Categories
Edukacija i školstvo

Hrvatska 2040

Ovo vrijedi i slovima napisati: dvije tisuće i četrdeseta – to je godina u kojoj bih ja trebao otići u mirovinu. Promatrajući ritam posla i života teško je zamisliti koliko će nas šezdesetpetogodišnjaka biti uopće u stanju normalno funkcionirati u društvu za tri desetljeća. Ako promotrimo samo što se desilo u posljednjih trideset sasvim je jasno da se svijet preokrenuo naglavače. Prije trideset godina živjeli smo u drugoj državi, Tito je još hodao, nacionalne ekonomije su bile odijeljene visokim carinskim barijerama, samo rijetki su putovali izvan granica, a i putovanje do Splita je bila prava mala ekspedicija. Posao se obavljao telefonom i telexom (ako se itko toga još sjeća), a Milka Babović je za nas s crno bijelim televizorima objašnjavala koje se boje mogu vidjeti na klizalištima.

U ono doba, ako ste završili fakultet bili ste jedan naspram njih dvadeset s visokom školom i radno mjesto vam je bilo garantirano, danas je ta brojka bliža jednoj trećini i fakultetska diploma više ne znači toliko jer poslodavci (osim državne uprave kojima je papir bitniji od sadržaja) danas na radnom mjestu traže ljude koji su kreativni, inovativni i fleksibilni. Ako promatramo školovanje kao valutu, tada je vaša školska sprema u posljednjih tridesetak godina primila veliki inflacijski udar i ono što je nekad vrijedilo puno i u biti garantiralo bezbrižnu budućnost danas jednostavno više ne vrijedi. Što je još gore, u slijedećih tridesetak godina, više će ljudi završiti sveučilišno obrazovanje nego u cijelokupnoj povijesti školskog sustava. Toliko o inflaciji.

Kada sam ja izlazio iz srednje škole tamo početkom devedesetih, bio sam totalno svjestan da neka zanimanja koje je moja škola proizvodila već u tom času jednostavno nisu postojala. Znao sam i da će zanimanje za koje se ja školujem biti ograničenog trajanja (iako nisam očekivao to tako brzo). Ili, uzmite drugi primjer. Danas veliki novac možete zaraditi projektirajući i programirajući aplikacije za društvene mreže poput Facebooka. Pravi pravcati milijuni i milijarde okreću se u tim virtualnim svjetovima. Osoba koja razumije društvene mreže je danas tražena roba. No, prije deset godina kada se ta osoba krenula školovati, internet jedva da je postojao i to na onim malim modemskim brzinama, a Facebooka niti ništa sličnoga tome nije niti bilo. Razmislite malo o tome; prije deset godina krenuli su se školovati ljudi koji danas rješavaju probleme za koje uopće nismo znali da su problemi, a sve skupa na tehnologiji koja tada nije postojala. Toliko o školovanju koje će vas pripremiti za izazove života.

I ako mislite da je pritisak na visokoškolovane ljude velik, onda je pritisak na niskoobrazovane smrtonosan. U doba globalizacije u kojoj sam ja prije nekoliko dana naručio rezervni vijak iz Hong Konga, korporacije bez ikakve grižnje savjesti pozicioniraju svoje pogone tamo gdje se u tom času nalazi najbolje kvalificirana i troškovno najprihvatljivija radna snaga. Vjerovali vi meni ili ne, no ako primjerice proizvodite vijke ili opruge usred Slavonskog broda, pritisak na vaše radno mjesto ne dolazi samo od 350.000 anketno nezaposlenih hrvata nego iz cijelog svijeta.

Naše školske ustanove teško da vas mogu pripremiti za slijedećih pet godina a kamoli za trenutak vašeg odlaska u mirovinu; u stvari, sama izreka “akademska rasprava” ilustrira diskusiju koja nema veze sa životom i to me dovodi do pjesmice koju sam svojevremeno pročitao u jednom informatičkom časopisu.

Pjesmica kaže otprilike ovako: Ako se ujutro probudiš u preriji kao gazela, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače postati nečiji ručak. Ako se ujutro probudiš u preriji kao lav, bolje odmah počni trčati. Moraš trčati brže od najsporije gazele, jer ćeš inače ostati gladan. Bilo kako bilo, čim se probudiš počni trčati i trči brzo.

Prevedeno na hrvatski; izlaskom iz škole nemojte se prestati educirati jer je trka dugačka i naporna, što više prednosti steknete sada dok možete, to će vas teže uloviti kasnije kada ostarite i oslabite.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 7. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.ted.com/talks/view/id/66 Britanski vitez sir Ken Robinson u ovom 18 minutnom govoru objašnjava značenje kreativnosti i koliko je važno da ne dopustimo da školovanje ali i radno mjesto ubije kreativnost u nama.

One reply on “Hrvatska 2040”

Puno hvala na odličnom tekstu.
Sasvim slučajno sam nedavno naišla na rad prosvetara koji se zove Marc Prensky, i njegov tekst:
(.pdf, oko 15 strana).
Tekst sam ištampala da ga učim napamet, jer je potpuno opisao mnoge mlade ljude oko mene (digital natives), ali i mene – dobro adaptiranog digitalnog imigranta…
Na žalost, moju generaciju je vreme odavno pregazilo, oni su izjavljivali još oko 45-te da “tu stvar” (računar) niti “znaju”, niti misle da nauče… Nepismeni su, a imaju još 15-tak i više godina staža pred sobom.

Posebna mi je čast što sam naišla na blog osobe sa TED-a :).

Srdačan pozdrav :).

Leave a Reply to Borislava Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *