Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.

18 Replies to “Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)”

  1. Izvrstan komparativni pregled dvije suprostavljene pozicije radnika u odnosu na poslodavca, odnosno dva razli… Višečita pristupa poslodavca prema zakonskim obvezama. U odgovoru zašto “sivi” poslodavac uspijeva, opet ćemo doći na pravosuđe, pojam vladavine prava i na čistu politiku. Ne postoji vladavina prava odnosno zaštite pozicije poslodavca i radnika u odnosu na zakonska prava i obveze. Ne postoji niti “politička volja” da se ti odnosi provedu u skladu s zakonima. I konačno moja omiljena definicija na koju prisvajam autorsko pravo:
    Svaka država je pravna država, ali je vladavina prava samo u onoj državi koja je sposobna primijeniti propise jednako na sve građane.

  2. Ovo je mjesto na koje treba najjače udariti u smislu oporavka godpodarstva. Strah od kazne u RH ne postoji, a likvidnost je ozbiljna boljka. Kad bi kontrole bile bolje i kad bi se firme koje ne isplaćuju na vrijeme kažnjavale stvorili bi se uvjeti za oporavak. Ovaj tvoj primjer iz realnog života pokazuje koliko su izokrenuta mjerila vrijednosti u RH. Onaj koji radi pošteno je budala u ovakvom sustavu.
    Hrvatska-raj na zemlji za sivu ekonomiju i korupciju.

    1. gle, nije niti to baš sretno rješenje

      zamisli situaciju u kojoj si radio za državu i ona ti nije platila na vrijeme pa posljedično tome ti nisi platio svoje zaposlenike? što onda? državu ne možeš kazneno goniti, a tebe gone kazneno zato jer tebi nisu platili.
      može ti se dogoditi pevec, pa ti odjednom novac uopće ne dođe a ti nisi kriv, i opet stradaš zbog toga
      može ti bankrotirati tvoja banka, pa ostaneš bez sredstava na žiro računu
      može ti netko falsificirati potpis pa postaneš žrtva prevare i opet ne možeš platiti…

      tko će ti zaposliti jednu jedinu osobu ako postoji mogućnost da ćeš kazneno odgovarati ako joj 15og ne isplatiš plaću?

      to je jako kompleksna materija i nije jednostavno naći odgovora na to, no odgovori koji postoje svi moraju bit u smjeru rješenja brzog i učinkovitog sudstva

  3. Marko, sve što si napisao stoji. Ali to znači da onda niti jedna tiskara ne bi zapošljavala ljude sa svim beneficijama, nego bi svi radili na crno. Što dovodi do toga da onda niti današnje tiskare tipa Printere, Kerša ili nekog trećeg nemaju zaposlene ljude koji imaju ugovor o radu jer je eto – overhead previsok.

  4. “Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška…” To je pomalo krivi zakljucak, barem ova klasifikacija “jedini”. Ako ti je business model definiran proizvodima koji nemaju nikakvu kompetitivnu prednost i cije substitute moze proizvesti svatko kome se da s tim zezat, tesko je ocekivati da ces u Fubarstanu biti jeftiniji (jer niska cijena je izgleda jedini adut) nego npr. robovlasnik djecje radne snage u indonezijskoj prasumi ili balkanski lopovcic koji pere lovu pod krinkom igranja poduzetnistva. Problem bolno preskupe drzave je sigurno kronican kao i problem nefunkcioniranja institucija (sto je osnovna obiljeska nerazvijenog drustva), ali ni jedno ni drugo nije nuzno direktno povezano s nekvalitetom gospodarskih aktivnosti. Mozemo sad krivit radnu snagu i drzavne namete i zalit se da nam trosak radne snage nije slicnijeg profila troskovima radne snage u Burkini Faso i teziti da drzava po tome bude slicnija Nikaragvi, sve kako bi nase gospodarstvo moglo biti konkurentinije sweatshopovima Tajlanda. Na kraju dana, problem je ipak mozda i u nekvaliteti kod osmisljavanja i upravljanja gospodarskim aktivnostima, te bi uz kvalitetnije poduzetnike i managere i poslovanje bilo uspjesnije bez obzira na preskupu drzavu.

  5. Kada bi u Hrvatskoj dan trajao 48 sati i kada bi hrvatski radnik bio na raspolaganju hrvatskom poslodavcu tih punih 48 sati i kada hrvatski poslodavac ne bi morao hrvatskom radniku za njegov rad platiti ni lipe, ni tada hrvatski poslodavac ne bi bio zadovoljan! Još bi mu bilo premalo, ne bi bio zadovoljan i gundjao bi u do beskraj. Karakteristično za razdoblje prvobitne akumulacije kapitala.

