Categories
Politika

Kako Vlada vlada?

Kao što vjerojatno znate, nakon nekog vremena raznih tračeva došlo je danas do rekonstrukcije Vlade. Mediji su prepuni toga što i kako se desilo, tko je znao a tko je iznenađen, te koga je rekonstrukcija zahvatila a koga pustila na miru. No, ima nekoliko elemenata priče koji su čini mi se promakli a koje smatram bitnima pa eto prilike da ih nabrojimo i spomenemo.

Krenuo bih odmah s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, o njoj nitko nije imao osobito dobro mišljenje, niti ju je itko smatrao kapacitetom za bilo što (osim golog preživljavanja) i horoskop koji sam joj napisao prije godinu i pol dana se dobrim dijelom i obistinio. Ono što je bitno za reći je kako je Jadranka tada imala opciju biti produžetak Ive Sanadera ili pokušati samostalno i u biti dragi mi je da se desio ovaj drugi scenarij, a što se tiče borbe protiv korupcije i istinskog napora da se napravi neka pozitivna promjena u društvu recimo samo da sam prije godinu i pol dana bio doista skeptičan i nesklon vjerovanju da će se bilo što imalo značajnije dogoditi, no eto nakon proteka vremena zadovoljan sam što sam u njezinom slučaju voljan porazmisliti o njezinim motivima i ponovno razmisliti. I dalje sam uvjeren da se HDZ zasada obračunava s mrtvim tkivom Sanadera, no da se ide dalje, žešće i odlučnije nego ikada prije to je ja mislim sada svima jasno. Ukratko rečeno, Jadranka Kosor je unatoč svemu pokazala zavidnu razinu snalaženja i preživljavanja iako to možda nije nužno u korist države koju vodi, no slučajno ili ne, paralelno ili ne pokrenuti su procesi koje će biti vrlo teško, a nadam se i nemoguće, vratiti na staro.

Zanimljiv mi je odabir ljudi koji su otišli iz Vlade. Kao prvi tu mi je Božo Biškupić koji je u biti zreo za penziju već godinama i bilo je krajnje vrijeme da svoje mjesto ostavi nekome drugome. Mislim da u svim ovim proteklim godinama teško da smo vidjeli neke osobite Biškupićeve ambicije ili da je on u bilo kojem času predstavljao prijetnju za bilo koga i pretpostavljam kako je u njegovom slučaju prevladala želja za umirovljenjem umjesto često ponavljane priče o Biškupiću kao Sanaderovom čovjeku.

Branko Vukelić je već zanimljiviji lik oko kojeg se sakupila zanimljiva količina intriga, a obzirom na kontinuirani dotok vijesti iz njegovog Karlovca, čini se kako je njegov interes više bila lokalna karlovačka scena nego stanje u Ministarstvu obrane. Čini se kako će ga glave doći priča o onom famoznom mostu (koji i dan danas vodi iz livade na livadu), a ne treba zaboraviti niti priču o Brodosplitu, dok se iz priče o vojnim kamionima uspio (čini se) izvući na uštrb Berislava Rončevića.

Marina Matulović Dropulić je puno zanimljivija igračica kojoj se može predbacivati svašta od suvlasničke pozicije u IGH-u koji se pretvorio u HDZ-ovu ekspozituru, preko niza nedavno otvorenih afera, no meni osobno najdraža je uloga Marine u nevjerojatnom pravničkom poduhvatu kojom je Ivo Sanader stekao svoju sada već jako spornu vilu. Pogledajte malo dokumentaciju i usporedite to s datumima u kojima je Marina bila povjerenik za grad Zagreb. Također, promotrite datume kada se što događalo i usporedite to s pravomočnošću rješenja i potom se jedino možete diviti zavidnom učinkovitošću zagrebačke gradske uprave u tih nekoliko tjedana njezinog povjereničkog mandata gdje je niti do dan danas nije uspio nadmašiti Milan Bandić.

I naravno, tu je i moj omiljeni Ivan Šuker koji je odavno odnapredovao do daleko iznad svojih mogućnosti i koji je svoj nedostatak ne samo znanja, elementarnog bontona nego i temeljnog razumijevanja toga što je stvarna funkcija ministra financija nadomještao čistim i sirovim bezobrazlukom i otvorenim mobingom nad sugovornicima. Duboko sam uvjeren da će vrijeme pokazati kako je on jedan od uvjerljivo najštetnijih ministara koja je ova država ikada imala i koji nas je sam svojim neznanjem i nesposobnošću unazadio za koju godinu.

Ako bi morali dati kladionice za Remetinec, uz Šukera i Marinu tu bih dao prilično veliku šansu i Vukeliću, a za Biškupića ću se jako iznenaditi ako mu se nešto prišerafi.

Ako uzmemo u obzir da se njihova stranačka pozicija (zasada) nije promijenila, te da su svi četvero preseljeni u Saborske klupe postavlja se pitanje koja je stvarna namjena cijele rekonstrukcije? Hoće li npr. Marina i Ivan za koji mjesec kad se obruč malo stegne a temperatura malo naraste u nekoj od telefonskih sjednica predsjedništva HDZ-a biti naprasno smijenjeni, a saborski imunitet im samo osigurati nekoliko sati upozorenja pred izručenje Bajiću u Gajevu? I ako se to dogodi, da li je to onda znak doista neovisnog pravosuđa i/ili će to biti finalna demonstracija Jadrankine moći i odlučnosti da pomete pred svojim pragom? Rončević i Polančec su definitivno bili Sanaderov kadar, no da li je slanje ovih gore navedenih ministara na “odmor” u saborske klupe prvi korak prema nekom drastičnijem koraku? Vjerojatno je.

Jednako je zanimljiv i odabir novih kadrova. Božu Biškupića zamijeniti će Jasen Mesić, lik koji je u vrijeme navodnog Sanaderovog puča također bio u središnjici stranke te kada je shvatio što se događa također navodno se sakrio na balkon popušiti cigaretu (nejasno je da li je pušač ili nije). U doba lokalnih izbora hrabro je isturen da izgubi, a njegovu organizaciju skupa s njime na čelu Jadranka Kosor raspustila je još početkom ove godine, da bi danas bio imenovan ministrom Kulture, dok je donedavno bio zadužen za arehologiju i kako je to više puta rečeno, on sam nije kadar Mirjane Sanader. Ministarstvo kulture je maleno ministarstvo sa svega 1mlrd kuna proračuna, a Jasen Mesić se pokazao kao osoba koja nema baš neki osobiti stav o bilo čemu i u biti on će po svoj prilici u vladi služiti kao jedan od likova koji je tamo da diže ruku onako kako to Jadranka od njega traži.

Izbor za ministra obrane je Davor Božinović s kojim sam se imao prilike nekoliko puta sresti, a koji mi se čini kao korektni birokrata koji odrađuje zadanu politiku bez pretjeranih preispitivanja. Nekako mi se čini da će nakon zadnjih nekoliko političkih ministara, ministarstvu obrane dobro doći jedan činovnik koji bi uz malo sreće mogao dati trajniji utjecaj na red, rad i disciplinu u tom mnogobrojnom ministarstvu pred kojim se u najkraćem roku očekuju odluke oko toga što će se desiti sa zrakoplovstvom, koji se mora riješiti nekolicine potencijalno problematičnih državnih tajnika koji su zaostaci Vukelićeve vlasti i koji mora stati na kraj privatizaciji vojske i njezine infrastrukture za pojedine privatne projekte.

Ministarstvo financija preuzela je Martina Dalić, za razliku od prethodnika ona je pravi ekonomista s pravom diplomom i višegodišnje iskustvo kao makroekonomiste PBZ-a, potom iskustvo državne tajnice kod Šukera, a kasnije predsjednice uprave Partner banke daje joj jedinstveni uvid ne samo u funkcioniranje ministarstva nego i u probleme koji se pojavljuju u businessu. Mislim da je poznavanje makroekonomije važni pozitivni faktor za novu ministricu, a to što je uspješno radila u privatnom sektoru daje mi naslutiti kako je posao prihvatila s namjerom da napravi neki korisni utjecaj na zemlju, a pozicija ministrice financija je po meni druga najmoćnija pozicija u Vladi.

Osobito iznenađenje mi je odabir Domagoja Miloševića kao potpredsjednika Vlade za investicije. Ovaj čovjek nalazi se iza uspješnog PASTOR-a i cijeli svoj radni vijek proveo je u privatnom businessu i bez meni poznatih političkih angažmana ili ambicija. O njemu znamo najmanje ali očekujem pozitivno iznenađenje.

Od ostalih rošada po Vladi, upozorio bih na pozicioniranje Čobankovića na potpredsjednika Vlade, što je zanimljivi odabir.

I da sve pokušam sumirati u nekoliko rečenica: Čini se kako je Jadranka Kosor ovom rošadom degradirala nekolicinu isturenih stranačkih kadrova te ih zasad vratila na rezervne pozicije u Sabor ali s tendencijom trajne promjene prebivališta, dok je s druge strane u samu Vladu gurnula nekolicinu ljud koji će ili provoditi njezinu direktnu volju (Mesić, Božinović) ili će pak biti zaduženi za vrlo konkretne i jasne poteze koje će trebati vući u slijedećoj godini (Dalić, Milošević – što mi se čini kao iznenadno dobra kadrovska kombinacija). Kao posljedicu ove rošade, čini mi se da vidimo jačanje pozicije Jadranke Kosor unutar Vlade, a nova kadrovska rješenja vidim prevenstveno u funkciji nadolazećih izbora s time da Čobankovićevo potpredsjednikovanje vidim kao moguću naznaku samostalnog izlaza HDZ-a na izbore bez koalicije s HSS-om što će sasvim sigurno zaoštriti situaciju s koalicijskim partnerima.

Misao dana:
It is dangerous to be right when the government is wrong.

Categories
Religija

Politika Božića

U trenutku kada država dobija negativne izglede za izlazak iz krize i kada nas samo jedno slovo dijelo od nenaplativosti naših obveznica teško je opustiti se i odati radostima Božića, pa sam ja pomislio da bi možda bilo dobro da porazmislimo kako je bilo biti Isus prije 2000 godina i kakve je političke implikacije Isus imao na društvo oko sebe. Dolazak Isusa imao je velike i dalekosežne posljedice ne samo na rimsko carstvo nego na svijet u cijelosti i politička dimenzija Isusa tijekom godina i stoljeća je izuzeta iz dostupne nam literature na uštrb duhovnosti i sentimenta. Lik Isusa je dobrim dijelom izuzet od svog židovskog porijekla, a kritika imperijalnog rima, njegove dominacije i rastrošnog bogatstva je izblijedila.

Iako se Isus rodio u doba vladavine cara Augusta (Oktavijana) kojem je mir u rimskome carstvu bio visoki prioritet, sama Palestina je bila pod vladavinom Kralja Heroda. Ovisno o interesu rimskog carstva, rimske provincije mogle su biti ili direktno podređene samom Augustu ili su mogle biti dane na upravljanje putem senata lokalnim vladarima poput Heroda. Knjige kažu da je sam August daleko bolje vladao provincijama koje su mu bile pod kontrolom nego što je to radio senat. Kralj Herod svoju je vladavinu dijelom oslanjao na dobra poznanstva i prijateljstva s Rimom, masovnom izgradnjom i jačanjem ekonomske moći, no isto tako je svaki pokušaj pobune ili nezadovoljstva gasio krvlju, pa stoga i njegova naredba da se ubiju sva djeca mlađa od dvije godine, kako je to napisano u Evanđelju po Luki u cijelosti odgovara ne samo Herodovom karakteru nego i proročanstvu da će sedamdeset i sedma generacija nakon Stvaranja iznjedriti Mesiju koji će izvesti Izrael od nametničke vlasti rima. U evanđelju po Mateju jasno je rečeno kako Herod želi ubiti malog Isusa jer ga smatra prijetnjom za vlastitu političku poziciju, pa kako bi to preduhitrio nakon što se kraljevstvom proširila glasina o “novorođenom kralju židova” Herod je odlučio ubiti svu mušku djecu do dvije godine starosti. Isusov otac Josip je na ovu opasnost upozoren u snu, te je zajedno s Marijom i malim Isusom pobjegao izvan Herodovog dosega, čime je novorođenio Isus de facto postao politički izbjeglica.

No zanimljiv je i sam razlog kako su se Josip i Marija našli u Betlehemu, naime kako bi car August mogao čvršće kontrolirati svoje provincije u jednome je trenutku odlučio provesti popis stanovništva kako bi se stanovništvo moglo prebrojati te kako bi se znalo na koliko se poreza može računati. Naredba o obaveznom popisu stanovništva natjerala je Josipa i Mariju na put u Betlehem zbog toga što je Josip potomak kuće Davidove koja se nalazila i pripadala u Judeju tj. grad Betlehem. Herod je bio taj koji je prikupljao poreze iz Judeje te je bio suveren na tom teritoriju i nije morao Rimu podnostiti račune oko prikupljenog poreza iz čega slijedi kako su Marija i Josip odlučili prijaviti se u Betlehemu zbog toga što je ili porez u Betlehemu bio manji ili zbog toga što tako prikupljeni porez ne bi odlazio Rimu nego ostajao u Palestini što cijeloj priči daje i ekonomsku dimenziju.

I posljednje, nije Herod jedini bio ugrožen od Isusa, u času kada je anđeo objavio pastirima kako je “spasitelj rođen”, onima koji su to čuli ili osobno svjedočili odmah je bilo jasno kako je tvrdnja cara Augusta kako je upravo on “spasitelj svijeta” je samo pogrešna nego i bogohulna, te da je ta njegova tvrdnja netočna.

Povijesne knjige nas uče kako je Rimsko carstvo u doba cara Augusta i u doba rođenja Isusa bilo mjesto, mira, blagostanja i prosperiteta, dok se zaboravlja kako je to također bilo vrijeme ugnjetavanja manjina, vrijeme okupacije i sustavnog ugrožavanja sloboda. Vrijedi se stoga podsjetiti ovaj Božić kako je blagostanje i mir često plaćen kroz institucionalizirano ugnjetavanje i krvlju nepoznatih i nedužnih. Priča tih ljudi je u biti ispričana kroz priču o malome Isusu.

p.s. ovo je moja dvadeset i šesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 24. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://salzburg.at/ Grad Salzburg u podnožju Alpa i sa u cijelosti sačuvanom srednjevjekovnom gradskom jezgrom jedan je od pravih bisera europske kulture, te čarobno mjesto za provesti ove Božićne blagdane.

Categories
Politika

Zakon o amnestiji

Prije petnaestak dana naša vrijedna Vlada poslala je u Sabor konačni prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, a koji će po riječima same predsjednice Vlade stati na kraj neuređenom financiranju političkih stranaka i izbornih kampanja, a osim toga po prvi puta se u zakon ugrađuju i konkretne kaznene odredbe. Kada bi vjerovali što Jadranka kaže onda bi možda mogli biti i malo optimistični, no nakon čitanja prijedloga zakona moj prvi komentar glasi “I svi se grohotom nasmijaše”, pa sam pomislio da bi bilo dobro podijeliti s čitateljima Večernjeg što je to toliko smiješno u tom prijedlogu.

Prva bitna novina prijedloga zakona je to da ako uđete u Sabor ili neko drugo tijelo na listi jedne stranke i potom odlučite otići, sredstva koja vam država osigurava za političko djelovanje će od sada ostajati onoj stranci ili listi s kojom ste ušli u to tijelo. Nekako mi se čini da je to odredba koja pojačava vladavinu partitokracije protiv koje bi se morali boriti.

