Wei Chen i njegove baterije

Nedugo nakon mojih posljednjih problema s dečkima u plavom pokvarilo mi se moje prijenosno računalo. Riječ je o prijenosnom računalu poznatog proizvođača a koje je tamo krajem 2006. godine kada je kupljeno s pravom imalo nadimak “mama svih notebooka”, no danas, gotovo četiri godine kasnije riječ je o jednom sasvim kokretnom ali ne i spektakularno vrijednom računalu. Notebook je bio moj vjeran pratitelj na više kontinenata, kroz više izbornih i ostalih kampanja i izlizanost tastature najbolje svjedoči o tome koliko je teksta prešlo preko njega. No, kako to bude, računalo ili da budemo precizniji njegova baterija je odlučila otići tamo gdje već baterije idu kada im istekne rok trajanja, nadajmo se u neku sretniju i recikliranu budućnost.

Obzirom da je riječ o računalu koje u biti sasvim dobro služi svrsi, moja prva reakcija je bila otići do prvog dućana i kupiti novu bateriju te sam uz malo pretraživanja interneta pronašao nekolicinu dućana u kojima se ona može kupiti no to na kraju nisam učinio iz jednog jedinog razloga. Cijena nove baterije ovisno o prodavaču kreće se između 750 i 1.000 kuna, te bih investicijom u tu bateriju objektivno udvostručio vrijednost računala tako da je baterija neko vrijeme bila na ledu. Potom sam se krenuo baviti idejom kako je možda bolje reparirati postojeću bateriju (ipak, vrijeme je recesije) te sam čak i pronašao mjesto gdje se to može učiniti i gdje serviser garantira 90% sigurnosti u uspjeh. No i ovdje se cijena pretvorila u problem jer baterija sa šest ćelija s ugradnjom košta oko 900kn (a nekako sumnjičim da za tu uslugu ne bih dobio račun).

Rješenje svog baterijskog problema pronašao sam (polako se približavamo poanti) kroz savjet s twittera gdje su mi savjetovali da pokušam novu bateriju pronaći na ebayu. Ebay je američki, a danas u biti već multinacionalni servis za elektroničku trgovinu kroz koju možete kupovati ali i prodavati bilo što, doslovce od igle do lokomotive (ako požurite, ima jedna lokomotiva koja se prodaje za svega 48.500 američkih dolara, prodajna aukcija završava taman u nedjelju, dakle imate vremena a prodavatelju se žuri jer mu “nedostaje prostora u dvorištu”).

Nakon kraćeg pretraživanja, pronašao sam prodavatelja koji se zove vrlo opisno “battery sell” i koji prodaje bateriju kakvu trebam i koja košta nevelikih 32,99 američkih dolara što je po današnjem tečaju točno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe. No, da bi moje iznenađenje bilo tim veće, u prodajnu cijenu uključena je i poštarina, i to širom svijeta. Nevjerojatno. Baterija koja me u centru Zagreba košta gotovo tisuću kuna, doputovati će do mene iz Kine za ukupno 190 kuna i osamdeset i dvije lipe, a kako je riječ o isporuci vrijednosti ispod 300kn i to fizičkoj osobi oslobođena je plaćanja carine, PDVa kao i bilo kojeg drugog postupanja.

Vlasnik “Baterry sell” je izvjesni Wei Chen kojeg nisam imao prilike upoznati, no sasvim sigurno se ne radi o nekom kineskom tajkunu nego o čovjeku koji je pronašao svoje mjesto pod suncem (ili u nekoj mračnoj i skučenoj garaži što je daleko vjerojatnije) te magijom interneta i nevjerojatnom sposobnošću pregovaranja s lokalnim poštanskim uredom bez problema uspijeva prodati bateriju za moje računalo za otprilike jednu petinu njezine cijene koju bih ja platio u zagrebačkom dućanu. Naravno, ova usporedba nije totalno fer jer ipak, jedno je prošetati se do dućana u gradu po ovoj žegi a nešto sasvim drugo pričekati poštara u klimatiziranom domu.

