Reset

sindikati sutra započinju s prikupljanjem potpisa za referendum o promjenama Zakona o radu temeljem kojih će (ako vjerujemo najavama) između ostaloga, po izglasavanju ovih promjena rok trajanja prethodno dogovorenih kolektivnih ugovora biti vremenski ograničen te će ti ugovori po sili (novog) zakona isteći nekih šest mjeseci nakon što promjene budu izglasane.

Situacija je, što bi rekli, vrlo složena. S jedne strane podupirem inicijativu jer sam duboko uvjeren da bi se češće morali izjašnjavati na refrendumima o raznim stvarima koje određuju našu budućnost te je u biti nevjerojatno da u dvadeset godina ove države nismo imali niti jedan jedini referendum (ok, osim onog prvog, no i taj je imao trik pitanje). Nadalje, po meni, pravila oko referenduma su jedan od bitnih faktora vezanih za demokratizaciju društva i osnaživanje javnog života i taj dio ne samo da je u cijelosti ignoriran nego je u biti i vrlo efikasno suzbijan pa tako naši političari u beskonačno ograničenoj viziji toga što bi demoracija morala biti ne vide nikoga drugoga osim samih sebe (i ne, ovo nije ograničeno samo na vladajuću stranku nego na ukupnu masu koja čini ili je činila dosadašnje sazive Sabora).

S druge strane, ova cijela priča o referendumu je besmislena i u biti to je politikanska igra. Sindikati moraju znati da referendum ne može uspjeti iz puno razloga. Prvi razlog je nerealno visoki broj potpisa koje je potrebno prikupiti od čega jedan dobar dio (barem nekih 15%) uopće nije dostupan sakupljačima potpisa, plus naravno dodatnih 15% koji uopće ne postoje kao ljudske jedinke (jel su preminuli, no naš državni aparat to jednostavno nije registrirao). To je naravno samo prva stepenica, druga stepenica je sam referendum gdje po trenutnim pravilima igre mora izići ukupno 50% birača (plus jedan) uključivo i ovih 15% koji uopće nisu ovdje i uključivo onih 15% kojima pozive na referendum objektivno treba isporučiti na groblja. Da ne kažemo ironiju sudbine da o odredbama Zakona o radu moraju odlučivati i ljudi koji o njemu ni na koji način ne ovise, nisu ovisili niti će ikada ovisiti (time mislim na onih 15% koji su izvan granice i koji u biti dobrano koriste prednosti toga da NISU zaposleni).

Ovaj igrokaz od referenduma je besmislen i zato jer su sindikati umjesto da organiziraju jedan pošteni i solidni štrajk (za kojeg očito nemaju snage ili konsenzusa) odlučili vrijeme gubiti na prikupljanju potpisa za referendum. Nije mi totalno jasan taj njihov blef jer i oni znaju što ih slijedi i Vlada zna što su ovi u stanju izvesti pa se taj sukob ne čini baš previše vjerodostojnim. No to se od njih niti ne očekuje, sindikati su razjedinjeni do krajnjih granica, dijelom su diskreditirani u javnosti te se ne mogu postaviti kao bilo kakva društvena snaga, a s druge strane su toliko premreženi osobnim i političkim interesima pojedinaca ili grupacija da kako god okrenuli sviraju onako kako njihovi gazde kažu(što je opet dodatna ironija sindikalnog pokreta koji bi morao osnaživati prava radnika, dok ti isti radnici svojim odlukama i podrškom ishlapljenim sindikalnim čelnicima produžuju mandate onima koji su se doslovce prostrli pred interese političara).

Bez obzira na sve gornje, ja ću svejedno potpisati za igrokaz referendum. A na samom referendumu ću glasati ZA promjene koje predlaže Vlada.

