Program gospodarskog oporavka

Čitam baš u novinama kako MMF možda i nije tako pohvalan prema našim vladajućima kako ovi to pokušavaju predstaviti. Pa eto kaže članak:

Zajednička crta svih preporuka je da država mora smanjiti poreze i istodobno početi znatno štedjeti. MMF ne navodi koje bi poreze trebalo smanjiti, no moderna ekonomska teorija inzistira na smanjenju poreza koji opterećuju rad jer tako države postaju konkurentnije. U hrvatskome je slučaju riječ ne samo o smanjenju poreza na dohodak, nego i o smanjenju doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ti se prihodi djelomice mogu nadoknaditi privatizacijom, čiji nastavak MMF preporučuje, baš kao i smanjenje izdataka za mirovine i zdravstvo te kontrolu troškova. (jutarnji)

Istovremeno, u ne osobito dalekoj zemlji Velikoj Britaniji njihova nova vlada radi (naoko) istu stvar:

Najavljeno je da će se proračun svih ministarstava, osim zdravstva i odjela za međunarodni razvoj u ministarstvu vanjskih poslova, smanjiti za 25 posto. Popust bi mogli dobiti i obrazovanje i obrana. Budući da za ove vlade Britanija neće uvesti euro, odjel za pripremu za uvođenje europske valute u ministarstvu financija odmah se ukida. (jutarnji)

Dokument naše Vlade o planu provedbenih aktivnosti možete pronaći na stranicama Vlade i to ovdje. Ovaj dokument, ako ga promotrite u biti je vrlo površan i ja ne vidim tu nekih velikih pomaka osim onih koji su demagoške prirode. O porezu na dohodak i efektima koje će te promjene napraviti već sam pisao u Superhik naciji, no ono što je bit tog konkretnog i dosada najznačajnijeg manevra je u biti preraspodjela poreznog tereta bez stvarne preraspodjele jer država u biti održava status quo uz minimalne promjene. Dakle, osim što iz demagoških ponuda možete reći da će određena grupa ljudi dobiti do 130kn više na mjesečnoj razini, istovremeno su ukinute porezne olakšice te je možda tih mjesečnih 130kn manje od povrata kojeg dobijete na godišnjoj razini – no, što je daleko najbitnije taj novac vlada nije dala iz svog džepa nego džepova lokalne uprave/samouprave pa nije da ih boli previše. I posljednje, ali u biti daleko najvažnije, ova promjena zakona o porezu na dohodak neće učiniti hrvatskog radnika nimalo konkurentnijim.

Prošloga tjedna izglasane su promjene i Zakona o porezu na dobit koji regulira dobit poduzeća i dok se načelno slažem s temeljnom idejom, upozorio bih da je sve što je regulirano i do sada u biti bilo zabranjeno, no zbog nemoći kontrolnog aparata da se bori s time (jer, osim ako ste sretnik, onda financijsku kontrolu dobijete možda jednom u deset godina a ne svakih šest mjeseci ko neki :) oni su odlučili dopisati nekolicinu administrativnih mjera od kojih su barem neke totalno paušalne i teško da će proći test ustavnog suda (zato jer ministarstvo financija iz nekog razloga pretpostavlja koja je minimalna razina profitabilnosti pojedinih poduzetničkih poduhvata što je u direktnoj suprotnosti sa slobodom poduzetništva), a da i ne spomenem kako je pitanje limitiranja s kojim se državama smije a s kojima ne smije poslovati u biti besmislena odluka koja će zaustaviti samo najtuplje praonice novca i koja jeu suprotnosti s međunarodno priznatim pravilima o slobodi protoka kapitala.

Mimo gornjega, ako gledate rezove, u biti svi rezovi s prihodne strane a koje je Vlada predložila i usvojila ne odnose se na prihode koje ostvaruje sama Vlada, nego na prihode koje imaju druge pravne osobe unutar državnog ekosustava. Da me krivo ne shvatite, vodne doprinose, doprinose za šume, spomenike i ostale naravno da treba rezati – no to su sve rezovi na drugima (kao i onaj potez sa smanjenjem pretplate HRTu), dok je vlada sama napravila vrlo malo u svojoj domeni.

Od zanimljivosti, otkrio sam primjerice da na stranici 10. programa, pod stavkom izrade jedinstvenog registra zaposlenih u državnoj upravi postoji stavka koja se doslovce zove “ukidanje Odluke Vlade o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave” što bi valjda značilo da je do sada izračun plaća bio centraliziran a sada to valjda više neće biti (što je nekako u suprotnosti s idejom o jedinstvenom registru).

