Kako rasturiti domaću industriju (dio osmi – “reket”)

Ovo je osmi dio iz serije, prvih sedam dijelova (konteksta radi) možete pročitati ovdje: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi.

Zadnjih par tjedana sam bio malo inkapacitiran za pisanje pa eto nastavljam tek danas. Imam ideju opisati dva institucionalna reketa koja su mi se desila i u koja možete i ne morate povjerovati, meni je to malo bitno, no ja znam tko su ti ljudi bili i što se desilo.

Prvi slučaj se desio prije nekoliko godina kada je moju tvrtku posjetio inspektor zaštite okoliša. Grafička industrija u svojem radu koristi puno različitih materijala koji mogu onečistiti okoliš, no isto tako, moderna grafička industrija, osobito ova koja koristi offset u biti nema više ništa osobito toksičnog ili opasnog u svojem poslovanju. Vremena olova, opasnih kiselina, teških metala i sličnih spojeva je odavno prošlo. No, svejedno, okoliš treba čuvati.

U svojoj biti, u modernom offsetu imate svega nekoliko opasnih kemikalija kojih se treba čuvati. Jedno su kemikalije koje se koriste za razvijanje offsetnih ploča. To nisu razvijači u klasičnom smislu riječi budući se radi o fotopolimerima koji se razvijaju u alkalnoj otopini odgovarajućeg sastava. Te kemikalije po samoj svojoj biti nisu otrovne (to ne znači da si možete natočiti čašu i očekivati da nećete završiti u bolnici), no u primjerice americi to su spojevi koji se smiju samo neutralizirati (dakle da dobijete neutralni pH) i potom se slobodno izlijevaju u kanalizaciju. Druga vrsta otpada su mineralna i sintetička ulja koja se koriste za podmazivanje strojeva, tu su i petroleji i alkoholi koji u biti isparavaju i od njih nema otpada koji bi se morao zbrinjavati, te naposlijetu tu je zaostala ambalaža od tiskarskih boja i ostalih preparata koja se miješaju s bojama (sušila i slično). Boje su u biti napravljene od prirodnih sastojaka i nema osobito kritičnih elemenata, a u nekim bojama se koriste i recimo skroz prirodna ulja (primjerice sojino), također umjesto izopropilnog alkohola mogu se koristiti prirodni nadomjestci, a isto vrijedi i za petroleje (koji pak nisu toliko učinkoviti ali funkcioniraju). Naravno, imalo bi smisla prijeći na ove zdravije materijale, no međutim obzirom da se rijetko tko brine o zaštiti okoliša onda je teško prijeći na netoksične materijale ako time ne kompenzirate za povećane troškove zaštite okoliša.

Problem mineralnih i sintetičkih ulja te ostataka boje i njihove ambalaže je u biti najveći. Ti materijali bi se morali spaljivati no kako je jedina spalionica za to zatvorena, ostaje samo basnoslovno skupi izvoz koje rade malobrojne tvrtke za obradu tog otpada. U našoj tvrtci je primjerice postojalo razvrstavanje za opasni otpad, papirni otpad (koji se može reciklirati i koji smo reciklirali) te naravno za komunalni otpad koji se odlaže na deponij. Problem je bio s kanticama i bojom (ponavljam još jednom da su to offset boje kakvih teško da ste vidjeli i koje su po prirodi daleko manje opasne od recimo kantice uljne boje ili laka za bojenje stolarije).

