Month: May 2010

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Post author By Marko
Post date 31 May, 2010
2 Comments on Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti). Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu. Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.

Tags afera Spice, Damir Polančec, ina, Jadranka Kosor, mol, Podravka

Gadgets Toyota

Lexus RX400h

Protekli vikend sam na posudbu dobio Lexus RX400h od Toyote Hrvatska. Ovo nije prva Toyota koju sam vozio i u proteklim godinama imao sam već Toyotu Prius (Prius sam imao na dužem testu i o tom automobilu ima cijeli niz tekstova, njih desetak pa ako vas zanima…), Toyotu Avensis a posljednji auto koji sam vozio je Lexus IS220d.

Lexus RX400h nije najnoviji model i njega je nedavno zamijenio novi RX450h. Oba automobila su donekle slična izvana i drže se iste dizajnerske filozofije i bitne razlike se odnose na motorizaciju (RX400h koristi obični benzinski motor u sprezi s elektro motorima, dok 450h koristi benzinski motor s atkinsonovim ciklusom i električnim motorima, više o tome što je Atkinsonov ciklus piše u člancima o Toyoti Prius). Naravno tu je cijeli niz novih unapređenja kako to već ide, no temelj oba automobila je isti; moderno i veliko SUV vozilo upogonjeno hibridnim pogonom.

Za razliku od Toyote, gdje hibridni pogon služi prvenstveno za održavanje ekonomije (dakle male potrošnje) u Lexusovoj izvedenici hibridnog pogona to nije slučaj. Ovdje je prvenstveni cijl očuvati performanse automobila i s manjim motorom postići performanse većega. Pa tako Lexus 400h koji je opremljen s 3.3 litre benzinskim šetocilindričnim motorom u sprezi s elektro motorima bi morao davati performanse osmerocilindričnog benzinca a sve skupa dok troši kao cetverocilindraš (znam, malo je zapetljano ali treba pratiti radnju). Naravno, poanta hibridnog motora je za mnoge smanjena potrošnja, no primarni kriterij u hibridnim motorima je minimalizacija stakleničkih plinova a to u nekim situacijama može značiti i veću potrošnju; tako da je apsolutno moguće (i u stvari to je i situacija) da će primjerice Lexusov RX400h ući u kategoriju najmanjih zagađivača okolišta dok istvremeno neće biti i najbolji po potrošnji. Ovo nama Hrvatima zasada nema puno smisla, no tendencija razvitka zelenih poreza koja će zasigurno doći i do nas puno brže nego što mislimo učiniti će investiciju u hibridne automobile vrlo mudrom.

Nažalost, kako je vikend bio kišovit (a i to je blagi izraz) nisam nažalost imao previše prilike voziti se, a dojam je dodatno pokvario i manji sudar kojeg sam imao pred City Center One što me dodatno demoraliziralo tako da sam u četiri dana korištenja automobila napravio jedva nešto više od 400 kilometara i u tom razdoblju ostvario potrošnju od prosječnih 10.9 litara benzina na 100km. Kada sam preuzimao auto, na putnom računalu je prosječna potrošnja na 2000 prijeđenih kilometara bila 10.8 litara, a po forumima je moguće pronaći dugotrajne statistike koje i na recimo 60.000 prijeđenih kilometara pokazuju da je moguće stabilno trošiti po 10.5-11 litara na 100km. Trošiti toliko nije malo, no kada znamo da govorimo o automobilu s ukupno gotovo 300 konjskih snaga tj. 200kw onda i nije tako strašno, dapače, ulazimo u kategoriju potrošnje četverocilindraša kako je Lexus i obećao. Istovremeno, auto ima suludo ubrzanje a istovremeno je strašno tih. Na brzinama do nekih 30ak kilometara na sat za pogon koristi električni motor i tek nakon toga pali benzinski. Iako je auto s pogonom na sva četiri kotača, pogon prednjih kotača nije povezan s pogonom na zanjim kotačima nego kotači imaju nezavisne motore tako da se pogon na sva četiri dinamički pali i gasi po potrebi no efektivno Lexus RX400h veliku većinu svog vremena ima pogon samo na prednjim kotačima (što ga čini nepodesnim za bilo kakav terenski zadatak pa se nemojte niti truditi).