Kako god bilo, promatrajući sve te silne mjere, gdje se među mjere ubacilo svega i svačega uključivo i normalne aktivnosti pojedinih državnih tijela, nije teško zaključiti kako je u biti sve i dalje “business as usual” te kako bitnih pomaka u stvari i dalje nema. Reže se tamo gdje nije njihovo i gdje neće direktno osjetiti posljedice tih rezova (recimo, Hrvatske Šume koje navodno zapošljavaju puste tisuće ljudi, zašto oni nikada ne štrajkaju?), reže se tamo gdje se u biti samo pretače iz šupljega u prazno, ili se donose epohalne odluke koje su u biti socijalističko-administrativnog tipa koji će samo produbiti prostore nekompetentnim ljudima da zbog svoje ograničenosti odlučuju o tome što je a što nije opravdano u visokokompetitivnom poduzetničkom svijetu (porez na dohodak tj. porez na dobit).

Nijedna od mjera koje su predložene neće povećati konkurentnost hrvatskog radnika, nijedna od mjera neće napraviti imalo značajniji pomak u kratkome roku i što je najbitnije od svega; nijedna od mjera neće napraviti značajnu uštedu u državnom proračunu i tu uštedu prevaliti na gospodarstvo kojem očajnički nedostaje svaka kuna.

A da je to baš tako kako tvrdim biti će vidljivo vrlo brzo kada Vlada izađe s prijedlogom rebalansa proračuna.

Pitanje je stoga samo kada će ovaj plan biti zamijenjen nekim novim, boljim, radikalnijim i dugoročno “uspješnijim”.

Misao dana:
Not all motion is action.

Kako rasturiti domaću industriju (dio deseti – “pravosuđe”)

Ovo je deseti dio iz serije, prvih devet dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi. deveti.

Jedno od uvjerljivo najvećih razočarenja cijele priče o poduzetništvu je pravosuđe i u biti ovo je priča čiji vam zaključak mora biti da se za svaki posao morate osigurati ne samo žestokim ugovorima nego i svim mogućim i nemogućim osiguranjima plaćanja i dokumentacijom. Imam nekoliko primjera, pa vi sada prosudite kako to funkcionira.

Prva situacija se desila tamo još 1995.-96. godine kada sam sudjelovao u jednom iznimno velikom projektu koji je i danas vrlo živ i gdje sam bio angažiran kao savjetnik. Akter te cijele priče je bila inozemna tvrka s kojom sam imao dogovor o isplati provizije za uspjeh obavljenog projekta. Istovremeno, od te iste tvrtke sam ja kupovao određene usluge a cijela poanta priče je bila kompenzacija. Nakon što su oni meni ispostavili uslugu, a ja svoju njima – u jednom času su oni ustvrditi kako zbog toga što su se uvjeti promijenili, iznos mog duga prema njima je veći nego što on stvarno je. Ova odluka je naravno bila jednostrana i desila se nakon što je cijeli posao bio obavljen. Ukratko, došlo je do sudske tužbe koju smo nakon nekoliko godina parničenja izgubili i unatoč tome što smo bili u pravu sud naše argumente nije uvažio, za razliku od inozemnog partnera koji je sudu prijavio falsificiranu fakturu. Da ne kompliciram, poanta ovoga slučaja je to da sa svojim partnerima (kojima vjerujete ili ne), morate imati papirnati dogovor, što je više toga moguće riješiti u pismenoj formi a osobito sve transakcije koje imaju financijsku konsekvencu.