Anyway, stigao je kod nas inspektor zaštite okoliša i pogledao pogon, bio je zadovoljan kako mi razvrstavamo otpad i u jednome času mi je samo dao vizitku čovjeka kojem se moramo javiti. S time da ovo “moramo” je bio sasvim sigurno imperativ i uopće nije bilo dvojbe da se možemo javiti samo jednom dobavljaču koji će riješiti sve naše dvojbe oko zbrinjavanja otpada. Ne imajući drugačije rješenje za rješavanje otpada pozvali smo čovjeka koji je uredno dostavio ugovor i cjenik i to je bilo to. Potpisali smo ugovor s dobavljačem kojeg je uvjetovao inspektor a kako bi dobili od njega povoljno mišljenje. Problem se pojavio tek kasnije kada smo shvatili da dotični nema rješenje za zbrinjavanje otpadnih zauljenih krpa i kantica s bojom iz jednostavnog razloga što čovjek (kao uostalom i svi drugi) nije imao što s njima učiniti. S jedne strane imate zakonsku obvezu zbrinuti taj otpad, no istovremeno nema nikoga tko bi taj posao doradio sve i da to želite.

Drugi problem se pojavio sa zbrinjavanjem kemikalija jer smo mi prikupili određenu količinu naših otpadnih razvijača za offsetne ploče i dok je čovjek to tovario u svoj kombi kroz razgovor s njime sam shvatio kako on uopće ne zna što tovari u svoje vozilo i kako u biti on ima vrlo jednostavno rješenje za taj problem. Oni izliju kemikaliju u bazen, potom u sve skupa ubace vapna i potom ostatak valjda izliju u kanalizaciju a krutu tvar negdje zakopaju. Čovjek naravno ne razlikuje razvijač za fotografije (na bazi srebra) od razvijača za primjerice kolornu fotografiju ili razvijača za fotopolimerni postupak. Njemu je to sve isto.

Vi razmislite i odlučite da li je to kvalitetno zbrinuti otpad, ja mislim da nije, no inspektor zaštite okoliša ima sasvim drugačiji stav.

Druga situacija je bila u jednoj državnoj instituciji čiju ste članarinu obavezni plaćati, a gdje smo na jednom pozivnom natječaju dobili posao tiskanja jedne monografije. Posao se razvukao na nekoliko mjeseci (ne našom greškom) i kada smo napokon odradili posao i isporučili proizvod tada me je posjeo čelnik te institucije i lijepo objasnio kako umjesto da fakturiramo primjerice 150kn po jedinici prizvoda, mi ćemo fakturirati 350kn po jedinici, a tu razliku ćemo proslijediti čovjeku koji će nam se javiti i dati konkretne instrukcije. Na moje protestiranje i neslaganje, vrlo je jasno bilo rečeno (bez pretjeranog uvijanja i pristojnosti) da ako to ne napravimo nikada nećemo imati posao plaćen.

U prvom slučaju pristao sam na reket zato jer je taj problem ionako trebalo nekako riješiti, no ovaj drugi puta sam doslovce bio prisiljen pristati jer je to bio jedini način da se do novca dođe. Nisam baš ponosan na to ali mogu slobodno reći da sam u 16 godina svog poslovanja na ucjene pristao svega nekoliko puta (manje nego što imam prstiju na jednoj ruci) i ta nepopustljivost me nažalost koštalo svega. Uvijek je lakše zažmiriti, pregristi i popustiti nego se držati principa – no nažalost onda to više nisam ja.

Misao dana:
The man who offers a bribe gives awaya little of his own importance; the bribe once accepted, he becomes the inferior, like a man who has just paid for a woman.

13 Replies to “Kako rasturiti domaću industriju (dio osmi – “reket”)”

  1. Već neko vrijeme pratim ovu seriju tvojih članaka “Kako rasturiti domaću industriju”. Kad čovjek shvati da je ovakvih primjera bukvalno “veliki milion”, i da se oni ponavljaju iz dana u dan, jasno je da normalan život i rad na ovim prostorima neće doživjeti moja generacija. Nisam komunista, a još manje sam zagovornik revolucionarnih metoda, ali, Bože dragi, šta još preostaje? Na koji način pomesti tu bulumentu primitivaca i kriminalaca koji su kontaminirali ovaj prostor?

    Srdačan pozdrav

  2. Aleksandre, pa lijepo je čovjek napisao, institucije ga ucijenjuju… Tko nam je kriv kad su kod nas lisci zaduženi za kokošinjce.

