Kako rasturiti domaću industriju (dio drugi)

Evo još malo teoretskog okvira. No prije toga samo da pojasnim nekoliko temeljnih postavki kako ne bi bilo nesporazuma (ima brdo vrlo zanimljivih komentara). Neka od pitanja koja su se pojavila u prethodnom (prvom) tekstu ionako imam namjeru obraditi u slijedećim tekstovima, tako da se ubuduće neću obazirati na komentare koji postavljaju pitanja a na koja ionako imam namjeru detaljnije pisati naknadno (ovo će vjerojatno biti malo dugotrajniji esej s barem desetak nastavaka ako me bude držala inspiracija). Također, puno toga generaliziram no siguran sam da su moje generalizacije za veliku većinu slučajeva ispravne (neke od iznimaka ionako imam namjeru posebno opisati); moja tvrtka o kojoj govorim je ulazila u segment srednje velikih tiskara namijenjenih komercijalnom tisku; mogao bih danima razglabati o specifičnostima opreme koju smo koristili (ili koju koriste drugi) ili diskutirati o razlici između crno bijelog printera A3 i višebojnog tiskarskog stroja B1 formata no u tome nema bitne dodane vrijednosti za veliku većinu čitatelja pa stoga pribjegavam generalizacijama i općenitim zaključcima (iza kojih stojim). Također, vrijedi razmisliti da o svemu skupa pišem s vremenske distance, te da stvari koje su danas očite možda nisu bile toliko očite u trenutku kada su odluke donošene, niti zbivanja na tržištu nisu bila očigledna kao što su očigledni njihovi efekti danas. Ovaj paragraf stoga shvatite kao disclaimer.

U prvom tekstu došli smo do zaključka kako je grafička industrija kapitalno i radno intenzivna, te kako je dodatno opterećena s dva problema i to niska edukacija management kadra i veliki utjecaja sivog tržišta na grafičku industriju (kako to funkcionira u praksi imam namjeru napisati kasnije). Jedan lakši primjer mogu pokušati opisati u slijedećem tekstu i on je u principu važeći za apsolutno svaki business (složili se vi s time ili ne). No prije toga…

Malo o kapacitetima. U prethodnom tekstu komentator je ustvrdio kako je grafička industrija dramatično pogođena ulaskom digitalne tehnologije i posljedično internetom. To je djelomice točno ali ne i u cijelosti, a definitivno se to manje odnosi na Hrvatsku nego na druge zemlje iz vrlo jednostavnih razloga. U dokumentu kojeg linkam ovdje nije teško uočiti da je ukupna potrošnja papira po glavi stanovnika u Americi oko 330kg godišnje, dok je svjetski prosjek oko 48kg godišnje. Europski prosjek je blizak 200kg, dok je Hrvatska potrošnja bitno ispod te brojke (vjerojatno smo negdje na razini svjetskog prosjeka, potencijalno nešto iznad toga). To ukratko znači da ima puno prostora za rast. Utjecaj novih tehnologija na tiskarski business se u biti svodi na smanjene naklade priozvoda te su velike serije od stotina ili desetaka tisuća proizvoda zamijenjene onima od nekoliko stotina do nekoliko tisuća proizvoda; no taj problem Hrvatska ima od početka iz jednostavnog razloga što je naše tržište maleno. Paperless office je mit. Promotrite samo izdanja knjiga, tipična knjiga se tiska u 1000-2000 primjeraka dok se rijetki naslovi tiskaju u nakladama većim od 5000, a doista malobrojni blockbusteri prelaze desetke tisuća komada. Promotrite novinska izdanja (za kojih nema transparentnih podataka), no njihove se naklade kreću u desecima tisuća za dnevne novine (oko 100.000 za najuspješnije, oko 5.000 za one najlošije)… Ukratko, to je problem koji nas muči i koji će nas mučiti zauvijek. Kao posljedicu, imamo situaciju da je industrija radno intenzivnija nego drugdje jer postoji iznimno veliki broj promjena s jednog proizvoda na drugi, proizvodi se tehnički razlikuju i zahtjevaju različite tipove dorade što u konačnici dramatično otežava specijalizaciju tiskarskih pogona za pojedine vrste proizvoda (što je na većim tržištima normalno). Specijalizacija naravno postoji, no ako usporedite strojne parkove jedne usko specijalizirane tiskare kod nas i vani možete doći do zapanjujućih razlika. Kada sam radio analize tisuća radnih naloga koje smo odrađivali, redovito sam došao do zaključka kako se moja tvrtka u biti bavi setupom (make ready) strojeva a ne tiskom, jer smo na setup strojeva trošili više od 50% ukupnog vremena u proizvodnji. Tisak je samo nusproizvod osnovne djelatnosti :).