Ako ste kojim slučajem odlučili kandidirati se za predsjednika države onda morate položiti i 50.000 kuna prilikom svoje kandidature. Nisam pravnik, još manje stručnjak za Ustav, no imovinski cenzus ne bi smio biti bilo kakav kriterij prilikom kandidiranja (jer onda polako ali sigurno idemo prema kletvi Ratka Mačeka o 50.000 eur nužnog za bavljenje politikom).

Iznosi i gornji limiti koje smijete potrošiti za predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore su sada definirani, no ja bih rekao da iznos koji se troši na kampanje ne bi smio biti problem. Ako naše telekom kompanije tijekom godine potroše ukupno gotovo 200 kuna po glavi stanovnika za svoje oglašavanje, koji je onda smisao da predsjednički kandidat ne smije potrošiti više od 2 kune po glavi istog tog stanovnika a kako bi ovaj donio kvalificiranu odluku oko toga tko je predsjednik kojeg ovaj želi vidjeti na Pantovčaku? No u limitima se potkrala jedna zanimljiva odredba koja doslovce kaže da je limit budžeta za vijeće lokalne uprave (dakle županije, grada ili općine) svega 50.000 kuna. Pokušajte napraviti kampanju za milijunski grad poput Zagreba s budžetom od 50.000 kuna ili impresivnih 7 lipa po biraču.

Od sada se za svaku kampanju traži otvaranje posebnog računa, no vidi čuda, u slučaju političke stranke donacije se mogu raditi ne samo na račun kampanje nego i na račun stranke. Možemo mi sada diskutirati o tome što se smije ili ne smije ili kako će stranke transparentno i u duhu zakona prijavljivati svoje troškove, no objektivno treba pogledati par pasusa gore pod “partitokracija”.

Najsmješnije od svega su u biti kaznene odredbe koje u biti ne postoje. Kaznene odredbe su doista poslagane i čini se (po količini papira koje su zauzele) da su dobro razrađene. No, ako zaronite malo u materiju shvatiti ćete vrlo brzo kako je 90% svih kaznenih odredbi povezano s urednim vođenjem dokumentacije što je i do sada bilo kažnjivo (ali po drugim zakonima), no ako pogledate što se dešava ako prekoračite iznose dozvoljenih donacija vrlo brzo dođete do zaključka kako na svaku prekomjernu donaciju možete platiti 8 do 10% iznosa. I to je to, nema stvarnih penala, ako odlučite prekoračiti dozvoljene troškove platite 10% prekoračenog iznosa a možete i izgubiti pravo na nadoknadu troškova promidžbe; no u tom trenutku ste već pobijedili na izborima i taj novac koji nećete dobiti ili “kazna” koju morate platiti nema nikakvog efekta na vaš izborni rezultat ili status nakon izbora. Ta kazna nema apsolutno nikakvog smisla i možemo je uredno prozvati “porezom na prekomjerno doniranje” ili je u planu za izbore proglasite troškom poslovanja.

Ovaj prijedlog zakona je smiješan i depresivan, on neće napraviti ama baš nikakvog pomaka u čistoći financiranja političke aktivnosti nego će samo dati dojam legalnosti cijelog postupka. Ovo je u biti zakon o amnestiji političkih stranaka i političara koji njima upravljaju.

p.s. ovo je moja dvadeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 10. prosinca 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture). Sorry, malo sam pobrkao redosljed objava i ova greškom nije objavljena kada je trebala.

Web pick tjedna:
http://www.uprava.hr/ Ministarstvo uprave je relativno novo ministarstvo čiji je navodni zadatak da unese red u državnu upravu ali i da predlaže zakone poput ovoga o financiranju političke aktivnosti. Oni ne samo da nisu sposobni prebrojati državne službenike nego očito nisu shvatili ni smisao zakona koji su predložili.