  3. Milko, tvoj komentar implicira kako misliš da bi komunizam popravio stvari? Samo provjeravam jesam li dobro shvatio…

  4. @Berislav

    Ne, zakleti sam nekomunista, mislim da dobar dio ovih problema svoj korijen vuče iz komunizma ;)

    No, medjutim, postavlja se pitanje kako stati u kraj svim tim negativnim pojavama o kojima Marko piše. Ne govorim o kom-revoluciji, nego o jednoj revolucionarnoj promjeni stanja stvari i svijesti. Ta promjena čak i ne mora da se vrši konvencionalnim metodama, možda je rješenje u revoluciji u sopstvenoj percepciji ;)

    Ipak, ovo je sve filozofiranje :) Postavlja se pitanje koliko obični ljudi mogu da izdrže, dok im ne pukne film, i ne uzmu fino stvari (i poneko hladno i vruće :) oružje u svoje ruke ;)

    @Petra

    Heh, sad da sam maliciozan rekao bih da me ovaj tvoj komentar podsjeća na Trockijevu “permanentnu revoluciju” :)))

    Šala mala, u pravu si, što je brzo to je i kuso ;)

  5. Ovo o čemu se piše zove se život.
    Ako netko hoće “čista” posla ima jedna komuna između italije i slovenije, tamo žive po načelima po kojima “kao” svi žele živjeti. Ljudi žive u skladu s prirodom, uvažavaju druge i slično. Ko voli nek izvoli.
    Jer dragi moji, a to sam berislavu napisao jedno 1000 puta, nemreš biti pošten i uspjeti. A oni rijetki koji to uspiju su samo ogledni primjer, da zavaraju one neinformirane i one koji se nadaju do kraja života da bu bolje. Pa većina najvećih firmi u svijetu su nastale ili rade tako da kradu, otimaju i slično. To je činjenica i jednostavno priroda čovjeka. Ovako živimo od doba abela i kaina i živjet ćemo još tolko. To nije depra, to je surova stvarnost i onaj ko ne želi živjeti po toj stvarnosti može živjeti drugu, ali onaj ko je krene mjenjati, pa sinko di ćeš? I čemu? Ionako većina neće to shvatiti, čut će te, ali neće shvatiti.
    A ako se drugi ne promjene nema napretka, a ljudska promjena je ah.. čut ćemo se za 30 godina pa će te mi reći jel kaj otišlo na bolje.
    Ja tipujem da neće i svaki dan se učim iznova živjeti u ovom svijetu. Želim li bolje? Želim! No evolucijom se nadam da ćemo dići kolektivnu svijest, a do onda budite mi mladi i zgodni…

  6. zašto ovaj drugi slučaj ne objaviš javno? imaš podatke,kome kada i kako si platio,imaš fakturu,znaš se.Pa objavi ime,mjesto,vrijeme i kome je išao novac.
    Čega se danas bojiš? To je prvi korak u borbi protiv korupcije,da se sve to objavi javno.U najgorem slučaju možeš opet na policiju,a tamo ionako već sve znaš :)

    1. prošla je zastara, vrlo jednostavno :)

      na policiji sam između ostalog (čekajući) ljudima ispričao jednu krađu od 200mil kuna državnog novca no nisam siguran da su bili voljni slušati

  7. Ja sam odavno procijenio da nemam šanse ulaziti u ikakav posao, jer nemam želudac za takve stvari, ali mislim ove tvoje tekstove valja čitati, iako se čovjeku smuči. Eventualni budući poduzetnici mogu znati na što trebaju biti spremni ili znati na vrijeme odustati i možda uložiti sredstva negdje u inozemstvu, kako je učinio jedan moj poznanik nakon što su ga krajem 90-ih konstantno obilazile inspekcije iako je poslovao vrlo uredno, a konkurenciju koja je poslovala neuredno skoro da nisu dirali. Naravno da nije mogao podnijeti takvu “tržišnu utakmicu” :-( Hvala Marko!

Leave a Reply

Your email address will not be published.