Druga situacija je s jednim domaćim mjesečnikom kojeg smo bili radili doslovce godinama, u jednome trenutku ta tvrtka je upala u financijske probleme i odlučili smo im pomoći tako što smo odgodili fakturiranje za četiri broja njihovog časopisa. Naravno da je to bilo dogovoreno i ugovoreno i kada je nakon nekog vremena prošla njihova kriza, a mi smo im ispostavili fakture oni su jednostavno i jednostrano prekinuli raditi s nama. Naravno da smo ih tužili te je prvo direktor te tvrtke u prvom prigovoru sudu ustvrdio da on pojma nema tko smo mi i da po njegovom sjećanju s njima nikada nismo poslovali. Potom, suočen sa mnom u sudnici sjetio se da ipak jesmo poslovali (malo je zabavno bilo to što smo on i ja doslovce susjedi još i dan danas, te da su nam tvrtke bile u istoj ulici a da smo zbog prirode posla doslovce noći provodili zajedno radeći). Potom je tvrdio da smo im tu uslugu poklonili, pa da je taj cijeli posao radio netko drugi (unatoč obilju dokaznog materijala) da bi na kraju, kada je dotičnog moj odvjetnik upozorio da lažni iskaz nosi sa sobom neke konsekvence priznao da je istina da smo mi to radili i da oni to jednostavno ne žele platiti. Na divno čudo, sudac je presudio u njihovu korist i ta odluka se uspjela održati na drugom stupnju. Mislim da u ovom slučaju nije bio problem u lošem odvjetniku (što je prva primjedba koju mi ljudi daju na ovu priču) nego jednostavno u korumpiranom ili krajnje nezainteresiranom sucu. Pouka i ove priče je da se sa svima, pa i sa najboljim prijateljima, osigurate kvalitetnim ugovorom i pisanim tragom jer kada se desi problem, onda “rekla-kazala” ama baš ništa ne znači.

Treća priča također uključuje jednog izdavača mjesečnog magazina koji je inače poznat po tome da ide od dobavljača do dobavljača, zaduži se koliko može pa potom pobjegne (u času kada smo mi radili s njime to nije bilo poznato jer smo mi bili prvi s kojima je radio). Ukratko, jedna faktura se plati na vrijeme, druga malo kasni, treća se plati dijelom i relativno uskoro se skupio pozamašni dug kojeg je trebalo naplatiti i kada smo krenuli malo stisnuti, kupac je jednostavno otišao raditi kod nekog drugog. U njegovom slučaju, obzirom da mu je tvrtka promijenila adresu a to nisu registrirali u trgovačkom sudu poslali smo jednu ovrhu, pa drugu, pa treću i kako to već biva nakon nekog vremena je to završilo na oglasnoj ploči i u jednom danu smo mu skinuli sve novce koje je imao na računu a koji su pokrili samo dio njegovog dugovanja. Ovrha je inače izvršni sudski dokument i nije ju moguće prekinuti osim ako tužitelj nije taj koji od nje odustane. No, obzirom da je supruga od dotičnog dužnika ujedno i sutkinja na trgovačkom sudu, ekipa je u jednom jedinom danu uspjela ishoditi zaustavljanje vrhe. To pravno naravno nije moguće, u najboljem slučaju sud je morao odlučiti o preusmjeravanju ovrhe na račun suda umjesto na naš račun, no oni su jednostavno ukinuli pravomoćnu odluku o ovrsi. Potom smo se žalili drugom stupnju, žalba je trajala godinama bez ikakvog pomaka i nedavno, nakon skoro pa desetak godina ladice presuđena je u korist dotičnog.

Četvrta priča je prekršajne prirode. Naime, zaposleni dolaze i odlaze i postoje trenuci kada se s nekim posvadite, otjerate ga ili ovaj odluči otići jer se iz ovog ili onog razloga osjeti povrijeđenim. Ponekad imate i osvetoljubive zaposlenike koji odluče napraviti štogod mogu da bi vam napakostili i onda je tipična reakcija da posjete inspektora rada. Dvoje mojih zaposlenih je odlučilo iskoristiti tu mogućnost (usput rečeno, to su jedina dva koja su to iskoristila u petnaest godina). Uglavnom, ljudi vam odu do inspektora i potuže se na što god se već žele potužiti i to je trenutak kada ih inspektor u biti treba poslati kući jer štogod da su se oni odlučili tužiti (barem u mom slučaju) nije utuživo na bilo koji način. No, umjesto toga oni savjetuju kako je najbolji način za napakostiti poslodavcu da ga prijavite za neki od prekršaja koji jesu prekršaju, a tipični prekršaj je neisporuka isplatnih lista. Isplatna lista je dokument obračuna plaće kojim radnik ostvaruje i dokazuje svoje potraživanje prema poslodavcu. Ono što je s isplatnom listom zanimljivo je to što je zakonom propisano da je djelatnik mora dobiti, no ne postoji niti je zakonom ili nekim drugim dokumentom predviđena bilo kakva evidencija primanja te isplatne liste. Tako primjerice u mojoj tvrtci do ovog događaja nismo imali potpise da su zaposleni zaprimili listu jer jednostavno nije bilo logično za očekivati da bi netko lagao da je nije primio osobito stoga što su se isplatne liste dijelile svima isti dan i to javno (naravno, u kovertama). Uglavnom, inspektorica je došla jedan dan u firmu, sjela i popričala i uzela iskaze djelatnika, ustanovila da su svi potvrdili da su zaprimili isplatne liste i da ih dobijaju redovito no unatoč njezinom nalazu svejedno nas je prijavila za neisporučivanje isplatnih lista. Kada je to došlo do prekršajne sutkinje mi smo izložili svoje dokaze (bez odvjetnika, jer je to barem meni bilo bizarno) te sam na ispitivanju svjedoka tražio od tog mog pakosnog djelatnika da objasni zašto je to učinio. Pritisnut, priznao je da je to napravio da napakosti meni te da je tražio od inspektora da me nekako kazni i da mu je ovaj savjetovao da me prijavi zbog neisporuke isplatne liste makar je priznao da ju je dobio. Sutkinja je naravno presudila u našu korist, no kada sam pitao sutkinju hoće li sada kazniti inspektora i mog djelatnika zbog toga što je jedan lagao, a drugi predlagao prijavu za koju je znao da nije utemeljena ona je samo slegnula ramenima i rekla da toga ima puno i da to nema smisla raditi.