Veliki problem je nastao i oko dvije tisućite kada je nakon rasula burze 2001 (famozni 11. 9.)  došlo do toga da su veliki proizvođači strojeva te iste strojeve prodavali na apsolutno identični način kao što su tada prodavani automobili na leasing. Bilo je dovoljno pokazati interes, isporučiti nekoliko zadužnica i uplatiti učešće i stroj bi bio isporučen koji mjesec kasnije (onako iskreno, ja sam neko vrijeme bio duboko impresioniran koliko su dobavljači puni povjerenja u moju tvrtku, no kasnije sam shvatio da su mnogi iskoristili iste mehanizme). Efekt toga je da se početkom desetljeća u hrvatskoj instaliralo jako puno kapaciteta i to najčešće u rukama ljudi koji s tim kapacitetima nisu znali i ne znaju upravljati. Odluke proizvođača zašto su to radili je jednostavna, pogledali su gornje statistike o potrošnji papira, vidjeli koji je potencijal a obzirom da im je očajnički bio potreban volumen prodaje kako bi sačuvali svoj bottom line i zadržali privid profitabilnosti napravili su što su napravili. U tom času je bilo bitno u bilancu ubilježiti prodaju.

I da sumiram, imamo dakle situaciju u kojoj da bi imali tiskaru morate uložiti brdo novaca u opremu, morate zaposliti veći broj ljudi, znate da ćete se baviti s velikim brojem pojedinačno malenih proizvoda, a sve skupa na tržištu koje je preplavljeno kapacitetom kojim upravljaju ljudi bez znanja u managementu.

Misao dana:
The thing we have yet to learn is that nobody gives you power. You just take it.

10 Replies to “Kako rasturiti domaću industriju (dio drugi)”

  1. “nije teško uočiti da je ukupna potrošnja papira po glavi stanovnika u Americi oko 330kg godišnje, dok je svjetski prosjek oko 48kg godišnje. Europski prosjek je blizak 200kg, dok je Hrvatska potrošnja bitno ispod te brojke (vjerojatno smo negdje na razini svjetskog prosjeka, potencijalno nešto iznad toga). To ukratko znači da ima puno prostora za rast.”

    To je malo naivna analogija da ima TOLIKO prostora za rast. To ce vise ovisiti o snazi ekonomske aktivnosti koja se desava u drzavi + plateznoj moci nasih osobne potraznje. Ima tu jos par cakica zasto u americi koriste toliko puno tiskanih stvari, ali to je neka druga prica. Nas potrosac je presiromasan da bi opravdao toliko sasjecenih stabala u amazoni :).

    “Paperless office je mit.”

    I navodno trosi dupli vise papira nego obicni ured s papirom. (ono, kao svako sebi isprinta jednu kopiju.)

    ali kao sto si sam napisao, srz problema je:

    “Kada sam radio analize tisuća radnih naloga koje smo odrađivali, redovito sam došao do zaključka kako se moja tvrtka u biti bavi setupom (make ready) strojeva a ne tiskom, jer smo na setup strojeva trošili više od 50% ukupnog vremena u proizvodnji. Tisak je samo nusproizvod osnovne djelatnosti :).”

    To bi ti bilo ono sto se zove fiksni troskovi. Da li te mozes nadoknaditi na broju proizvoda, usudio bih posumnjati u to, pogotovo ako su investicije i krajnje naklade tolike kao sto si napisao. Pitanje je zapravo koliko cijelo trziste moze podnijeti.

    I za kraj:

    “Bilo je dovoljno pokazati interes, isporučiti nekoliko zadužnica i uplatiti učešće i stroj bi bio isporučen koji mjesec kasnije (onako iskreno, ja sam neko vrijeme bio duboko impresioniran koliko su dobavljači puni povjerenja u moju tvrtku, no kasnije sam shvatio da su mnogi iskoristili iste mehanizme). Efekt toga je da se početkom desetljeća u hrvatskoj instaliralo jako puno kapaciteta i to najčešće u rukama ljudi koji s tim kapacitetima nisu znali…”

    Ocito se cijela bransa überinvestirala. To je jako cudno zapravo (i za hrvatski model ekonomije nimalo neuobicajeno!). Kada imas takvu strukturu troskova i pogotovo fiksnih, jedini put da opstanes je da postanes monopolista. Upravo stoga imas veliki broj izdavaca koji zajednicki i zadrugarski vode tiskare. To im se vise isplati nego imati svoj tiskarski pogon.