Čisto eksperimenta radi, malo sam pogledao kako bih saznao koliko bi mene koštalo slanje iste te baterije iz Zagreba do Wei Chenove garaže i odgovor je zapanjujući. Čak dakle da je i Wei naručio od mene bateriju, trošak poštarine do njegove garaže je točno 186,97 kuna, što znači da trošak pakiranja, same baterije i mog profita moram nekako ugurati u tri kune i osamdeset i pet lipa, a i to bi držalo vodu samo i jedino pod pretpostavkom da nekako zaobiđem izvozno carinjenje koje uz obavezne biljege košta dodatnih nekoliko stotina kuna.

Još uvijek u nevjerici gledam taj račun od 190 kuna i osamdeset i dvije lipe i nekako si mislim da sigurno postoji dobar razlog zašto kinezi uredno bilježe stope rasta od 10 i više postotaka godišnje, dok mi ovdje stagniramo. Razmislite o tome.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. srpnja 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://ebay.com/ Ebay je najveća svjetska platforma za etrgovinu. Prodavati možete doslovce bilo što, a prodaja se uglavnom događa po principu aukcije. Ono što je Hrelić Zagrebu, to je eBay globalnom selu.

Sorry

Mračni blog je bio offline posljednjih nekoliko dana. Radim neke seobe servera, upgrade infrastrukture i tome slično pa je pokusni kunić bio upravo ovaj blog.

Sada je mračni blog na novom i velikom serveru (ovo je u stvari prva njegova seoba nakon što sam ga otvorio kao samostalnu domenu tamo negdje 2005. godine), i nadajmo se da je ovo cool i dugoročno rješenje.

Što sam još sve radio (i, daleko bitnije, što pripremam) biti će očigledno kroz nekoliko dana (max. tjedan-dva) pa će onda završiti uz malo sreće i zatišje na ovome mjestu.

Evo i male nagrade za strpljenje:

Stihovi dana:
All around me are familiar faces
Worn out places
Worn out faces

Bright and early for the daily races
Going no where
Going no where
And the tears are filling up their glasses
No expression
No expression
And in my head I want to drown my sorrow
No tomorrow
No tomorrow

And I find it kind of funny
I find it kind of sad
The dreams in which I’m dying
Are the best I’ve ever had
And I find it hard to tell you
I find it hard to take
When people run in circles
It’s a very, very… mad world… mad world…

Children waiting for the day they feel good
Happy birthday
Happy birthday
Made to feel the way that every child should
Sit and listen
Sit and listen
Went to school and I was very nervous
No one knew me
No one knew me
Hello teacher tell me what’s my lesson
Look right through me
Look right through me

And I find it kind of funny
I find it kind of sad
The dreams in which I’m dying
Are the best I’ve ever had
I find it hard to tell you
I find it hard to take
When people run in circles
It’s a very, very… mad world… mad world…
Mad World
Mad World

Kako je Đuro Popijač prešao na tamnu stranu

“Ni jedan od bitnijih zakona ili pravilnika koji otežavaju poslovanje nije promijenjen”, rekao je Đuro Popijač, tadašnji glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca u ožujku 2008. godine, u času kada je Hitrorez bio jedan od najznačajnijih projekata Hrvatske Vlade.

Poanta Hitroreza je ukratko bila ukidanje nepotrebnih propisa od kojih su mnogi jednostavno preneseni iz prethodnih sustava i političkih uređenja, a dobar dio njih u modernim vremenima više nemaju niti smisla ili ih je tehnologija jednostavno pregazila pa su sukladno tome u cijelosti neprovedivi. Hitrorez je bio važan i zbog toga što nepotrebni administrativni zadaci opterećuju administrativni aparat, a koji potom svojim troškom opterećuju proizvodnju i usluge, te u konačnici ne samo da imamo skupu prizvodnju i još skuplje usluge pa smo kao krajnji rezultat nekonkurentni, nego je ta šuma propisa o bilo čemu direktno odgovorna za dobar dio neučinkovitosti naše administracije a samim time i privrede (dakle onih koji stvaraju dodanu vrijednost).

