Treba nam Cornelis Lely

Oduvijek sam volio putovati i to isto preporučam vama. Na putovanjima se uvijek događaju zanimljive stvari, upoznajete ljude koje inače nikada ne bi sreli i imate jedinstvenu priliku vidjeti mjesta koja bi inače vidjeli samo na razglednicama, a koje od fotografije ili video snime u živo izgledaju sasvim drugačije, ponekad manje i neuglednije, a ponekad neke neugledne slike ostave trajni trag.

Jedno od najzanimljivijih mjesta na kojima sam bio, a i u koje se uvijek rado vraćam je Nizozemska. Ako ste imali prilike imalo vremena provesti u Nizozemskoj onda dobro znate da je to vjerojatno jedina zemlja na ovoj planeti u kojoj sva četiri godišnja doba možete doživjeti u istome danu i to neovisno o datumu. Dugo vremena sam se čudio nizozemskom paradajzu i nije mi bilo jasno kako je moguće da nizozemac može prodati svoj, nizozemski paradajz usred Zagreba po cijeni nižoj od seljaka iz Zagorja? Danas se više ne čudim, naime u nekoj od mojih brojni vožnji nizozemskom naletio sam na staklenike za uzgoj rajčice koji se nalaze tamo daleko na nizozemskom sjeveru negdje oko njemačke granice. Da ne duljim, jer ova kolumna nije o rajčicama, ti staklenici su toliko veliki da se negdje tamo u daljini stapaju s horizontom.

Kad god sam imao priliku, vodio sam i druge sa sobom i dok bi oni uglavnom navijali da slobodno vrijeme provodimo po Amsterdamskim ulicama koje su pune atrakcija, ja bih uvijek išao gledati nizozemske brane. Brana je brana, rekli su mnogi, nema ništa zanimljivog na branama – no ja se s time ne slažem. Brana koju uvijek rado pokazujem se nalazi sjeveroistočno od Amsterdama i dio je glasovitog “Zuiderze Works” i ta brana je dugačka impresivninih četrdesetak kilometara, ima na sebi četverotračni auto put, te je na sredini brane velika benzinska postaja i prigodni vidikovac.

Da bi stvar bila zanimljivija, ta brana počela se graditi tamo negdje poslije kraja prvog svjetskog rata, dok je prva ideja nastala još u sedamnaestom stoljeću ali tada jednostavno nije bila izvediva jer nije bilo tehnologije koja bi je omogućila. Krajem devetnaestog stoljeća, točnije 1891. godine, Cornelis Lely – državni službenik koji je kasnije postao ministar prijevoza i javnih radova predložio je sustav brana koji je osigurao Nizozemskoj njezinu današnju površinu. Od časa kada je on prvi puta predložio izgradnju sustava brana, pa do prvog kamena nove brane prošlo je gotovo dvadesetak godina, a do kraja gradnje gotovo četrdeset godina.

Nemojte misliti da je Cornelius bio jako popularna osoba, daleko od toga, basnoslovni troškovi gradnje brane i mnogobrojni protivnici, od ribara do političara otežavali su i usporavali realizaciju njegovog nauma, no usprkos svima, Cornelius Lely je na kraju uspio i brana je u konačnici sagrađena makar je Cornelius nije živ dočekao. Danas, gotovo da i nema grada u nizozemskoj koji se ne može pohvaliti ulicom, avenijom ili trgom Corneliusa Lelya, a i glavni grad pokrajine koja je nastala na mjestu pokorenog mora nosi ponosno ime Lelystad.

Hrvatska nema neke pretjerane potrebe za branama i more nam ne prijeti previše, no zanimljivo je da makar smo omanji raj na zemlji, nekako ne uspijevamo taj raj izvesti iz rohbau faze i izboriti se s problemima koji su daleko slabiji od moći majke prirode. Dio problema se nalazi i u našim političarima kojima je veliko postignuće preživjeti dan i čiji horizont odlučivanja nikada ne prelazi datum slijedećih izbora. Istovremeno, u zemljama poput Nizozemske postoje ljudi poput Cornelius Lelya. Vizionari koji razmišljaju, guraju i pokreću kotačiće danas, a koji će prosperitet kojem teže osigurati ne možda baš slijedećeg ponedjeljka nego za deset ili dvadeset godina neovisno o svim kritikama, optužbama i  mnogobrojnim daleko jednostavnijim i lakšim populističkim odlukama koje im stoje na raspolaganju.

