi da ako se dovoljno trudite ama baš sve je moguće, pa čak i to da postanete predsjednik. Naravno, kada je prije nekih desetak godina Geoerge W. Bush izabran za predsjednika, ova pozitivna poruka je dobila jedno sasvim novo značenje i odjednom je postalo jasno da to možda i nije najbolja ideja da baš svaki klinac može postati predsjednik. Možda tu i tamo ipak treba odrediti neke minimalne kriterije.

Mi u Hrvatskoj nemamo takvih ograničenja jer smo formu vladanja mediokriteta doveli gotovo do savršenstva ili barem udžbeničkog primjera. Kod nas ne samo da je moguće da bilo tko može vladati zemljom nego je to naša stvarnost i redovita praksa. Nisu kod nas za to predviđene samo premijerske, ministarske ili saborske fotelje, ma ne, kod nas to mogu biti i niže županske, gradonačelničke ili načelničke fotelje, a ako imate baš strašnu potrebu iz prve ruke zagrabiti za sebe onda su tu i javna poduzeća i cijeli niz drugih pravih i imaginarnih institucija koje su u biti tu samo radi vas i zadovoljavanje vaših osobnih potreba. Piramida mediokriteta je osjetljiva struktura i nije ni čudo da je protekom vremena postala masovna građevina sa širokom bazom.

Možda baš zbog toga nije nikakvo čudo da za pojedina zanimanja postoji velika konkurencija. Primjerice, odlaskom u bilo koji kafić (ovisno o vremenu dana i trenutnom TV programu), kladim se da ćete u bilo kojem trenutku u prostoriji zateći barem desetak kandidata za izbornika nogometne reprezentacije ili premijerku. Obzirom na učinak ovih koji jesu trenutno na tim pozicijama posao se sasvim sigurno ne čini osobito teškim ili zahtjevnim, dapače (onako, čisto statistički gledano) ponekad je teško povjerovati da ga odrađuju toliko loše, čovjek bi pomislio da zakon brojeva nalaže da se ponekad zalomi i neka dobra odluka? Očito ni zakoni matematike kod nas ne štimaju.

Pitanje je stoga, kako je u stvari moguće da kraj toliko ljudi koji “znaju”, ili onih koji su u mogućnosti nešto napraviti (a bolje doista ne bi trebalo biti teško) nikako da na takvo neodgovorno radno mjesto dovedemo nekoga tko će napraviti razliku i pozitivni pomak? Puno je razloga za tako nešto, kao prvo, ovi iz birtije koji “znaju” su najčešće zauzeti (nesumnjivo nekim drugim, jako odgovornim poslom) tako da oni, unatoč svojem neospornom talentu nažalost nisu na tržištu rada i tada jedino što nam preostaje da pričekamo neke druge. Ti drugi su u stvari neki treći, jer su ovi prvi na vlasti, ovi iz oporbe su drugi jer čekaju svoj red da postanu prvi (ali su u biti toliko nesposobni da sebe pretvore u prve što ih čini još nepoželjnijima) tako da smo u stvarnosti prisiljeni čekati neke treće.

Povremeno se pojavljuju neki donekle obećavajući kandidati, no u silnoj želji da uspiju obično budu zasipani mnogobrojnim dobronamjernim i stručnim savjetima; ali i tu imamo problem. Ti novi, ti treći, ti koji moraju spasiti situaciju moraju biti bolji, no ne i puno bolji. Koji je smisao na vlasti imati ljude koji su toliko bolji, drugačiji ili superiorniji od nas? Razlog zašto navijači odlaze na utakmice, marljivo čekaju red na pivu te se ustaju i deru iz svega glasa “gooollllll” je to što se mogu identificirati s ovima koji trčkaraju po terenu (zato ovi valjda i igraju toliko loše jer navijači projiciraju na teren kolektivnu karmu gledališta). Nitko ne bi išao na utakmice na kojima se unaprijed zna rezultat (iako je to, sudeći po posljednjim zbivanjima, također tema za debatu).

No poput Godota, ti treći  koji su sigurno bolji od ovih na vlasti (ili od ovoga u trenerskom stolcu) a vjerojatno i nešto bolji od nas samih, nikako da dođu. Možda, samo možda, smo mi ti ljudi koje cijelo vrijeme čekamo?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://pollitika.com Ako ste i vi jedan od onih koji čekaju neke treće, vrijeme provedeno u čekanju možete protratiti na pollitika.com, grupnom blogu koji se ne bavi ama baš ničime drugime osim prekapanjima po trenutnoj, prošloj i budućoj političkoj sceni, kandidatima i događajima.

3 Replies to “Mi smo ljudi koje čekamo”

  1. Ti koji sad vladaju nisu uopće nesposobni, samo njihovi pravi ciljevi nisu oni koje javno iznose. Dakle, one prave ciljeve su oduvijek iznimno dobro ispunjavali, a to rade i dalje.

    Možda kad “mi” shvatimo koji su to zapravo “njihovi” ciljevi, možda se onda pobrinemo da na vlasti ne budu takvi, nego oni koji imaju naše ciljeve na umu.

  2. U politiku se kužim ko Mila Horvat u nogomet, ali biti ću toliko slobodan da iznesem nekoliko osobno zapaženih činjenica:

    1. Previše ima ovakvih po kafićima koji “znaju sve o svemu”, uključujući naravno i politiku. Svatko tko je barem u životu igrao Sim City na medium, zna da stvari baš i nisu toliko jednostavne kao što se čine sa šanka obližnje birtije.

    2. Oni koji bi zaista htjeli, mogli i znali nešto promijeniti, zbog mentaliteta naroda, u predizbornim su kampanjama prisiljeni iznositi laži kako bi stekli povjerenje mase, jer drugačije jednostavno ne ide.

    3. I tako svake 4 godine slušamo laži, koje se u pravilu periodično pojavljuju malo ranije, kroz takozvanu “izbornu godinu” kad smo svi jako veseli jer nam se odjednom poboljšava takozvani “životni standard”, a zapravo nikome nije jasno da si kopamo još veću jamu koju će radikalnim odlukama morati zatrpati ovi isti koji su je iskopali, ili još gore, njihovi nasljednici, koji će za 3 godine početi kopati novu.

    4. Spomenut je u tekstu nogomet. Moje skromno mišljenje je da, ukoliko bi samo dio energije usmjerene u analiziranje nogometa (pogotovo za vrijeme raznoraznih prvenstava) usmjerili u razradu strategije za državnu ekonomiju; BDP bi nam rastao brže nego Kinezima.

    5. Ima previše ovakvih kao ja koje politika “ne zanima”, a u vijestima tradicionalno preskaču prvih 5 do 10 minuta. Zbon neinformiranosti na izborima donose krive odluke, ili ih još gore, zbog svoje inertnosti, uopće ne donose.

    P.S. na kraju da se obranim, ja sam izišao na izbore :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.