  6. U cijenu koštanja proizvoda svakako treba uključiti u troškove marketinga jer proizvod neće nitko kupiti ako ne zna za njega, zatim razvoja, certifikacije, aftersales troškova (troškovi u garantnom roku) kao i posebnih alata i strojeva koji se mogu posebno prikazati i raspodijeliti u poslovnom planu. Tu su i zavisni troškovi transporta, špedicije, carine, takse i specijalističke edukacije.

  7. oho…konacno…evo ako ti je ikakva utijeha,zamisli kako je tek u prijevozništvu.
    imas tri komponente gdje doslovno sistem NE RADI( a sve zbog naseg mentalnog sklopa, kako cemo lako cemo mito & korupcija inc.) tj. ne sankcionira čisti kriminal.
    Redom:
    1. Plavi dizel / dizel – u prijevozništvu danas je udio goriva u troškovima cca 40-60% , sada a razlika u cijeni (nabavna cijena goriva) jest 40%. Postoje i slučajevima gjde je eto negdje iscurilo par sto litara ulja za transformatore pa malo biodizela pa malo jos plave za boju i da vidis smjese…razlika se penje i preko 40 %.
    2. Pretovar – dopuštena brutto masa jest 40 tona. AMEN. niti kg. više. znači u cilju profitabilnjeg i ekonomičnijeg poslovanja tražiš čim lakšu kompoziciju vozila koju možeš maximalno iskoristiti(primjera radi tegljač + poluprikolica= 13 tona sto znači možeš još voziti 27 tona tereta po zakonu). Što reći kada svaki tjedan čujem…”Ah nije to ništa neki dan su ga vagali s vagom i nisu ga mogli izvagat.” ( najčešćće se radi o 60 tonskim vagama, što znači da je bilo MINIMALNO 20 TONA PRETOVARA) …znači razlika opet bijela vs. siva ekonomija 30 % za sivu ekonomiju.
    3. Rad na crno. vozač radi “negdje” u drzavnoj ustanovi. na bolovanju je vec dugo, i eto jos samo ceka lječničku potvrdu za prijevremenu mirovinu, i jos dobije na crnoa od 3500- 6500 kn na ruke, ovisno o obujmu posla koji je obavio.
    Ja ako zelim zaposliti ga na čisto 5000 mi je min. plaća netto .

    Sva ova gore tri navedena slučaja su ništa drugo nego nefunkcioniranje pravne države.

    i dokle god imamo državni aparat koji hranu preveliku socijalu i preveliku administrativu, ovo cemo tesko iskorijeniti. jer ja kao poduzetnik koji sve zeli na bijelo, nemam niti teoretske sanse da opstanem pred ovakvim “hrvatskim poduzetničkim modelom”.

    Pozdrav svima koji ustraju na poštenju i radu,ma gdje god bili.

    ps. kalkulacije nisu 100% tocne, al dovoljno da vam oslikaju pravo stanje.

  8. prema ovome sto pisete, proizvodne djelatnosti se zaista ne isplate. uvijek je previsok overhead. trebamo se poceti kreatiti prema free agent nation…

  9. Mrak, žao mi je zbog razvija događaja oko tvog angažmana sa Predsjednikom jer sam ti i ja u čestitci nakon izbora sugerirao da se uključiš u savjetnički tim . Također mi je sada žao što u nastavcima ogrčeno blogiraš, tim više što sam se i sam djelimično prepoznao u nekim tvojim primjerima nelojalne ti konkurencije. Ja inače vodim čisto proizvodnu firmu (u drugoj djelatnosti ali u istoj državi) od 1986.godine ,danas sa 41 zaposlenim i bez jednog dana blokade.
    Ovdje bih se suprostavio tvojoj metodi izračuna prodajne cijene jer je totalno netržišna. Prema nekim drugim principima (koje si i sam promovirao kroz tvoje TPS postove) prodajnu cijenu formira kupac .
    Proizvođač mora stalno povećavati kvalitetu i smanjivati troškove.Konkurentska prednost stječe se stalnom inovacijom u tom procesu.
    Potpuno se slažem s tobom i ostalima kojma je puna kapa konkurencije koja svoju predndnost stječe svim gore spomenutim nelegalnim i nemoralnim postupcima.
    Upravo zato mislim da trebaš prestati prosipati gorčinu i ako imaš još volje nastaviti diskusiju u konstruktivnom smjeru.
    Na kraju moram istaći da sam i u tvojim postovima našao mnogo korisnih informacije o LEAN transformaciji koju i sam pokušavam već godinu dana provesti u svojoj firmi. Prvi rezultati su spektakularni…