Ono što mi moramo učiniti je da prvom slijedećom prilikom političare kojih imamo u izbobilju zamijenimo državnicima, ljudima s vizijom, ljudima poput Cornelius Lelya.

p.s. ovo je moja deveta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 28. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vjetrenjaca.org Internet sjedište udruge Vjetrenjača čiji sam predsjednik, a koja nam je svima proteklog tjedna pokazala kako državni proračun doista izgleda. Pogledajte (i donirajte) neki od naših budućih projekata.

Mi smo ljudi koje čekamo

U americi ima jedna izreka koju je svojevremeno opjevao čak i Holly Johnson u svojoj pjesmici Americanos, a koja između ostalog kaže “postoji zemlja u kojoj i klinac bez love može postati predsjednik”. Ovo je u biti jedna sjajna motivacijska poruka duboko usađena u američku kulturu iz koje proizlazi da ako se dovoljno trudite ama baš sve je moguće, pa čak i to da postanete predsjednik. Naravno, kada je prije nekih desetak godina Geoerge W. Bush izabran za predsjednika, ova pozitivna poruka je dobila jedno sasvim novo značenje i odjednom je postalo jasno da to možda i nije najbolja ideja da baš svaki klinac može postati predsjednik. Možda tu i tamo ipak treba odrediti neke minimalne kriterije.

Mi u Hrvatskoj nemamo takvih ograničenja jer smo formu vladanja mediokriteta doveli gotovo do savršenstva ili barem udžbeničkog primjera. Kod nas ne samo da je moguće da bilo tko može vladati zemljom nego je to naša stvarnost i redovita praksa. Nisu kod nas za to predviđene samo premijerske, ministarske ili saborske fotelje, ma ne, kod nas to mogu biti i niže županske, gradonačelničke ili načelničke fotelje, a ako imate baš strašnu potrebu iz prve ruke zagrabiti za sebe onda su tu i javna poduzeća i cijeli niz drugih pravih i imaginarnih institucija koje su u biti tu samo radi vas i zadovoljavanje vaših osobnih potreba. Piramida mediokriteta je osjetljiva struktura i nije ni čudo da je protekom vremena postala masovna građevina sa širokom bazom.

Možda baš zbog toga nije nikakvo čudo da za pojedina zanimanja postoji velika konkurencija. Primjerice, odlaskom u bilo koji kafić (ovisno o vremenu dana i trenutnom TV programu), kladim se da ćete u bilo kojem trenutku u prostoriji zateći barem desetak kandidata za izbornika nogometne reprezentacije ili premijerku. Obzirom na učinak ovih koji jesu trenutno na tim pozicijama posao se sasvim sigurno ne čini osobito teškim ili zahtjevnim, dapače (onako, čisto statistički gledano) ponekad je teško povjerovati da ga odrađuju toliko loše, čovjek bi pomislio da zakon brojeva nalaže da se ponekad zalomi i neka dobra odluka? Očito ni zakoni matematike kod nas ne štimaju.

Pitanje je stoga, kako je u stvari moguće da kraj toliko ljudi koji “znaju”, ili onih koji su u mogućnosti nešto napraviti (a bolje doista ne bi trebalo biti teško) nikako da na takvo neodgovorno radno mjesto dovedemo nekoga tko će napraviti razliku i pozitivni pomak? Puno je razloga za tako nešto, kao prvo, ovi iz birtije koji “znaju” su najčešće zauzeti (nesumnjivo nekim drugim, jako odgovornim poslom) tako da oni, unatoč svojem neospornom talentu nažalost nisu na tržištu rada i tada jedino što nam preostaje da pričekamo neke druge. Ti drugi su u stvari neki treći, jer su ovi prvi na vlasti, ovi iz oporbe su drugi jer čekaju svoj red da postanu prvi (ali su u biti toliko nesposobni da sebe pretvore u prve što ih čini još nepoželjnijima) tako da smo u stvarnosti prisiljeni čekati neke treće.