Kolektivni ugovori u Hrvatskoj su jedan od sukrivaca za neučinkovitu privredu i državnu upravu. Kolektivni ugovori su ti dokumenti koji čine gotovo pa nemogućim da otpustite nekog od silnih 270.000 trutova iz državne uprave (nisu ama baš svi trutovi, ali mislim da ćemo se svi složiti kako su u toj populaciji više nego prezastupljeni s postotkom koji je daleko izvan statističke pogreške). Kolektivni ugovori su nastajali godinama kroz različite aranžmane kupovine socijalnog mira (i produženja egzistencije ekipe na vlasti), te su nastajali u doba bogatstva i pijanstva naizgled nepresušne državne blagajne. Nije da su samo državni činovnici ovdje mastili brk nego su na krilima postignuća ovih državnih i ovi privatni tu i tamo nešto ušićarili.

Vrijeme je krize, vrijeme je suočavanja s odlukama donesenim u transu pijanstva i vrijeme je kada se moramo riješiti glavobolje konsekvenci prethodnih razdoblja.

HDZ je (povijesno gledano) loš blefer i revolveraš koji uvijek ustukne prvi, tako da je sada samo pitanje koliko je Jadranka Kosor ozbiljna u svojoj namjeri da istjera promjene Zakona o radu, jednako koliko su i sindikati ozbiljni u svojoj gore opisanoj neozbiljnoj namjeri da referendumom osiguraju zaustavljanje promjene Zakona o radu. Pitanje da li je to naganjanje mačke i miša, unaprijed dogovoreni igrokaz u kojem će se odigrati izmišljeni sukob titana doveden kroz medije do mitskih proporcija ili u cijeloj toj priči ima imalo trunke istine i iskrene namjere.

Nadam se da ima, jer ako Jadranka Kosor istjera ove promjene onako kako su predložene, moglo bi se dogoditi da to bude pojedinačno najkvalitetnija i dugoročno najkorisnija odluka koju će donijeti tijekom svog mandata.

I na kraju, čega se sindikati boje? Malo pregovaranja za šest mjeseci, pa već su jednom preveslali cijelu državu, zašto misle da to ne mogu ponoviti?

Misao dana:
Never let a stranger in your cab, in your house or in your heart… unless he is a friend of labor.

4 Replies to “Reset”

  1. Pitanje je i generalnog civilizacijskog minimuma u pogledu razine zastite radnickih prava. Problem kojem se pokusava pristupiti jesu trutovi na drzavnim jaslama i kronicna neefikasnost drzave, ali to ne znaci da treba zbog toga unistiti i minimum zastite i sigurnosti svih drugih radnika. Neuspjesnom poslodavcu bi takva varijanta dobro dosla, ali nece rijesiti njegov fundamentalni problem nesposobnosti i u konacnosti nekvalitete i nekonkurentnosti (a srz problema u tom dijelu price nije u radnicima, vec u managementu). Drugo je pitanje kako uz razmontiravanje cijele mreze “trutova” osigurati minimum socijalne sigurnosti (ovo je opet pitanje civilizacijskog minimuma na koji smo spremni pristati) za one kojima ce takve stvari zatrebati. Nista od tiga nisu parametri o kojima razmisljaju vladajuci, a jos manje sindikati (ciji predstavnici ipak nisu dorasli ostatku ekipe s kojom pregovaraju, usprkos tome sto i svi ostali izgledaju kao totalni amateri) pa je svako rjesenje do kojeg ce doci u startu parcijalno i osudjeno na brzu propast i promasaj ciljanog.

  2. U Hrvatskoj treba drastično pojednostaviti radno zakonodavstvo, olakšati zapošljavanje i otpuštanje, kreirati alternativne načine zapošljavanja, i što je najvažnije, privatizirati zdravstveno osiguranje.

  3. Joj, nemoj me vući za jezik. Koliko god nam je država kaotična i neorganizirana, zdravstvo je među najbitnijim institucijama s najgorom organizacijom. Gotovo da mogu reći da bi bilo bolje da nema nikakvog zdravstvenog osiguranja nego kakvo je sad (tad bi bar tržište preuzelo stvar u svoje ruke).

Leave a Reply

Your email address will not be published.