    Takodjer, economics 1-0-1, prekomjerno investiranje (cijele branse) dovodi do visih cijena za sve kupce takvih proizvoda, jer nekako se te fiksni troskovi moraju nadoknaditi.

    sve u svemu doista odvazno ;-)

    1. ne kažem ja da je ideal postići potrošnju od 300kg po glavi stanovnika, ali hoću reći da je potrošnja po glavi u hrvatskoj bitno manja od zemalja okruženja (da li gledaš europu, europu 27 ili regiju) i da potencijal za rast postoji te da je on stabilno uzlazan. struktura potrošnje se naravno mijenja i stvari koje su funkcionirale prije deset godina ne funkcioniraju danas, no bit je i dalje tu

      o strukturi troškova i kako se oni računaju ću pisati u slijedećem nastavku

  2. Ne razumijem kako, zasto i zbog cega ste povezali paperless office sa ovim problemom o kojem se ovdje pise. S@l€ cak i da je istina da se trosi duplo vise papira, taj papir uglavnom nema bas nikakve veze sa grafickom bransom.

    Ja se samo nadam da odluka o ulasku u ovu industriju nije bila temeljena na statistikama o potrosnji papira po glavi stanovnika, jer to je onda stvarno smijesno vec (prvo sto mi pada na pamet zasto je ta brojka toliko veca od svjetskog prosjeka je zbog potrosnje WC papira i papirnatih maramica :D ).

    Mrak – ovo o cemu ti pises pogadja i zahvaca sve industrije i djelatnosti u Hr (ali ne samo u Hr) i naravno da ce ona industrija koja i bez tih problema ima poteskoca kolabirati prije. Ocito da je u tvom slucaju jednostavno bio problem u tome da se na vrijeme prepoznaju naznake problema, problemi i procjene realne mogucnosti te da se na osnovu toga donese prava odluka od strane managementa. Slican problem se desio i mnogim drugim tvrtkama i desavati ce se i ubuduce. Smijesno je ovako pisati jer to bi mogao gotovo svatko cija tvrtka je zavrsila slicno. Takodjer uopce ne vidim potrebu da se pravdas javnosti zbog svojih poslovnih odluka koje su se tebi izgledale tada pravilne, ali na kraju nije ispalo sve po planu. To se u poslovnom svijetu desava konstantno, rizik preuzima privatni kapital i stvar je po meni cista.

    Svima koji po prvi put krecu u poslovnu avanturu bi trebale biti poznati problemi poslovanja u Hr i u skladu s time bi se na vrijeme trebale donositi pravilne racionalne odluke. Neracionalnost se dozvoljava (podupire od strane drzave) samo onim tvrtkama koje zaposljavaju previse ljudi i koje na taj nacin postaju socijalne ustanove.

    Dalje se tu javlja i problem djelovanja u politici. Takodjer trebas razmisliti da li sa ovakvim stavovima kakve propagiras ima smisla ulaziti u takvo jedno relativno prljavo podrucje. Pravi (sposoban) politicar bi u tvom slucaju ucinio bas sve sto moze da mu ovako nesto ne izadje u javnost (ma koliko to nebitno i netocno bilo – to se ipak plasira onima koji to u vecini slucajeva ionako ne razumiju niti mogu pojmiti), dakle odigrao bi vrlo prljavo i posluzio se alatima tipa mito, nepotizam, prijetnje i slicno…