Pravosuđe bi moralo po definiciji biti na strani onoga kome je netko dužan, no te procese je zahvaljujući proceduri moguće poprilično odugovlačiti ili u cijelosti zaobići. Sudovi pritom ne sankcioniraju one za koje je više nego očigledno zloupotrebljavaju proceduru kako bi odgodili plaćanje duga. Mnogima, zatezna kamata od 14% plus koja tisuća kuna sudskih troškova nije osobiti problem te su u neefikasnosti pravosuđa mnogi pronašli sustav financiranja svojih poduzetničkih projekata a samim time i unošenja nereda na tržište.

Misao dana:
Cops came to my house earlier, claiming that my dog had chased someone on a bike. I said “Buzz off, my dog doesn’t have a bike!”

Međunarodni Cryptonomicon

Obzirom da sam i sam u proteklih nekoliko mjeseci bio predmet interesa policije (a koliko znam, nalog s mojim imenom je otvoren tamo negdje do kolovoza minimalno), nije neko osobito čudo da sam u posljednje vrijeme razvio interes za proučavanje različith zakonskih rješenja u drugim zemljama a koje reguliraju ponašanje i ovlasti policije u ovim high-tech situacijama kao što je bila moja.

Prilično dobar i vjeran opis onoga što se dogodilo meni desilo se nekoliko godina prije Hans Martin Hillacku koji je, poput mene, temeljem glasine bio uhićen, a njegov ured i dom pretraženi te određena imovina izuzeta. Europski sud za ljudska prava je tom prilikom presudio u njegovu korist i dosudio u biti relativno veliku odštetu za navedeni događaj. Taj konkretni slučaj je bitan zbog toga jer potvrđuje stav suda o tome da novinar mora i može čuvati identitet svog izvora. Ovo je slično mom slučaju iz jednostavnog razloga što sam ja bio osumnjičen (ili sam pod osnovom sumnje) da sam objavio registar branitelja unatoč tome što su oni koji objavljuju takve informacije (pa makar one bile i zaštićene tajnom, što u ovom slučaju nije) zaštićeni od policijskog i sudskog progona. Tu je donekle i specifičnost moje situacije jer unatoč svemu, ispada kako sam jedini koji je u dvadeset godina hrvatske države uhićen zbog nečega što sam navodno objavio (tako da se nemojte čuditi kada padnemo na listi medijskih sloboda, opet).

Posljednja dva dana su obilježila dva zanimljiva slučaja od kojih se prvi desio na Islandu, a drugi u Makedoniji. Praktički istodobno desilo se da su prošle dvije zakonske regulative u dvije ničim povezane zemlje a koje na potpuno različite načine reguliraju sličnu problematiku.