Postoji puno razloga zašto ti propisi postoje, dobrim dijelom su oni ovdje zato da zaposle vojske državnih i ostalih službenika i stvore dojam da se nešto radi. Dijelom su oni tu zato da bi mogli zaposliti i vojske inspektora koji pregledavaju te silne formulare, izvješća i sukladnost s propisima i normama; no većim dijelom su oni ovdje zato da sakriju nesposobnost države. Naime, u situacijama u kojima država nije u stanju kontrolirati pojedino pitanje – birokratski aparat pribjegava preregulaciji kao pokušaj odgovora na ono što nisu u stanju riješiti. Sjajan primjer pretjerane regulacije je bitka oko radne ili neradne nedjelje u dućanima. Kao što znamo, mnoge djelatnosti (uključivo mnoge o kojima ovisi normalno funkcioniranje države) bez ikakvog problema rade subotom, nedjeljom ili noću – no, iz nekog razloga, stvar se slomila na dućanima. Problem nije u našem konzervativno katoličkom pogledu na nedjelju, nije čak niti problem u prekovremenim satima – nego u nesposobnosti države da osigura onima koji rade nedjeljom taj rad doista bude i plaćen, ali taj rad im nije plaćen ne samo nedjeljom, nego i četvrtom po noći, ili utorkom ujutro ili u bilo kojem času kada vrijedni radnici “štancaju” svoje sate.

Nije stoga niti čudo da poslodavci vrište već godinama o nužnoj potrebi pojednostavljenja propisa i olakšavanju administrativnog tereta na poslodavce a sve skupa kako bi se što više ljudi bavili produktivnim poslom umjesto da ispunjavaju besmislene formulare koji ne služe nikome osim potencijalnim inspektorima koji ispisuju mandatne kazne zato što ste neki formular loše ili nepotpuno ispisali.

Pomalo onda čudi odluka ministra za gospodarstvo (na izdisaju, gospodarstvo a ne ministar) Đure Popijača, istog onog kojeg sam citirao na početku, da donese pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, a koji između ostalog po prvi puta uključuje i obvezu poslodavaca da vode evidenciju o radnom vremenu.

Ovaj brilijantni uradak hiperbirokratizirane radionice ministarstva gospodarstva uključuje da za baš svakog djelatnika, baš svaki dan i to isključivo na dnevnoj bazi (dakle ažurno) vodite evidenciju o ukupno 18 obaveznih podataka (iako, pravilnik predviđa da može toga biti još ako mislite da je ministar nešto propustio). Ovim pravilnikom Hrvatska je ušla u malobrojni red država koji evidenciju rada čuva bolje i preciznije od primjerice čuvenih Sibirskih sovhoza i kolhoza, a iskreno rečeno (provjerio sam), čak su i njemački konc-logori imali ležernije knjigovodstvo.

Što se to dogodilo bivšem glavnom direktoru HUPa na putu do Vlade da je prešao na tamnu stranu i potpisao takav dokument? Da li ga je uopće pročitao? Da li je pretrpio neki udarac glavom u posljednje vrijeme, podvrgao se lobotomiji ili nekom drugom a sličnom zahvatu?

Molim da mu netko pokaže ovu kolumnu i ovaj citat s vrha, a potom da mu pokaže još jednom i pravilnik. Đuro, od tebe nema nikakve koristi, samo šteta, sram te bilo.

p.s. ovo je moja kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. srpnja 2010.

Web pick tjedna:
Od ukupno 14.000 Zakona i propisa koji reguliraju u poslovanje Hitrorez je pronašao njih svega nešto više od 5.000; od toga su preispitali njih 1.451, napisali 799 preporuka i izvršili njih 368, što je svega nešto više od 2% ukupnog broja propisa i nekih dvadeset i pet puta manje nego što su obećali na početku projekta. No, nije sve tako crno, ljudi koji su u hitrorezu sudjelovali državno plaćenu pamet su uspjeli izvesti širom svijeta.