    1. veljko,
      htio sam samo ilustrirati tvoju početnu tezu kako utjecaj računala i interneta nema previše utjecaja na grafičku branšu; dapače, potreba za obrascima i sličnim stvarima je dramatično narasla (primjerice, mi smo za određenu odvjetničku kuću tiskali memoranduma da bi svaki građanin ove države godišnje dobio od njih po nekoliko dopisa; doista nevjerojatne količine)

      nemam namjeru ovime niti pravdati svoje odluke niti ništa, samo navesti okoliš u kojem se poslovalo i navesti neke svoje odluke i konsekvence tih odluka kako bi možda netko drugi razmislio prije nego što donese neku sličnu odluku, eto ja znam da bih neke stvari koje danas znam dramatično utjecale na moje odluke od prije pet, deset ili petnaest godina :)

      glede moje odluke da se bavim politikom, nemam se namjeru baviti bilo kakvim mutnim poslovima nego imam namjeru napraviti razliku (u čemu sam relativno uspješan neovisno o posljednjem porazu) i to ću napraviti sasvim sigurno; jednostavno mora doći vrijeme kada će i u ovoj državi pošteni rad i iskrena namjera biti na cijeni; stoga niti sakrivanje toga što mi se dogodilo nije došlo u obzir, a još manje da se pokušam pravdati ili izjednačiti s drugima – to nikada nije bila opcija

  3. Marko :
    ne kažem ja da je ideal postići potrošnju od 300kg po glavi stanovnika, ali hoću reći da je potrošnja po glavi u hrvatskoj bitno manja od zemalja okruženja (da li gledaš europu, europu 27 ili regiju) i da potencijal za rast postoji te da je on stabilno uzlazan. struktura potrošnje se naravno mijenja i stvari koje su funkcionirale prije deset godina ne funkcioniraju danas, no bit je i dalje tu
    o strukturi troškova i kako se oni računaju ću pisati u slijedećem nastavku

    Kako postici akumulaciju kapitala na razini tiskarskog sektora? Nemoguce dok god su investicije iznad stope rasta potraznje. Ne govorim da je to nuzno, ali vrlo vjerojatno.

    Opisao si jako dobro strukturu proizvodne funkcije sa visokim pocetnim ulaganjima i troskovima marginalne produkcije. Ali dok je konkurencija u u igri sa istim razinama ulaganja, to ne moze ici na dobro. Naravno osim ako ne uspijes monopolizirati svoju poziciju, ne pise se nikome dobro. (odnosno dok ne uspijevas smanjiti prosjecne troskove. tek kada te uspijes smanjiti prosjecne troskove cijeli projekt postaje feasible)

    Kada na taj iskonski problem nadodas strukturu potraznje i trzista, zapravo ti treba jako malo da propadnes.

    Postoji jedan obiteljski klan koji je to ocito uspio. I otac, i zena i kcer. Avangarda izvrsnosti, katedre na fakultetima etc. to je isto jedna od odlika hrvatskog “trzista”.

  4. obzirom na to da je u mojoj familiji tiskarstvo bilo prisutno 40+ godina, opisao bih jedan model koji je relativno ok i može funkcionirati u određenom okruženju. fokus je od samog početka bio na malim i srednjim nakladama; strojni park nije bio baš zadnja riječ razvoja (nabavljali su se otpisani strojevi izvana po povoljnim cijenama; radni proces je bio relativno zastario, ali cjenovno vrlo efikasan – tu je ključ bio u dobroj edukaciji ključnih ljudi firme, odnosno jednog od vlasnika), a organizacijski se prilagođavalo dvama do trima velikih naručitelja.

    obzirom na to da je firma funkcionirala bez zaduživanja i financirala se isključivo iz vlastitog rasta, bez prevelikih troškova (relativno malen broj zaposlenika i relativno niski troškovi pogona), konkurentnost nije bila problem. naravno, tiskara je radila završnu obradu, tj. davala je gotov proizvod – priprema (računalna) bila je outsource-ana, kao i kompleksniji poslovi (velik broj primjeraka, kompleksna završna obrada, tvrdi uvez i sl.; dio posla završio je i u Mrakovoj tiskari).

    kako je posao stabilno rastao godinama, uvijek je tu bila želja za proširenjem – no, tada se dolazi do svih ovih problema o kojima priča Mrak. vjerojatno će spomenuti i nisku osjetljivost / senzibilnost za grafičke proizvode koja je (pre)česta u nas – od toga kako se jako podcjenjuje grafička priprema i oblikovanje pa do toga da su svi išli baviti se tiskarstvom jer je, eto, lagano nešto pustiti na printer ili nekakav sličan stroj. na kraju je to dovede da su proizvodi jeftini, ali svi su jednako loši i nekvalitetni. nije to problem samo grafičke industrije, ali u njoj je jako izražen.

Leave a Reply

Your email address will not be published.