Na Islandu je tako prekjučer izglasan zakon koji se u medijima naziva “Icelandic Modern Media Initiative”,  a čiji je ultimativni cilj stvoriti infrastrukturu koja će osigurati maksimalnu slobodu govora na internetu. Island je glasanjem za ovaj zakon postao sigurna luka za izdavače različitih informacija te je od ovoga časa praktički više nemoguće ugasiti bilo koji server na Islandu. Zanimljivo, nešto slično ovom konceptu razglabao je prije desetak godina Neal Stephenson u svojoj knjizi Cryptonomicon koju preporučan svakome tko želi kroz beletristiku naučiti nešto o tome kako internet funkcionira te što znači suverenitet na internetu i koje uopće implikacije internet ima na suverenitet pojedinih zemalja.

Istovremeno, u donekle bliskoj Makedoniji izglasan je novi zakon koji dramatično širi ovlasti policije u praćenju i prisluškivanju.

Today the Law of Electronic Communications was amended in the Macedonian parliament with 55 for and 9 votes against (of 120 total, 91 were present, the remainder abstained). In a very Orwellian manner, the law grants the government constant and direct access to electronic communication networks (mainly telcos and internet providers) and obliges the providers of these services to enable the government (Ministry of Interior) to download of traffic data without oversight, through equipment which provides an interface to logs for phone-calls, TCP/UDP/IP traffic and every other means of transferring data to and from machines. (boingboing)

Sličan zakon postoji i kod nas te je svaki telekom operater zakonom dužan osigurati da bilo koji dio svog internet i ostalog prometa propusti kroz black box OTCa. OTC nema svoju web stranicu no zato imate urede UVNSa, SOAe i ZSISa – kladim se da niste znali za barem dvije od ove tri institucije a još manje što one točno rade i čime se točno bave (usput, pogledajte samo te web stranice, totalno sam impresioniran).

Ono što je još zanimljivo u slučaju Hrvatske i što je u biti anomalija sustava je malo poznata činjenica da (barem nominalno) postoji civilni nadzor obavještajnih agencija i njihovih aktivnosti uključivo i praćenje i prisluškivanje, no ne postoji istovjetna institucija koja bi to radila za policiju. To pak znači (preneseno na moju situaciju) da u slučaju kada me prati i prisluškuje neka od državnih agencija tada će s mojim predmetom biti upoznato i vijeće za civilni nadzor, no, ako je nalog izdan od strane policije (što je moj slučaj), civilnog nadzora nema i jedino tijelo koje može napraviti uvid u predmet je Saborski odbor. U oba slučaja, nadzor rade iste osoba i ista tehnika, jer je praćenej telekomunikacijskih veza u domeni gore spomenutog OTCa. Paonta je u tome da u slučaju da se želi izbjeći civilni nadzor, tada se predmet preusmjeri kroz policiju i odjednom o nekoj temi ne možete ništa više saznati.

Internet zbog svoje tehničke prirode dramatično otežava anonimnost i ako mislite da ste anonimni to samo znači da ste anonimni zbog toga što nitko nije pokazao osobiti interes za stvarima koje radite po internetu, no u času kada vam se netko (poput OTCa) nakvači na vaš internet link (pa da li on išao putem telefona, mobilnog interneta, adsl-a ili drugačije) objektivno imate ekipu koja je u stanju promatrati ama baš sve što radite te ovisno o tome koje ste podatke prepustili internetu (ili ih tamo držite). To je naravno u velikoj suprotnosti sa slobodom izražavanja, a obzirom na dislociranost različitih resursa i lakoću s kojom je podatke moguće ne samo prenijeti iz točke A u točku B, te ih na taj način prenijeti iz jedne nacionalne jurisdikcije u drugu – nije niti osobito čudo da je država zatražila (i dobila, od strane needuciranih zastupnika) pravo neograničenog pristupa u vaše (i moj) privatne živote.

I na kraju, bacite pogled na profil Julian Paul Assange-a koji je inače svijetu poznat kao kreator web stranice wikileaks, a koji ovih dana ima problema zbog toga što postoji sumnja da je u vlasništvu nekih impresivnih 260.000 povjerljivih dokumenata američke diplomacije. Makar je wikileaks dobro poznat već neko vrijeme taj site je apsolutno ušao u mainstream objavom videa “Collateral murder“.

Assangeov profil nije zanimljiv samo s pozicije njega kao osobe, nego se kroz redove da zaključiti s kojim se sve izazovima susreću te koje razine zaštite su uopće nužne a kako bi se osigurao neometani rad te web stranice u odnosu na različite službe različitih država koje su vitalno zainteresirane da njihove prljave tajne ne završe na internetu.

Misao dana:
Look within! – The secret is inside you.