Povremeno se pojavljuju neki donekle obećavajući kandidati, no u silnoj želji da uspiju obično budu zasipani mnogobrojnim dobronamjernim i stručnim savjetima; ali i tu imamo problem. Ti novi, ti treći, ti koji moraju spasiti situaciju moraju biti bolji, no ne i puno bolji. Koji je smisao na vlasti imati ljude koji su toliko bolji, drugačiji ili superiorniji od nas? Razlog zašto navijači odlaze na utakmice, marljivo čekaju red na pivu te se ustaju i deru iz svega glasa “gooollllll” je to što se mogu identificirati s ovima koji trčkaraju po terenu (zato ovi valjda i igraju toliko loše jer navijači projiciraju na teren kolektivnu karmu gledališta). Nitko ne bi išao na utakmice na kojima se unaprijed zna rezultat (iako je to, sudeći po posljednjim zbivanjima, također tema za debatu).

No poput Godota, ti treći  koji su sigurno bolji od ovih na vlasti (ili od ovoga u trenerskom stolcu) a vjerojatno i nešto bolji od nas samih, nikako da dođu. Možda, samo možda, smo mi ti ljudi koje cijelo vrijeme čekamo?

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 21. kolovoza 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://pollitika.com Ako ste i vi jedan od onih koji čekaju neke treće, vrijeme provedeno u čekanju možete protratiti na pollitika.com, grupnom blogu koji se ne bavi ama baš ničime drugime osim prekapanjima po trenutnoj, prošloj i budućoj političkoj sceni, kandidatima i događajima.

Vizualizacija državnog proračuna

Državni proračun je nakon Ustava pojedinačno najbitniji dokument koji definira i opisuje funkcioniranje jedne države. U našem slučaju, riječ je o dokumentu s nekih 14.000 stavaka gdje su na primjer plaće državnih službenika definirane na nekoliko stotina međusobno različitih mjesta pa je stoga vrlo teško pratiti što se točno u državnom proračunu događa.

Kako bi to riješili, napravili smo grafičku vizualizaciju kroz državni proračun.

Državni proračun 2010.

Državni proračun moguće je pregledati na dva načina, prvi pogled je po korisnicima proračuna (dakle po ministarstvima, agencijama i uredima, a unutar toga po vrsti troška), a drugi pogled je po vrsti troška (pa unutar toga po korisnicima). Sve što treba učiniti je kliknuti na korisnika ili trošak i stranica će iscrtati dodatnu razinu detalja, natrag se vraćate pritiskom na desnu tipku miša. Veličina grafikona označava ukupnu veličinu državnog proračuna, dok je veličina svakog pojedinog kvadrata pokazuje relativnu veličinu stavke u odnosu na ukupni proračun. boje su posložene na načinda slični troškovi ili korisnici budu obojeni srodnom bojom.

Pregledom proračuna na ovaj način moguće je na vrlo jednostavan i vizualan način vidjeti odnose među stavkama, veličine pojedinih troškova kao i grupirati pojedine vrste troškova a koje su raszasute na puno lokacija po proračunu.

U okolini poput naše gdje je svaku kunu potrebno dobro odvagnuti, alati poput ovoga mogu se koristiti za jednostavnu i brzu identifikaciju anomalija u proračunu i kao podloga za ispitivanje veličina pojedinih stavki. Primjerice, ako pogledate izdatke za prijevozna sredstva koja su ove godine predviđena u iznosu od 191 milijun kuna, očito je da praktički 75% iznosa otpada na vozila MUPa i vozila ministarstva obrane, no jednako tako ministarstvo poljoprivrede ima predviđenu kupnju 8.7 milijuna kuna vrijednih vozila. Također, nije teško uočiti kako se puno različitih subvencija dodjeljuje iz različitih ministarstava i pod različitim nazivima (kapitalne pomoći, subvencije trgovačkim društvima i sl). Ako promatrate plaće koje se nalaze na nekoliko mjesta (jer se odvojeno vode plaće, odvojeno porezi i doprinosi a odvojeno naknade zaposlenima), nije teško uočiti da u masi plaća uopće ne postoje plaće zdrastvenih radnika koje su pak sakrivene u transferima HZZO-u ili da naknade zaposlenima nisu proporcionalno zastupljene po ministarstvima.