Osim hibridnog motora, druga (barem meni) važna razlika između ostalih automobila i hibrida je CVT mjenjač. O njemu također imate u starijim tekstovima o Priusu. Naime zbog konstrukcije mjenjača koji je u biti non stop direktno mehanički povezan s motorima (dakle auto nema spojku bilo koje vrste) auto ima neograničeno veliki broj prijenosa (brzina). Osobi koja nije probala voziti takav auto je to malo teško za objasniti jer i kada govorimo o automatskom mjenjaču to je i dalje mjenjač koji “mijenja” brzine ali automatski. U ovom autu toga uopće nema i može Vam se lagano dogoditi da držite stalnu brzinu a računalo automobila odluči promijeniti broj okretaja benzinskog i/ili električnog motora i makar se vozite istom brzinom zvuk motora se dinamički mijenja, ili pak obrnuta situacija u kojoj primjerice ubrzavate no zvuk motora je jednoličan. Iz tog razloga na komandnoj ploči nema brojača okretaja motora jer je to za ovaj auto u biti irelevantan podatak na koji ionako nemate utjecaja te umjesto toga ima dinamometar (nadam se da sam iskoristio ispravan izraz) koji umjesto broja okretaja pokazuje koliko snage motora je u nekome trenu angažirano (to je i dobar edukacijski instrument jer vam pokazuje koliko efikasno vozite).

U svakom slučaju, ako niste imali prilike voziti hibridni automobil onda to svakako preporučam jer je razlika u osjećaju iznimno velika i meni hibridni automobili odgovaraju ako ništa drugo onda samo zbog toga. Svaki jedriličar će uživati u vožnji hibrida, u trenucima kada vozite velikom brzinom i “parate” cestu, a ne čujete niti zvuka osim možda rotaciju kotača… (ne volim ove pjesničke usporedbe ali postoje trenuci kada su neizbježne)

Dodatni bonus CVTa i hibridnih motora je i to što je broj pokretnih dijelova u biti manji, a osobito onih koji se habaju. Tako ne morate brinuti o tome da li treba mijenjati spojku ili ne, hoće li se rasuti mjenjač prilikom lošeg mijenjanja brzina, a obzirom da 95% vremena uopće ne koristite kočnice nego kočite pomoću elektromotora (rekli bi ko tramvaj) to ujedno i znači da je stres i habanje kočnica minimalan i serviseri kažu kako će originalni set kočnica (dakle i diskova i pločica) najvjerojatnije biti jednako trajan kao i cijeli životni vijek vozila. To ukratko znači smanjene troškove održavanja (na elektriku, koju svi odmah gledaju sa strahopoštovanjem) je garancija ionako osam godina.

S pozicije vanjštine, teško mi je reći da je Lexus RX400h (ali i novi 450h) nešto spektakularno, u stvari, taj auto se prilično lagano izgubi u gomili makar je karakterističan po puno toga. Moj subjektivni dojam je i da je to relativno maleni auto, no kada gledate usporedne testove, onda vidite kako se RX redovito uspoređuje s autima poput Mercedesa MLa ili BMWa X5 – što je ujedno i oznaka klase u kojoj se nalazi. Auto ima 4.8 metara i po svojim gabaritima je apsolutno mjerljiv s MLom i X5, no kada uđete u kabinu onda vam je jasno da se radi o omanjem kamionu u kojem imate na raspolaganju jako puno mjesta i za vozača ali i za putnike na stražnjoj klupi (koja se, usput rečeno može pomicati naprijed natrag kako bi ili povećali komfor putnika ili povećali volumen prtljažnika).

Lexus RX400h opremljen je i praktičkim svim drugim gadgetima koje bi htjeli imati u automobilu, od senzora za parkiranje (naprijed i nazad), video kamere za pogled unazad (s lijepo ucrtanim putanjama kotača kako bi predvidjeli gdje će auto biti ako se nastavite kretati), preko Mark Levinson audio sustava s CD i DVD playerom (iskreno, nisam imao neku muziku sa sobom pa nisam testirao na muzici koju poznajem, no sjećam se dobro da je Mark Levinson u IS220d bio genijalan, ovaj ovdje me nije nešto impresionirao). Tu je i neizostavna navigacija, te ostali komfor za vozača i putnike. Lexus je relativno mekani auto i mislim da je to za luksuzni SUV kao što je RX u biti poželjno, šteta što nisam imao prilike odraditi jednu dužu vožnju od nekoliko stotina kilometara da vidim što bi moji bubrezi imali na to reći ali pretpostavljam da je omjer mekoće vožnje i dobrog držanja na cesti dobro pogođen.

Sve u svemu, Lexus RX400h (a 450h vjerojatno sve to i još malo više) vrlo veliki automobil sa sjajnom potrošnjom i impresivnim performansama. U biti, potrošnja njega kao benzinca je usporediva sa potrošnjom njegovih suparnika u diesel varijanti. Hibridna verzija dolazi u samo jednoj razini opreme i to maksimalnoj pa je cijena modela usporediva skoro 1:1 sa suparnicima, no istovremeno ti isti suparnici dobar dio tech gadgeta nemaju u serijskoj opremi pa bih rekao da je Lexus RX400/450h ne samo povoljna kupnja nego i sjajan odabir ako želite imati veliki i luksuzni auto a istovremeno ne želite biti previše upadljivi na cesti.

