Wei Chen i njegove baterije

Nedugo nakon mojih posljednjih problema s dečkima u plavom pokvarilo mi se moje prijenosno računalo. Riječ je o prijenosnom računalu poznatog proizvođača a koje je tamo krajem 2006. godine kada je kupljeno s pravom imalo nadimak “mama svih notebooka”, no danas, gotovo četiri godine kasnije riječ je o jednom sasvim kokretnom ali ne i spektakularno vrijednom računalu. Notebook je bio moj vjeran pratitelj na više kontinenata, kroz više izbornih i ostalih kampanja i izlizanost tastature najbolje svjedoči o tome koliko je teksta prešlo preko njega. No, kako to bude, računalo ili da budemo precizniji njegova baterija je odlučila otići tamo gdje već baterije idu kada im istekne rok trajanja, nadajmo se u neku sretniju i recikliranu budućnost.

Obzirom da je riječ o računalu koje u biti sasvim dobro služi svrsi, moja prva reakcija je bila otići do prvog dućana i kupiti novu bateriju te sam uz malo pretraživanja interneta pronašao nekolicinu dućana u kojima se ona može kupiti no to na kraju nisam učinio iz jednog jedinog razloga. Cijena nove baterije ovisno o prodavaču kreće se između 750 i 1.000 kuna, te bih investicijom u tu bateriju objektivno udvostručio vrijednost računala tako da je baterija neko vrijeme bila na ledu. Potom sam se krenuo baviti idejom kako je možda bolje reparirati postojeću bateriju (ipak, vrijeme je recesije) te sam čak i pronašao mjesto gdje se to može učiniti i gdje serviser garantira 90% sigurnosti u uspjeh. No i ovdje se cijena pretvorila u problem jer baterija sa šest ćelija s ugradnjom košta oko 900kn (a nekako sumnjičim da za tu uslugu ne bih dobio račun).

Rješenje svog baterijskog problema pronašao sam (polako se približavamo poanti) kroz savjet s twittera gdje su mi savjetovali da pokušam novu bateriju pronaći na ebayu. Ebay je američki, a danas u biti već multinacionalni servis za elektroničku trgovinu kroz koju možete kupovati ali i prodavati bilo što, doslovce od igle do lokomotive (ako požurite, ima jedna lokomotiva koja se prodaje za svega 48.500 američkih dolara, prodajna aukcija završava taman u nedjelju, dakle imate vremena a prodavatelju se žuri jer mu “nedostaje prostora u dvorištu”).

Nakon kraćeg pretraživanja, pronašao sam prodavatelja koji se zove vrlo opisno “battery sell” i koji prodaje bateriju kakvu trebam i koja košta nevelikih 32,99 američkih dolara što je po današnjem tečaju točno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe. No, da bi moje iznenađenje bilo tim veće, u prodajnu cijenu uključena je i poštarina, i to širom svijeta. Nevjerojatno. Baterija koja me u centru Zagreba košta gotovo tisuću kuna, doputovati će do mene iz Kine za ukupno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe, a kako je riječ o isporuci vrijednosti ispod 300kn i to fizičkoj osobi oslobođena je plaćanja carine, PDVa kao i bilo kojeg drugog postupanja.

Vlasnik “Baterry sell” je izvjesni Wei Chen kojeg nisam imao prilike upoznati, no sasvim sigurno se ne radi o nekom kineskom tajkunu nego o čovjeku koji je pronašao svoje mjesto pod suncem (ili u nekoj mračnoj i skučenoj garaži što je daleko vjerojatnije) te magijom interneta i nevjerojatnom sposobnošću pregovaranja s lokalnim poštanskim uredom bez problema uspijeva prodati bateriju za moje računalo za otprilike jednu petinu njezine cijene koju bih ja platio u zagrebačkom dućanu. Naravno, ova usporedba nije totalno fer jer ipak, jedno je prošetati se do dućana u gradu po ovoj žegi a nešto sasvim drugo pričekati poštara u klimatiziranom domu.

Čisto eksperimenta radi, malo sam pogledao kako bih saznao koliko bi mene koštalo slanje iste te baterije iz Zagreba do Wei Chenove garaže i odgovor je zapanjujući. Čak dakle da je i Wei naručio od mene bateriju, trošak poštarine do njegove garaže je točno 186,97 kuna, što znači da trošak pakiranja, same baterije i mog profita moram nekako ugurati u tri kune i osamdeset i pet lipa, a i to bi držalo vodu samo i jedino pod pretpostavkom da nekako zaobiđem izvozno carinjenje koje uz obavezne biljege košta dodatnih nekoliko stotina kuna.

Još uvijek u nevjerici gledam taj račun od 190 kuna i osamdeset i dvije lipe i nekako si mislim da sigurno postoji dobar razlog zašto kinezi uredno bilježe stope rasta od 10 i više postotaka godišnje, dok mi ovdje stagniramo. Razmislite o tome.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://ebay.com/ Ebay je najveća svjetska platforma za etrgovinu. Prodavati možete doslovce bilo što, a prodaja se uglavnom događa po principu aukcije. Ono što je Hrelić Zagrebu, to je eBay globalnom selu.

11 Replies to “Wei Chen i njegove baterije”

    1. zanimljivo, to znači da su smanjili sa 300 na 160, a istovremeno dignuli uvoz robe bez carinjenja na prijelazu

      čudno (i besmisleno)

  1. Mislim da nisu smanjili sa 300 na 160.

    Prije se preko prijelaza moglo uvesti robe do 300 kuna vrijednosti. Sada su povećali uvoz preko prijelaza na 1000 te uveli “institut oslobađanja” na poštanske pošiljke u vrijednosti 160 kuna kojeg prije nije bilo.

  2. Negdje sam pročitao da je u Kini sva paketna dostava trgovcima besplatna. Eto načina kako se najbolje potiče izvoz. Problem je ovako nešto primjeniti u Hrvtskoj jer nažalost ništa ne proizvodimo pa nemamo što izvest.

  3. Marko :
    ali kad malo bolje razmisliš, genijalna mjera za poticanje izvoza malih i srednjih poduzeća

    ja bih prije rekao da je to genijalna mjera za poticanje izvoza malih i srednjih proizvoda (po dimenzijama) :)

    1. ja bih prije rekao da je to genijalna mjera za poticanje izvoza malih i srednjih proizvoda (po dimenzijama) :)

      slažem se, u svakom slučaju artikala male vrijednosti

  4. u komunističkoj kini je pošta bolja jer je pod kontrolom države dok se kod nas radi na rastranju svega što je državno i privatiziranju.
    privatiziranje infrastrukture je zlo koje uništava industrju jer kroz traženje većeg profita gaze ostalu industriju.
    primjer koliko nevalja kad se ono što treba biti držano privatizira jest city expres koji se želi baviti poštanskim uslugama ali samo tamo gdje im je dobra zarada pa tako pakete na neke otoke dostavljaju samo ponedjeljkom.
    slično je i s telefonijom koja je privatizirana i nemilo se deru i građani i firme.

    jedna od najkonkurentnijih zemalja svijeta jest Singapur, a jedan od razloga je i taj što ima jaku državu i jake državne fondove koji imaju udjele u tvrtkama. ta dobit od fondova i državna kontrola omogućava manje poreze.

    rješenje je potpuna zabrana privatizacije infrastrukture i nacionalizacija onoga dijela koji je već privatizira, a i bankarskom sektoru treba oduzeti moć koji ima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.