Da bi se moglo racionalno trošiti potrebno je učiniti državni proračun transparentnijim a to trenutna razina detalja ne dopušta, također treba napraviti povratni mehanizam između planiranja i stvarne potrošnje. Naime, dešava se da je pojedina jedinica državne uprave (ministarstvo, agencija, ured) za određenu svrhu predvidjela određenu sumu novaca, a koja je prošla i bila prihvaćena od strane ministarstva financija prilikom sastavljanja proračuna, a da bi onda tokom godine s te proračunske stavke bio uzet novac i preusmjeren na neki drugi trošak. Ovo je tipična metoda manipulacije jer Vlada dopušta tijekom godine nekoliko takvih “mini-rebalansa” koji su dopušteni zakonom, a uopće nisu podložni saborskoj kontroli gdje je moguće premještati stavke unutar proračuna jedne jedince vlasti.

Primjer: Agencija za istraživanje ruda ima sistematizacijom predviđeno 200 radnih mjesta te u prijedlogu svog proračuna traži puni iznos plaća za svih 200 djelatnika iako ih imaju samo 150. Ministarstvo odobrava taj iznos, a potom agencija tijekom godine u mini rebalansima sa stavke plaća taj novac prebaci na npr. intelektualne usluge. Ili, trošak održavanja objekta (primjerice kupovina novih prozora ili trošak klimatizacije) koji je bio trošak samo u jednoj godini, provuče se ponovno u slijedeću, a potom se u mini rebalansu preusmjeri na drugu stavku.

Da bi se riješio gornji problem, potrebno bi bilo uspoređivati prvobitni proračun (dakle onaj koji je usvojen) i usporediti ga sa stvarnim stanjem o izvršenju proračuna (a koji je dostupan s velikim vremenskim odmakom) i na taj način identificirati institucije i stavke koje imaju značajne razlike i koje troše novac suprotno naputku sabora.

Tek  u izvršenjima proračuna dostupna je puna klasifikacija troškova, a ona nisu dostupna u samom prijedlogu tj. proračunu.

Nadalje, količina povratne informacije od korisnika proračuna koji u stvari odlučuju o troškovima je minimalna ili nepostojeća.

Veliki države poput primjerice USA imaju posebne mehanizme za predlaganje ušteda. Američki predsjednik Obama ima posebni dio web stranice i nagradu za one koji predlože najkreativniji i najbolji način za stvaranje ušteda.

Nešto bliži primjer je Velika Britanija gdje je  premijer David Cameron zamolio je državne službenike da predlože načine za smanjenje proračuna. Tijekom prikupljanja prijedloga, predloženo je više od 100.000 ideja kako uštediti u proračunu. (vidi: ), a samu molbu je David Cameron direktno uputio službenicima putem youtubea.

Ovo nije alat za kritiku Vlade, dapače, ako mislite da je razina transparentnosti državnog proračuna niska, onda niste vidjeli što se događa na lokalnim razinama. Ovo je alat koji pomaže u pronalaženju načina za stvaranje ušteda, alat koji pomaže dizanju svijesti kako se troši javni novac, te naravno alat koji promovira transparentnost što je najbolji i najučinkovitiji antikorupcijski alat koji postoji.

Link na vizualizaciju državnog proračuna.

Ovaj mini-projekt ne bi se dogodio bez pollitičara i talentiranog ekonimiste Marka Krištofa koji je pomogao u pribavljanju podataka i interpretaciji, te nekolicine drugih a nespomenutih koji su pomogli da se ovo isprogramira, debugira i pripremi za objavu. Puno hvala svima.

Kratka napomena: Projekt vizualizacije državnog proračuna prvi je projekt udruge Vjetrenjača, a koja je izrasla iz web stranice pollitika.com.