  10. slažem se s pmarinom što se tiče gorčine. gorčina je vrlo nekonstruktivna emocija, nema od nje puno koristi. ili se za nešto boriš ili odlučuješ odustati, ako odustaneš, dobro je stvari sagledati, odtugovati ih, pospremiti i ići dalje. ako želiš pomoći nekome svojim iskustvom, to je bolje napraviti kada imaš osjećaj da više nisi toliko emotivno “angažiran” oko toga. ako misliš da još nisi “raskrstio” s nekim stvarima, probaj ih riješiti.
    @pmarin: neprestano povećavanje kvalitete i neprestano smanjivanje troškova je rekla bih nemoguće. kad tad dodje se do točke kontakta i onda čovjek mora izabrati gdje će točno stajati što se tiče te dvije stvari-po meni vrlo ovisno o karakteru čovjeka, ne samo o tržištu. više bih rekla da je stvar u tome da se pametno pristupi tržištu kad shvatiš “tko si i što si” kao pojedinac, a onda i kao organizacija u smislu kulture tj. vrijednosti. Kupac također neprestano balansira izmedju kvalitete i cijene i svatko je negdje drugdje što se tiče pozicije kompromisa te dvije stvari.
    Stalna inovacija je isto rješenje, ali opet ni neprestana inovacija nije zdrava, Kako bi se osjećali sigurno u svijetu (a sigurnost je i stvar stalnosti i orijentacije), ljudima je potrebna i određena doza nepromjenjivosti. Neprestana promjena također dovodi u pitanje identitet.

    Neprestano snižav.troškova, neprest.povećanje kvalitete, stalna inovacija – to mi zvuči kao ovo sadašnje stanje kapit.-neprestano ubrzanje.

    1. ma nema tu gorčine, ja samo želim napisati moju priču (ili barem moju verziju iste) pa onda neka ljudi sude o tome, uz malo sreće nešto od ovoga što ću napisati će pomoći nekome

  11. Marko,moj komentar nije bio kritika nego podrška i stavarno mislim da je Petra dobro uhvatila tvoje emocionalno stanje :trebaš sebi oprostiti i odtugovati .Kad sam se ja susreo sa problemima emocionalne naravi ,jednostavno sam odgulio pet godina psihoterapije i na kraju , danas na iste stvari gledam bitno drugačijiom “emocionalnom dioptrijom”.
    Kad to uspiješ, možeš sakupiti grupu ljudi koja će čašu gledati kao do pola punu, a ne polu praznu , ja se unaprijed predbilježavam…
    Petra , ispolemizirala si moje stavove na osnovu tri crte mog komentara diskusije koja se ovdje razvila. Nije fer, jer ja sam samo htio unijeti malo optimizma u crnilo koje se počelo razlijevati kroz komentare …
    Što bi bio izlaz : da svi pišemo pismo Barba Luki da nam sredi neko bojanje tunela po peterostukoj cijeni ili da se potrudimo što bolje bojati ?
    Što da poručimo Blanki ? Ne trudi se ,vjerojatno nikad nećeš preskočiti 210 cm?

    PS: Nisam toliko naivan da mislim da Blanka može preskočiti 220 cm ,ali je guštam gledat kako se trudi i u tome uživa kao da rješava najveći svjetski problem.

  12. @pmarin

    marin, ne moras se braniti, ja nisam mislila nista lose. htjela sam doprinijeti svojim misljenjem. ja sam studirala psihologiju i trudim se doprinijeti iz te perspektive. kako bi rekla moja frendica fizičarka – svuda oko nas su polimeri. :)

  13. Da, cost price je ključ. Ukoliko ti je CP + željeni profit > tržišne cijene onda imaš problem. Riješenje je ili biti učinkovitiji ili ključ u bravu. Naravno, važno je da prilikom izračuna CPa popišeš sve (doslovno sve) troškove i što je još važnije pravilno ih rasporediš po svojim proizvodnim centrima. Inače, ljudi kada vide pojam Upravljanja troškovima prvo pomisle na snižavanje troškova što je po meni jednosmjerna karta. Upravljanje troškom je kompleksna metoda upravljanja koja uključuje prije svega učinkovitost na svim poljima (prodaje i marketinga, proizvodnje, distribucije…), poznavanje svih troškova (zvuči smiješno, ali začudili biste se koliki poduzetnici nisu u stanju identificirati sve svoje troškove). Kako reče jedan pametan mladić: Prva stvar koju moraš naučiti o kontroli je da kontroliraš ono što možeš kontrolirati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.