Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

3 Replies to “Kriza povjerenja”

  1. o čemu mi pričamo… Grčka, koja je fiskalnom neodgovornošću opasno zaljuljala cijelu Europu zadužila se za 200 bodova iznad referentne njemačke državne obveznice, što iznosi malo više od 4%.
    Ako Hrvatski rejting još padne (a na zadnjem smo rejtingu prije nego što ulazimo u špekulativni umjesto investicijskog, što znači da primjerice mnoga investicijska društva ne bi mogla držati hrvatske obveznice) niti MMF nam više neće moći pomoći.

  2. po mom mišljenju Hrvatska je konstantno u krizi, samo sada u još malo većoj. razlozi se tiču i mentaliteta, povijesti, načina na koji funkcionira društvo, a financijski su onda tek posljedica. dok se ne prokopa malo po ovim dubljim problemima, ništa se neće promijeniti.
    jedan od naših problema je i ogroman, umjetno stvoren strah od stranog kapitala, koji je danas u zemljama poput naše neizbježan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.