Misao dana:
Give us the luxuries of life, and we will dispense with its necessaries.

Tags Atkinson, Avensis, Lexus, Prius, zeleni porezi

Business Ekonomija

Superhik nacija

O utjecajima reforme sustava poreza na dohodak sam već pisao prije nekoliko tjedana (vidi originalni tekst ovdje). U međuvremenu Vlada je izašla sa svojim prijedlogom i sada možemo reproducirati na stvarnom uzorku kako će izgledati novonastala distribucija plaća. Opet, kao i posljednji puta, u kombinaciji s Markom Krištofom napravio sam malu analizu (on je radio brojeve a ja piskarao, tako da i njemu ide barem polovica slave :). Prvi graf sada izgleda ovako:

Dakle, kao što se vidi iz priloženog grafa (kliknite da bi ga uvećali), praktički svaka plaća čiji je bruto do 22.800 kuna raste. Ovisno o rasponu neke rastu više, neke manje (cijeli jedan raspon je gotovo ravan sa 122kn što će ujedno biti i povećanje za veliku većinu ljudi), da bi onda rast počeo padati i u rasponu bruto plaće od 22.800kn do nekih 42.800 kuna nitko neće profitirali ali odmah nakon toga zbog zadnje stope poreza na dohodak plaća u biti ide strelovito gore. Zanimljivo je da je rast plaće za veliku većinu ljudi u biti na razini 1-3% netto iznosa plaće, dok za ove “teškaše” taj rast može iznositi i do 7% netto iznosa.

Ukratko, koliko god mala bila populacija ljudi koji primaju velike plaće (one čiji je bruto veći od 42.800kn) oni su neproporcionalno bolje prošli od svih ostalih.

No, to nije jedina pogodnost koju ta populacija uživa. Skrenuo bih vam pozornost na malo poznati detalj koji je objavljen u narodnim novinama.

Naime, ima još jedna zanimljivost s velikim plaćama, u našem zakonu postoje naime maksimalni iznosi doprinosa koje uopće možete platiti na svoju plaću. Vjerujem da vam je to iznenađenje jer se malo tko susreo s tim fenomenom, i taj iznos je reguliran kao 6x prosječna plaća u protekloj kalendarskoj godini (za razdoblje siječanj – kolovoz). To ukratko znači da ako vam je bruto plaća u 2010. godini veća od 46.296,00 kuna tada na iznos plaće veći od toga ne plaćate doprinose (ali uopće).

Grafikon izgleda ovako:

Vjerujem da je malo konfuzno, no u grafikonu s desne strane se vidi os sa iznosom povećanja netto plaće zbog prelaska maksimalnog iznosa doprinosa za pojedine iznose bruto plaća. Prevedeno, osoba koja ima bruto plaću 102.800 kuna, a za koju većina ljudi misli da ima netto plaću na mjesečnoj razini netto plaću od 54.000 kuna, zbog novonastalih promjena u izračunu poreza na dohodak sada ostvaruje dodatnu isplatu nešto veću od 6.000kn što znači da je njegova netto plaća u biti oko 12% veća od iznosa za kojeg smo mislili da je dobija.

Iznosi maksimalnih doprinosa se primjenjuju već godinama pa nemojte misliti da je to friška ideja. Naravno, ovaj maksimum nije ukinut poput drugih poreznih olakšica kojima se koriste ljudi čija je plaća u nekim uobičajenijim rasponima.

Na temelju zastarjelih podataka REGOSa kojim raspolažemo (a koji se odnose na plaće iz relativno davne 2007 godine) broj primatelja plaće čiji bruto prelazi maksimalni iznos koji je određen za plaćanje doprinosa je oko 3.500 (pretpostavljam da je ta brojka u posljednje dvije godine narasla unatoč krizi), i ako kažemo da je distribucija iznosa plaća između 46.300 i 104.440 kuan ravnomjerno opada s time da je najveći broj onih koji su na 46.300kn bruta, ispada kako država samo temeljem ove odredbe gubi nešto više od 30 milijuna kuna (točni iznos nažalost nije moguće izračunati jer su podaci REGOSa zastarjeli a i ne daju točnu distribuciju broja ljudi po visini plaća iznad gore navedenog iznosa).

Ili, da to maksimalno pojednostavimo, zahvaljujući novim poreznim stopama i načinu obračuna poreza na dohodak, a u kombinaciji sa već prethodno postojećim odredbama jednoj vrlo maloj grupi ljudi s ekstremno visokim plaćama njihove će netto plaće moći narasti (u maksimalnom scenariju) i do nekih 19%. Doista impresivno (za socijalnu državu).

Misao dana:
Governments last as long as the undertaxed can defend themselves against the overtaxed.

Tags porez na dohodak, porezi